Maceljska šuma, sedamdeset godina poslije, još jedno stratište komunističkog terora, još jedan nekažnjeni zločin, još jedno zlo o kojem se ne govori, a trebalo bi se govoriti, i zbog žrtava i zbog pouke koja bi pomogla da se tako nešto nikada više ne ponovi.
Nitko nije odgovarao za zločine
Za čitav niz pokolja koji su počinili Titovi partizani nakon završetka Drugog svjetskog rata nitko, naravno, nije odgovarao, kad to konstatirate dobijete etiketu od nekih medija i političara kao ekstremni desničar koji želi zaustaviti napredak i umjesto u budućnost odvesti Hrvatsku u prošlost. Međutim, može li zemlja koja nije raščistila sa svojom prošlošću, koja nije raskrstila s tamnim razdobljem svoje povijesti i koja na svojim leđima nosi teret zločina uopće imati budućnost? Prije ili poslije prošlost nas sustiže, pogotovo ako iz prošlosti nosimo breme koje nam opterećuje savjest u budućnosti.
[ad id=”68099″]
U Maceljskoj šumi, odnosno kod Krapine, u logorima u Mirkovcu, pokraj Svetog Križa Začretje i Oroslavlju, dakle, u Hrvatskom Zagorju, bez suđenja i bez prava na obranu komunisti su likvidirali brojne hrvatske civile i razoružane vojnike, uglavnom mlade, mobilizirane dječake, koji u onom ratnom i poslijeratnom vihoru nisu ni znali što se zapravo događa. Prema nekim istraživanjima u Maceljskoj šumi ubijeno je oko 15 000 ljudi, neki povjesničari i istraživači, tvrde da je broj žrtava puno veći te govore o nekoliko desetaka tisuća mrtvih. Bez obzira na broj žrtava tragedija je to koja traži odgovore i pravdu.
Strah od egzekutora još uvijek postoji?
Nažalost, u Hrvatskoj kao da još uvijek postoji strah od egzekutora, ne govori se o zločinima komunizma, ne govori se o žrtvama, a i onda kada se govori uglavnom se to čini na neprihvatljiv način, na način da se zločini komunizma i komunističkog režima opravdavaju režimom koji je u prvoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća vladao u Hrvatskoj. Ne može se jedno zlo opravdati drugim, dok to ne shvatimo teško ćemo živjeti u istinski demokratskom društvu.
Većina medija u pravilu prešućuje komemoraciju u Maceljskoj šumi, iako se tamo okuplja veliki broj ljudi, potomaka žrtava komunističkog terora. Svake godine autobusima dolaze vjernici iz cijele Hrvatske, članovi obitelji, suborci, prijatelji, onih koji su nestali u vihoru komunističkog bezumlja, a sumnja se da im kosti leže u jednoj od stotinu neiskopanih jama u šumi hrvatske sramote. Maceljska šuma zbog toga je prozvana i gorom zločina.
U crkvi podno Maceljske gore uredit će se i spomen soba sa predmetima koji su iskopani iz jama zajedno sa 1. 163 tijela. Njihove su kosti pokopane u kosturnicu uz crkvu, čekaju nove “pridošlice”.
Teško je pronaći racionalan razlog šutnji?
Teško je, 70 godina od stravičnih događaja i zločina kakvih je malo u hrvatskoj povijesti, pronaći racionalan razlog zašto brojne masovne grobnice i jame u kojima leže kosti nedužnih ljudi nisu istražene, zašto se žrtvama nije omogućio dostojanstven vječni počinak. Zašto se šuti? Naravno, ukoliko se ne radi o namjeri, šutnja vlasti i dijela medija o ovim zločinima tjera nas na zaključak kako je ipak Maceljska šuma još jedan od brojnih svjesno prešućenih komunističkih zločina.
Naposljetku, nije li stvarno istina da demokratskom Hrvatskom i dalje dobrim dijelom vladaju pripadnici struktura bivšeg, komunističkog, režima?