Iznad Livna sivi sokol
svoja krila raširio
tužno gleda sela pusta
gdje je nekad sretan bio.
Iz tuđine pozdrav nosi
staroj majci od jedinca
godinama njene suze
briše lijepa Kamešnica.
A u jesen kada vjetar
sa Borove glave puše
nježno briše suze majke
i boli iz njene duše.
Želi vjetar da zalijeći
na srcu joj tešku ranu
da izbriše svaku tugu
staroj majci dobro znanu.
Tužno sokol majku gleda
dok ga bole njene suze
pjesmom on joj želi vratit
ono što joj život uze.
Nemoj biti tužna majko
vratit će se naši tići
pjesmom , gangom i veseljem
orit će se Srđevići.
Kada dođu iz tuđine
zapjevat će Kamešnica
sretna tada bit ćeš majko
nestat će ti suza s lica.
Neće više biti tuge
ozarit će sreća lice
kada sina svoga vidiš
past će suze radosnice.
Kada sin mi kući dođe
zahvalit ću dragom Bogu
a onda ti moj sokole
i umrijeti s mirom mogu…
Ljiljana Tolj