Pratite nas

Kolumne

Marino Miloš: Ponavljanje gradiva

Objavljeno

na

PONAVLJANJE GRADIVA

Iako se konačni ishod i rasplet ove ‘sezone’ napetog serijala s Markovog trga mogao predvidjeti već one srijede u listopadu, kad je vlada Andreja Plenkovića potvrđena u Saboru s većinom od 91 zastupničkog glasa, trebalo je ipak šest mjeseci da se naoko stabilna ravnoteža interesa tri ključna dionika uspostavljene strukture počne ubrzano urušavati, paradoksalno – gotovo pa po istom modelu kako je načeta i konačno srušena prva, Karamarkova, vlada HDZ-a i Mosta.

LJETNI ‘BLITZKRIEG’

Plenković je dva mjeseca birokratski strpljivo balansirao i tražio težište željene konstrukcije vlasti, dok je za javnost glumio tobože napete pregovore s Mostom. Njemu, naime, nikad cilj nije ni bio cilj ‘osiguravati bokove’ kontra možebitne izdaje Mosta. Gremij koji ga je ljetnim ‘blitzkriegom’ izgurao na čelo stranke prirodni je saveznik i interesni partner Mosta i njegovih mecena. Dogovor o postizbornoj suradnji potvrđen je već onog dana kad je Karamarko svojevoljno odstupio s čela HDZ-a.

Igrokaz s pregovorima bila je samo vrsta pritiska usmjerenog na ostale raspoložene ‘trgovce’ u Saboru, prvenstveno SDSS, Bandića i manjine. Glavni cilj Plenkovićevog kružoka, te srijede ostvaren u vidu 91 lojalne ruke u zraku, bio je slanje jasne poruke ‘suverenističkoj’ struji. Naime, stvorena je ‘zaliha’ od 15 glasova koji su jamčili da Vlada može preživjeti možebitno ‘iskakanje’, ne Mosta – već jednog broja nezadovoljnih članova zastupničkog kluba HDZ-a, bez većih posljedica.

TRI PARTNERA I JEDAN ULJEZ

Tako je četrnaesta hrvatska vlada u konačnici nastala kao kompozitna struktura tri partnera i jednog uljeza: konformista HDZ-a, populista iz Mosta i manjinaca okupljenih oko Pupovca (s ‘daljinskim’ u Buzinu) s jedne te ‘suverenističkog’ krila HDZ-a s druge strane. Dodatna vrijednost ovakve konstrukcije je što su ‘suverenisti’ služili i kao ‘strašilo’ za ostala dva partnera, ali i kao ‘osigurač’, ako se netko od njih drzne tražiti više od dogovorenog. Karamarkovi ‘preferencijali’, s jasnim izbornim legitimitetom, ali bez političkog uporišta povukli su se na ‘pričuvni položaj’, u saborsku hibernaciju, iz koje su čekali trenutak kad će se postojeća konstrukcija početi urušavati sama od sebe, a vrijednost njihovih pet ili petnaest ruku dramatično porasti.

I taj je trenutak očito došao. Na gotovo identičan način kao i zadnji put: visoko ‘nabačenu loptu’ iz lijevog kornera Most će – tobože šeprtljavo i nevoljko, a u stvari spremno i promišljeno, naskakujući na ramena svojih koalicijskih partnera – pospremiti u slabo branjeni kut Plenkovićevog gola. Kako u ovoj igri od prvog dana nema lojalnosti, ali ni jasnih pravila, jer Most nije u koaliciji (sic!), taj ‘pogodak’ u mrežu vlastite vlade, uz prešutnu naklonost slabovidnih ‘sudaca’ iz medijske javnosti, opet se neće interpretirati kao ‘autogol’. Naći će se opet dovoljno ‘novinara’ i ‘analitičara’ da zbunjenom publikumu objasne kako je ‘HDZ opet sam srušio svoju Vladu’, a da je ‘Most jedina prepreka dvostranačju koje 25 godina uništava Hrvatsku’.

CETERUM CENSEO PONS ESSE DELENDAM

Političku agendu Mosta danas mogu zagovarati samo interesni lobiji, potpuni naivci ili politički analfabeti. Ako se u prvoj, Karamarkovoj vladi, još i moglo ‘progutati’ njihovu degutantnu petparačku Bulj-demagogiju i populizam, skrivenu iza aureole političke nevinosti Petrova i diskvalifikacija koje su pridavane Karamarku, danas su stvari trivijalno očigledne: najveća antireformska i destruktivna snaga u hrvatskoj politici je upravo Most. Prekopirali su Vučićev ‘modus operandi’, zaposjeli bivša SDP-ova, posebno represivna ministarstva, iz kojih kontroliraju i ‘svoje’ i ‘njihove’, čuvaju partijsku ‘duboku državu’ i njezine kadrove (jer svojih  nemaju) te prijete medijskim, policijskim i pravosudnim progonom svima koje doživljavaju kao prijetnju.

Most nije ništa drugo već odgovor ‘duboke države ‘na smjer u kojem je Karamarko okrenuo HDZ 2012. To je bilo i više nego jasno nakon njegovih  izjava da ‘ne pristaje na reket lijevih medija i neće odustajati od svojih načela kako bi njima postao simpatičniji i prihvatljiviji’, najava da će se obračunati s onima ‘koji su pomogli uvozničkom lobiju da hrvatskog seljaka baci na koljena’ ili zagovora ‘temeljite promjene opće društvene klime i cjelokupnog vrijednosnog sustava’. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja (Grubišićev Savez za građansku i etičku Hrvatsku, Gabrićev Nacionalni forum i Šišljagićev Savez za Hrvatsku) tog studenog 2015. su ‘ideolozi razvaline’ uspjeli, u završna tri tjedna kampanje osigurali su pivotalnu ulogu Mosta u novom sazivu Sabora.

U POLITIČKOM ŽIVOM BLATU

Znajući sve to, Tomislav Karamarko i njegov HDZ svjesno su ugazili u političko živo blato ‘suradnje’ s Mostom, iako im je bilo jasno da je ta struktura usmjerena isključivo protiv HDZ-a i domišljena upravo za njegovo dokidanje (ili preuzimanje). Kompromisi koje je učinio u toj ‘suradnji’ – od ekspresnog žrtvovanja Crnoje, prihvaćanja nametnutog Markića, do povlačenja Brkićeve nominacije – kumovali su i konačnom ishodu njegovog prvog pokušaja dekonstrukcije ponovno uspostavljenih prijeratnih monopola. Političku eliminaciju Karamarka, na čemu su godinama aktivno radili svi kojima je on ikad ‘stao na žulj’: Šeks, Pašalić, Josipović, Jelinić, Manolić, Roglić, Mesić – dovršilo je Milanovićevo parapolitičko tijelo,podržano zaglušujućom medijskom kanonadom.

Primarni cilj tog prvog rušenja vlade bila je politička eliminacija Tomislava Karamarka i stvaranje pretpostavki za oktroiranje Andreja Plenkovića, kroz formalnu, ali legalnu proceduru. Taj prvi cilj je realiziran. Drugi cilj, ostvaren kroz ponovljene izbore,  bila je  uspostava ravnoteže moći i interesa tri ključna dionika vlasti. Treći cilj – puna eliminacija ‘pravaškog’, ‘suverenističkog’ krila u HDZ-u, tek treba realizirati.U ovoj iteraciji predstave’ pada vlade’ meta su ‘ostaci ostataka’ Karamarkove strukture, kako oni što ‘hiberniraju’ u Saboru, ali i oni koji su se konformirali s oktroiranim vrhom stranke, aktivni su u tijelima stranke ili čak obnašaju saborske ili ministarske dužnosti.

JEDNADŽBA S PREVIŠE NEPOZNANICA

Taj cilj vidljiv je u brojnim komentarima u mainstream medijima koji požuruju i ohrabruju Plenkovića da krene u konačnu konfrontaciju s preostalim ‘džepovima otpora’ u stranci koju je prošlog ljeta dobio na pladnju.On sam, izjavom kako mu je ‘najvažnije da riješi situaciju s Bolom’ poslao je poruku stranačkoj oporbi, ali i Brkiću, da mu taj scenarij nije stran. Svjestan je da će ishod lokalnih izbora, posebno u Zagrebu, značajno odrediti konačni ishod sučeljavanja. Ako njegovi kandidati ostvare zapaženiji rezultat može krenuti ‘frontalno’ na stranačke oponente (‘eto, dokazao sam da su pobjeđujem bez stranačke desnice’). Ali i ako rezultati podbace imat će placet za brutalno ‘čišćenje’ poraženih organizacija na terenu. Paradoksalno, u oba slučaja – uspjeha ili debakla – velik broj onih koje stranački vrh danas p(r)oziva da aktivno pomognu u kampanji nametnutih kandidata bit će prvi odstranjeni iz vrha gradskih ili područnih organizacija.

Zatoje ubrzano urušavanje jesenas ustrojene konstrukcije moći tri partnera krajnje  izvjesno. Ipak, pokrenuti postupak protiv medijski (‘karamarkovski’) demoniziranog ministra Marića nosi značajne opasnosti za Plenkovića i njegov kružok. Interpelacija i zahtjev za opozivom su došli prerano, izjašnjavanje mora biti prije lokalnih izbora, a koji su uporište za sve sljedeće ključne poteze ‘združene braće’. Time je Most isturen na čistinu – ne mogu biti suzdržani kao kod Barišića, a ako podrže Marića to će u javnoj percepciji biti istumačeno je kao da su podržali Todorića.Zato Most neće imati izbora: morat će dati svoje ruke za smjenu Zdravka Marića, a to će onda biti i kraj ovakve Plenkovićeve vlade. U jednadžbi s toliko nepoznanica teško je sve imati pod kontrolom sve vrijeme. ‘Finale sezone’ može dobiti drugačiji završetak jedino ako brižni ‘sufleri’ iz Buzina ne ‘nagovore’ ministra Marića da relaksira svima mučnu situaciju i svojevoljno, kao onomad Karamarko, na stol Plenkoviću dostavi svoju ostavku.

Marino Miloš

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari