Pratite nas

Komentar

Marko Jurič: Ivo Goldstein kronični manjak činjenica i argumenata nadoknađuje maštom

Objavljeno

na

Dobar je Goldstein Ivo. Kaže da su ustaše u travnju 1945. godine od Nijemaca posudili i donijeli “strojeve koji uništavaju kosti” pa da zato nema ljudskih ostataka na prostoru nekadašnjega logora Jasenovca.

Zanimljivo!

Kako to da nikad do sada u proteklih sedamdeset godina, nitko od stotina i stotina raznih domaćih i stranih istraživača logora u Jasenovcu nikada nije spomenuo takve strojeve? Zar je moguće da takvu jednu, vrlo zanimljivu i pomalo senzacionalnu informaciju, kao što je nacistički stroj za uništavanje kostiju, nikada, nitko, nigdje do sada nije spomenuo u kontekstu logora Jasenovac? Piše Marko Jurič/Projektvelebit

Goldstein mlađi spominje i spaljivanje kostiju na rešetkama gdje su se one pretvarale u pepeo. To je također izuzetno zanimljiva informacija. Bilo bi korisno da tu tehniku Goldstein ispriča djelatnicima Krematorija na Mirogoju. Naime današnjom naprednom tehnikom spaljivanje tijela preminulih u krematoriju, pomoću snažnih plinskih plamenika i u hermetičkoj komori traje gotovo tri sata. Tek tada kosti postaju dovoljno krhke da bi ih se potom moglo mehaničkom drobilicom smrviti. Dakle, ni današnjom tehnologijom ne uspijevaju se kosti pretvoriti u pepeo. E sad kako su to Goldsteinovi ustaše 1945. godine uspjeli razviti tehnologiju spaljivanja kostiju i pretvaranja u pepeo u ondašnjim primitivnijim uvjetima i ratnom stanju? To bi bilo zanimljivo čuti. Naime kosti nisu zapaljive i jednostavno ne gore, ne oksidiraju, nego dugotrajnim spaljivanjem na vrlo visokoj temperaturi (800ºC-1000ºC) postanu krhke. E sad, kako su ustaše uspjele na nekakvim rešetkama, dakle ne u komori, nego na otvorenoj vatri postići višesatnu visoku temperaturu? Tko se imalo razumije u tehnološke procese spaljivanja leševa, bez kreamtorija kakve su imali Njemci a u Jasenovcu ih nije bilo, zna da na otvorenoj vatri postići dugotrajnu tako visoku temperaturu jednostavno nije moguće. I onda još sve to ponoviti nekoliko desetaka tisuća puta, kako bi se uklonili svi leševi i još cijeli taj proces izvesti u samo nekoliko preostalih ratnih dana travnja 1945. godine.

Tu se nameće niz pitanja čiji bi odgovori i za današnje tehnološke standarde bili vrlo, vrlo zanimljivi. Poput recimo, gdje su ustaše nabavljali tolike enormne količine plina ili benzina za tu svrhu i kako su na otvorenom prostoru, odnosno kako kaže Goldstein ‘na rešetkama’, uspjeli postići toliko visoku temperaturu u širokom radijusu i u dugom vremenskom razdoblju?

Također je Goldstein izjavio da su se kosti nakon nekoliko poplava rijeke Save jednostavno istopile u zemlji. E ovo je daleko najzanimljivija informacija. Naime geološki proces ‘otapanja’ fosilnih ostataka u zemlji, pa tako i kostiju, traje otprilike nekoliko milijuna godina. E sad kako su to ustaše uspjele skratit taj proces na svega dvije, tri godine? To je svakako vrlo zanimljiva informacija i za današnje tehnološke standarde. Iz svega ovoga se može zaključiti kako su ustaše bili tehnološki razvijeni ispred svoga pa i našega vremena.

Ipak, zanimljivo je da sve ovo nitko do sada nije otkrio o ustašama nego evo baš Ivo Goldstein. Pa ako ne za povijest, Goldstein je bez sumnje zaslužio neko priznanje za ovakav svoj tehnološki istraživački talent.

Taj njegov istraživački talent je bez sumnje svojevremeno zapazio i profesor Miroslav Brandt. Naime, profesor Brandt (mentor Ive Goldsteina) u knjizi Život sa suvremenicima, Zagreb, 1996., str. 190–191. je napisao: “Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.

Dakle, čini se da je Goldstein Ivo očiti kronični manjak činjenica i argumenata već tada jednostavno nadoknađivao maštom. Ako je to onda prolazilo i kao takvog ga etabliralo na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu zašto bi onda to danas bilo manjkavo u javnom diskursu? Sudeći prema HRT-ovim standardima novinarstva, znanstvenoj vjerodostojnosti i kritičnosti, manjak činjenica nije nikakav problem. Očito je, da je za uspješnu karijeru povjesničara u Hrvatskoj najvažnije poznavati idealan omjer mašte i činjenica. Kada je hrvatska nacionalna povijest u pitanju, osobito ona nakon Drugog svjetskog rata, ti omjeri očito uvijek idu na štetu činjenica, a u korist mašte vlastodržačkih ideologa hrvatske okupacije.

Marko Jurič/Projektvelebit

Dio Goldsteinovog obrazlaganja koji je relevantan za ovaj tekst nalazi se između 27. i 30. minute gornjeg video snimka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Tko ne proslavi Muku, ne dočeka Uskrsnuće

Objavljeno

na

Objavio

Cvjetnica je. Isus ulazi u Jeruzalem. Gotovo dvije tisuće godina poslije Isusova ulaska u Jeruzalem, iz godine u godinu mijenjalo se puno toga, mijenjao se i Jeruzalem, a Isus je uvijek imao kamo i kome doći.

Uvijek bi dolazio ovjenčan slavom i nadom, nekada židovske mase od oko pola milijuna ljudi okupljenih radi proslave izlaska židovskog naroda s Mojsijem iz egipatskog ropstva, kasnije, kroz stoljeća, s nadom i klicanjem milijarde ljudi, naroda koji su u Njemu tražili svijetlo. Danas je Jeruzalem svatko od nas koji vjerujemo.

U tom našem Jeruzalemu, u meni, tebi, stanuju i Isusa čekaju i Kajfa, i Pilat, i mase ljudi čije ime i uspomene baštinimo, čak i kada ih ne vidimo u daljini, u našem Jeruzalemu je i palmina grančica, i ljubičica koju smo stavljali u lavore pri jutarnjem umivanju, i snažan glas Ive Pancirova što pjeva Muku Isusovu, u našem Jeruzalemu je stalna žestoka borba između odanosti i izdaje, vjere i defetizma.

Nazad trideset godina hrvatskom je narodu Zagreb bio mitski Jeruzalem, neotkud je Isus poslao i hrvatskog Mojsija, a nakon proslave Muke Kristove, nahrlile su stotine tisuća ljudi na ulice Zagreba i stali pred Kajfe i Pilate.

Poruka stotina tisuća ljudi gdje kliču svojoj hrvatskoj slobodi ohrabrila je milijune, kukavice i slabašni postali su vukovi i lavovi, proljeće je zapjevalo pobjedničku himnu ususret smrti, koja je stolovala i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, smrti koja se nadvijala nad narodom. Te stotine tisuća sa svojim darovanim Mojsijem prognale su smrt.

Prognale su je spremnošću davanja života. Zvonila su pobjednička zvona pjesmu slave nakon pjevanja Muke. I došao je Veliki tjedan, došla je i Posljednja večera, došla je i izdaja, došlo je i nijekanje, došla je i smrt. A došlo je i Uskrsnuće. Ljudi su, ti ljudi u nama, izašli i otrgnuli se našim unutarnjim Kajfama i Pilatima.

Nazad trideset godina izišli smo van, izišli smo iz sebe, iz straha svojih okova, iz svoga kukavičluka. I putovali smo, što stazama slave, što kao svjedoci bespuća posrnuća, što kao ponizni sudionici posrtanja. Danas smo opet u našem Jeruzalemu.

No, naš Jeruzalem se promijenio. Uzdrmalo ga je puno toga tijekom ovih trideset godina, svakakve nevolje smjenjivale su se sa slavom i uzdizanjem, godinama su uspomene Cvjetnice 1990., postajale udaljenije. Ne vidimo više Mojsija iako ga svi prizivamo. Ne možemo ga ni vidjeti jer je puno ljudi sa štapom na brdima iznad Zagreba i na stazama prema nama, s bradama i svi viču da oni dolaze i svjedoče. Nisu. Nisu zato što strahom i sljepoćom koju nam je strah darovao ne razaznajemo jesu li to štapovi oslonci koju rastvaraju mora ili su to ispružene zmije u rukama samozvanaca.

Nisu zato što mi odavno ne izlazimo, odustali smo i povukli se vraćajući prognane Kajfe i Pilate u svoj um i život, nisu zato što se Mojsija može vidjeti, čuti i prigrliti Onoga tko ga je poslao samo u golemoj masi. Vani, ne unutra. Srce i um su slobodni kada izlaze, a ne kada se zatvaraju. To bi bilo svjedočanstvo, a bez svjedočanstva nema Mojsija, nema slobode.

Danas, trideset godina kasnije, hrvatski narod Cvjetnicu slavi i prisjeća se slave i muke, uspona i padova u svojim domovima, s obiteljima. Samozatvoreni smo i kličemo takvom zajedništvu. Još samo zvona zvone. Slijedi li nam Veliki Tjedan, bez kojega nema Uskrsa?

Vrijedi danas na Cvjetnicu razmisliti o tome i prepoznati put i Mojsija. Samo je jedan put, znamo svi duboko u srcu i umu koji je to, samo je pitanje imamo li ga hrabrosti zavrijediti, odbaciti laž i prihvatiti istinu razumom, mudrošću i znanjem. Zato su nam darivani, to je Isus u nama, nasuprot Kajfe i Pilata.

Marko Ljubić / facebook

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše?

Objavljeno

na

Objavio

Shutterstock

Gotovo je nevjerojatno da se samo prije pola godine bivši ministar zdravstva natezao s liječnicima i medicinskim sestrama oko jednog postotka povećanja njihovih plaća. Stari svijet je nestao tako brzo i tako potpuno da smo ga zaboravili, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.

Sjeća li se netko da su nekad postojali influenceri? To su vam oni besposleni dečki i cure koji se slikaju uz šampone, sokovnike i mobitele dobivene od proizvođača, i lažu na internetu da ih koriste već dugo, i da su im baš super.

(…)

Nevjerojatno, nekad su postojale premijere na kojima su se po crvenom tepihu prešetavale starlete bez gaćica, a tabloidi su nas obavješćivali o ljubavnim avanturama i bračnim nevjerama zvijezda iz tih filmova. Nezamislivo, nekad su postojali nogometaši koji su potpisivali milijunske ugovore, ženili se manekenkama i onda ih prevarili na hotelskim orgijama iza kojih bi se još dugo vukle tužbe, umirivane izvansudskim nagodbama. Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše? Ne znam kako ću preživjeti bez njihove proljetne detoksikacije i prostrtog uskrsnog stola, sa zečevima od slame i gnijezdima s mucastim pilićima proizvedenima u Hong Kongu, dok oko obilne trpeze sjede bogatunska dječica u bijelim haljinicama i s leptir-kravatama.

Svijet se izvrnuo naopako, kao krepana životinja što se izvalila na leđa, ili pretovareni brod što pluta tako da mu je dno u zraku. Tko bi gori, eto je doli, rekao bi Gundulić. Nestali su modni savjetnici, srednji menadžment, prodavači magle, plesači na štangi, treneri i selektori, organizatori “evenata”, čitači tarota, “brand manageri”, DJ-evi, aranžeri cvijeća, saborski i gradski zastupnici, vlasnici kafića, modni dizajneri, župani i sommelieri za vodu.

Zato sa strahopoštovanjem gledamo u prodavače koji nas puštaju jednog po jednog u svoj dućan, i sa zahvalnošću vadimo ono čega još ima na policama i u vitrinama i stavljamo to u svoje košarice i kolica. Ona najniža kapitalistička kasta, prezreni nekvalificirani radnici, uzeti na određeno, držani na minimalcu, bez bonusa i dividendi, bez dionica i božićnica, sada hrane naciju, s beskorisnim platnenim maskama na licu, i dalje iskorištavani i tjerani da rintaju preko snage.

A oni su barem vidljivi pa im možemo iskazati zahvalnost. A što je sa skladištarima, u hladnjacima i na propuhu, s viličarima i rodlama, tim nižima od najnižih? Ili sa šoferima, koji se mrznu na odmorištima i granicama, koji ginu na poledici i na zavojima, koji za slabe novce provode život na autocestama? Odjednom se život ocrtao u realnosti, u kojoj se više veselimo statičaru pred vratima nego da nam je došla najbolje plaćena trendseterica u najizazovnijem donjem rublju. Naći dimnjačara da nam da atest za dimnjak – pa gdje ćete veće sreće! Sve one glamurozne televizijske emisije, što su ugošćavale parazite, prestale su se emitirati, ali zato svi hrlimo na vijesti i vapimo za informacijama koje nam donose, gle ironije, prezreni novinari.

(…)

Da, taman sam povjerovao da je ovaj naopaki svijet – a zapravo ispravan – zamijenio onaj stari svijet privida i prenemaganja, u kojem su fasade važnije od temelja, šok-sobe od pečenjarnica, a nogometaši od poljoprivrednika. Ali onda sam pročitao u aktima gradonačelnika da će se ovog proljeća, u organizaciji društva S2 d.o.o, održati na Trgu Nikole Šubića Zrinskog “Gastro Music Fest 2020.” kao manifestacija “od posebnog interesa za Grad Zagreb zbog svog gospodarsko-turističkog značaja”. A da će se 25. i 26. travnja 2020. u Zagrebu održati “Međunarodni kongres i sajam zdravlja i ljepote”, u organizaciji društva LOLA PR d.o.o. za usluge, što će Grad poduprijeti s 30.000 kuna.

Već zamišljam: kupci hamburgera što koštaju sto kuna, s kacigama na glavi, guraju se na Zrinjevcu, a kraj njih stoji sve duži red njihovih sugrađana za pučke kuhinje; babe s maskama na licu isprobavaju nove kreme za bore. Uzalud sam se zabrinuo za visažiste, PR-ovce, pečenjare, organizatore vjenčanja, gastronome, enologe, seratore, vračare, rašljare, estradu, golgetere, opsjenare, kozmetičare, orošivače vagina, političke i ekonomske savjetnike i aranžere uskrsnih zečeva. Budućnost je ipak njihova. Jedino je šteta da u njoj neće dugo uživati, ali preglupi su da to uvide.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari