Marko Ljubić: Milanoviću, je li Dario Kordić nedužan?

Više je nego interesantno Milanovićevo obrazloženje prijema Tihomira Blaškića s nekolicinom časnika-veterana HVO, gdje eksplicitno ističe da usprkos osudi tribunala u Haagu ” Blaškić nije ratni zločinac”, te da će primiti i generala Petkovića čim dođe iz zatvora.

Rijetko tko se na hrvatskom nacionalnom spektru neće složiti s tim da ti ljudi nisu ratni zločinci i imati bilo kakav prigovor na tu Milanovićevu tvrdnju.

Naglašavam ovo ” nacionalnom spektru”, jer je izvan svake sumnje, i prijem časnika veterana HVO-a, i ova poruka isključivo namjenjena tom spektru. Suludo bi bilo očekivati suglasnost ili potporu anacionalnog, globalističkog, lijevog ili antiteističkog spektra za ove Milanovićeve riječi, jer s te strane se gotovo u potpunosti sustavno kriminalizira i HV, i HVO, i Domovinski rat sa svom njegovom simbolikom.

Neobično je da tu tvrdnju izriče predsjednik Republike Zoran Milanović, a bivši predsjednik vlade Milanović nije nikada našao potrebnim reći bilo što negativno ili osporavajuće o tim presudama, niti je ikada tjekom opozicijskog političkog djelovanja progovorio o tome. A predstavljao je sami vrh politika i političkog spektra na sasvim suprotnim pozicijama.
Otkud takva promjena?

Je li i to, kako neki na tzv desnici nepromišljeno nastoje reći, nasjedajući na ponuđenu krinku za Milanovićeve opasne postupke tjekom godina, još jedan njegov hir?
Nema hirovitosti i pogotovo nepromišljenosti kod Milanovića.

Radi se o istom čovjeku, u svim situacijama u zreloj životnoj dobi, s različitim obavezujućim nadležnostima. A stavovi su nepomirljivi.
Kako je to moguće?

Jedini razuman odgovor je – čovjek se bavi vrlo ozbiljnim stvarima, s vrlo ozbiljnim motivima i još ozbiljnijim ciljevima.
I radi to vrlo, vrlo vješto.

Pogledajmo kontradikcije.
Kad se već očitovao o nedužnosti Tihomira Blaškića i Milivoja Petkovića ulažući u te ocjene legitimitet predsjednika Republike, bilo bi očekivano da nije izdvajao samo Blaškića i Petkovića, a zanemario Darija Kordića, koji je formacijski i ustrojbeno bio još manje odgovoran za zločin u Ahmićima od nedužnog Blaškića, a osuđen je, robijao je gotov 20 godina. Ili, zar po istom nakaradnom principu, koji u ovom slučaju ističe predsjednik Milanović, nije bio osuđen general Praljak, odbivši životom pred očima cijeloga svijeta preuzeti proglašenu krivnju? Zašto Milanović, kad već ulazi nasuprot nepopularnog i vrlo nevjerodostojnog suda, nije bio dosljedan i istakao i spomenute ljude, ili on ima nekakve dokaze da su svi ostali zaslužili svoje kazne?
Čudna selekcija. Tko malo sustavnije razmišlja o Milanovićevim postupcima od kada je preuzeo dužnost predsjednika Republike, tko s njegovim političkim djelovanjem poveže čudne okolnosti predsjedničkih izbora i vrlo, vrlo utemeljene slutnje o složenoj zajedničkoj operaciji s navodnom Škorinom desnicom, tko samo malo razmotri razvoj političkih prilika u zemlji do danas, s vrlo jasnim tendencijama pogotovo na koordiniranom djelovanju Milanovića i navodne novonastale desnice, ima se ozbiljno zamisliti.
Valjalo bi recimo provjeriti, kakva je uloga u haškim procesima bila Milanovićevog najbližeg suradnika danas, Orsata Miljanića, kakav je odnos kroz zadnjih dvadesetak godina bio između Miljenića, Milanovića i Blaškićevog odvjetnika iz Haaga, Nobila?

Valja također protresti političke preferencije časnika HVO, koje je neki dan Milanović primio, malo proučiti njihove sklonosti prema politikama u BiH, posebno odnos prema Čovićevom HDZ-u, eventualne odnose s tzv.platformašima, komšićevcima pa to možda dovesti u vezu s žestokim verbalnim ratom predsjednika Milanovića sa šefom HDZ-a i Vlade Andrejom Plenkovićom.

Zanimljiva je u tim možebitnim pitanjima i odgovorima uloga Ljube Ćesića Rojsa.
Valjalo bi pitati Darija Kordića što on recimo zna o ulozi Nobila i Blaškića u suđenju njemu, a to suđenje je bilo nužni pravni temelj ili presedan po kojemu je kasnije kriminaliziran kompletan hrvatski vojni i politički vrh u Hrvatskoj ( na sreću bez presuđenih krivnji) i u BiH.

Jako se bojim da se iza svega čemu svjedočimo ne skriva Milanovićeva otkrivena ili evoluirana suverenistička narav ili sklonost Hrvatima u BiH, nego vrlo izgledna zlouporaba časti HVO-a, koju jedan dio časnika odavno ne zna nositi, u vrlo pomno i vrlo podmuklo osmišljenim političkim borbama u Hrvatskoj, gdje se umjesto višegodišnjih ljevičarskih alata, koji su se pokazali nedostatnima jer su izazivali kontraefekat, i onako oslabljeni HDZ nastoji srušiti i uništiti po planu koji je jedini eksplicitno iznio Ivo Josipović, ovaj put s navodne desnice, koja veze ni sa čim nacionalno vjerodostojnim nema.

Usprkos tome što Plenković daje povoda ljutnji desnog i nacionalnog spektra, jasno je kao dan da neviđeno neprijateljstvo i kampanja protiv njega, koju koordinirano vode Milanović i Škoro, nije samo rat protiv Plenkovića, niti je uzrok toga rata “srpsko-hrvatska trgovačka koalicija”, niti Istanbulska konvencija.
Puno veće se i puno neugodnije političke postupke radili mnogi, čak i sami Tuđman, pa se preko njih prelazilo bez ovako dugotrajne i uporne kampanje.

Nešto se u svemu puno opasnije događa.
Iza toga se skriva puno opasnija i složenija pozadina, a Škorino ponašanje pred parlamentarne izbore, tadašnje njegove poruke, te poruke sada uoči zagrebačkih izbora i slijepcima bi morale biti signal, ako već ne zvono za uzbunu.
Sve mi se više čini da su predsjednički izbori bili samo prvi javni korak u razvoju toga vrlo podmuklog scenarija sa scenaristima, redateljima i glumcima odavno pripremanim i profiliranim za tu igru. Naglašavam ovo javni, jer su organizacijsko-logistički koraci tiho i iza političkih reflektora slagani godinama ranije, pogotovo na razvoju gospodarsko-financijskih energetsko-trgovačkih giganata, ekspanziji u medije i pripremi karijera budućih glavnih protagonista današnje priče.

Samo malo neostrašćene razumske retrospektive i povezivanja stotina ” slučajnosti” bacaju uznemirujuće svijetlo i rasvjetljavaju posve drugačiji sadržaj gotovo svemu što nam se nudi.
Zato se, čak i kad se radi o samoj sumnji, valja pitati točno ovo što sam pitao.

Konačno, Blaškić je u ovom neobičnom javnom događaju rekao:

“Najveća satisfakcija mi je kad prođem kroz Vitez i Ahmiće (a prođem barem jednom godišnje) odobravanje tamošnjih ljudi koji mi prilaze i pozdravljaju. Činjenica da me oni ne doživljavaju kao krivca za uistinu strašan zločin koji se tamo dogodio, nemjerljiva je s bilo čime.“

Samo bih ga uz radost što ima takav osjećaj u Vitezu i Ahmićima, pitao – imate li takav osjećaj kad se sjeti Darija Kordića i hoda li uzdignute glave pred njim?

To je također pitanje, koje je bitno za razumjevanje Milanovićevog najnovijeg postupka, ali i cjelokupnog njegovog rukopisa na poziciji predsjednika Republike.
Uvijek je vrijeme za razum, a danas pogotovo.

Marko Ljubić