Pratite nas

Kolumne

Marino Miloš: Ponavljanje gradiva

Objavljeno

na

PONAVLJANJE GRADIVA

Iako se konačni ishod i rasplet ove ‘sezone’ napetog serijala s Markovog trga mogao predvidjeti već one srijede u listopadu, kad je vlada Andreja Plenkovića potvrđena u Saboru s većinom od 91 zastupničkog glasa, trebalo je ipak šest mjeseci da se naoko stabilna ravnoteža interesa tri ključna dionika uspostavljene strukture počne ubrzano urušavati, paradoksalno – gotovo pa po istom modelu kako je načeta i konačno srušena prva, Karamarkova, vlada HDZ-a i Mosta.

LJETNI ‘BLITZKRIEG’

Plenković je dva mjeseca birokratski strpljivo balansirao i tražio težište željene konstrukcije vlasti, dok je za javnost glumio tobože napete pregovore s Mostom. Njemu, naime, nikad cilj nije ni bio cilj ‘osiguravati bokove’ kontra možebitne izdaje Mosta. Gremij koji ga je ljetnim ‘blitzkriegom’ izgurao na čelo stranke prirodni je saveznik i interesni partner Mosta i njegovih mecena. Dogovor o postizbornoj suradnji potvrđen je već onog dana kad je Karamarko svojevoljno odstupio s čela HDZ-a.

Igrokaz s pregovorima bila je samo vrsta pritiska usmjerenog na ostale raspoložene ‘trgovce’ u Saboru, prvenstveno SDSS, Bandića i manjine. Glavni cilj Plenkovićevog kružoka, te srijede ostvaren u vidu 91 lojalne ruke u zraku, bio je slanje jasne poruke ‘suverenističkoj’ struji. Naime, stvorena je ‘zaliha’ od 15 glasova koji su jamčili da Vlada može preživjeti možebitno ‘iskakanje’, ne Mosta – već jednog broja nezadovoljnih članova zastupničkog kluba HDZ-a, bez većih posljedica.

TRI PARTNERA I JEDAN ULJEZ

Tako je četrnaesta hrvatska vlada u konačnici nastala kao kompozitna struktura tri partnera i jednog uljeza: konformista HDZ-a, populista iz Mosta i manjinaca okupljenih oko Pupovca (s ‘daljinskim’ u Buzinu) s jedne te ‘suverenističkog’ krila HDZ-a s druge strane. Dodatna vrijednost ovakve konstrukcije je što su ‘suverenisti’ služili i kao ‘strašilo’ za ostala dva partnera, ali i kao ‘osigurač’, ako se netko od njih drzne tražiti više od dogovorenog. Karamarkovi ‘preferencijali’, s jasnim izbornim legitimitetom, ali bez političkog uporišta povukli su se na ‘pričuvni položaj’, u saborsku hibernaciju, iz koje su čekali trenutak kad će se postojeća konstrukcija početi urušavati sama od sebe, a vrijednost njihovih pet ili petnaest ruku dramatično porasti.

I taj je trenutak očito došao. Na gotovo identičan način kao i zadnji put: visoko ‘nabačenu loptu’ iz lijevog kornera Most će – tobože šeprtljavo i nevoljko, a u stvari spremno i promišljeno, naskakujući na ramena svojih koalicijskih partnera – pospremiti u slabo branjeni kut Plenkovićevog gola. Kako u ovoj igri od prvog dana nema lojalnosti, ali ni jasnih pravila, jer Most nije u koaliciji (sic!), taj ‘pogodak’ u mrežu vlastite vlade, uz prešutnu naklonost slabovidnih ‘sudaca’ iz medijske javnosti, opet se neće interpretirati kao ‘autogol’. Naći će se opet dovoljno ‘novinara’ i ‘analitičara’ da zbunjenom publikumu objasne kako je ‘HDZ opet sam srušio svoju Vladu’, a da je ‘Most jedina prepreka dvostranačju koje 25 godina uništava Hrvatsku’.

CETERUM CENSEO PONS ESSE DELENDAM

Političku agendu Mosta danas mogu zagovarati samo interesni lobiji, potpuni naivci ili politički analfabeti. Ako se u prvoj, Karamarkovoj vladi, još i moglo ‘progutati’ njihovu degutantnu petparačku Bulj-demagogiju i populizam, skrivenu iza aureole političke nevinosti Petrova i diskvalifikacija koje su pridavane Karamarku, danas su stvari trivijalno očigledne: najveća antireformska i destruktivna snaga u hrvatskoj politici je upravo Most. Prekopirali su Vučićev ‘modus operandi’, zaposjeli bivša SDP-ova, posebno represivna ministarstva, iz kojih kontroliraju i ‘svoje’ i ‘njihove’, čuvaju partijsku ‘duboku državu’ i njezine kadrove (jer svojih  nemaju) te prijete medijskim, policijskim i pravosudnim progonom svima koje doživljavaju kao prijetnju.

Most nije ništa drugo već odgovor ‘duboke države ‘na smjer u kojem je Karamarko okrenuo HDZ 2012. To je bilo i više nego jasno nakon njegovih  izjava da ‘ne pristaje na reket lijevih medija i neće odustajati od svojih načela kako bi njima postao simpatičniji i prihvatljiviji’, najava da će se obračunati s onima ‘koji su pomogli uvozničkom lobiju da hrvatskog seljaka baci na koljena’ ili zagovora ‘temeljite promjene opće društvene klime i cjelokupnog vrijednosnog sustava’. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja (Grubišićev Savez za građansku i etičku Hrvatsku, Gabrićev Nacionalni forum i Šišljagićev Savez za Hrvatsku) tog studenog 2015. su ‘ideolozi razvaline’ uspjeli, u završna tri tjedna kampanje osigurali su pivotalnu ulogu Mosta u novom sazivu Sabora.

U POLITIČKOM ŽIVOM BLATU

Znajući sve to, Tomislav Karamarko i njegov HDZ svjesno su ugazili u političko živo blato ‘suradnje’ s Mostom, iako im je bilo jasno da je ta struktura usmjerena isključivo protiv HDZ-a i domišljena upravo za njegovo dokidanje (ili preuzimanje). Kompromisi koje je učinio u toj ‘suradnji’ – od ekspresnog žrtvovanja Crnoje, prihvaćanja nametnutog Markića, do povlačenja Brkićeve nominacije – kumovali su i konačnom ishodu njegovog prvog pokušaja dekonstrukcije ponovno uspostavljenih prijeratnih monopola. Političku eliminaciju Karamarka, na čemu su godinama aktivno radili svi kojima je on ikad ‘stao na žulj’: Šeks, Pašalić, Josipović, Jelinić, Manolić, Roglić, Mesić – dovršilo je Milanovićevo parapolitičko tijelo,podržano zaglušujućom medijskom kanonadom.

Primarni cilj tog prvog rušenja vlade bila je politička eliminacija Tomislava Karamarka i stvaranje pretpostavki za oktroiranje Andreja Plenkovića, kroz formalnu, ali legalnu proceduru. Taj prvi cilj je realiziran. Drugi cilj, ostvaren kroz ponovljene izbore,  bila je  uspostava ravnoteže moći i interesa tri ključna dionika vlasti. Treći cilj – puna eliminacija ‘pravaškog’, ‘suverenističkog’ krila u HDZ-u, tek treba realizirati.U ovoj iteraciji predstave’ pada vlade’ meta su ‘ostaci ostataka’ Karamarkove strukture, kako oni što ‘hiberniraju’ u Saboru, ali i oni koji su se konformirali s oktroiranim vrhom stranke, aktivni su u tijelima stranke ili čak obnašaju saborske ili ministarske dužnosti.

JEDNADŽBA S PREVIŠE NEPOZNANICA

Taj cilj vidljiv je u brojnim komentarima u mainstream medijima koji požuruju i ohrabruju Plenkovića da krene u konačnu konfrontaciju s preostalim ‘džepovima otpora’ u stranci koju je prošlog ljeta dobio na pladnju.On sam, izjavom kako mu je ‘najvažnije da riješi situaciju s Bolom’ poslao je poruku stranačkoj oporbi, ali i Brkiću, da mu taj scenarij nije stran. Svjestan je da će ishod lokalnih izbora, posebno u Zagrebu, značajno odrediti konačni ishod sučeljavanja. Ako njegovi kandidati ostvare zapaženiji rezultat može krenuti ‘frontalno’ na stranačke oponente (‘eto, dokazao sam da su pobjeđujem bez stranačke desnice’). Ali i ako rezultati podbace imat će placet za brutalno ‘čišćenje’ poraženih organizacija na terenu. Paradoksalno, u oba slučaja – uspjeha ili debakla – velik broj onih koje stranački vrh danas p(r)oziva da aktivno pomognu u kampanji nametnutih kandidata bit će prvi odstranjeni iz vrha gradskih ili područnih organizacija.

Zatoje ubrzano urušavanje jesenas ustrojene konstrukcije moći tri partnera krajnje  izvjesno. Ipak, pokrenuti postupak protiv medijski (‘karamarkovski’) demoniziranog ministra Marića nosi značajne opasnosti za Plenkovića i njegov kružok. Interpelacija i zahtjev za opozivom su došli prerano, izjašnjavanje mora biti prije lokalnih izbora, a koji su uporište za sve sljedeće ključne poteze ‘združene braće’. Time je Most isturen na čistinu – ne mogu biti suzdržani kao kod Barišića, a ako podrže Marića to će u javnoj percepciji biti istumačeno je kao da su podržali Todorića.Zato Most neće imati izbora: morat će dati svoje ruke za smjenu Zdravka Marića, a to će onda biti i kraj ovakve Plenkovićeve vlade. U jednadžbi s toliko nepoznanica teško je sve imati pod kontrolom sve vrijeme. ‘Finale sezone’ može dobiti drugačiji završetak jedino ako brižni ‘sufleri’ iz Buzina ne ‘nagovore’ ministra Marića da relaksira svima mučnu situaciju i svojevoljno, kao onomad Karamarko, na stol Plenkoviću dostavi svoju ostavku.

Marino Miloš

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Iseljenička zastava nije ‘ustaška’ ni zabranjena

Objavljeno

na

Objavio

Opet se pojavljuju interpretacije prema kojima su hrvatski iseljenici za svoju zastavu izabrali “ustaški grb”, čiju je verziju Austrija zabranila.

Nakon što su hrvatski iseljenici u Clevelandu (SAD) u nedjelju odlučili da će zastava hrvatske dijaspore za razliku od službene imati povijesni hrvatski grb u obliku štita s prvim bijelim od 25 bijelih i crvenih polja i vitičastim završetkom, a i nakon medijskih interpretacija austrijske odluke o zabrani ustaških zastava, ponovno je aktualizirano pitanje o grbu s prvim bijelim poljem.

Službena i zastava dijaspore

I za iseljenike nema dvojbi koja je službena zastava RH. Stoga su dali na znanje svima u iseljeništvu kako i oni, poput svake županije u Hrvatskoj, imaju svoju zastavu i grb, te su pozvali crkve, škole, klubove… da je istaknu uz službenu zastavu RH. O tome su izvijestili i institucije RH, piše Marinko Jurasić / Večernji list

Izgled službene hrvatske zastave definiran je Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika RH. Riječ je jednom od rijetkih zakona koji još od 21. prosinca 1990. nije mijenjan.

Izgled grba ovako je opisan: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.”. I tu ne bi trebalo ništa biti sporno. Hrvatski iseljenici imaju pravo na svoju zastavu i njihovo je pravo da je ističu uz službenu zastavu.

Međutim, opet su osvježene priče o tome da je trobojnica s grbom na kojem je prvo bijelo polje “ustaška”, poput one koju je 2016. u Kanadi držala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kad se fotografirala s iseljenicima. Iako je vlasnik zastave na Facebooku objasnio kako ju je kupio 1990. u zagrebačkoj Nami.

Uistinu, 25. srpnja 1990. takva se zastava zavijorila i ispred zgrade Hrvatskog sabora, te je mnoštvo na Markovu trgu slavilo što je s hrvatske trobojnice uklonjena petokraka i umjesto nje stavljen hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.

Na HRT-ovim snimkama vide se takve zastave kao i policajci s kapama na kojima su “ustaški” grbovi, koje su s ushićenjem uz dr. Franju Tuđmana gledali poznate “ustaše” Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija, pa i Stjepan Mesić. To su bili hrvatski službeni simboli do 21. prosinca 1990. kad je donesen Zakon o grbu u kojem je definirano da prvo polje bude crveno.

Naime, tada su još bila svježa sjećanja na bivša vremena kada je grb s prvim bijelim poljem tretiran kao ustaški, s jedne strane, a upravo se na takvim pričama istodobno među iseljenicima zbog zabranjivanja “prvog bijelog polja” uz njega vezivalo hrvatstvo.

Premda u komunizmu svojedobno prvo bijelo polje nije bilo sporno pa se i danas kolekcionarima nude značke s grbom socijalističke Hrvatske s petokrakom i “prvim bijelim poljem” (primjer iz Sombora) ili su zastave s takvim grbom snimljene na smotrama, ili se na faksimilu stranice s ćiriličnim tekstom uz zastave nađe i hrvatska s petokrakom i “ustaškim” grbom.

Zastava NDH sadrži i slovo U

Službena zastava NDH na trobojnici (zašto i ona nije sporna!?) ima prvo bijelo polje u grbu, ali i slovo U.

I Austrija je zabranila takvu ustašku simboliku koja sadrži slovo U, a ne kako je Index, poznat po ustašizaciji i prve službene zastave u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj, napisao da je šahovnica s prvim bijelim poljem “ustaški simbol”. Taj se simbol nalazi i na austrijskim i mađarskim spomenicima iz vremena kad ustaša još nije bilo, piše Marinko Jurasić / Večernji list

 

Hrvatski iseljenici u Clevelandu usvojili Zastavu i Grb Hrvatske dijaspore

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Izigrani hrvatski interesi

Objavljeno

na

Objavio

Višnja Starešina:

„Hrvati pod KOS-ovim krilom – Završni račun Haaškoga suda“,
(Avid media i Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb 2017.)

Gospođa Višnja Starešina, diplomirana politologinja, diplomatska pa stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, pa posebna izvjestiteljica VL iz Haaga, nezavisna novinarka, djeluje od 2012. do ukinuća i kroz Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon 2. sv. rata, hrvatska je novinarka, publicistkinja i auktorica zapaženih dokumentarnih filmova, rodom iz Općine Ozalj…

Tako u najkraćem teče njezina biografija, kao Kupa njezinim rodnim mjestom. Uz naslove: „Vježbe u laboratoriju Balkan“ (2004. i 2018.), „Haaška formula“ (2005. i 2018.), „Croatian generals are not guilty“ (2011.), „EU u sto koraka“ (2013.), „U škarama Cooperove doktrine postmodernog imperijalizma“ (2013.) te najnovijeg: „Hrvati pod KOS-ovim krilom“ (2017.), ova je zanimljiva auktorica, snimila i dokumentarac „Treći pohod“ (2008.) o infiltraciji Al Kaide u BiH te „Zaustavljeni glas“ (2010.) o kolegi, ali legendarnom, Siniši Glavaševiću (i nagrađena na Danima hrvatskoga filma)…

Nešto više od tristotinjak stranica i sedamdesetak izvora koje je auktorica navela, ne mogu stvoriti okvir za predodžbu o ovoj gusto tiskanoj, ali gusto i pisanoj, a bez dvojbe, krucijalnoj povijesno-analitičkoj knjizi.

Svojim zapaženim i učestalo pretiskivanim kolumnama po raznim medijima te svakako svojim prethodnim knjigama gđa Višnja Starešina odavno je akvarelirala i uokvirila svoj neprijeporni status ne samo prve dame hrvatske publicistike već i ponajboljeg hrvatskog publicista.

