Pratite nas

Reagiranja

”Kapović’ se u Bleiburgu po*rao na državu Austriju’

Objavljeno

na

U normalnim demokratskim i pravnim državama vrijedi zakonsko pravilo – osim što je izričito zabranjeno sve drugo je dozvoljeno. Austrijska pravna država napravila je iznimku samo na dan obilježavanje Obljetnice masovnog ubijanja Hrvata od strane komunističkih fašista u Bleiburgu i na Križnom putu. Na stranu što antifa i austrijska država uporno izvrću istinu i govore o stradavanju fašista ne bi li ispalo kako Hrvati nisu ubijeni nego su stradali od vremenske nepogode ili u izvrnutom traktoru. Austrijska država nazočnim na Obljetnici dozvolila je isticanje samo vjerskih zastava, zatim zastave Republike Hrvatske i Republike Austrije, a sve ostalo je zabranila kako se obilježavanje ne bi pretvorilo u političku skup slavljenja fašizma. Je li baš tako?

Ekstremni derivat komunističkog fašizma Radnička fronta dokazala je kako austrijski zakoni ne vrijede jednako za sve. Okićeni svojim zastavama, koje austrijska država nije navela kao dozvoljene,  bez ikakvih smetnji morbidno su slavili ubijanje nekoliko stotina tisuća Hrvata. Oni su se u Bleiburgu pojavili s jugoslavenskom zastavom koja nije ni vjerska, ni hrvatska, niti austrijska, ali jeste komunističkih koljača i države koje više nema osim u glavama njih komunističkih fašista Kapovića i njima sličnih lijevih antifa fašista. Pored morbidnog slavljenja ubijanja, realne mogućnosti izazivanja sukoba s teškim posljedicama, nije li za austrijsku državu upravo nastup Radničke fronte okupljanje motivirano s mržnjom i političkom pozadinom i skrnavljenje pijeteta prema ubijenim?

Iako je Kapović u duhu komunističke tolerancije i humanizma još ranije obećao posrati se na ubijene Hrvate u Bleiburgu na kraju se ipak posrao na austrijsku pravnu državu.

Intelektualni, humanistički, ideološki i politički domet Kapovića i njegovih sljedbenika osiguravala je brojna austrijska policija, helikopteri i samo za nepostojeće ustaše izdresirani psi, ali zbog nezainteresiranosti, nepoštivanja vlastite pravne države, ili možda i nesnosnog smrada, strogi austrijski organi reda nisu Kapoviću centrirali dupe te je on njih posrao. S toalet papirom u rukama strpljivo i mirno su čekali dok se drugovi i drugarice do kraju ne poseru. Facebook stranica Radničke fronte o tome je objavila i video zapis u kojem nisu ni jednom spomenuli ubijene ali su zato veličali koljače i zazivali njihov povratak na vlast. Eto, to nije politički skup na Bleiburgu, ma kakvi, ne vjerujte svojim očima nego austrijskoj policiji i državi.

Nenad Stazić svršava od sreće jer su Kapovićevi fašisti otišli dovršiti posao koji je započet u svibnju 1945. ali je po Stazićevom uvjerenju tada šlampavo odrađen.

Ivo Josipović sastavlja note s naslovom – Zarobljeni i razoružani Hrvati masovno poubijani nakon službenog prestanka rata bili su opravdan vojni cilj jer i prazna puška zna opaliti.

Vesna Pusić je poručila da sve okupljene Hrvate na Bleiburgu Kapovićevi essesovci mogu slobodno pobiti jer su ionako krvi i zbog toga kapovićevcima se ne će suditi nego će kao biti slavljeni kao osloboditelji.

Moralna vertikala s partijskom diplomom dr. Ivo Goldstein ubijanje Hrvata će eufemistički pretočiti u povijesnu knjigu – Nisu bili nevini niti bez razloga mimo suda i presude pobijeni.

Ne ćemo dalje nabrajati jer popis sramotno dug.

Da se Skejo sa svojim adolf-brčićima i njegova bojna pojave u Jasenovcu čak i u najmodernijim Armani crnim odijelima onda bi pod dirigentskom palicom Ognjena Krausa cijeli svijet vrištao o političkom skupu ustaša i vrijeđanju ubijenih žrtava. Armani brend ne bi više bio dozvoljen jer bi na Skejinom tijelu bio nepovratno kompromitiran. Armaniu ne bi pomogla ni molba kod pape Franje jer bi on po svoju konačnu odluku otišao kod svojeg intimusa patrijarha Irineja kojeg je nedavno proglasio živućim svecem.

Live izvještaj s Bleiburga Jutarnji list online započeo je s užitkom samo sa slikom preuzetom s facebook stranice Radničke fronte na kojoj u Bleiburgu pozira skelet lumpenproletera s narkomanskim osmjehom od uha do uha. Nije on tu poradi odavanja pijeteta ubijenima nego da bi slavio njihovo ubijanje. U pozadini je Pupovčev traktor na kojem je istaknuta zastava koljača s petokrakom. Moraju koljači žrtvama staviti soli na ranu. To je onaj traktor što je krenuo u demokratski Bruxelles. Na dugom putovanju šofer Ćiro Blažević napravio je pauzu. Nije on kriv što se od vožnje umoran slučajno baš u Bleiburgu zaustavio. Traktor i jugo-komunistička zastava s petokrakom nisu ni slučajno direktiva s namjerom izazvati sukob s nekoliko tisuća Hrvata koji su tamo uredno najavljeni došli odati počast ubijenim Hrvatima. Zar bi inače pravna i demokratska država Austrija trpjela kršenje vlastitih zakonskih odredbi?!

E pa austrijska demokracijo i pravna državo bajna, postali ste wc školjka – baš ono, jadno, kada jedan morbidni fašist Kapović može seruckati po vama.

Nama Hrvatima preostalo je za vama i kapovićevcima još samo pustiti vodu – i jesmo – zdravlje je najvažnije.

P.S

Svim hrvatskim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, čije kosti do dan danas nisu ugledale oči javnosti, niti im je dozvoljen dostojan pokop, neka je vječna slava i neka nam oproste jer ih krvnici još uvijek kriju, negiraju i u zaborav guraju, najviše zbog naše indolentnosti.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Jure Vujić: međunarodni apel za komunistički Nürnberg.

Objavljeno

na

Objavio

Kao što je zadnja rezolucija Europskog parlamenta od 19.rujna. kojom se izjednačava komunizam s nacizmom, prešućena  u službenim hrvatskim medijima, tako  je i prešućena važna inicijativa “Apel za komunistički Nürnberg “( tzv. Bukovsky-Cristin dokument),  koji je 7. studenog upućen Talijanskom Senatu u Rimu, od istaknutih znanstvenika, intelektualaca i javnih osoba : prof. Renato Cristina, prof. Roberto de Matteia, dr. Dario Fertilioa, senator Adolfo Urso, senator Lucio Malan i Vito Comencini.

Riječ je o međunarodnoj inicijativi koju je  inicirao prof. Renato Cristin (Sveučilište u Trstu, Italija), koja izražava i podržava ideju  od bivšeg disidenta Vladimira Bukovskog, kojom bi se komunizam  trebao osuditi kao ideologiju, i biti predmet  povijesne i moralne neopozive presude , onako kako je nacizam osuđen  tijekom Nirnberškog procesa. 30. obljetnica  pada Berlinskog zida je dobra prilika za davanje doprinosa ne samo povijesnom sjećanju i suočavanja sa totalitarnom prošlošću, već i konkretnom razrađivanju široke  anti-totalitarne  kulture u javnosti, koja se treba   okrenuti  budućnosti s ciljem pokretanja takvog  procesa koji bi trebao imati istu težinu i simboliku kao što je to bio slučaj sa Nirnberškim procesom nacizma.

U Apelu stoji da : „Komunizam nije pao sa Berlinskim zidom. Ta je ideologija još uvijek živa u svijetu, u državama i strankama koje su otvoreno komunističke i u političkom i kulturnom životu i koja pokušava minimizirati i izbrisati zločine komunizma, kao da je riječ o dobroj  ideji,  koja se samo poklapala sa usponom jednog brutalnog režima…“.

Poziv je dobio veliku međunarodnu podršku. Među prvih 200 potpisnika su Antonio Tajani (bivši predsjednik i trenutno član Europskog parlamenta, Italija), prof.Stephane Courtois (povjesničar, autor Crne knjige komunizma, Francuska), Robert R. Reilly (direktor Westminsterskog instituta , bivši direktor The Voice of America, bivši član Ureda ministra obrane, SAD), Mart Laar (bivši premijer i predsjednik nadzornog odbora Estonske banke), Erhard Busek (bivši vicekancelar Austrijska Republika, Austrija), Vladimir Kara-Murza (predsjedavajući, Zaklada za slobodu Borisa Nemcova, Rusija) i mnogi drugi. Platforma  europskog siječanja i savjesti (Platform of European Memory and Conscience), osnovana sa potporom Europskog parlamenta i Vijeća Europske Unije  također  podupire navedeni poziv.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari