Manolić je osvijetlio, odnosno lustrirao samog sebe, ali je svojim pokajničkim činom kao „capo di banda“ lustrirao i sve svoje slijepe sljedbenike. Ovdje treba priznati da je među njegovim sljedbenicima bio značajan broj onih koji su uvijek Hrvatskoj željeli dobro i tu treba praviti temeljitu distinkciju. Šef je javnim činom ispovjedi priznao da je u svojoj komunističkoj prošlosti temeljno griješio!
Piše: Kazimir Mikašek-Kazo
Kao bomba odjeknula je vijest da se Josip Manolić ispovjedio katoličkom svećeniku kojega je sam pozvao na vlastiti zahtjev pri zdravoj pameti. Koliko sam shvatio poruke autora koji su objavili ovu senzaciju, centralna tema ovog događaja je ispovijed čovjeka pri punoj svijesti, dakle ne umirućeg u avionu koji pada u kojemu nema ateista jer se svi hvataju za Boga kao zadnju slamku spasa znajući da se munjevito približio kraj. Želja za životom uvijek je jača od smrti i možda će Manolić živjeti još koju godinu? Njegova ispovijed, čini se njegova je najvažnija politička poruka u životu, jer svjesno ispovijeda grijehe onima koje je progonio. A nije progonio samo Stepinca, već cijelu, vjerničku hrvatsku naciju s intencijom da zauvijek nestane.
Njegovi grijesi su još veći s toga, jer je u mladosti krštenjem primio klicu vjere. Dakle, on nije bio ateist, on je bio izdajnik vlastite vjere i vjere vlastitog naroda kojemu je pripadao. Josip Manolić bio je Juda koji se jeftino prodao Titovom zločinačkom režimu, pa je kao komunistički izvođač radova udario na najdublju svetost hrvatske nacije. Čini mi se da je puno teže priznati izdaju vlastitog naroda od samog čina obraćenja.
Ako je njegova ispovijed priznanje grijeha i poruka da mu oprostimo, jer progonom Stepinca teško se kao nacionalni veleizdajnik i sluga komunističkog režima ogriješio o hrvatski narod, onda ima smisla to, što se netko pobrinuo da to dođe u javnost. Ne vjerujem da je to izašlo u javnost bez znanja Josipa Manolića, bez njegove svjesne volje i bez znanja njegovih najbližih suradnika, koji su tijekom ovog događaja bili oko njega. Josip Manolić je veliki šef, koliko znam mentalno je u punoj kondiciji i vjerojatno je dozvolio, a možda i zapovijedio da se to snimi i obznani. Sam meritum i sadržaj ispovijedi tajna je između pokajnika i svećenika i mnogi svećenici izgubili su glavu čuvajući ispovjednu tajnu, ali sama ispovijed je javna demonstracija svjedočenja vjere.
Dakle, kada čin Manolićeve ispovijedi osvane u javnosti, to više nije tajnoviti događaj vezan isključivo uz osobnu duhovnost, već se to pretvara u prvorazrednu političku poruku i lijevima i desnima. Manolićeva ispovijed obznanjena u javnosti postaje ispovijed hrvatskom narodu, što je svakako senzacionalna vijest. A kakva je to prvorazredna politička poruka pokušat ću ilustrirati jednim istinitim događajem.
Nakon završetka sudskog ročišta u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu i povrjedu dostojanstva, jer ovaj ga je optužio za suradnju s UDBOM, Joža je prišao Karamarku i kazao mu: „Tomice, Tomice, ne buš ti mene lustriral, mene će lustrirati dragi Bog!“
Manolić je vjerojatno pri tom mislio da će biti lustriran tek kada umre, no putevi Gospodnji su nedokučivi. Bog se kroz teret Manolićeve savjesti pobrinuo da se čin Manolićeve ispovijedi koja je postala javna, pretvori u prvorazrednu političku poruku Manoićeve samolustracije. Usudim se kazati, da je Josip Manolić ovim činom osvjetlivši samog sebe, učinio za lustraciju više nego svi oni zajedno koji su se za lustraciju iskreno borili. Zar netko doista misli da je Joža ispovijedao svoj hedonizam, da je ispovijedao svoj kurvarluk, psovanje Boga i niz svakodnevnih banalnih grijeha što ih čini svaki čovjek grješnik svaki dan. Ne, on se ispovjedio Crkvi, onima koje je progonio, a Crkva je narod hrvatski. Manolić je osvijetlio, odnosno lustrirao samog sebe, ali je svojim pokajničkim činom kao „capo di banda“ lustrirao i sve svoje slijepe sljedbenike.
Ovdje treba priznati da je među njegovim sljedbenicima bio značajan broj onih koji su uvijek Hrvatskoj željeli dobro i tu treba praviti temeljitu distinkciju. Šef je javnim činom ispovjedi priznao da je u svojoj komunističkoj prošlosti temeljno griješio! Ne bi me čudilo da je u tim redovima nastala prava panika, jer Manolićeva ispovijed onima koje je progonio zauvijek će promijeniti narativ koji se još uvijek promiče veličanjem Tita i jugoslavenske komunističke diktature. Ova ispovijed stavit će flaster na usta i onim ostrašćenim udbo desničarima, koji su strašno pogođeni Manolićevim činom pa se s njim sprdaju, jer izgubili su glavnu metu preko koje su žestoko optuživali nominalnu vlast kao udbašku i mentalnokomunističku bagru. Ako je istina da je ispovijed stavila flaster na usta i lijevim i desnim, i ustašama i partizanima, nije li to onda prvorazredno Božje čudo i Božićni poklon vjernom hrvatskom narodu? Hoće li ova velika pred Božićna ispovijed otvoriti oči Papi Franji da konačno vjernom hrvatskom narodu formalno podari svetost Blaženog Alojzija Stepinca?
Na nama je izbor, oprostiti pokajniku, ili špekulirati o ovom događaju. U tom kontekstu podsjetit ću na misao koju je u svom tekstu iznio i Krešimir Budimski: „Opraštanje neprijatelju, za njega je najveća kazna“!
Kazimir Mikašek-Kazo
Senzacionalno – epohalna vijest – Josip Manolić se vratio vjeri otaca