U knjizi Hrvati pod KOS-ovim krilom pišući o Haagu, auktorica već s početka donosi istinitu i time jetku konstataciju: „Pravni znalci već iz osnivačkih dokumenata toga suda, mogli su iščitati da je posrijedi politički i obavještajno upravljana međunarodna institucija.“

Kroz jedanaest poglavlja i brojne izvore, sudske zapisnike i knjige, gđa Starešina nam uvjerljivo pokazuje kako su na sudištu izigrani ne samo hrvatski interesi i nacionalna stvar (kako joj se tako rado pjeva) već kako su prije svega krivotvoreni povijesni događaji u Hrvatskoj i naročito u BiH pa su tako i konačni (za povijest) negativni pravorijek/ci poguban/ni po Hrvate s obje strane granice.

Korak po korak, ističući prvenstveno sklonost agresoru i porazno djelovanje Velike Britanije na sud, a zatim i prefriganu pokvarenost obavještajnog vodstva propale Jugoslavije (na čelu s A. Vasiljevićem) agilna nam auktorica slaže mozaik podataka i predočuje etapne podvale Udbe.

Stare Jugoslavenske kontrašpijunaže, koja je odgovornost za ratove u dvije države, s Beograda i JNA, uspjela prebaciti na lokalne općinske čelnike, sporedne a žrtvovane svoje ljude i tako izbjeći korpus odgovornosti za zločine u Hrvatskoj i BiH.

Armija BiH, beogradska je Udba u malom, pa su nasilno supremativni Bošnjaci/Muslimani zločine u BiH i sudili i sude po dvojnim zakonodavstvima/kriterijima. Naravno, na trajnu štetu Hrvata.

Pristup tom ogromnom materijalu, koji auktorica analizira, elaborira i koncentrira u tri knjige (već predstavljene na Hrvatskom katoličkom sveučilištu trilogijom: Formula… Vježbe i Hrvati pod…) je sustavan, uporan i marljiv uradak iza kojeg bismo rekli da stoji cijeli tim od barem deset suradnika – istraživača, a ne sama i jedina auktorica.

Koncizna u izričaju, logična u slijedu, Višnja Starešina našla se ne samo u pravo vrijeme na pravome mjestu već je osjetila i centripetalno vezivo dokumenata, činjenica, povijesnih izvora i argumentiranih tvrdnji više auktora u cijeloj jednoj korištenoj biblioteci izvora.

Još je jedna važna karakteristika auktoričina rukopisa: mirnim tonom, bez suvišnih metafora, bez gorčine ili pejorativa, bez aluzija ili parabola, bez suvišnih duhovitosti i koketiranja s publikom, ostvaruje jednostavnu i otvorenu, a impozantnu i zaokruženu cjelinu. Predstavlja nam životopise ključnih likova, njihove tamne biografije, poznavanje kojih je fundamentalno po razumijevanje svih Haaških (samo prividnih) apsurda.

Kao što uvjerljivo javno istupa tako i piše: glatko, jednostavno utemeljeno i uvjerljivo, uz talent odmatanja priče bez programiranog krešenda. Intenzitet mozaika isti je na početku i kraju, s time da nas kraj (najčešće, osim u slučaju oslobođena tri hrvatska generala) duboko vrijeđa i pogađa.

Hrvatska vlast, svih ovih godina, ne da nije učinila ništa već je radila u korist hrvatske štete. To djelomično, u godinama poslije nasilne predsjednikove smrti, možemo pokušati razumjeti kao zluradost novopridošlih gipsanih političkih kopija (Mesić, Josipović) koje su očekivale rušenje cjelokupnog djela dr. Tuđmana, punu detuđmanizaciju Hrvatske a zatim i povrat u regionalne integracije no svakako: pod beogradsko krilo.

Haaska formula2

Otvoreni nerad državnog odvjetnika Mladena Bajića i čak rad u korist podle univerzalne jurisdikcije Beograda trivijalno je protu-hrvatsko lukavstvo. Dopuštenje Bošnjačko/Muslimanskim sudovima i njihovim tužiteljima da posljednjih godina slobodno vršljaju po svim hrvatskim državnim i ratnim dokumentima i u Sarajevu grade mini Haag u kojem redovito stradavaju doslovno svi čelni ljudi Herceg Bosne, HVO-a i HV-a, i to po različitim zakonodavstvima, strašna je hrvatska veleizdaja, jeziva javno politička šutnja i mučna stvarnost. Diktatura gluha čišćenja palube od svih najzaslužnijih ljudi koji su obranili Hrvatsku i Herceg Bosnu se nastavlja.

Knjiga koja je pred nama materijalni je dokaz auktoričine erudicije garnirane prirođenom ljubopitljivošću i lucidnošću uz pravi osjećaj za kontekstualizaciju. Nizom fakata i pravih pitanja čitatelju je ostavljeno da sam sebi otvori oči i suoči se s pogubnom istinom. Auktorica je ispekla novinarski zanat (i) kroz niz važnih intervjua, koji su također znakoviti i zanimljivi kao i auktoričine kolumne, javni nastupi, dokumentarni filmovi i vrhunske publicističke knjige.

Gospođa Višnja Starešina svojim samopouzdanjem i uvjerljivošću secira svjetske geopolitičke silnice, nacionalne strategije, ustroj, školovanje i djelovanje udbina kadra u totalu blamaže međunarodnoga Tribunala.

Sučeljuje i pokazuje punu nekompatibilnost hrvatskih nacionalnih interesa s onim što je politika u Hrvatskoj odradila i još petokolonaški odrađuje, prema svojim vlastitim ljudima u Haagu ili Sarajevu. Svejedno…

Auktoričino pismo je izvan-literarno, kauzalno, pismohranski postavljeno i jako. Knjiga je s toga prohodna, dodao bih i probodna. Ništa više od potkrijepljenoga, ništa manje od uvjerljivoga, auktoričin je nepisani moto. Kronika je to u konačnici, kad sagledamo velike hrvatske žrtve, hrvatskoga dobrovoljnog političkog ali i moralnog sužanjstva. Pobjednici u ratu, gubitnici u miru. I obojem se vesele…

Kako službena Hrvatska godinama nije reagirala i ne reagira, tu i takvu služinčad, a navodno vlast, sasvim su nadigrali iskusni udbini krojači nastav(a)ka memorandumske agresije. Kako to obično biva, pitanje je što bi u ovom kontekstu u Hrvatskoj pokazao jedan objektivno istražen a banalan trag novca.

Auktorica nadalje pokazuje metode kako je Aleksandar Aca Vasiljević, kao glavni kontra-obavještajac i glavni odgovoran za pokolj iz Vukovarske bolnice (večer prije osvanuo je u srpskim Negoslavcima) postao umjesto prvooptuženog – cijenjen i privilegiran a učestali svjedok Tribunala! Najtragičnije od svega jest to što ta KOS-ova mreža, kako je (s međunarodnim saveznicima i hrvatskim trabantima) izigrala svjetsku pravdu, tako jednako danas drži u pokornosti i (nazovi) hrvatsku politiku. Jesu li ključni dosjei u Beogradu?

Vjezbe u labo2

Na drugoj strani, eksponencijalno juri gospodarsko rastakanje Hrvatske, vijesti su zatrpane trivijalijama, upaljačima i splitskim navijačkim (ili narkomanskim) nasiljem kao kupljenim svastikama za sto kuna. Danima. I na tu medijsko-obavještajnu udicu lijepi se cijeli državni vrh. I osuđuje. Za to vrijeme nitko nije odgovoran za mega-propast Uljanika i Titova Trećeg Maja a država (kako su zgodni) plaća ogromne iznose. A ne svi mi. I hrvatsko školstvo i zdravstvo, primjerice.

Sanader će pasti u zastaru kao Manolić, kao Boljkovac, kao što je zatvoreno iskapanje Titove mnoštvene jame kod Pedagoške akademije u Zagrebu, tako je isto „zastarjela“ pljačka INE prije Sanadera, pljačka pa prodaja Plive, pljačka Rijeke i pogodovanje luci Kopar, tako se ne piše (osim Hrvatskoga tjednika) o pljački Jakovčić-Končar ne samo u Puli… Migovi iz Ukrajine izgleda nisu doletjeli natrag u kamionima. Todorić je izgleda još u Londonu pa ga nemamo. Otkako su svi namireni… Ma ima li negdje neka zloguka ploča HOS-a?

Istovremeno teče ubrzano zatiranje hrvatske kulture kroz prijezir spram Šegedinovih dana, otkupa Matoševe kuće, prijezir uz inzistiranje na performativnoj suvremenoj umjetnosti kao jedinoj relevantnoj, prijezir spram tradicije Društva hrvatskih književnika koje treba baciti na cestu, prijezir spram hrvatskoga filma (osim ako ne kriminalizira hrvatske branitelje), pa do najnovijega slučaja dragoga mi hrvatskog poetskog klasika Dobriše Cesarića. Brisanje je to memorije cijelog jednog naroda… „U katedralu kad su teške noći…“

Naša braća u radnim prostorijama ne trebaju danje svjetlo… na svih šest staklenih krila. Fotografija je ovo uličnih prozora bivšeg Dobrišina stana.

Svemu tome dodajte ministricu od zabrana, inspektoricu Blaženku Divjak i njezino razaranje hrvatskog obrazovnog sustava čije mjere toliko vrijede da ih donese pa povlači (lektira). Odreže napamet, pa se pozove na autonomiju u obrazovnom sustavu i predloži anketne listiće.

Ili pogledajmo HRT-ovo ukidanje emisije ugledne Branke Kamenski i progon nepodobna sveučilišna profesora dr. sc. Slobodana Prosperova Novaka i dobit ćete zrcalnu sliku, punu formu i sadržaj metoda rada odnaroditeljskih hrvatskih ekipa s rezultatima u punoj devastaciji vrijednosti i istine… baš kao iz Haaških procesa. Drugovi su na liniji…

Vraćajući se knjizi, autorica Višnja Starešina pokazuje nam svu snagu ekscerpiranja suštine iz brojnih dokumenata koji su joj godinama prolazili kroz ruke. Ta je kombinacija (srećom) ubitačna po hrvatožderske srbijanske tradicionalne laži.

No, svaka bi normalna država već odavno pozvala auktoricu u red sveučilišnih profesora (barem gostujućih) s posebnim pozivom da osnuje analitiku kroz strateško-geopolitički ured Republike Hrvatske. Kažem, normalna država, ovu koju sada trpimo jest diktatura ne činjenja u svim važnim područjima gdje bi trebalo odmah činiti. Štoviše, od ove je vlasti katastrofalno kad išta čini.

Utješno, ali nedovoljno, auktorica tako kao pojedinac, a vrhunski istraživalački publicist, ispisuje najvažnije stranice toga roda u hrvatskome novinstvu. Stvar je tu sasvim jasna… kao iz one anegdote… kad su poznatog hrvatskog slikara pitali koliko mu vremena treba da naslika jednu sliku. Odgovor je glasio, odgovor i ovdje glasi: „Cijeli moj život!“

Knjiga je ovo povijesna i jaka, kamen lakmus, ugljen koji stubokom bistri vodu. Onu koju desetljećima već u Hrvatskoj muti njihzi cijela stotina (ako ne i više) po svim medijima, Nevladinim i vladinim komesarijatima, po manjinskim, obilato plaćenim isljedništvima i ucjenjivačkim postajama, po veleposlaničkim imperijalnim bunkerima i forumima regioona te po brojnim drugim ležištima i ložištima… Po Markovim i Europskim trgovima, po bruxelleskim hodnicima, po neformalnim druženjima i službenim posjetama britanske kraljice primjerice Sloveniji.

Knjiga je ovo, auktorica je to… koja stavlja stvari na svoje mjesto. Toplo preporučujem nabavku preko weba ove najtraženije trilogije auktorice: Formula… Vježbe… i Hrvati pod… izdanja iz 2017. i ponovljenih i dopunjenih iz 2018.

Javor Novak / HKV
foto: JEN

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari