Connect with us

Analiza

M. Koić i Nikola Banić: JUSP Jasenovac 2021. i sličnosti sa srpskim Muzejom genocida

Objavljeno

on

U Godišnjaku 2021. [1] Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac, kao u zadnje vrijeme i kod Srba, napadno se izbjegavaju svjedočanstva u kojima se spominju stotine ili desetine tisuća žrtava, premda se to radi prikriveno izborom svjedoka. Brojevi ubijenih pokušavaju se zamijeniti pojedinačnim slučajevima sukladno stavovima direktora srbijanskog Muzeja genocida.

U slučaju Godišnjaka to se radi brojem „svjedočanstava“. Ta podudarnost „dejstvovanja“ s Muzejom genocida ne treba čuditi jer je ta institucija iz agresorske Srbije zrcalno simetrična JUSP-u Jasenovac, instituciji koja egzistira na hrvatskom državnom proračunu. Nakon što je znanstveno dokazano da je broj žrtava na popisu lažan, sad se spašavanje jasenovačkog mita pokušava preko pojedinačnih slučajeva. Međutim, u JUSP-ovu Godišnjaku 2021. izuzetak su Romi. U tom slučaju su brojevi i dalje važni pa se i dalje razbacuje neargumentiranim brojem od „najmanje“ 17 tisuća stradalih Roma [2], premda je 22. travnja 2021. godine na mrežnom jasenovačkom popisu bilo 16.174 navodnih romskih žrtava iz logora Stara Gradiška i Jasenovac, od toga 13.679 poimenično navedenih i 2.485 bez imena i/ili prezimena.

Prema tom popisu u logoru Jasenovac navodno su ubijena 15.523 Roma, a 1941. Godine ubijeno ih je 2.261. Znači, prema tim podatcima čak 15% Roma ubijeno je u tom logoru 1941. godine, a prema priručniku za učitelje i nastavnike kojemu je jedan od koautora I. Pejaković, trenutni ravnatelj JUSP-a Jasenovac, masovna uhićenja i odvođenja Roma odvijala su se od 20. svibnja 1942. godine [3]. U popisu jedno, u priručniku drugo. Izgleda da autorima Godišnjaka brojke ne idu od ruke, a čini se da je sličan slučaj i sa slovima. Već od početka Godišnjaka razbacuje se povijesnim „istinama“ pa se tako spominje da je srpsko stanovništvo iz sela Mlaka i Jablanac deportirano u logore. Bilo bi korektno napisati da se pod množinom logora misli i na srpske i njemačke logore izvan Nezavisne Države Hrvatske. To bi se možda moglo smatrati nepreciznošću nevježa s Pavlovljevim refleksom za nekritičko prepisivanje komunističke povijesti, ali u slučaju Jablanca situacija je znatno jednostavnija jer su seljaci iz tog sela 5. travnja 1942. „kolektivno iselili“, tj. pobjegli preko Save u zapadnu Bosnu.

Lokaliteti i stratišta

Najveće poglavlje „Lokaliteti i stratišta koncentracijskog logora Jasenovac u svjedočanstvima zatočenika“ zauzima polovicu Godišnjaka. Prema autorima radi se o pet logora: Bročice, Krapje, Ciglana, Stara Gradiška i dodan je logor Uštica. Uz to navodi se i Radna grupa Kožara što napadno asocira na Goldsteinov naziv za poslijeratni komunistički logor Jasenovac. Kožara je bio pogon za obradu i izradu kožnih predmeta smješten u samom mjestu Jasenovac u kojem su radili povlašteni zatočenici, a to je veliki broj onih čija svjedočanstva možemo vidjeti u Godišnjaku 2021. U Godišnjaku se nalaze 24 „svjedočanstva“ od strane 19 svjedoka. Ako je do (ovakvih) svjedoka, pad mita je neizbježan. Glavni „svjedok“ je Egon Berger čija se „svjedočanstva“, odnosno uglavnom izvadci iz njegove knjige, navode čak četiri puta. Drugi po brojnosti svjedočanstava je Nikola Nikolić, predratni član srpske terorističke organizacije koja je najpoznatija po sarajevskom atentatu koji je bio povod za Prvi svjetski rat.

Prema Godišnjaku Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac ta dva glavna „svjedoka“ su tvrdila da je u Jasenovcu ubijeno nekoliko stotina tisuća ljudi. Primjerice, prema „svjedočanstvu“ Bergera iz iste knjige koju koriste djelatnici JUSP-a Jasenovac za svoj Godišnjak u Donjoj Gradini je samo od lipnja do studenoga 1942. godine ubijeno 250.000 ljudi, [4] a Nikolić je tvrdio da je 1947. godine na području Donje Gradine našao „(…) 248 jasno vidljivih masovnih grobnica (…)“. To znači da djelatnici JUSP-a Jasenovac podržavaju i slažu se s tim navodima. U tom slučaju u idućem Godišnjaku, ako ga bude, mogu objaviti kartu s Nikolićevih „248 jasno vidljivih masovnih grobnica“ i po mogućnosti njihove neretuširane fotografije. Prema autorima Godišnjaka „(…) unutar jasenovačkog kompleksa logora nalazila su se stratišta gdje su masovno ubijani zatočenici, a najveće takvo je bilo u Donjoj Gradini na desnoj obali Save (…)“. [5] Međutim, prema statističkom dodatku komunističkom popisu žrtava rata u Gradini kod Jasenovca ukupno je stradalo 128, od čega 122 ubijenih, 5 umrlih i jedan nestali. [6]

Ostala svjedočanstva ne donose ništa bitno novo. To je i za očekivati jer se radi o knjigama nekadašnjih povlaštenih logoraša. Uz već spomenute Bergera i razmijenjenog Nikolića tu su još primjerice Miller, Riffer i Huber te od komunista nakon rata smaknuti Jakovljević. Knjige Millera i Jakovljevića objavljene su posthumno pa je pitanje što bi sami autori rekli o „svojim“ knjigama da su živi. Zanimljivo je da su se u izboru „svjedočanstava“ našli i izvadci iz djela Smrt je hodala četveronoške autora Vladimira Carina. Carin je rođen kao Kaiser i nikada nije bio u logorima Jasenovac ili Stara Gradiška, nego je bio interniran u talijanskom logoru na Korčuli. Nekoliko godina nakon rata odselio je Beograd, radio je kao novinar u komunističkim glasilima, bavio se dramatizacijama romana pa je za vrijeme Brozova komunističkog režima svakako bio pogodan materijal za jasenovačkog svjedoka.

Njegov uradak Smrt je hodala četveronoške je obična fikcija, roman navodno napisan na temelju kazivanja nekog logoraša koji je proveo cijeli rat u „logoru smrti“. Koji logoraš? Kako je uspio preživjeti u logoru smrti? Autorima Godišnjaka očito nebitne sitnice u igri fikcije i propagande. Bizarnostima u Godišnjaku pridonosi i preimenovanje jednog od poznatijih jasenovačkih svjedoka Srbina Drage Hadži-Čolakovića u „Dragu H. Čolakovića“. Prema svjedočanstvu Jakova Fincija iz knjige zanimljivog naslova Riječi koje nisu zaklane IV (1983.) opisani su događaji tijekom raspuštanja logora Stara Gradiška i preseljenja zatočenika u logor Jasenovac 23. rujna 1944. godine. Prema Finciju prije polaska na put u Staroj Gradiški je odvojena grupa od oko 400 Srba koji su tu likvidirani, a putem je ubijeno još 200 zatočenika. [7] Nekoliko stranica prije u Godišnjaku 2021. je svjedočanstvo sa 67. stranice iz knjige Čedomila Hubera Bio sam zatočenik logora Jasenovac (1977). [8] Da su autori Godišnjaka prolistali Huberovu knigu samo deset stranica prije citata koji objavljuju, našli bi njegov opis tog istog događaja od 23. rujna 1944. godine.

Prema Huberu putem od Stare Gradiške do Jasenovca stradalo je desetak zatočenika, međutim on uopće ne spominje navodno ubojstvo 400 Srba u Staroj Gradiški. Nije logično da mu je stradanje nekoliko zatočenika važnije od masovnog ubojstva nekoliko stotina ljudi. Znači svjedoci iz Godišnjaka su međusobno kontradiktorni i to bitno. Autorima Godišnjaka očito nebitno. Prema Huberu je tijekom preseljenja stradalo 60 puta manje nego prema Finciju. Kako je već gore navedeno – ako je do svjedoka, mitu nema spasa. Kad je već spomenut, treba se malo osvrnuti i na Huberovo svjedočanstvo u Godišnjaku. Izbor tog svjedočanstva sa 67. stranice Huberove knjige služi da bi se pokušao objasniti nedostatak leševa u Jasenovcu kojim bi se opravdao ogroman nesrazmjer između broja žrtava na mrežnom poimeničnom popisu JUSP-a Jasenovac i rezultata poslijeratnih iskapanja u Jasenovcu i naročito na glavnom stratištu u Donjoj Gradini. Međutim, stranicu dalje u Huberovoj knjizi piše o „(…) činjenici uništavanja na stotine tisuća ljudi.“ [9] Znači da su djelatnici JUSP-a Jasenovac za svoj Godišnjak 2021. izabrali svjedočanstva ljudi koji su zastupali komunističke propagandne postavke o stotinama tisuća ubijenih. Iz toga se može izvući zaključak da se djelatnici JUSP-a Jasenovac slažu s time i da im je trenutni popis samo međustanje do povratka na brojeve iz doba jugokomunističke diktature.

Ipak ima nekoliko redaka u Godišnjaku koji nehotice odskaču od fantazmagoričnih priča i ponavljanja komunističke propagande. Primjerice, postupanje s djecom odvojenom od roditelja ponukalo je „(…) Dianu Budisavljević da usmjeri svoju akciju spašavanja i na područje logora Stara Gradiška te okolnih logorskih ekonomija na kojima su se također nalazile obitelji dopremljene s Kozare.“ [10] Iz ovoga bi se dalo zaključiti da je Diana Budisavljević moćnija od ministara pa čak i od poglavnika Ante Pavelića. Ona „usmjerava“ svoje akcije prema svojem nahođenju i ne samo da joj nitko ne proturječi, već je svi iz hrvatske vlasti podržavaju i slijede. Nije stoga čudno da se potpisivala sa „Za dom spremna“. I nije bila jedina. U molbi za otpust Izidora Levija koju je sredinom listopada 1941. godine napisala Ljudmila Levi iz Zagreba piše da je „vazda za Dom spremna“. [11]

Palinopsia

Na fotografiji bombastično nepreciznog pratećeg teksta „Pljačka u logoru Bročice ili Krapje …“ [12] uočljive su igraće karte za belot ili šnaps tzv. „mađarice“, termosice, cigarete i gomila papira i rokovnika. Iz nekog razloga snimka ne daje originalno stanje, već se radi o odrazu u zrcalu. To se može vidjeti po natpisima na predmetima (Dunav i Zenith). Za otkrivanje takvih stvari nije vam potreban Da Vincijev kod, već nešto znanja stečenog u dobroj školi, zdrav razum, znanstvena znatiželja i pošten pristup problematici. Na zrcalnoj fotografiji „pljačke“ nema zlatnih satova, nakita, novca, ni zlatnih zuba. Osim toga na slici je samo jedan ustaša i najmanje trojica u njemačkim odorama. Kod dvojice je kukasti križ također u zrcalnoj simetriji. Ispravna postavka ove fotografije, premda ne nužno u potpunosti podudarna negativu, može se vidjeti kod Mataušić. [13] Izgleda da jasenovački mitomani ništa ne mogu, ne znaju ili ne žele napraviti ispravno. U takvom predstavljanju logora Jasenovac kao da ništa nije kako bi trebalo izgledati. U toj predstavi Jasenovac izgleda kao izokrenuta stvarnost.

Glede fotografije iz JUSP-ova „Godišnjaka 2021.“ pod nazivom „Romi u logoru Jasenovac“ [14] pod oznakom 745:JSV 87/05 FR ima nekoliko nejasnoća i nelogičnosti. Najproblematičniji su bodljikava žica i ženska glava koji izgledaju dodani na ostatak fotografije. Primjerice, gornji red bodljikave žice nema jasan kontakt s tankim stupićem u stvari s tankom cijevi na krajnjem lijevom dijelu fotografije pa žica „lebdi“ u zraku. Druga bodlja s desna u gornjem redu bodljikave žice ima izrazit svjetlosni kontrast prema svijetloj podlozi što nije slučaj s ostalim bodljama. Na fotografiji se ne vidi način pričvšćivanja bodljikave žice za tanki stupić/cijev. Tanka cijev ili pretanki stupić svakako ne sliči na dio ograde logora smrti. Neka zapažanja glede bodljikave žice možda bi se mogla opravdati lošom rezolucijom fotografije, međutim, lijevo od tanke cijevi ili pretankog stupića uopće nema bodljikave žice, odnosno nema nastavka ograde ili bar naznake nekakvih vrata. Sjena na licu žene je na desnoj strani, a na istoj strani su i osvijetljeni dijelovi na bodljama i na licu muškarca.

Na djelomično vidljivoj glavi djeteta u desnom dijelu slike sjene su također na lijevoj strani, odnosno suprotno od sjena na ženskoj glavi. Radi se o neprirodnom rasporedu svjetla i sjene na različitim dijelovima fotografije. Proporcije muškarca su znatno veće od žene, ali prema tim proporcijama on bi trebao biti još znatno viši. Još je veći problem 3D perspektiva odnosno prostorni raspored žene koja nema potrebnu prostornu dubinu u odnosu na muškarca i obratno. Osim toga lijevo „uho“ žene je izrazito svjetlo, a nalazi se na „sjenovitoj“ strani ženske glave. To svijetlo uho izgleda kao sastavni pozadinske fotografije i optički izgleda kao nastavak ruba muškarčeva desnog ramena koji ide sve do ženske brade kojoj ta „sjena“ daje neprirodan izgled. Moglo bi se raspravljati ima li žena uopće svoje lijevo rame, odnosno ima li osim glave i tijelo, ali glede desnog ženina ramena malo je prostora za raspravu jer tog ramena nema, a ne može biti skriveno iza tanke cijevi koja predstavlja lijevi kraj dvaju redova bodljikave žice. Sve to izgleda kao da je fotografija ženske glave umetnuta u fotografiju s muškarcem. Na fotografiji je vidljiv cijeli niz suprotnosti ili bolje rečeno čudnih detalja koje bi trebalo objasniti odnosno pitanja na koja bi trebalo dobiti odgovore. Fotografija izgleda kao da je sastavljena od dviju ili možda čak triju različitih fotografija. Znači tek bi trebalo utvrditi autentičnost fotografije i mjesto gdje je snimljena. Ta fotografija se osim u fundusu JUSP-a Jasenovac može naći i na nekoliko mrežnih adresa kao primjerice na Wikipediji gdje se navodi da je autor fotografije nepoznat. Za tu istu fotografiju se u srpskim izvorima može naći podatak da se radi o Romima iz sela Mokrice. Zaključno fotografija izgleda kao da je izašla iz srbijanskog „Odelka za istoriju buduću“. Radovima te tvornice mitova čudio se i povjesničar Lj. Boban. [15] Čudili bismo se i mi da ne živimo u Tisuću devetsto osamdeset četvrtoj.

[1] Godišnjak 2021., ur.: Martina Barešić i Ines Sogonić, Spomen-područja Jasenovac, 2021.

[2]  Godišnjak 2021, s. 25

[3] Danijel Vojak, Goran Lapat, Ivo Pejaković i Neven Kovačev, Romi u Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941. – 1945., Priručnik za učitelje i nastavnike, 2018., s. 54

[4]  Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, 1966., s. 69

[5]  Godišnjak 2021, s. 6

[6]  Žrtve rata 1941 -1945. (Rezultati popisa), SFRJ Savezni zavod za statistiku, Beograd, 1966., s. 50

[7]  Godišnjak 2021, s. 24

[8]  Godišnjak 2021, s. 17

[9]  Čedomil Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, 1977., s. 68

[10]  Godišnjak 2021., s. 22

[11]  Godišnjak 2021., s. 10

[12]  Godišnjak 2021., s. 8

[13]  Nataša Mataušić, Jasenovac fotomonografija, JUSP Jasenovac. 2008., s. 127

[14]  Godišnjak 2021., s. 27

[15]  Ljubo Boban, Još jednom o navodnom pismu P. Grisogona A. Stepincu 1942. godine, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 20 No. 1-2, 1988., s.216

Izvor: narod.hr

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari