Pratite nas

Feljton

Majka svih hrvatskih bitaka VRO Oluja razbila je zločinačku srpsku tvorevinu u samo 72 sata i natjerala teroriste u bezglavi bijeg

Objavljeno

na

dio II.

Srpski teroristi iz „krajine“ i njihovi beogradski mentori i suborci (a i današnji službeni politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj) preko noći su „zaboravili“ kakva su sve zlodjela počinili Srbi tijekom višegodišnje okupacije, kao i desetke mirovnih sporazuma što su ih arogantno odbijali rugajući se ne samo Hrvatskoj nego i međunarodnim institucijama i cijelom demokratskom svijetu. Nisu se obazirali ni na obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti i odluke Opće skupštine UN-a, od kojih niti jedna jedina nije išla u njihovu korist. Sve međunarodne institucije – od EZ-a, preko Vijeća Europe do OSS-a i UN-a već su od jeseni 1991. godine nadalje jasno označili Srbiju, Crnu Goru i “JNA” kao agresore i bezuvjetno priznavali teritorijalni integritet i suverenitet Republike Hrvatske, na što se oni koji su krenuli u rat metodama spaljene zemlje i pokušali istrebljenje hrvatskoga naroda s ciljem stvaranja “Velike Srbije” nisu obazirali.

Od 28. veljače 1989. godine Hrvatska je trpjela otrovne izljeve šovinizma koji su se očitovali na javnoj sceni (srpskim mitinzima na kojima se širila mržnja i pozivalo na obračun s hrvatskim narodom). Uslijedilo je naoružavanje Srba u ruralnim područjima uz napade na civile, policijske postaje, novinare, blokadu sela s hrvatskom većinom, te potom opkoljavanje gradova, a od ljeta 1991. godine započeli su i nesmiljeni napadi s brutalnim razaranjima gradova i sela, pokoljima i progonima civila.

Čak i poslije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u zimu 1991/92. godine i potom  prijama u UN (22. svibnja 1992, godine), naša je zemlja kao punopravna članica UN-a trpjela samovolju i terorizam koji su narušavali njezine vitalne životne funkcije (među ostalim sprječavanje protoka roba i ljudi i ugrožavanje pravne, osobne i imovinske sigurnosti građana uz teško kršenje ljudskih prava i sloboda protivno svim odredbama međunarodnog prava i samoga hrvatskoga Ustava).

Bio je to klasični oblik terorizma, u što nema nikakve sumnje, jer takvi se akti svugdje u svijetu nazivaju terorizmom.

Bahatost i isključivost Martića, Babića i družine (koji su vjerovali da će Srbija uz potporu Rusije u odsudnom trenutku stati iza njih), išla je do te mjere da su neposredno prije Oluje kao moguću platformu za pregovore s hrvatskom stranom  glatko odbili i izvrgnuli ruglu čak i tzv. plan Z – 4, kojega su mnogi s pravom zvali „luđačkom košuljom“ za Hrvatsku.

Sve do 4. kolovoza 1995. godine, srpski su teroristi i zločinci dosljedno i uporno provodili svoj samoubilački projekt „saoizacije“ nastojeći objediniti okupirane prostore u jednu cjelinu i potom ih s osvojenim područjima u Bosni i Hercegovini pripojiti Srbiji.

U mjesecima prije Oluje (pogotovu poslije iznošenja u javnost famoznog plana Z-4 .), u „krajinu“ hodočaste persone s najvećim utjecajem u dijelu ekstremne populacije prekodrinskih Srba (od patrijarha Pavla preko četničkog vojvode Vojislava Šešelja, njegovog sekretara i osobnog čuvara Aleksandra VučićaBiljane Plavšić, do zapovjednika “VRS” Ratka Mladića i drugih), s ciljem ohrabrenja „republike srpske krajine“ na njezinu putu ka „samostalnosti“ i odvraćanja tamošnjeg “krajinskog” vodstva od bilo kakvog eventualnog kompromisa s „ustaškim vlastima“ u Zagrebu i „poglavnikom“ Tuđmanom.

Zapaljive riječi koje gosti koriste u svojim nastupima u Kninu, Glini, Petrinji, Obrovcu i drugim mjestima i klicanje publike koja ih toplo i srdačno dočekuje, svjedoče o nepomirljivom stavu srpskih “krajišnika” da se svaki mogući dijalog s predstavnicima hrvatskih vlasti unaprijed odbaci i ustraje na ostvarenju velikosrpskog cilja. Na svaku mirovnu inicijativu iz međunarodnih krugova ili Zagreba odgovara se drsko i podrugljivo, krajinski čelnici se još čvršće povezuju s Radovanom Karadžićem, donose akte o „ujedinjenju“ okupiranih područja Hrvatske i BiH i redovito odlaze u Beograd na savjetovanja svome gazdi Slobodanu Miloševiću. Iako im je vjerojatno bio jako dobro poznat ishod svega, oni obmanjuju neuki i neobaviješteni narod kojemu je mozak ispran propagandom i nastavljaju graditi svoje kule u oblacima. Činjenica je da su upravo glavni ideolozi i lideri prvi napustili “SAO Krajinu” i pobjegli na sigurno – u Srbiju ili “republiku srpsku”, a one koje su uz pomoć Beograda nahuškali na rat ostavili da se snalaze kako znaju.

Oni za koje je rat u Hrvatskoj počeo 4. kolovoza 1995. godine izvrću povijest i krivotvore činjenice

Nova, post-ratna strategija velikosrpskih ideologa čija je osvajačka koncepcija doživjela vojni i politički fijasko i uzrokovala bježaniju velikog broja „krajinskih“ Srba, nastavila je tamo gdje je ratna propaganda stala: u smjeru jednako drskog i bezočnog krivotvorenja činjenica. Propagandnom kampanjom trebalo je pokriti sve one tamne mrlje, oprati svu krv, izbjeći odgovornost za ratne zločine i golemu materijalnu štetu i lažirati povijest i tu ne pomažu nikakve presude međunarodnih sudova koji su desetke srpskih zločinaca osudili zbog genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti, niti činjenice i argumenti.

Oni čije sjećanje na vrijeme ratova na području bivše SFRJ započinje tek 4. kolovoza 1995. godine – baš kao da se prije toga ništa nije događalo – nastoje ovakav nakaradni pogled na prošlost nametnuti kao povijesnu istinu i takvu percepciju proširiti u svijetu. U tim bolesnim mozgovima, nulta točka, početak i svršetak svega je Oluja, – „najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata“, akcija u kojoj je „izvršen genocid nad srpskim narodom“, itd., itd.

Pokuša li se pak podsjetiti na događaje koji su prethodili iznuđenim osloboditeljskim operacijama što ih je Hrvatska poduzimala, srpska propaganda po već uhodanoj matrici fokus prebacuje na razdoblje Drugoga svjetskog rata i Pavelića, pravdajući ponašanje svojih zločinaca Jasenovcem, Jadovnom i „genocidom“ koji je počinjen nad Srbima u to vrijeme.

S istog mjesta s kojega je prije 25 godina krenula krvava, podmukla i nenajavljena agresija i dalje stižu ne samo žalopojke, nego i klevete (pa i teške uvrede) na račun Hrvatske koju se kao i krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina proziva zbog „narastajućeg fašizma“, „nacizma“ „ustaštva“ i „revitalizacije NDH“. Opet se govori o „ugroženosti“ srpske manjine, o njezinom „sve težem položaju“, kao da se želi ponovno stvoriti klima za neku novu „balvan revoluciju“?!

Da ironija bude potpuna, kampanju predvode ne samo akteri ratova iz 90-ih u Srbiji (Aleksandar Vučić, Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i drugi iz srbijanskog političkog vrha), nego i legitimni politički predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj koji sve čine kako bi pogoršali odnose između Hrvata i Srba.

Na Hrvatsku se diže povika upravo zato da bi se preveniralo svako moguće utvrđivanje stvarnih činjenica o svemu što se događalo na području bivše SFRJ u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, pa se od samih aktera ratno-huškačke kampanje i agresije ništa drugo ne može niti očekivati.

Ono što, međutim, mora zabrinuti, pa i ogorčiti svakog dobronamjernog građanina u ovoj zemlji, jeste neshvatljiva benevolentnost s kojom se ta kampanja u Hrvatskoj dočekuje prije svega od strane vlasti i potpuni izostanak prave analize i odgovarajućih službenih reakcija na tako primitivne, bezočne laži, klevete, perverzna podmetanja i inverziju nedavne prošlosti.

 Budimo do kraja otvoreni: lažiranje povijesti i opravdavanje velikosrpske agresije i masovnih zločina iz 90-ih godina ne provodi se samo i isključivo u Srbiji i entitetu „republici srpskoj“ nastalom na genocidu i krvi nedužnih muslimana – Bošnjaka i Hrvata. Na tom poslu, u Hrvatskoj su angažirane čitave garniture krivotvoritelja, počevši od etnobiznismena iz redova srpske manjine koji svoje političke ambicije već više od 20 godina ostvaruju upravo na platformi polarizacije između Srba i većinskog hrvatskog naroda, do brojnih nevladinih udruga, pseudoljevičarskih i neokomunističkih krugova, te “liberala” i „slobodoumnih“ novinara i intelektualaca (koji nikada nisu oprostili Tuđmanu to što je na razvalinama trule Jugoslavije stvorio samostalnu Hrvatsku).

 S takvima nema dijaloga. Oni imaju svoju istinu i tu ne pomažu činjenice niti bilo kakva argumentacija – utoliko prije što većina njih ima sasvim konkretne razloge i motive za takvo ponašanje.

Srpski su ekstremisti dvije i pol godine prije rata najavili agresiju

Zbog naraštaja koji dolaze, a (na svu sreću) nisu imali prilike na svojoj koži osjetiti kako se sve to odvijalo tih olovnih devedesetih godina, dužni smo podsjećati na istinu i opominjati – da se ne zaboravi…i ne ponovi.

 Pa da ukratko pokušamo podsjetiti kako je sve počelo, mada je priča prilično složena i ne može se ispričati u dvije riječi.

Najprije se mora istaknuti da je smišljena i planirana agresija Srba u Hrvatskoj na vlastitu domovinu potaknuta i vođena  iz Beograda i to je činjenica koja se ne može negirati niti pobiti bilo kakvim suvislim dokazima. Sam slijed događaja potvrđuje ovu činjenicu.

„Balvan revolucija“ započela je (17. kolovoza 1990. godine) nakon serije velikosrpskih šovinističkih mitinga u operacijama „izvoza“ tzv. antibirokratske revolucije.

Naime, poslije rušenja autonomije Vojvodine i Kosova i svrgavanja crnogorskog političkog vodstva (1988/89. godine), agresivna politička vrhuška Srbije, predvođena Slobodanom Miloševićem, nastoji efektom domina izazvati rušenje vladajućih političkih garnitura u zapadnim republikama (Sloveniji i Hrvatskoj). Od Slovenije se brzo odustalo jer u njoj je srpska manjina brojčano gotovo beznačajna, pa za takvu koncepciju nije bilo oslonca i sve su snage usmjerene ka Hrvatskoj. Nastoji se stvoriti žarište sukoba i izazvati pomutnja u kojoj bi se spriječili procesi političkog pluralizma koji je bio na pomolu. Jedino tako bi Srbija mogla zadržati svoju hegemoniju u nekoj novoj „restauriranoj“, unitarističkoj Jugoslaviji.

Već od konca veljače 1989. godine, započinje četničko orgijanje po Hrvatskoj.

Prvi u nizu je miting srpskih ekstremista u Kninu (28. veljače 1989.), kada se uz domaće Srbe okuplja i mnoštvo njihovih pristaša iz Srbije (pod izgovorom „podrške ugroženoj braći u pokrajini Kosovo“). Ova akcija teče usporedo s onima koje se odvijaju u Srbiji. Ultimativno se traži potpora svih republika za uvođenje izvanrednog stanja na Kosovu i represiju koja Srbija poduzima uz odobrenje dijela saveznog vrha SFRJ. Zapaljivi govori u Kninu (tvornica TVIK) i riječi mržnje nisu usmjereni samo prema Albancima nego i prema hrvatskom narodu. Prvi se put javno spominje „srpska krajina“ i jasno daje do znanja što je stvarni cilj ovih pohoda. Jedan od glavnih govornika na mitingu je partizanski zločinac iz Drugoga svjetskog rata Simo Dubajić, četnik po habitusu i opredjeljenju. Počinju prozivke tadašnjeg (komunističkog) vodstva SR Hrvatske u kojemu nastaje konfuzija, pa izostaju odgovarajuće reakcije, što ekstremiste ohrabruje u njihovim nakanama.

Velikosrpska euforija dodatno dobiva na zamahu u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice kosovskog boja na Gazimestanu (kod Prištine), 28. lipnja 1989 godine. Milošević i njegov politički vrh okupljaju oko milijun sljedbenika i pred cjelokupnim jugoslavenskim državnim vrhom najavljuju nove bitke (po uzoru na svoje „slavne pretke“ iz daleke 1389-e), dok masa okićena transparentima i četničkim znakovljem kliče u slavu Srbije i „vožda“.

Benevolentnost s kojom su tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Janez Drnovšek i njegova politička garnitura prešli (šutke i bez ikakvog odgovora) preko nacionalističkog divljanje okupljene rulje gurnula je ostatak Jugoslavije u neizvjesnost i stvarni je pokazatelj nemoći Partije i države da se suprotstave Miloševiću i njegovoj politici.

Već 9. srpnja iste godine, kod crkve Lazarica (u Kosovu Polju kraj Knina), „proslava 600-godišnjice kosovskog boja“ pretvara se u žestoko srbovanje nekoliko tisuća srpskih ekstremista. Pored domaćih, tu su subraća iz Srbije i drugih jugoslavenskih republika. Uz već uobičajenu četničku ikonografiju, ori se iz tisuća grla: „Ovo je Srbija!“, „“Ne damo te zemljo obilića, ne damo te bez krvoprolića…“ Otvoreno i glasno se daje do znanja da će se Miloševićeve prijetnje o bitkama „koje još uvek nisu oružane, iako i takve nisu isključene“ ostvariti. Provokacije su usmjerene prema većinskom narodu u očitoj namjeri izazivanja incidenata i sukoba koji bi potkrijepili sve glasnije tvrdnje o „ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj“. Uskoro je uhićeno i privedeno u policiju 14 mitingaša protiv kojih su podnesene prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira i uznemiravanja javnosti, što beogradska propagandna mašinerija eksploatira kao novi „dokaz o ugroženosti Srba u Hrvatskoj“, kojima se „brani svako građansko i demokratsko pravo javnog iznošenja mišljenja“ i „gaze osnovna nacionalna prava i slobode“. U Beogradu se počinju održavati „skupovi podrške ugroženom srpskom narodu“ izvan Srbije koji dobivaju nezapamćen medijski publicitet i služe kao moćno sredstvo raspaljivanja strasti. Opet je u središtu svega „genocid nad Srbima“ – koji su „po treći put u ovom veku pred istrebljenjem“ i to „od istih počinitelja“.

Komunistička vlast u Hrvatskoj ide linijom manjeg otpora i tolerira četničke skupove koji poput plimnog vala zapljuskuju sve krajeve u kojima Srbi čine značajniji postotak u ukupnom stanovništvu – od Like, preko Dalmacije, do Banovine, Korduna i Slavonije. Pojavljuju se i „lideri“ srpskog naroda u Hrvatskoj, među kojima se naročito ističe šibenski psihijatar Jovan Rašković. Sjedokosi razbarušeni starac promuklog i hrapavog glasa brzo je stekao karizmu „narodnog tribuna“ među Srbima u Hrvatskoj. U svojim zapaljivim govorima, Rašković otvoreno prijeti riječima: „Ovo je ustanak srpskog naroda“, dajući do znanja da se Srbi umiriti neće dok ne ostvare svoje ciljeve.

Cijela 1990. godina prolazi u ozračju ovih euforičnih seansi na otvorenoj sceni.

Jedan od najvećih srpskih mitinga održan je na Petrovoj Gori 4. ožujka 1990. godine na kojemu se okupilo stotinjak tisuća Srba. Viče se: “Ubit ćemo Tuđmana”, “Ovo je Srbija” i sl., provocira i zaziva nasilje. Među govornicima su i “antifašisti” i “narodni heroji” Dušan Pekić i Milka Kufrin. Oni su tražili “hapšenje Tuđmana i njegovih suradnika”, koje su nazvali “fašistima” koji “ne misle dobro ni srpskom ni hrvatskom narodu”.

Dok se na improviziranim pozornicama smjenjuju zapjenjeni govornici (Jovan OpačićJovan Rašković, Dušan Zelenbaba, te već spomenuti partizanski „prvoborci” Dušan Pekić, Simo Dubajić, Milka Kufrin i drugi), koji se prosto nadmeću u tomu tko će ostaviti veći dojam kod okupljene rulje, Vojislav Šešelj i njegovi četnici prodaju svoj list „Velika Srbija“, a tezge s četničkim znakovljem, zastavama, figurama omiljenog Čiče (Draže Mihailovića), slikama sličnih „velikana iz srpske istorije“ i drugim suvenirima sve su posjećenije.

Skupovi mržnje i razdora pretvaraju se u mjesta narodnog okupljanja i „saborovanja“ (uz rakiju, janjetinu i srbovanje) na kojima se Srbe u Hrvatskoj priprema za ono što slijedi.

Sindrom „ugroženosti“ Srba (svih i svugdje) prenosi se poput lančane reakcije s Kosova na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu i on je pouzdan katalizator za ono što slijedi.

U isto vrijeme teče naoružavanje srpskog stanovništva u dijelovima Republike Hrvatske u kojima su već uspostavljene čvrste jezgre četničkih ekstremista okupljenih oko SDS-a (Srpske demokratske stranke) kojoj je na čelu „srpski Nestor“, karizmatični Jovan Rašković  (po svemu nalik arhaičnom liku iz srpske epske pjesme). On po nalozima Slobodana Miloševića i njegovog režima igra svoju ulogu „duhovnog oca“ Srba u Hrvatskoj i gura ih u rat protiv susjeda u vlastitoj državi. Oružje stiže tajnim kanalima a organizatori su ovih operacija srbijanska SDB i KOS „JNA“, koji za te poslove koriste kriminalce i mrežu svojih starih suradnika.1

 Laž o “izbacivanju Srba” iz Ustava Republike Hrvatske

Pred Božić 1990. godine (22. prosinca), Republika Hrvatska donosi svoj Ustav. Srbi tvrde kako su iz njega „izbačeni“ – i to im je od tada nadalje jedna od uporišnih točaka za opravdavanje svega što čine.

Riječ je, međutim, o najobičnijoj laži koju nije teško razotkriti. Treba samo pogledati što stvarno piše u „spornom“ dijelu teksta spomenutog Ustava:

„Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost i odlučnost za uspostavu Republike Hrvatske kao suverene države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.“2

(dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Dakle, Srbi ne samo da nisu „izbačeni“ iz hrvatskoga Ustava, nego se spominju na prvom mjestu između ukupno 8 poimence nabrojanih manjina – no, propaganda i dalje ovu laž koristi kao jedan od krunskih dokaza srpske „ugroženosti“ u „novoj NDH“.

 Naravno, nije bio problem u Ustavu, nego u težnji da se zadrži dotadašnji povlašten i privilegiran položaj Srba koji su u vrijeme komunizma u vlasti, državnim institucijama, vojsci, policiji, na sveučilištima, javnim poduzećima i svim drugim segmentima društvenog i političkog života razmjerno sudjelovali mnogo više od postotka što su ga činili u ukupnom stanovništvu. Za njih nije vrijedio “nacionalni ključ” – koji je inače bio jedna od promoviranih vrednota na temelju kojih se osiguravala “ravnopravnost” naroda i narodnosti u SFRJ.

Sindrom srpske “ugroženosti” kao krinka za agresiju

Kad je u pitanju sindrom srpske „ugroženosti“, zanimljivo je da se ona javlja isključivo i uvijek u krajevima gdje je ta manjina u većini – a sva lokalna vlast (od 1945. godine) nadalje je u njihovim rukama.

Ponašanje ove manjine u Hrvatskoj (počevši od mitingaških pohoda, preko rušenja balvana i naoružavanja sve do ubijanja policajaca i prolaznika iz zasjeda te kasnijih napada na policijske postaje, sela i gradove), svjedoči o tomu kako je u pitanju klasična podvala koja sa stvarnim događajima nema ničega zajedničkog. Uostalom, politički predstavnici ove manjine, na drzak i arogantan način odbijali su sve ponude, dogovore i rješenja što su ih glasno i jasno (u usmenoj i pismenoj formi) višekratno nudili predstavnici nove hrvatske vlasti, pa i sam predsjednik dr. Franjo Tuđman, jamčeći im sva prava prema najvišim standardima demokratskog svijeta i to uz nadzor međunarodne zajednice . Bila su im zajamčena i mjesta u Saboru RH, pa čak i funkcija potpredsjednika parlamenta koju je jedno vrijeme obnašao Simo Rajić i morao tu dužnost napustiti zbog pritiska ekstremista iz redova vlastitog naroda.

Dana 8. kolovoza 1990. godine Skupština SFRJ donosi odluku o prihvaćanju višestranačja. Pet dana poslije (13. kolovoza), predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović  prima na razgovor delegaciju srpskih terorista iz „kninske krajine“ (Milana Babića, Davida Rastovića Bogoljuba Popovića), a već 17. kolovoza kninski zubar Milan Babić proglašava „ratno stanje“ na području svoje „SAO Krajine“, uz rušenje balvana, zakrčivanje cesta i pruga i držanje naoružanih straža na barikadama. Dana 30. rujna 1990., „srpsko nacionalno vijeće“, temeljem navodnog „plebiscita srpskog naroda“ proglašava srpsku autonomiju, a u isto vrijeme Russellovu sudu se podnosi tužba protiv Republike Hrvatske zbog „pripremanja genocida“ nad srpskim narodom.

Srpska manjina u krajevima koje je zahvatila „saoizacija“, u potpunosti  je negirala i opstruirala pravo ostalih građana Hrvatske na demokratsko odlučivanje sukladno odredbama još uvijek važećeg Ustava SFRJ, što je došlo do izražaja i u vrijeme održavanja općenarodnog  referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske ili njezinu ostanku u jugoslavenskoj državnoj zajednici (19. svibnja 1991. godine). Na referendum je izašlo 83,56% građana koji su svojom plebiscitarno izraženom voljom potvrdili opredjeljenje za raskid veza s Jugoslavijom i samostalan put Republike Hrvatske.3

Podsjetimo i na neke vrlo važne činjenice koje se ne rijetko zanemaruju i ne podvrgavaju analizi i razmatranjima:

  1. Srpski pobunjenici predstavljali su izrazitu manjinu. U Hrvatskoj je prema popisu iz ožujka 1991. godine (izvršen je u okviru tadašnje SFRJ pod patronatom “Saveznog zavoda za statistiku”) živjelo ukupno 581.663 građana koji su se izjasnili kao Srbi (vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Popis_stanovni%C5%A1tva_u_SR_Hrvatskoj_1991.; također: https://bs.wikipedia.org/wiki/Popis_stanovni%C5%A1tva_u_Hrvatskoj_1991.) što je u odnosu na ukupan broj stanovnika tadašnje SR Hrvatske (784.265) iznosilo 12,15%.
  2. Nadalje, treba imati na umu da je na području samoproglašene terorističke tvorevine “SAO Krajine” živjelo tek nešto više od polovice od ukupnog broja Srba u Republici Hrvatskoj (oko 300.000), što znači da je 6% građana pokušalo nasilnim putem odcijepiti dio hrvatskog državnog teritorija i tako uzurpirati temeljna ljudska i građanska prava preostalih 94%!

Naravno, mora se uzeti u obzir da niti na okupiranom području nisu svi Srbi bili pobunjenici i nisu aktivno ratovali protiv Hrvatske, te na kraju dolazimo do zaključka da su teroristi predstavljali izrazitu manjinu u odnosu na broj stanovnika u našoj zemlji, ali i sasvim sigurno manje od 50% u okviru vlastitog etnikuma.

Jednako tako, tijekom ratnih godina (1991-1995.), došlo je do “osipanja” stanovništva na okupiranim hrvatskim područjima (kako u kninskoj “SAO krajini”, tako i u “SAO Zapadna Slavonija”, te u “SAO istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem”) tako da je tamo pred Oluju (kolovoza 1995. godine) živjelo između 180 i 250 tisuća stanovnika). Stoga su sve tvrdnje kako je “Hrvatska proterala 250.000” ili čak više Srba tijekom Oluje najobičnija laž. Naime, u sastavu “krajinske vojske” bilo je (kolovoza 1995. godine) oko 40.000 ljudi, što je također dokaz da se tamošnje stanovništvo u odnosu na 1991. godinu bitno smanjilo i da je s tih područja otišlo u Srbiju, “republiku srpsku” ili treće zemlje najmanje 40% predratnog stanovništva;

  1. U povijesti Hrvatske nikad nije postojala nikakva “krajina” – pogotovu ne kao teritorijalna jedinica, regija ili pokrajina, tako da je svako vezivanje za neku tobožnju “tradiciju srpskog vojevanja” u vrijeme postojanja Vojne krajine (iz vremena Habsburgovaca) potpuno promašeno. U toj Vojnoj krajini su uostalom, pravoslavni Vlasi i Cincari (jer tada Srbi kao nacija na području Hrvatske nisu postojali) činili oko 40% od ukupnog stanovništva. Dakle, najkraće rečeno: tzv. Krajina nije imala svoje povijesno, političko ili bilo kakvo drugo opravdanje, niti je ikad postojala kao samostalna teritorijalna tvorba (regija, pokrajina i sl.);
  1. Građani Republike Hrvatske bili su suočeni s jednom ratobornom zločinačkom klikom koja na štetu građana cijele Hrvatske ali i vlastite manjine, a po nalozima Beograda trebala izboriti granice “Zapadne Srbije” (na liniji: Virovitica-Karlovac-Karlobag), uz pomoć “JNA”, Srbije, Crne Gore, “teritorijalaca”, četnika, dobrovoljaca i svih drugih koji su bili uključeni u rat za “Veliku Srbiju”. To što se događalo u Hrvatskoj bio je samo dio velikosrpskog plana skrojenog u SANU (još 1986. godine – a što je bilo i zapisano u tadašnjem “Memorandumu”) koji se u konačnici trebao realizirati strategijom spaljene zemlje i istrebljenjem svega što nije srpsko;
  1. Agresora je prepoznala i njegovo ponašanje osudila u brojnim dokumentima i međunarodna zajednica (uključujući i UN kao krovnu organizaciju zemalja slobodnog svijeta), a samoproglašena, nelegalna teroristička tvorba “Republika Srpska Krajina” nikad nije bila niti blizu bilo kakvog međunarodnog priznanja. O tomu nije bilo govora i takvo rješenje nisu zagovarali čak ni Rusi – tradicionalni saveznici Srba.

„Ugroženi“ Srbi nemilice su ubijali, rušili, palili, pljačkali, silovali…počinili masovne zločine etničkog čišćenja i genocida kakvi na hrvatskim i bosanskohercegovačkim prostorima nisu viđeni od svibnja 1945. godine i to iz samo jednog jedinog razloga: sanjali su “Veliku Srbiju” i nastojali je ostvariti zatrovani mržnjom i vlastitom propagandom. To je glavni razlog njihove “pobune”. I sve se to odigravalo na međunarodno priznatom teritoriju hrvatske države, punopravne članice OUN čije granice nitko osim srpskih terorista nije dovodio u pitanje.

Ugroženost? Strah? Nesigurnost?

Ponaša li se tako narod koji je doista izvrgnut teroru i nasilju?

Treba biti potpuno slijep da bi se u takvo što povjerovalo.

Tehnologija izazivanja krize i ratnih sukoba

Tehnologija izazivanja krize i rata bila je pomno osmišljena i razrađena do najsitnijih detalja i vođena iz jednog centra, to je sasvim izvjesno.

Vojvođanski političar – jedini koji je od početka isticao kako je režim Slobodana Miloševića nacional-socijalistički naglašavajući i javno iznoseći argumentaciju o njegovoj sličnosti s Hitlerovim – Nenad Čanak (lider Lige socijaldemokrata Vojvodine), 1993. godine je u nakladi Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine tiskao brošuru Ratovi tek dolaze. U njoj je nastojao rasvijetliti događaje na području SFRJ i analizirati njihove uzroke i posljedice. Jedan dio tog materijala odnosi se upravo na tehnologiju izazivanja kriza, koju on na str. 8-9. opisuje ovako:

„Scenario početka rata bio je uvek isti i sastojao se od četiri koraka (osim u slučaju Slovenije gde to nije bilo potrebno).

Prvi korak: Psihološka priprema za rat koju obavlja Socijalistička Partija Srbije emitujući putem svih raspoloživih medija alarmantna saopštenja o ugroženosti Srba na nekom području.

Drugi korak: Incident na odabranom području u kome žrtva mora biti srpske a ubica neke druge nacionalnosti. (Najkorišćeniji su bili incidenti i ubistva na svadbama ili sahranama).

Treći korak: Noćne barikade koje (navodno) postavljaju Srbi, a pravdane su ‘strahom od druge strane’. Ti ‘ljudi sa barikada’ uvek su medijski predstavljani kao ‘goloruki, branioci ognjišta’ a druga strana kao ‘plaćenici, fanatici i sl.’ (‘Noćne straže’ Srba ugroženih odstrane Albanaca’  su korišćene još 1981. godine na Kosovu kao oblik pritiska na Jugoslovensku zajednicu od strane nacional komunistikih prethodnika današnjeg režima u Srbiji).

Četvrti korak: Početak oružanog sukoba na barikadama, posle koga se od strane ‘krnjeg predsedništva SFRJ’ upućuje Jugoslovenska Narodna Armija da ‘razdvaja zaraćene strane’. JNA se stavlja na stranu ‘ljudi sa barikada’.

(Ovaj scenario je bio pokrenut i u Vojvodini saopštenjima SPS oko navodne ugroženosti Srba u severnoj Bačkoj i u Makedoniji u vezi ‘ugroženosti Srba’ u predelu Skopske Crne Gore. Na svu sreću, u oba slučaja nije se išlo dalje od trećeg koraka.)“

Kad su u pitanju uzroci rata, autor teksta osvrće se i na dokumenta velikosrpske provenijencije u prošlosti, pa i na onaj četničkog ideologa Stevana Moljevića (Homogena Srbija od 20. lipnja 1941. godine), te na str. 10, u poglavlju „HRVATSKA“ kaže:

„Rat u Hrvatskoj je vođen upravo na ključnim tačkama sa Moljevićeve karte: Istočna Slavonija, Zapadni Srem, Baranja, okolina Pakraca, Kninska Krajina. Prodor u Dalmaciju je pokušan iz i uz pomoć Crne Gore a preko Dubrovnika prema Splitu…Hrvati su sa zaposedanih teritorija proterivani (o čemu je najbolji primer zauzimanja Iloka kada je u jednom danu iseljeno 7000 ljudi). Istovremeno, Srbi su bežali iz Hrvatske i to sa svih teritorija koje nisu ‘predviđene’ da budu u sastavu Velike Srbije.“ 4

Kronološki prateći slijed događaja na terenu, vrlo se lako možemo uvjeriti da je primijenjen upravo model kombiniranja propagandno-psiholoških aktivnosti i nasilja i to prema razrađenom scenariju čiji su osnovni elementi sadržani u operacijama pod radnim nazivom „srpska pobuna“ na svim mjestima na kojima je do nje dolazilo.

Hrvatsku su osim Hrvata branile sve manjine, strani dragovoljci, pa i dio lojalnih Srba

Srpski teroristi i njihovi pomagači iz Srbije, Crne Gore, “JNA” i “republike srpske” nisu ubijali samo Hrvate, nego i Muslimane, Slovence, Mađare, Čehe, Ukrajince, Rome, Slovake, Židove i pripadnike svih drugih manjina i etničkih zajednica koje žive u Hrvatskoj, pa i svoje sunarodnjake ako nisu pristajali uz njih.

Na drugoj strani, sve su manjine u Hrvatskoj (pa i dio same srpske manjine) dale svoj doprinos u borbi za samostalnu, slobodnu, suverenu i demokratsku Republiku Hrvatsku, a u postrojbama Hrvatske vojske u njezinoj obrani su aktivno sudjelovali i dragovoljci iz drugih zemalja (Bosne i Hercegovine, Francuske, Velike Britanije, Irske, Slovenije, Australije, Kanade, SAD-a, Njemačke, Austrije, Mađarske, Nizozemske, Švicarske, Čilea, Poljske, Argentine, Švedske, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Srbije, Belgije, Italije, Slovačke, Škotske, Bugarske, Danske, Finske, Španjolske, Wales-a, Gambije, Zimbabvea itd.) i taj je broj bio između 650 i 1.000.

Prema evidenciji voditelja Udruge stranih dragovoljaca Domovinskog rata, Britanca Steve-a Gaunt-a (hrvatskog ratnog vojnog invalida – danas živi u Vinkovcima) koji je i sam bio hrvatski dragovoljac, za Hrvatsku se u našoj zemlji borilo oko 650 stranaca (ne računajući državljane BiH i one iz drugih zemalja nastalih na tlu bivše SFRJ).

Slijedi nepotpuni popis koji bi trebalo dopuniti kako se doprinos stranih dragovoljaca (iz 37-40 država) koji su branili Hrvatsku u Domovinskom ratu te u njemu poginuli ili ranjeni ne bi zaboravio:

  • iz Engleske 139 do 160, (15 poginulih, 21 ranjen)
  • iz Njemačke 55 do 76, (15 poginulih, 10 ranjenih)
  • Iz Francuske 73 do 79, (8 poginulih, 21 ranjen),
  • iz Nizozemske 27 (2 poginula, 2 ranjena ),
  • iz Mađarske 33 (2 poginula, 5 ranjenih),
  • iz Austrije 10 (2 poginula, 1 ranjen),
  • iz Kanade 7 (3 poginula),
  • iz SAD-a 17(3 poginula, 1 ranjen),
  • iz Švicarske 4 (2 poginula),
  • iz Belgije 4 (1 poginuo, 2 ranjena),
  • iz Australije 15 (1 poginuo, 2 ranjena),
  • iz Italije 7 ( 2 poginula, 1 ranjen),
  • iz Ukrajine 1 (1 poginuo),
  • iz Slovačke 4 (1 poginuo, 1 ranjen),
  • iz Irske 10 (1 poginuo, 2 ranjena),
  • iz Škotske 5 (1 poginuo, 3 ranjena ),
  • iz Bugarske 2 (1 poginuo),
  • iz Danske 5 (1 poginuo, 2 ranjena),
  • iz Finske 3 (2 ranjena),
  • Iz Čilea 1 (1 ranjen),
  • iz Španjolske 4 (2 ranjena),
  • iz Poljske 8 (1 ranjen),
  • iz Walesa 4 (1 ranjen),
  • iz Švedske 3 (1 ranjen),
  • iz Gambije 1 (1 poginuo)
  • iz Zimbabvea 1 (1 poginuo).
  • iz Argentine ? (3 poginula)

(Izvor: https://hu-benedikt.hr/?p=114724; stranica posjećena 4.8.2019.)

Ovaj popis sadrži šezdeset sedam poginulih i sedamdeset jednoga ranjenog stranog dragovoljca i zacijelo nije potpun. U ime povijesne istine i sjećanja na doprinos tih ljudi hrvatskoj slobodi, ova tema zaslužuje našu pozornost i vrijedna je daljnjih istraživanja.

U evidenciji MORH-a se (navodno) nalaze imena ukupno 58 poginulih stranaca – najviše Engleza i Nijemaca, mada se općenito smatra da je taj broj znatno veći. Hrvatska nažalost, još uvijek nije zatvorila svoju “Knjigu mrtvih”, pa nije do kraja poznata niti struktura žrtava po nacionalnoj pripadnosti kao niti ukupan broj pripadnika pojedinih manjina kod kojih je zov Domovine bio jači od krvnih zrnaca i stavili su se na raspolaganje Domovini kad je najviše trebalo. Tako se, primjerice, za Srbe u nekim izvorima tvrdi da ih je u obrani Republike Hrvatske sudjelovalo 9.000 (HMDCDR, dr. Ante Nazor), a u drugima se navodi čak brojka od 18.000 (koliko ih je navodno evidentirano u Registru hrvatskih branitelja). No, kako god bilo, taj se doprinos ne smije podcijeniti niti zaboraviti. Upravo je angažiranje Srba (i svih drugih koji nisu Hrvati) u obrani Lijepe naše ključni argument i odgovor onima koji bacaju ljagu na Domovinski rat i nazivaju nas “fašistima”, “ustašama”, “nacistima” – uz objede za “etničko čišćenje” i “genocid”. Trebalo bi ih samo upitati: Znači li to da su se s Hrvatima ujedinili i svi drugi ljudi najrazličitijih nacionalnosti, pa i dobar dio Srba, kako bi izvršili zločin nad srpskim narodom? Jesu li se svi oni sa svojim suborcima i braćom po oružju Hrvatima borili za “novu NDH”, “fašističku Tuđmanovu tvorevinu” ili za svoj dom, obitelj i slobodu zemlje u kojoj žive i grade svoju budućnost?

Neki neslužbeni podaci govore kako je u pojedinim hrvatskim vojnim i policijskim postrojbama bilo 10, 20 ili čak 30% onih koji nisu podrijetlom Hrvati, uglavnom pripadnika autohtonih hrvatskih manjina. Oni su svoju lojalnost domovini dokazali na najbolji mogući način: s puškama u rukama. I ne mali broj njih je i poginuo za ideale slobode i samostalnosti.

Njima je Hrvatska bila jednako Domovina kao i hrvatskome narodu, tako su je osjećali i doživljavali i zato su je branili svojim životima.

Kad govorimo o doprinosu u Domovinskom ratu, nikako ne smijemo smetnuti s uma goleme žrtve što su ih podnijela naša braća iz Herceg Bosne – najprije kao dragovoljci u postrojbama Hrvatske vojske i policije (i to od 1990. godine), pa potom i u postrojbama HVO-a. Oni u BiH nisu branili samo sebe i svoje domove, nego i Hrvatsku čiji je zemljopisni i geostrateški položaj takav da je ona neraskidivo povezana s tim prostorima. Hrvatsko iseljeništvo je jednako tako dalo svoj veliki doprinos i bez ujedinjenja domovinske i iseljene Hrvatske naša bi obrana bila daleko teža i neizvjesnija.

Sve su to bitne činjenice koje se ne može zanemariti niti ih smijemo zaboraviti.

Kad se jednom čaša prelila i nije se više imalo kud – Oluja je bila jedino rješenje

  Predsjednik Republike Hrvatske i hrvatska Vlada i pored svega, nakon svih patnji i ratnih stradanja koja su uzrokovana agresijom, nastojali su spriječiti ono najgore i izbjeći ratnu opciju i žrtve.

 Vijeću sigurnosti OUN-a uputili su 20. srpnja 1995. godine upozorenje da će Hrvatska biti primorana poduzeti mjere uspostave narušenog pravnog poretka na okupiranom području sukladno Članku 51. Povelje OUN-a, kako bi zaštitila svoje vitalne državne interese. Hrvatska je vojska od vojnih operacija Maslenica i Medački džep (siječnja i rujna 1993.), preko zajedničkih operacija s HVO-om u BiH (Zima 94. i oslobađanja dijela planinskog  masiva Dinare i Livanjskog polja – od 29. studenoga do 24 prosinca), do operacija Skok 1 i 2 i “Ljeto ’95.’, te oslobađanja područja zapadne Slavonije 1-2.  svibnja 1995. (Bljesak) izvela niz ratnih operacija s ograničenim vojnim ciljevima koje su bile jasno upozorenje okupatoru ali i međunarodnim čimbenicima da se stanje kakvo je Hrvatskoj nametnuto neće trpjeti u nedogled.

 Među ostalim, uporište za povratak cjelokupnog državnog područja pod državni suverenitet, postojalo je u Povelji OUN-a i do tada donesenim rezolucijama  koje jasno definiraju okupirane dijelove kao hrvatski teritorij, pa i onoj br.49/43., od 21. listopada 1994. godine.

 Nažalost, ništa od toga nije utjecalo na ekstremiste iz „SAO Krajine“ i njihove beogradske mentore da se dozovu pameti i odustanu od daljnjeg zaoštravanja stanja.

I kad su propali posljednji pregovori (vođeni 3. kolovoza 1995. godine između hrvatske delegacije i izaslanika srpskih terorista) čaša se prelila i Hrvatska je bila primorana pokrenuti vojno-redarstvenu operaciju koja je osim što je oslobodila okupirani dio teritorija (10.400 km2) spasila bihaćku enklavu od genocida – koji bi se sasvim sigurno dogodio slično kao i u Srebrenici uz još teže posljedice, obzirom na broj ljudi u ratnoj zoni i način dotadašnjeg odvijanja ratnih operacija.

 Treba li još komu uopće dokazivati kako razaranja i zločini što su ih uzrokovale srpske agresorske snage 90-ih godina prošlog stoljeća nisu na tlu Europe viđeni od Drugoga svjetskog rata?

 Može li se bestijalnost i okrutnost u počinjenju barbarskih nedjela (koja su usporediva  jedino sa srpsko-crnogorskim masakrima nad albanskim življem  u Balkanskim ratovima ili onima počinjenim u “četničkoj akciji” u Makedoniji) opravdati ičim, pa i „ugroženošću“ bilo koga i bilo gdje? I ono što je u svemu toliko perverzno da se teško može pojmiti:

 kroz sve to vrijeme srpska je  propaganda tvrdila je kako su Srbi jedine žrtve i kako su upravo oni izvrgnuti istrebljenju. I to čini i danas. Usprkos svim nepobitnim dokazima (pa i onim zabilježenim kamerama od strane samih agresora), svjedoci smo jedne zaprepašćujuće  sklonosti krivotvorenju  prošlosti (i same stvarnosti) koja prelazi granice zdravog razuma i završava u sferi socio-patologije. Tako ostaje zabilježeno da su „ugroženi“ Srbi, od silnoga „straha“ i pritisnuti „genocidom“, do kraja 1994. godine vojno ovladali s preko 70% Bosne i Hercegovine i gotovo 30% kopnenog područja Republike Hrvatske.

 Danas bivši suradnik opskurnog četničkog vojvode i osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja (i sam četnik i aktualni predsjednik susjedne nam Srbije) Aleksandar Vučić ne propušta priliku prije svake obljetnice Oluje postaviti pitanje: “Gdje je nestalo pola miliona Srba iz Hrvatske?” – uz opetovane tvrdnje kako su “proterani u operaciji etničkog čišćenja” kolovoza 1995. godine.

 Prije svega treba ponoviti kako Hrvatska nikoga nije protjerala – dapače. Srbi su bili kroz sve ratne godine pozivani da prihvate Hrvatsku a tijekom Oluje na ostanak u svojim domovima, ali su na inicijativu svojih političkih i vojnih lidera masovno napustili okupirano područje i to ne bez razloga, jer većina njih je sudjelovala u agresiji – ubijanjima, rušenjima, paljevini, pljački, mnogi su počinili i zločine (pa i nad susjedima) i to su bili jaki motivi za odlazak.  

A što se ostalih Srba koji nisu bili nizašto krivi tiče, oni očito nisu htjeli prihvatiti Republiku Hrvatsku kao svoju državu i odlazak je stoga njihov izbor, na što u svakom slučaju imaju pravo. 

 Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj je živjelo ukupno 186.633 građanina srpske nacionalnosti. Usporedimo li to s brojem Srba po popisu iz 1991. godine (581.663), u tih 20 godina (1991-2011.) njihov je broj smanjen za 395.030 – a ne za “pola miliona” kako to tvrdi Vučić. Pri svemu treba imati na umu da su uslijed ratnih okolnosti već tijekom 1991-1995. godine (a i kasnije) Srbi s područja koje nije bilo pod okupacijom odlazili u treće zemlje, neki se vjerojatno na popisu 2011. godine nisu ni izjasnili kao pripadnici srpske nacije, a što se “krajišnika” tiče, oni su se “osipali” tijekom svih ratnih godina i nije ih bilo više od 150 do 180.000 prije Oluje, u kolovozu 1995. godine. No, tradicionalna sklonost Srba napuhavanju brojki i ovdje dolazi do izražaja i to je pojava koju prakticiraju od protuturskih ratova do danas.

Mora se imati na umu da u Hrvatskoj žive ukupno 22 nacionalne manjine i etničke zajednice i ni jedna od njih (osim dijela srpske manjine) do sada nije iskazala bilo kakav oblik nelojalnosti. Čak štoviše, glasovali su za samostalnost Hrvatske i borili se za nju!

 Imajući to u vidu, s pravom se treba pitati:

 Kako to i zašto jedino i samo dijelu srpske manjine nije dobro u Hrvatskoj i po čemu su to oni “posebni” u donosu na sve druge ljude različitih vjera, nacija i boje kože? Najbolje bi bilo kad bi konačno mogli shvatiti prostu istinu: Republika Hrvatska je matična država hrvatskoga naroda i on je u njoj jedini suveren narod, dok svi drugi građani koji nisu Hrvati imaju i uživaju prava sukladno najvišim standardima uljuđenog demokratskog svijeta. Nema podijeljenog suvereniteta i Hrvati su svoji na svome – ne bi bilo loše da to već jednom razumiju kako oni u Beogradu, tako i politički lideri srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

 Srbi nikad više neće biti gospodari Hrvatske kao u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije i SFRJ. I to je jedino što smeta mnogima od njih. Zato ne trebaju tražiti izgovore za odlazak iz Hrvatske, nego jednostavno priznati činjenicu kako ne žele u njoj živjeti.

 Laž je da nikomu na hrvatskoj strani nije suđeno za pojedinačne incidente i zločine nakon VRO Oluja

   Srpska strana danas nastoji pojedinačne zločine počinjene nakon Oluje prikazati kao sustavni “pogrom” iako je prema još uvijek neprovjerenim podacima (jer srpska strana ne želi objelodaniti broj i strukturu žrtava kako se ne bi otkrio identitet agresorskih vojnika i pripadnika paravojski) tijekom same operacije i u danima nakon nje poginulo oko 250 građana srpske nacionalnosti (tvrdnje HHO-a o 657 srpskih žrtava ničim nisu dokazane i to su paušalne procjene koje je odbio kao neutemeljene čak i Haaški tribunal).

 Kad su incidenti hrvatske strane posrijedi, evo nekih podataka iz 2015. godine koji opovrgavaju tvrdnje kako se ništa nije poduzelo:
“Protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon ‘Oluje’ hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba… (podaci iz ‘Bijele knjige o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu’, Zagreb, rujan 1999.).
Nakon toga, ukupan broj prijava i izrečenih presuda za kaznena djela se povećao, što se može provjeriti u DORH-u – kaže dr. Nazor.”

(Vidi: https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/283300/dr-ante-nazor-u-ratu-je-ubijeno-dva-puta-vise-hrvata-nego-srba; stranica posjećena 4.8.2019.)

Usporedimo li ove podatke s onim što je poduzimano vezano za suđenja agresorskoj strani – i to kad su u pitanju najteži, ne rijetko masovni zločini – dolazimo do strašne spoznaje o tomu kako oni koji snose krivnju za rat i najteža zlodjela nisu kažnjeni, a sva ta halabuka koja se diže oko “hrvatskih zločina” i služi jedino tomu da se takvo stanje održi dok sve ne pokrije zaborav, a svjedoci i zločinci ne poumiru.

 Na hrvatskoj strani bilo je tijekom rata oko 16.000 žrtava, a na srpskoj barem dva i pol puta manje. Evo što o tomu kaže ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata dr. Ante Nazor, koji se služi isključivo dokazanim činjenicama i dokumentima:

Prema podacima kojima raspolaže Centar, na srpskoj strani, odnosno na okupiranim područjima, tijekom Domovinskog rata poginule su najmanje 6153 osobe, od čega oko 70 posto njih kao vojnici, uključujući i starije stanovništvo, koje nije bilo obuhvaćeno mobilizacijom, ali je zbog nedostatka vojnih obveznika naoružano i raspoređeno po naseljima, posebice od 1993. Isti je slučaj i sa ženama.”

(Vidi: https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/283300/dr-ante-nazor-u-ratu-je-ubijeno-dva-puta-vise-hrvata-nego-srba; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.8.2019.)

Ne zaboravimo da je agresor u Hrvatskoj ubio 402 djeteta (najmlađe je imalo tek 2 mjeseca), samo u prvih šest mjeseci agresije njih 110, da je čak 306 ovih žrtava bilo mlađe od 17 godina, da je u ratu nestalo 35 djece, ranjeno njih 1.260 (90% ih je ostalo trajnim invalidima). Do prosinca 1994. godine, bez jednog je roditelja ostalo 4.273 djece, a bez oba njih 54.  ČAK NI ZA OVE ZLOČINE NITKO NIJE SUĐEN, A MI DOPUŠTAMO DA NAM SE NAMEĆE TEMA KAŽNJAVANJA “HRVATSKIH ZLOČINA”!?

Na hrvatskoj je strani, uostalom, bilo neusporedivo više žrtava nego na srpskoj (omjer je barem 1:2,5 na štetu Hrvatske) a rat se vodio na hrvatskoj zemlji s ciljem istrebljenja svih koji nisu Srbi, kako bi se potom to etnički očišćeno područje uključilo u granice buduće “Velike Srbije”.

Neovisno o tomu koje su nacionalnosti žrtve i koliko ih je na kojoj strani bilo, svaka od njih zaslužuje dostojan pokop, identifikaciju i sjećanje najbližih, ali to ne smije biti predmetom manipulacije, pogotovu ne u kontekstu iskrivljavanja istine i negiranja onoga što se događalo.

Istina se mora znati i jedino istina može doprinijeti zalječenju ratnih rana i vraćanju povjerenja. Ako dopustimo da zaživi laž, ostavljamo klicu budućih sukoba naraštajima koji dolaze nakon nas.

 I da završimo priču o uzrocima koji su neminovno doveli do rata pa i ove vojno-redarstvene operacije jednostavnom konstatacijom: Da je ovisilo od Hrvatske, niti bi bilo rata ni Oluje.

 I tu prestaje svaka daljnja rasprava o tomu je li nam Oluja trebala ili ne. Ona je, nažalost, bila neizbježna – žrtva koju je Hrvatska morala podnijeti da bi preživjela; i to je jedina prava istina.

Druge nema.

-nastavlja se

 BILJEŠKE:

U noći 28/29.11.1990. godine, u Dvoru na Uni, od strane Hrvatske policije  uhićen je Željko Ražnatović Arkan s dvojicom suradnika (jednim lokalnim četničkim vojvodom i kompanjonom iz Beograda). Nosili su pun džip automatskog oružja, streljiva i četničkog znakovlja i propagandnog materijala, što je prema planu bilo namijenjeno četničkim centrima na Banovini. Kasnije je pod nerazjašnjenim okolnostima pušten iz zatvora.

Ustav RH iz 1990. godine – I. Izvorišne osnovehttp://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 31.07.2016.)

3„Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.

Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.

Na osnovi neposredno iskazane volje građana na referendumu, a nakon neuspjeha daljnjih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište donošenja i Odluke o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada iste godine, čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.“  (http://www.sabor.hr/p19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnostip; stranica posjećena 14.06.2015.)

4Citati uzeti iz elektroničkog izdanja, dostupno na:http://lsv.rs/images/biblioteka/Ratovi%20tek%20dolaze.pdf; stranica posjećena 5.8.2016.

– Piše: Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Majka svih hrvatskih bitaka VRO Oluja razbila je zločinačku srpsku tvorevinu u samo 72 sata i natjerala teroriste u bezglavi bijeg

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

 II. dio

 Iako je Predsjedništvo CK SKJ zauzelo stav po pitanju daljnjeg širenja populizma (još 8. listopada 1988. – dva dana nakon nasilnog obaranja vojvođanske vlasti) i zaključilo da ne smije biti prelijevanja mitinga u druge republike, jer da su isti izraz nacionalizma i štete interesima Jugoslavije i njezinih naroda, nije bilo snage koja je mogla obuzdati velikosrpski nacionalistički pokret. Posebno se agresivno išlo na Hrvatsku za koju se znalo da je glavna smetnja i najveća zaprjeka uspostavi “Velike Srbije”.

A o tomu što su bili krajnji ciljevi velikosrpskog projekta, nakon svega, progovorili sami akteri događanja.

Vođa mitingaša Miroslav Šolević, godinama poslije, pohvalio se kako je teza o “zapadnoj srpskoj granici” (Virovitica-Karlovac-Karlobag) njegova, a ne Šešeljeva, kako su on i grupacija čijim su dijelom bili Boško Budimirović, Zoran Grujić, Kosta Bulatović, Bogdan Kecman i drugi, u svemu što su činili imali potporu patrijarha SPC Germana, te da je njihov stvarni idejni vođa i glavni mentor bio književnik Dobrica Ćosić.

(Ove je izjave Šolević je dao u emisiji „Ćirilica“, Heppy TV, Beograd; vidi: https://www.youtube.com/watsch?v=z8vjKE4yez8 ;  stranica posjećena 27.06.2013.)

Tako je jedan od glavnih “izvođača radova” velikosrpske vrhuške u to vrijeme (“komesar Šole” ili “Mali Vožd”) post-festum samo potvrdio ono što se znalo i u vrijeme “događanja naroda”.

U 1989. godinu SFRJ ulazi s  ozbiljnom moralnom, ekonomskom, političkom i društvenom krizom koja je dodatno produbljena drastično narušenim međunacionalnim odnosima i brojnim teškim i složenim problemima koji se očituju na više razina (između Srbije i Federacije; između Federacije i drugih republika; između Srbije i drugih republika; između Srbije i pokrajina; a na djelu je i sukob niskog intenziteta u samoj Srbiji – između Miloševića i njegove garniture na jednoj strani i na drugoj onih koji bi se htjeli dočepati vlasti zagovarajući monarhiju i koristeći kao glavnu polugu svoga programa četničku ideologiju).

Nažalost, dio srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji su krenuli za Milanom Martićem, Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem i ostalim liderima iz tog kruga, bili su jednako zadojeni velikosrpskom ideologijom i jednako spremni na sve kako bi je proveli u djelo – i tu razlike između njih i onih Srba koji su išli za Šešeljem, Šolevićem, Draškovićem i Miloševićem nije bilo. Jedan dobar dio njih ni danas nije shvatio kako su bili samo puko sredstvo za ostvarenje jedne bolesne ideje čiji su temelji udareni prije više od 150 godina. Kad je bilo očito da cilj nije ostvariv (u onoj mjeri i opsegu kako se to nastojalo tijekom ratova 90-ih godina), beogradski vlastodršci, akademici i crkveni oci, odbacili su svoje pulene (“krajišnike”) i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

No, vratimo se počecima srpskog ekstremizma u Hrvatskoj i podsjetimo se otkuda je sve krenulo.

Provokacije, izazivanje krize i prvi “srpski mučenici” Radoslav Tanjga i Miroslav Mlinar

Od 28, veljače 1989. godine započinje i (sve do rata) traje velikosrpska euforija i plansko homogeniziranje srpske manjine u ruralnim područjima Republike Hrvatske, prije svega uz pomoć masovnih mitinga na kojima se ugošćuje ekstremiste iz Srbije i BiH, srbuje, četnikuje, izaziva, provocira, prosipa otrovna mržnja prema hrvatskom narodu, huška i zaziva rat i obračun u ime “ujedinjenja srpstva”.

Iz mjeseca u mjesec ekstremni dio srpske manjine postaje sve radikalniji, a u ispomoć im dolaze četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi) koji dodatno “potpaljuju” strasti. Pored već spomenutih (Martića, Raškovića, Babića i ostalih), kolovođe i sudionici ovih ekstremnih okupljanja u Hrvatskoj bili su: Jovan Opačić, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, Dušan Pekić, Milka Kufrin, Rade Bulat, Miroslav Mlinar – četnici i komunisti (bivši partizanski “prvoborci” i “narodni heroji”) rame uz rame. Izvikuju se uvredljive parole, pjevaju srpske nacionalističke pjesme, svojata hrvatski teritoriji (uz povike “Ovo je Srbija!”). Srpski ekstremisti (kako domaći, tako i gosti) sustavno provociraju i sve čine ne bi li izazvali sukobe kojima bi se potom “dokazala” nepostojeća “ugroženost” Srba u Hrvatskoj.

No, na sve te provokacije Hrvati ne uzvraćaju, pa se u njihovim redovima javlja nervoza. Iz tog razloga poduzimaju sve radikalnije akcije, kako na terenu tako i u političkim institucijama nove hrvatske vlasti iako im ona pruža ruku i omogućuje biranje legitimnih predstavnika koji ih zastupaju – pa i mjesto potpredsjednika Hrvatskog Sabora (koje Simo Rajić samovoljno napušta nakon što nije uspio provesti svoju koncepciju smirivanja sunarodnjaka).

Samo nekoliko dana nakon konstituiranja Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990. godine), na sjednici parlamenta, zastupnik iz redova srpske manjine Radoslav Tanjga ovako je ocijenio “ovih nekoliko dana nove hrvatske vlasti” (sjednicu je izravno prenosila televizija):

U ovih nekoliko dana, ova vlast je uspjela napraviti promjene samo na grbu i zastavi. U isto vrijeme toliko je posvađala narode, da ih više niko neće izmiriti…Obećala je put u Evropu, a dovela narode pred građanski rat. Ta ista vlast pokušava administrativnim metodima poništiti srpski narod u Hrvatskoj…Ovo je vreme kad se vrši kontinuirana tiranija nad srpskim narodom u Hrvatskoj (…) Srpski narod je ust’o da zaštiti svoje dostojanstvo, svoju djecu, svoj integritet građanina. To su ljudi koji se nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive…” (nastaje galama u sabornici, a predsjednik parlamenta Žarko Domljan opominje zastupnika Tanjgu: “Ja Vas upozoravam da nemate pravo vrijeđati hrvatski narod…Imate pravo govoriti, nemate pravo vrijeđati… Nazivati ovu vlast ustašoidnom je uvreda…Gospodo, dopustite zastupniku Tanjgi da govori, a ukoliko bude vrijeđao hrvatsku vlast i hrvatski narod, ja ću ga prekinuti…Izvolite nastaviti.“). Zastupnici traže od Tanjge ispriku, ovaj se ne želi ispričati i na kraju zastupnik Ivan Bobetko revoltiran prema njemu baca svoju aktovku. (Vidi: https://youtu.be/y3jb0OauEZg; stranica posjećena 22.5.2019.)

Sve prolazi bez ikakvih posljedica po Tanjgu koji nije bio ni okrznut, ali Bobetkova “torba” ulazi u anale velikosrpske (četničke) i komunističke (SKH-SDP-ovske) propagande kao još jedan “dokaz” o “ugroženosti” Srba u tim prvim danima samostalne Republike Hrvatske. Uz primitivca i provokatora koji je smišljeno odradio za saborskom govornicom ono što su on, Rašković, Martić, Babić i ostali dogovorili prije sjednice Sabora, stala je kompletna oporba predvođena Račanovim komunistima.

Činjenica da je četnik Tanjga drsko i besramno pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su u golemoj većini podržali tadašnju vlast i izabrali prvi demokratski višestranački Sabor kao svoje predstavničko tijelo, nikoga od njih nije zanimala. Kao niti neutemeljenost njegovih izgovorenih nebuloza. Mržnja partijskog komunističkog aparatčika Ivice Račana (koji se do zadnjeg daha borio za očuvanje Saveza komunista Jugoslavije) i njegove komunističke klike prema HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu bila je toliko iracionalna i destruktivna da su oni radije pristajali i uz mrzitelje i rušitelje Hrvatske nego uz hrvatski narod i mladu hrvatsku državu koja je proživljavala svoje teške i krvave porođajne muke. U tomu su, nažalost, imali potporu i drugih stranaka lijeve, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Račan je demokraciju i višestranačje prihvatio onda kad više nije imao kud, a za Hrvatsku se opredijelio tek kad su ga njegovi mentori iz Beograda “otpilili” i kad je shvatio (a što je potvrdio i sam – prema riječima njegovog intimusa od povjerenja Branka Caratana) da će u slučaju državnog udara i ulaska vojske u Zagreb prvo njemu “skinuti glavu”.

Ostaje zapisana sramotna izjava Ivice Račana (izrečena na televizijskom sučeljavanju u kampanji pred prve višestranačke izbore u proljeće 1990. godine: Račan – Tuđman – Tripalo) o HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” – na koju je reagirao Miko Tripalo (jedan od lidera KNS – Koalicije narodnog sporazuma) podsjetivši: “Mi moramo biti svjesni toga da smo, što god govorili i kako god se ponašali,  sva trojica za one u Beogradu ustaše“. No, Tripalo je bio jedan od rijetkih iz tog političkog spektra s tako zdravim razmišljanjem.

Kad je u pitanju Tanjga i njemu slični, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: ako su već “ustali da zaštite svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoj integritet građanina” od “ustašoidnog režima u kome trenutno žive” – kako i zašto su uopće bili dijelom sustava vlasti i zašto su pristali biti narodni zastupnici u parlamentu tog “ustašoidnog režima”?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Govornica hrvatskog parlamenta bila je idealno mjesto s kojega se mogla širiti velikosrpska propaganda, utoliko prije što su sjednice bile praćene izravnim televizijski prijenosom. A što je bolje i jače moglo odjeknuti među Srbima koje se pripremalo na rat protiv Hrvatske od toga da se Hrvatima javno pljune u lice usred Hrvatskog Sabora – i još da na kraju provokator koji je to planski odradio ispadne “ugrožen” od aktovke jednog “hadezeovog jastreba”?

Radikalizam “ugroženih” Srba dobiva sve zloćudnije oblike, pa se uskoro (18. svibnja 1990.) režira tobožnje “klanje” Miroslava Mlinara u “jednoj ulici u Benkovcu”. Konce u ovoj operaciji vuče tadašnjih vrh SDS-a (Jovan Rašković i Zdravko Zečević).

“Klanju” Miroslava Mlinara prethodila je odgovarajuća propagandna priprema. U vrlo slušanom jutarnjem programu Radio-Beograda 2, on je 11. svibnja oštro napao “Tuđmanov HDZ” govoreći o “fašizmu koji se budi u Hrvatskoj” i “krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta”. Ove sulude optužbe bez ikakvoga pokrića imale su sasvim konkretan cilj: pripremiti teren za ono što je slijedilo nakon što se Mlinar vrati u Benkovac. Ove poruke mržnje prenijele su u svojim najslušanijim radio emisijama sve srbijanske postaje, pa čak i Radio Beograd i Radio Zagreb u okviru tada vrlo popularne emisije “Zeleni megaherc” koja se emitirala kao zajednički projekt ovih radio centara.

Akcijom Boška Čubrilovića (pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana, 18. ožujka 1990. godine na skupu u Benkovcu) nije se uspjelo isprovocirati reakciju Hrvata, pa se nastavilo preko srbijanskih tajnih službi, te Jovana Raškovića, Zdravka Zečevića i SDS-a, pri čemu je Miroslavu Mlinaru bila namijenjena uloga “žrtve”.

Srbijanski mediji su tako 18. svibnja 1990. izvijestili o “prvoj ustaškoj žrtvi” koja je “presretnuta u jednoj od mračnih sporednih ulica u Benkovcu”. Nepoznate “ustaše” su “pokušale zaklati” Miroslava Mlinara, ali iz nepoznatih razloga “klanje” nije uspjelo, a on se “nekako spasio bijegom”.

Nakon kratkog boravka u zadarskom Medicinskom centru Mlinar je prebačen u kninsku bolnicu. Navodni “atentat” nad 23-godišnjim studentom beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i potpredsjednikom SDS-a počinile se “neidentificirane” osobe (a “žrtva” se “ničega nije sjećala”). U tadašnjim medijima uskoro je objavljeno priopćenje Glavnog odbora SDS-a u Kninu u kojem se “slučaj Mlinar” prikazuje kao simbolika “grla i noža” i podsjeća na “masovna stradanja Srba u prošlosti”. Ovo je bio smišljeni akt specijalnog rata koji je poslužio SDS-u za prekid svih odnosa sa Saborom Republike Hrvatske, što je i bio krajnji cilj terorističke klike predvođene glavnim ratnim huškačem i organizatorom ekstremnih Srba u Hrvatskoj, Jovanom Raškovićem.

Kako bi se sakrilo pravo stanje stvari Mlinar je na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika samovoljno napustio zadarsku bolnicu, ali je prije toga bio pregledan od ravnatelja Medicinskog centra dr. Anđelka Gregova koji je utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama – površinskim posjekotinama kojima nisu oštećeni živci, mišići i unutarnji organi).

Mlinar je, kako je dobro poznato, ratni zločinac koji je pouzdano sudjelovao u masakru u Škabrnji u jesen 1991. godine, a danas mirno živi u Australiji. U Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Agresor (četnici – “krajišnici” i pripadnici “JNA” predvođeni Ratkom Mladićem) je uništio cijelo selo. Kako je tijekom sudskog postupka utvrđeno, izvlačili su civile iz podruma koje su potom ubijali hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava prije smrti mučili i masakrirali. Ubili su 84 osobe. Od toga 58 civila i 26 branitelja.

Ovo su dvije najpoznatije “srpske žrtve” u Hrvatskoj oko kojih se te 1990. godine stvarala fama vezano za “svesrpsku ugroženost”.

 Srbi u Hrvatskoj nisu imali demokratsku protutežu vlastitom ekstremizmu – niti su se od njega distancirali

Milan Đukić i njegovo vodstvo Srpske narodne stranke koji su (u početku) nastojali biti konstruktivni i raditi na smirivanju stanja neslavno propadaju. Nakon što je 1991. godine pobjegao iz Donjeg Lapca (zbog napada i prijetnji), ekstremnu sunarodnjaci su spalili njegovu rodnu kuću. Na kraju i on kreće sa “srbovanjem” kako bi sa sebe “oprao” biljeg da je “Tuđmanov Srbin”.

Ostat će to usamljen primjer pokušaja da se među Srbima u Hrvatskoj iznjedri opcija koja bi prihvatila hrvatsku državu i demokratski politički dijalog.

U Lipiku je 8. prosinca 1991. godine utemeljen SDF (Srpski demokratski forum) kao nevladina udruga koja je okupljala intelektualce i ugledne pojedince iz redova Srba u Hrvatskoj.

Evo što oni sami o sebi kažu:

“SDF je osnovan 9. decembra 1991. kao koalicija prominentnih Srba i Hrvata čiji je zajednički cilj bio spriječiti rat i naći politička rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. Organizacija je nukleus iz koje su se razvile druge postojeće institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: http://www.sdf.hr/o_nama.html; stranica posjećena 22.6.2019.)

Tko su “Hrvati” koji su eventualno bili članovi SDF-a ostaje nepoznato, no, mnogo je važnije to da je ova organizacija utemeljene s ciljem “sprječavanja rata” i to u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske već okupirana, a velikosrpska agresija bijesni svom žestinom diljem zemlje – od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije do dubrovačkog primorja.

Dakle, Milorad Pupovac, Svetozar Livada, Veljko Džakula i drugi uglednici SDF-a, debelo su zakasnili po pitanju sprječavanja ratnog sukoba, a također je nepoznato i što su činili na “međunacionalnom sporazumijevanju” i ublažavanju “konflikta” između Srba i Hrvata. Podsjetimo, u vrijeme kad se oni okupljaju, Hrvatska ima preko 600.000 izbjeglica i prognanika s okupiranih i agresijom zahvaćenih područja, Vukovar je sravnjen sa zemljom, pod okupacijom je najveći dio istočne i dobar dio zapadne Slavonije i drugih naprijed spomenutih regija, brojna naselja su srušena, zapaljena, opljačkana a Hrvati i svi drugi koji nisu Srbi pobijeni ili protjerani iz svojih domova, izvršeni su masovni zločini i masakri (od Borova Sela, Tovarnika, Sotina, Bapske, Vukovara, Borova Naselja preko Voćina, Balinaca, Četekovca, Čojluga do Skele, Struge Banske, Joševice, Široke Kule, Škabrnje i brojnih drugih mjesta) dok su teškim napadima s kopna i iz zraka izloženi Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Dubrovnik…Svakomu je živom (osim gospodi iz SDF-a) bilo posve jasno kako je u pitanju brutalna i krvava agresija, a ne “srpskohrvatski konflikt”.

No, kad već nisu uspjeli “spriječiti rat” (i to nakon što je srpski agresor već uglavnom ostvario svoje ciljeve), gospoda iz SDF-a su se bacila na propagandu i to onu koja je bila izravno usmjerena protiv Republike Hrvatske.

Ostaje zabilježeno, primjerice, kako je predsjednik SDF-a Milorad Pupovac u proljeće 1992. godine širio laži i dezinformacije o tomu da je u Hrvatskoj “pokršteno 11.000 srpske djece” – zbog čega je u svibnju iste godine završio pred tadašnjim Okružnim sudom, budući da je protiv njega podnesena prijava zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti. Pupovac se branio na sudu šutnjom i postupak je na kraju smišljeno prepušten zastari, tako da nikad nije odgovarao zbog teških kleveta što ih je javno iznosio. Kasnije se pravdao kako je te podatke “dobio od profesora Svetozara Livade”, ali, eto, “nije ih provjerio”. I to je bilo sve. Voditi takvu kampanju i pokušavati Hrvatsku izjednačiti s NDH u vrijeme kad više od četvrtine njezina teritorija pod okupacijom, svakako nije doprinosilo nikakvom “međunacionalnom sporazumijevanju” niti “ublažavanju konflikata”, nego naprotiv.

Jednako tako, Dragan Hinić, član Srpske narodne stranke iste je 1992. godine Hrvatsku javno optužio za postojanje “logora za Srbe” (kod Suhopolja, Osijeka i na nekim drugim lokacijama), što je demantirani nakon što su promatrači EZ-a obišli spomenute lokacije (s tadašnji ministrom vanjskih poslova Matom Granićem) i utvrdili da “logorima za Srbe” nema ni traga.

Treba napomenuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o smišljenim i zlonamjernim lažima koje su svjesno distribuirane u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske, a dokaz tomu jeste i “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj” koji je u ožujku 1995. godine iz Beograda bio razaslan diljem svijeta preko srpskih lobističkih centara i u čemu je jedan od glavnih poslova odradio bivši ravnatelj RTV Zagreb Veljko Knežević (tada veleposlanik “SRJ” u Hrvatskoj). Spomenuti “Memorandum” iniciran je po svemu sudeći u tadašnjoj “SRJ”, ali su glavni “informatori” bili već spomenuti ugledni Srbi iz Hrvatske, pa i drugi – iz SDF-a, SNS-a i drugih organizacija koje su okupljale srpsku manjinu. U ovom “Memorandumu” prvotna brojka što ju je iznosio Milorad Pupovac o “11.000 pokrštene srpske dece” narasla je na 14.000, a pored toga iznesene su i brojne druge zloćudne laži koje nisu imale nikakve veze s istinom i zdravim razumom.

Evo kratko što o tom pamfletu kaže dr. Zdravko Tomac – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca i političara koji je u ovom slučaju reagirao i to u vrijeme kad se on pojavio:

“Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’

Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.”

(Vidi: http://www.matica.hr/vijenac/523/1991-godina-koja-se-ne-vraca-23007/; stranica posjećena 22.6.2019.)

Nakon svega, potpuno je jasno kako su najistaknutiji politički prvaci i građanski intelektualci iz srpske zajednice u Hrvatskoj “sprječavali rat” i “poboljšavali srpskohrvatske odnose”: tako što su sinkronizirano sa Srbijom, njihovim tajnim službama i medijima kovali zloćudne laži i nastupali kao peta kolona u Hrvatskoj.

Kakva je dvoličnost bila u pitanju kod onih koji su se tobože “zalagali za mir” a ustvari su podmuklo i bezobzirno vodili specijalni rat protiv Hrvatske u kojoj su lagodno živjeli (i to u njezinom najtežem razdoblju u novijoj povijesti), govori i slučaj Svetozara Livade (pored Milorada Pupovca jednog od ključnih ljudi među intelektualcima iz redova Srba u Hrvatskoj). Dok je na jednoj strani (onda kad je to moglo biti korisno i probitačno) zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba i tvrdio “jedan smo rod”, na drugoj je pisao ovakve gadosti:

“‘Etničkim čišćenjem i brojnim genocidnim radnjama, kulturocidom i ruralocidom Hrvatska je masakrirala srpski korpus i raširila pandemičnu mržnju prema Srbima. I sad se pojave dva predsednika sa rezonom građanina, Ivo Josipović i Boris Tadić, obiđu stratišta, izvinu se i kažu da je bilo užasa sa obe strane, ali da nema potrebe za permanentnim ratom i mržnjom. I dobro je da to kažu, ali nije dovoljno’, ocenjuje profesor dr Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: https://arhiva.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/101637/Kako-su-Srbi-postali-Hrbi; tekst od 5.12.2010.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.6.2019.)

Livada je, dakle, “zaboravio” sve ono što se u Hrvatskoj događalo vezano za srpski ekstremizam (od 28. veljače 1989. godine nadalje), onih 5 godina samovolje i razbojništva što su ga srpski teroristi provodili, krvavi i brutalni rat koji je pokrenut protiv svega što nije srpsko – s ciljem istrebljenja Hrvata i svih drugih koji su bili smetnja uspostavi “Velike Srbije” – sve one ruševine, masovne zločine, pljačke, paljevine, silovanja i 16.000 pobijenih građana Hrvatske, desetke tisuća invalida, stotine tisuća protjeranih.

I sve je to “izbrisano” iz memorije “mirotvoraca” Svetozara Livade, Milorada Pupovca, Veljka Džakule i njima sličnih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj za koje povijest ratova na području bivše SFRJ započinje 4. kolovoza 1995. godine. Sve ono što se zbivalo u godinama prije, za takve se jednostavno nije dogodilo!?

Sve u svemu, srpska manjina u Hrvatskoj nije imala demokratsku alternativu na koju bi se mogli osloniti oni koji nisu bili na strani Martića, Babića i ostalih, jer ona kod ove populacije jednostavno nije prolazila.

Uostalom, tijekom cijele krize i rata, nigdje se nije čuo glas onih Srba iz slobodnog dijela Hrvatske koji bi negirali tvrdnje svojih sunarodnjaka iz “SAO Krajine” o vlastitoj “ugroženosti” od “genocidnog ustaškog režima”, što je također vrlo zanimljiva okolnost. Časni, ali nažalost i usamljeni izuzeci bili su srpski intelektualci: prof. dr. Olga Carević i dr. Jovan Bamburač uz još ponekog pojedinca, ali u svakom slučaju premalo i nedovoljno da bi istina o svemu i s te strane doprla u javnost.

Svoj glas, nažalost, nisu dizali čak ni oni Srbi koji su se nedvojbeno opredijelili za Hrvatsku, pa i borili za nju u redovima Hrvatske vojske ili policije (njih između 10 i 20 tisuća). Zašto je to tako, teško je objasniti.

Specijalni rat koji su započeli srpski ekstremisti u Hrvatskoj u zimu 1989. godine serijom svojih mitinga na kojima se širila otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko i nastojalo izazvati incidente i danas se nastavlja kroz djelovanje oficijelnih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borisa Miloševića i drugih), samo na nešto drugačiji, sofisticiraniji i podmukliji način. Tu je na djelu patološka potreba za inverzijom istine s nakanom da se naslagama laži prikriju činjenice i zaboravi ono što se uistinu događalo.

Upravo radi toga, podsjećanja na ono što je bilo su neminovna i prijeko potrebna, jer istina je samo jedna i ne smijemo dopustiti da je priguše i zgaze oni kojima su laž, prijevara i podla izvrtanja činjenica profesija i sredstvo ostvarenja ciljeva.

Radi lakšeg pregleda i praćenja materijala, konkretni događaji su kronološki sređeni, uz napomenu da je ovo samo jedan mali djelić svega što se zbivalo u vremenima krize i ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili posljednje desetljeće XX stoljeća.

Pa da krenemo s prisjećanjem na ta vremena ne bi li barem netko od onih koji se nalaze u stanju duboke selektivne “amnezije” došao k sebi i priznao realnost.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari