Pratite nas

Reagiranja

Matko Marušić: Otvoreno pismo gospodinu Efraimu Zuroffu

Objavljeno

na

Otvoreno pismo gospodinu Efraimu Zuroffu

Poštovani gospodine Zuroff,

pročitao sam 10. siječnja na hrvatskom portalu Indeks.hr da ste od hrvatske Vlade zatražili da se zabrani knjiga „Razotkrivena jasenovačka laž“ (https://www.index.hr/tag/37694/efraim-zuroff.aspx). U tom smislu, radi točnosti prijenosa, citiram dijelove Indexova izvješća:

CENTAR Simon Wiesenthal, međunarodna židovska udruga za ljudska prava koju vodi poznati “lovac na naciste” Efraim Zuroff, oštro je prozvala hrvatsku vladu zbog toleriranja radova koji negiraju ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu.

U priopćenju koje potpisuje direktor Centra dr. Efraim Zuroff i koje je objavljeno na njihovim stranicama, upozorava se na promociju knjige “Razotkrivena jasenovačka laž”, zakazanu 16. siječnja u crkvi u Zagrebu, a koja negira sustavna i masovna ubojstva Srba, Roma i Židova, kao i hrvatskih antifašista.

“Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ koje sponzorira taj događaj, stvoreno je kako bi se sakrili stravični zločini ustaša, kojima nema ravnih na Balkanu. Te zločine potvrdili su povijesni dokumenti, svjedočenja svjedoka kao i znanstvena otkrića brojnih uglednih povjesničara. Djela kao što su “Razotkrivena jasenovačka laž” u Njemačkoj i Austriji bi odmah bila zabranjena, i to opravdano”, stoji u priopćenju koje potpisuje Zuroff.

Centar Simon Wiesenthal pozvao je Hrvatsku i da zabrani djela koja negiraju i iskrivljuju ulogu NDH u holokaustu. “Kao članica Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA), Hrvatska bi trebala učiniti sve potrebne korake da spriječi sve one koji negiraju holokaust i iskrivljenje povijesnih činjenica. Kontinuirana pozitivna pažnja dana je naporima da se prekrojila i iskrivila povijest u Hrvatskoj što je suprotno međunarodnim obvezama koje je preuzela Hrvatska kada se priključila IHRA-i”, izjavio je Mark Weitzmann, direktor za politike Centra i bivši direktor Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust.“

Ne ulazeći u razmatranje povijesnih događaja, za što nisam kvalificiran, dopustite da Vam izrazim prijateljske, ali i vrlo ozbiljne primjedbe na rečenu reakciju. Jako mi je važno to učiniti, jer sam osvjedočeni prijatelj države Izrael, poštovatelj židovskoga naroda i Hrvat koji se stidi nedjela dijela Hrvata, poznatih kao Ustaše odnosno ustaški režim, u vrijeme II. svjetskoga rata i smatra da mi Hrvati, i kao narod i kultura, židovskom narodu zbog toga jako puno dugujemo, a prije svega duboko poštovanje i obzir. Nikako ne treba smetnuti s uma da sam ja katolički vjernik pa susljedno prema židovskom narodu osjećam dodatno, golemo poštovanje, jer je u tom narodu rođen moj Bog. Molim Vas da to nikako ne podcijenite, bez obzira na to što Vi mislite ili osjećate prema bilo kojoj vjeri – ili njezinu izostanku.

Ja sam znanstvenik i istraživač u biomedicini, sveučilišni profesor u mirovini i, premda ne znam ni puno povijesti niti metodologije povijesnih istraživanja, znam pravila znanstvenih istraživanja, metodologiju, publiciranje, komuniciranje i sve ono što ide, i mora ići, zajedno sa znanstvenim istraživanjima bez obzira na područje istraživanja. Još usrdnije se pozivam na običnu ljudsku logiku, dobru volju, toleranciju različitosti i privrženost istini, bez obzira na to gdje ona Apsolutna leži, a koliko je njoj bliza, ili daleka ona kojom smrtni čovjek barata.

Upotrijebit ću nekoliko vrlo jednostavnih argumenata da Vam prenesem i ilustriram moje duboko i nemirno nezadovoljstvo Vašim nastupom (pretpostavljam pritom da je Indeks.hr primjereno prenio rečenu vijest).

  1. Laž o broju žrtava u ustaškom logoru Jasenovac postojala je i dokazana je

Matko Marušić, profesor emeritus

U komunističkoj Jugoslaviji mi đaci smo u školama, svim koje smo pohađali, učili da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, pretežno Srba. To je pisalo u našim udžbenicima, u enciklopedija, a i vrlo često u novinama. Ta se brojka nije smjela dovoditi u pitanje, po cijenu vrlo ozbiljnih posljedica. Primjerice, pokojni gospodin Franjo Tuđman, prvi predsjednik slobodne i demokratske Republike Hrvatske, bio je u tom režimu osuđen na dvije godine zatvora jer je u jednoj svojoj knjizi procijenio da se broj žrtava u Jasenovcu kreće između 60.000 i 80.000.

Broj o 700.000 tisuća nisu opovrgli ni Tuđman, ni Ustaše, niti, na primjer g. Igor Vukić ili ja. Opovrgao ga je, u vrijeme toga istoga komunističkoga režima g. Vladimir Žerjavić, hrvatski ekonomist, demograf i stručnjak UN-a, koji je broj Jasenovačkih žrtava procijenio na oko 50.000, a to je onda i okvirno prihvaćeno. (Nemoguće mi je ovdje navesti sve procjene i njihove razlike, pa Vas time ne želim zamarati; držat ću se g. Žerjavića, jer je Titov režim njega i prihvatio.) U Hrvatskoj postoji Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac (http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6467) koja žrtve toga logora navodi poimenično, i taj se broj kreće oko 84.000.

To pitanje do dana današnjega nije zaključeno, ali meni je za poruku Vama dovoljno to što sam naveo. Naime, ako se laž koja se službeno učila u školama u sustavu istoga režima otkrila kao razlika između 700.000 i 80.000, pozivam Vas da se zgrozite kao i ja, s tim da se ja imam pravo zgroziti mnogo više, jer je ta i takva strašna laž pripisana narodu kojemu ja (ponosno i sretno) pripadam.

A ako je tako objektivno i nesporno dokazano da se je radilo o strašnoj, namjerno i malignoj laži (da se zastrašujuće ružno ocrni moj dragi narod), na osnovi čega bi mi itko, uključivši i Vas, imao obraza reći da sada vjerujem u taj novi broj i da dalje ne treba (i da se ne smije!) istraživati?

Kratko rečeno: navedeni primjer govori da bi svaki pošten i obrazovan čovjek morao ustrajati na istraživanjima, ne samo zbog čežnje za istinom, nego i zbog suzbijanja laži kao nečega neprihvatljiva Čovjeku, a ponajviše zbog onoga zbog čega Vam ovo i pišem: da se izbjegnu dodatni prijepori, raspirivanje neraspoloženja i remećenje mira među ljudima.

  1. Hrvatsko društvo razdiru kontroverze oko broja jasenovačkih žrtava i konsenzus uglednih stručnjaka preporučio je intenziviranje istraživanja

Radi se o dokumentu koji je donijelo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424). Vijeće je formirala Vlada Republike Hrvatske svjesna da kontroverzije narušavaju odnose u hrvatskom društvu. Članovi Vijeća odabrani su iz vrlo različitih političkih grupacija, pa je u njemu sudjelovao i „Dokument dijaloga“ potpisao i g. Ivo Goldstein, koji Vam je, vjerujem, dobro poznat.

Citiram odgovarajući odlomak iz Dokumenta dijaloga:

Ne ulazeći u pitanja “povijesnoga revizionizma”, ipak treba reći da tamo gdje je povijest već “revizionistička”, neki novi “revizionizam” može se javljati i kao potreba za “revizionizmom revizionizma”. Dobroj praksi suočavanja s prošlošću pogodovala bi historiografska i druga istraživanja, sa znanstvenim preispitivanjem izvora i kritičkim ispitivanjem i neselektivnim izborom i objavljivanjem građe, što uključuje uz dostupnost arhivskog gradiva i nova istraživanja i otkrivanja žrtava nedemokratskih režima te dostojanstveno obilježavanje pijeteta na mjestima njihova stradanja. Svojedobne licitacije s brojem žrtava bilo kojega od nedemokratskih režima i dalje su smetnja sagledavanju povijesne istine, pa prema tomu i suočavanja u smjeru kulture dijaloga i nekrivotvorenoga povijesnog sjećanja. Tu svakako ne spada savjesno kritičko i znanstveno utvrđivanje stvarnoga broja žrtava, posebno tamo gdje je on dokazano višestruko uvećan iz političkih, politikantskih ili nekih drugih razloga.“

Ne znam jeste li svjesni postojanja toga dokumenta, ali ovdje bih Vas, držim s pravom, zamolio da mu posvetite dužno poštovanje, jer je to dokument napravljen na inicijativu Vlade Republike Hrvatske, a njegovo supotpisivanje od strane g. Ive Goldsteina, vjerujem, nepobitno dokazuje njegov demokratski karakter i suglasje hrvatskoga društva oko pitanja istraživanja hrvatske povijesne istine.

  1. Nekoliko riječi o g. Igoru Vukiću

Zasad mi nije poznata knjiga čiju zabranu tražite, ali poznajem g. Igor Vukića, predsjednika „Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac“. Imao sam čast upoznati g. Vukića osobno i pročitati njegova djela. No, ovdje ne želim biti „njegov svjedok“, nego izraziti svoje ljudsko i znanstveničko mišljenje o g. Vukiću i njegovu radu, a na to, vjerujem, imam pravo kao dokazani znanstvenik i profesor znanstvene metodologije.

Prvo, neka mi oprosti g. Vukić (ali on je to i objavio), on je podrijetlom mješavina Srba, Hrvata i Čeha, s predominacijom srpskoga podrijetla. Drugo, on je iz gradića Jasenovca, odnosno iz sela u njegovoj blizini. Treće, njegov je otac kao dijete prošao kroz Jasenovac. Četvrto, to je jedan ozbiljan, učen i vrlo pristojan čovjek i onaj tko vrijeđa njega vrijeđa sve ozbiljne, učene i pristojne ljude, uključivši i mene. A meni se to nimalo ne sviđa. Jer g. Vukić nije ni ustaša, ni nacionalist niti revizionist, nego intelektualac kojega bi poželjela svaka, i najučenija i najciviliziranija sredina. (Ako mi ne vjerujete, upoznajte ga osobno.)

Naposljetku, g. Vukić (i njegovi suradnici) nisu svoje nalaze tajili, ni tajno dijelili, nego su ih objavili kao što kvalificirani znanstvenici i rade. Djela su, kao i sva druga znanstvena djela, dakle na uvidu i raspolaganju cijeloj svjetskoj znanstvenoj zajednici za provjeru i kritiku.

Ne znam jeste li, gospodine Zuroff, Vi ili Vaši suradnici ta djela proučili prije nego što ste tražili njihovu zabranu, ali – ako niste – moram Vas upozoriti da je to neprimjeren postupak jednak postupanju Staljinova (i Titova) režima prema djelima koja im nisu odgovarala. A civilizirani i obrazovani ljudi u 21. stoljeću to nikako ne bi trebali raditi, pače takvih bi se postupaka trebali stidjeti i kad ih itko drugi radi.

A ako ste ta djela proučili – nitko sretniji od mene! Onda možemo čuti Vaše objektivne argumente koji ih pobijaju! Ja ne navijam za g. Vukića, nije to nogomet; ja navijam za znanstvenu istinu. Jako mi je važna, još me peče onaj podatak o 700.000 jasenovačkih žrtava za čije sam citiranje u školi dobivao odlične ocjene i ne znajući što mi se događa.

Tu Vas, ako ne znate, moram obavijestiti da su dio nalaza g. Vukića priznali i njegovi ogorčeni protivnici (dakle, oprostite, ujedno i Vaši sumišljenici) dr. Ivo Goldstein i dr. Mirjana Kasapović. Nakon proučavanja dokaza g. Vukića, za njih više nije sporno da je jasenovački logor bio radni logor, da su zatočenici primali plaće za svoj rad, da su u logor stizali paketi pomoći izvana (napose od hrvatske židovske zajednice) i da su se, oprostite, ali rečeno je javno, u logoru održavale priredbe s pjevanjem opera (nije još sigurno kojih sve) i da su se održavali nogometni turniri (nogomet je u Hrvatskoj uvijek bio jako popularan, eto, moj klub, splitski „Hajduk“, osnovan je još 1911. godine). Doktori Goldstein i Kasapović zamjeraju g. Vukiću da nije dokazao bezbrojna ubojstva u logoru, ali ono što sam naveo nije im sporno. Vjerujem da će se i broj žrtava s vremenom utvrditi konsenzusom. Zasad od brojeva od 700.000 i 84.000 najviše odstupa mišljenje slovenskoga istraživača g. Romana Leljaka, koji je objavio da dokumentacija u Beogradu otkriva oko 1.600 ljudi stradalih u Jasenovcu, s tim da je nešto više od pola umrlo od bolesti. Pretpostavit ću da ni g. Leljaku ne ćete povjerovati, pa predlažem da to i sami provjerite kad ste u Beogradu.

  1. Dokumenti

U slučaju da Vam se to ne će svidjeti, moram Vas upozoriti da je do danas (u slobodi od komunističkoga nedemokratskoga terora) u Hrvatskoj objavljeno mnogo, mnogo dokumenata koji govore da su g. Vukić i njegovi suradnici u pravu. Budete li uspjeli zabraniti njihove dokaze, morat ćete zabraniti i još mnogo drugih.

Kad već spominjemo dokumente, dopustite i ovo. Potpuna dokumentacija o radu ustaškoga logora Jasenovac nalazila se (u Titovo vrijeme) u Jasenovcu. U srpskoj agresiji na Hrvatsku 1990.-1995. srpske su snage vrlo rano, još 1991. zauzele Jasenovac i svu dokumentaciju odnijele u – Beograd. Odluka da se dokumentacija odnese u Beograd indikativna je sama po sebi, jer u Srbiji tvrde da je to bila pobuna Srba u Hrvatskoj (a da Srbija i njezina vojska s tim nije imala ništa); pobunjeni Srbi u Hrvatskoj su kao svoj glavni grad proglasili Knin; nejasno je zašto su onda tu dokumentaciju otpremili u Beograd, zar ne? I ne samo to – nije jasno zašto im u Beogradu nije rečeno: „Što će to nama, to je stvar između vas i Hrvatske, uskladištite to u Kninu, nije pošteno da mi uzimamo tuđe dokumente i još otete silom.“

Meni se čini da i taj potez, diskretno ali i jako lijepo, ilustrira da je agresiju na Hrvatsku 1991. izvršila Srbija, a ne kninski Srbi. No, to je jedna druga tema kojom Vas ne želim zamarati.

Ali saga o jasenovačkoj dokumentaciji nije završena! Srbija danas odbija vratiti tu dokumentaciju u Hrvatsku. Navodno se „boje da bi to Hrvati iskoristili za daljnje laganje o logoru Jasenovac“. Ja to ne razumijem! Prvo, ako je dokumentacija, onda se ne može lagati, a drugo, Srbija bi lako mogla sebi ostaviti kopije (npr. na mikrofilmovima) ili čak i originale, a Hrvatskoj dati kopije (na mikrofilmovima). Tada Hrvati nikako ne bi mogli lagati – vjerujem da Vam je to sasvim prihvatljivo.

  1. Forenzička istraživanja

Što se tiče konkretnih istraživanja broja žrtava u Jasenovcu, ona su provedena. Tri puta, u Titovo vrijeme i preko komisija i stručnjaka koje je određivao tadašnji režim. Kopalo se stručno forenzički tri puta, na mjestima koja se spominju kao najveće i najužasnije grobnice, i ukupno je nađeno nešto manje od 500 kostura. Mislim da bi bilo logično da i Vi (zajedno sa mnom i g. Vukićem) predložite da se kopa sada ponovno. Bio bih sretan da se Vi, odnosno Vaša organizacija, prihvatite sudjelovanja u nadgledanju tih istraživanja.

  1. Jasenovac Research Institute

O Jasenovac Research Institute priča je ista kao sa strašnom (a dokazanoj, v. gore) laži o 700.000 žrtava, a spominjem je zbog sljedećih razloga.

  1. a) Taj broj je, prema Titovu stručnjaku g. Žerjaviću i popisu današnje Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (v. gore) ordinarna laž, sramota ljudska, povijesna i pojedinačno svih onih koji u toj laži sudjeluju ili je podržavaju. Ili o njoj šute. Oprostite, ali meni se čini da među te posljednje pripadate i Vi! Nikad nisam čuo da ste rekli da Jasenovac Research Institute navodi neopisivo i neoprostivo krive brojeve (i imena) i da ste ga zamolili da to ispravi. A siguran sam da za njega znate, jer to nije neka skromna hrvatska Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, nego veliki institut u slavnom i poznatom gradu New Yorku!
  2. b) Na suđenju hrvatskom nogometašu Joeu Šimuniću za izvikivanje ustaškoga pozdrava „Za dom – spremni“ (iako je on viknuo samo „Za dom“, ali jasno je na što je mislio) svjedočio je i direktor Jasenovac Research Institute, g. Barry M. Lituchy o 600.000 žrtava Jasenovca; njegovo je svjedočenje prihvaćeno i g. Šimunić je osuđen i kažnjen kaznom koja je okončala njegovu blistavu karijeru profesionalnoga nogometaša. Vi ste svjetski čovjek, poznat i stručnjak i zacijelo pošten i dobronamjeran čovjek i ja se pitam kako to da u toj međunarodnoj aferi, u predmetu za koji ste Vi stručnjak koji se njome karijerno bavi, niste intervenirali i rekli, na primjer: „Časni sude, nije 600.000, nego 84.000, jer to tvrde (i javno su objavili) stručnjaci iz Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, oni se time bave specifično profesionalno, znam ih, pošteni i stručni ljudi, moji su kolege, pozovite njih za svjedoke“.
  3. c) Čvrsto vjerujem da znate da su tisuće ljudi koji su na popisu Jasenovac Research Institute navedene kao jasenovačke žrtve dokazano stradale na sasvim drugim Navodim samo primjer koji mi je blizak: svi ljudi koji su u gradu Kaštela (kraj grada Splita) poginuli 1943. u savezničkom bombardiranju, njih nešto više od 100, tako da je bomba pogodila crkvu u Kaštelima za vrijeme mise – nalaze se na popisu Jasenovac Research Institute, iako su im grobovi, s istim imenima i stvarno s kostima – na kaštelanskom groblju.
  1. Malo pitanje, ali jako potrebno

Gospodine Zuroff, ako ćete ustvrditi da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, usprkos g. Žerjaviću (50.000) i službenom današnjem popisu u Jasenovcu (oko 84.000), morat ću Vam izraziti osjećaje mojega iskrenog i zaprepaštenog najdubljeg zgražanja i prezira. Pomislit ću da ste zbog nekog razloga (ne znam kojega, ne mogu ni pretpostaviti) neprijatelj mojega naroda i njegove države, bez obzira što Vam to moglo ili ne moglo značiti. Ako to doista jeste bilo bi mi to jako žao, ali mislim da nije civilizacijski i demokratski primjereno da se obraćate Vladi, dakle i narodu koji ju je demokratski i slobodno izabrao, države kojoj ste neprijatelj. Neugodno mi je o tome i misliti, a to sam Vam eto rekao samo u ime civilizacijskoga i pristojna ponašanja.

S druge strane, ako ćete reći da ne znate broj jasenovačkih žrtava, molim Vas, da se, između ostalih, svakako obratite i g. Igoru Vukiću i njegovim suradnicima jer on tvrdi da ima jako dobro dokumentirane podatke. To traži znanstvenoistraživačka metoda i etika, a i najobičnije ljudsko poštenje i pristojnost. To ne znači da se g. Vukiću mora vjerovati, ali sigurno znači da ga se mora saslušati i njegovim argumentima suprotstaviti bolje, jače i brojnije argumente. Dopustite da Vas podsjetim da sam, kao dokazani znanstvenik, i ja upućen u metodologiju procjene znanstvenih argumenata, njihovo uspoređivanje i sravnjivanje i putove dolaska do ljudske istine kolikogod ona možda odudarala od one Božje.

  1. Prijateljsko mišljenje i savjet

Tužan sam zbog Vašega postupanja prema mojemu narodu i državi. I onom prema znanosti i znanstvenoj istini, konsenzusu dobronamjernih a učenih ljudi i naporima hrvatskoga Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, u koje su, eto, uključeni i napori g. Ive Goldsteina. Nije dobro to što radite. Svi ljudi na svijetu, dakle i mi Hrvati, danas su dovoljno dobro obrazovani (slobodni i većinom bez predrasuda bilo koje vrste) da vrlo nepovoljno gledaju na bilo koju zabranu ili ograničenje bilo kojih istraživačkih pitanja oko kojih ne postoji potpuni konsenzus. Čini nam se to ne samo neutemeljenim i neznanstvenim nego i kao nešto iza čega stoje nakane skrivanja istine, promicanja laži a oboje dakle s nečasnim namjerama, jer – koje druge namjere mogu stajati iza skrivanja istine i promicanja laži?

A to nije dobar osjećaj.

Vaša akcija o kojoj piše Index.hr nije dobra ni za koga – za Hrvatsku i Hrvate, za Vas, a ni za časni židovski narod od kojega smo toliko mnogo naučili o mudrosti, znanju, znanosti i poštovanju istine, a sve u svrhu boljega, mirnijega i ljepšega života. To navlastito nije dobro za nužno poštovanje i sjećanje na tragediju koju je židovski narod doživio za vrijeme II. svjetskoga rata, pa ni za sve one nesreće koje su ga pratile i prije i poslije toga. Oprostite što to govorim Vama, ali ja to iskreno mislim i moram Vam reći: tragedija II. svjetskoga rata, a u njemu strašna i najstrašnija tragedija židovskoga naroda, toliko je velika i strašna da ne smije ničim, nikakvim sporom, nikakvom pogrješkom biti uvrijeđena ni oskvrnjena! Ona je prevelika da bi joj trebalo preuveličavanja i prestrašna da se o njoj misli išta osim poštovanja i kajanja.

U to ime, dopustite da Vam se osobno ispričam za sve ono ružno i strašno što su članovi mojega naroda nanijeli Vašem u II. svjetskom ratu, pa i prije i poslije toga. Neka Gospodin blagoslovi i Vas i mene, i naše divne narode, da im se to nikad više ne ponovi.

Ali i mi tome moramo pridonijeti.

Matko Marušić, profesor emeritus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Zašto šute zastupnici SDP-a u EU parlamentu o rezoliciji za koju su glasovali?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. rujna 2019. godine, Europski parlament je donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Integralni tekst ovog dokumenta dostupan je na: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html) i o njemu se u posljednje vrijeme dosta piše i govori – ali uglavnom u „desnim medijima“.

Tako se ponavlja priča kojoj svjedočimo od 2006. godine, kada je Vijeće Europe donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes).

Naši „antifašisti“, tobožnji „liberali“ i skloni im krugovi, prešućuju ono što im ne odgovara – i u tim slučajevima ne priznaju nikakve „europske vrijednosti“ za koje se inače grčevito bore onda kad im idu u korist: kad treba rastakati ovo društvo agresivnim nametanjem LGBTIQ fašizma, kriti krvave tragove ideoloških prethodnika (komunista i partizana) iza „antifašizma“ (koji nikakve veze nema s onim što se u tom smislu događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraću na Zapadu), ili neobaviještenoj europskoj javnosti servirati laži o stanju u Hrvatskoj prikazujući je kao zemlju u kojoj vladaju „ksenofobija“, izmišljati „ustaške zmije“ itd., itd.

Sjećam se kao da je jučer bilo, kako je naša Željka Proleterka (Antunović), javljajući se iz Strasbourga iste večeri kad je usvojena Rezolucija 1481 (2006. godine), u kasnim večernjim satima (u trećem Dnevniku HTV-a) u potpunosti zaobišla razgovor o osudi komunističkog režima kao totalitarnog naslijeđa od kojega se moramo ograditi i osuditi ga i sve svela na priču o „pojedinačnim incidentima partizana u poraću“ tijekom kojih je pobijeno 600-700 tisuća Hrvata i pripadnika drugih naroda od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Kosova.

Za Željku Proleterku su masovni zločini partizana i komunista bili tek „ekscesi pojedinaca“, a problem komunističkog totalitarizma ne postoji i upravo je to najbolji dokaz izopačenosti mentalnih sklopova u kojima postoje „naši“ i „vaši“ zločini. „Naši“ su zločini uvijek opravdani i poželjni, ali zato „vaši“ (pa taman bili i deset puta manji) nisu.

Partizani su imali pravo na mržnju i odmazdu (a što se pravda ustaškim zločinima u vrijeme rata – koji su prenapuhani do fantastičnih razmjera), ali Hrvati na to nisu imali pravo nakon 22 godine krvave diktature i terora u Kraljevini Jugoslaviji, pa i svih onih zločina četnika i kraljevske vojske što su počinjeni prije uspostave NDH.

Umjesto realnog i objektivnog prihvaćanja stavova Vijeća Europe, po tko zna koji put su ideološki sljedbenici komunističkih krvnika pokušali opravdati masovne zločine svojih prethodnika – bioloških i ideoloških otaca i tako je Rezolucija 1481 i dana (gotovo 14 godina poslije usvajanja) ostala mrtvo slovo na papiru.

Isto se pokušava i danas, kad se najnovijom Rezolucijom Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) još eksplicitnije navode razlozi potrebe osude komunističkog zla, pa i uporabe njegovih simbola.

Pitam Biljanu Borzan, Tonina Piculu i Predraga Freda Matića:

Do kada ćete se gospodo baviti na zaplotnjački, balkanski, šićardžijski način politikom i držati fige u džepu, odnosno, glasovati za rezolucije koje se u Hrvatskoj ne provode i šutjeti o njima?

To je sramotno, dvolično, nedostojno hrvatskih predstavnika u Europi i nemojte misliti da građani Republike Hrvatske toga nisu svjesni.

Mi jako dobro znamo da ste vi prije svega dio SDP-ove mašinerije i da u EU parlament niste ušli boriti se za nacionalne nego osobne interese, da vam politička budućnost i egzistencija ovise od Davora Bernardića i drugova, ali nemojte se zavaravati i misliti kako se vaše dvolično ponašanje može prikriti bilo čime.

Glasovati za dokumenta kako bi se pokazalo „civilizirano“ i „uljuđeno“ lice hrvatske ljevice, a u isto vrijeme perfidno i zaplotnjački opstruirati provođenje istih, nepošteno je ne samo prema biračima u Hrvatskoj, nego i prema ovoj zemlji i tako se ne ponašaju oni koji imaju minimum časti, ljudskog dostojanstva i savjesti.

Zločin je zločin, laž je laž, totalitarizam je zlo (kojega god ideološkog predznaka bio), a svakoj prijetvornosti i neprincipijelnosti jednom dođe kraj.

Naravno, isto se odnosi i na sve druge „hrvatske“ EU parlamentarce koji šute kao ribe o osudi zločinačkog komunističkog sustava koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće, pa i na najodgovornije iz državnog vrha.

Ako misle da će taj problem nestati sam od sebe zato što oni zavlače glave u pijesak, grdno se varaju.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Dr. Hebrang odgovorio SDP-ovom Srići: Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu

Objavljeno

na

Objavio

“Ministar zdravstva u sjeni Saša Srića predstavlja SDP-ovu zdravstvenu reformu”, naveo je Večernji list za dr. Sašu Sriću, člana Nacionalnog Savjeta za zdravlje SDP-a, koji bi mogao biti ministar zdravstva dođe li na vlast SDP.

“Želimo da svi imaju jednako pravo pristupa zdravstvu. Vraćamo se javnozdravstvenom sustavu iz 1993. koji je funkcionirao, a ukinuo ga je tadašnji ministar Andrija Hebrang i započeo agoniju javnog zdravstva. Tada je ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu, preventivnu stomatološku medicinu i tada je krenuo najtiši oblik privatizacije koju je ministar Kujundžić pretvorio u glasnu privatizaciju. Borimo se i borit ćemo se protiv tihe privatizacije zdravstva”, naveo je Srića.

Dr. Hebrang na navedeni intervju poslao je demanti te ustvrdio da “je ministar u sjeni iznio neistine”. Upozorava i da je cenzura opet napravila svoje jer su mu iz odgovora Večernjem listu izbacili dva podatka (koji su podebljani da ih lakše vidite).

Komentar dr. Hebranga na optužbe iznesene u Večernjem listu prenosimo u cijelosti:

“U Vašem cijenjenom listu od 3. studenoga 2019. godine objavili ste intervju s SDP-ovim ministrom zdravstva u sjeni. Tom prilikom je ministar u sjeni dr Saša Srića izjavio da sam ja kao ratni ministar 1993. godine ukinuo javnozdravstveni sustav i „započeo agoniju javnoga zdravstva“. Navodi da sam ja „ukinuo preventivu, javno zdravstvo, preventivnu školsku medicinu…i pokrenuo najtiši oblik privatizacije…“.

Radi se o potpunom nepoznavanju zdravstvenog sustava tog doba pa je potrebno iznijeti istinu potkrijepljenu činjenicama. Mladi kolega se ne sjeća da je to doba rata i da sam uvodio ratnu medicinu kako bih smanjio pogubne posljedice srpsko- crnogorske agresije. Znam da se on toga ne sjeća, da nije mogao dobiti podatke od svojih stranačkih kolega jer ih tada nije bilo ni u politici (imali su oko 5% na izborima), a niti u ratnom sanitetu. Primjerice, u Glavnom stožeru saniteta, kojega sam vodio cijeli rat, nije bilo ni jednoga. Da se je raspitao znao bi da su to bile ratne godine a u ratnoj medicini se potiču prioriteti na račun onoga što neposredno ne ugrožava život. Kao liječnik mladi kolega bi se trebao služiti literaturom kao što su ljetopisi službenih institucija tog doba.

Pogotovo bi se trebao služiti stručnom literaturom o našem ratnom sanitetu, a objavljeno je u zemlji 371 a u inozemstvu 308 dokumentiranih i recenziranih članaka te 28 knjiga. Kako za učenje nikada nije kasno, navodim ključne pokazatelje o zdravstvu tog doba. U razdoblju od 1991. do 1995. godine brinuli smo o preko stotinu tisuća ranjenika, od kojih 30 520 najtežih, i o preko pola milijuna izbjeglica i prognanika. Istodobno zbog razaranja srpsko-crnogorskog agresora srušeno nam je 14 bolnica, od koji neke potpuno kao one u Pakracu i Vinkovcima. S lica zemlje zbrisano je nekoliko stotina terenskih ambulanti i isto toliko sanitetskih vozila. Točni podaci nalaze se u stručnim i znanstvenim člancima kao i knjigama koje smo tada pisali da se ne zaboravi. Još jedan, možda i najvažniji podatak je taj, da nam je zbog rata ulaz novca u zdravstveni sustav samo 1991. godine smanjen za 61 posto, dok su istodobno izdaci za ratno zdravstvo porasli 2 puta! U sljedećim godinama godišnja smanjenja ulaza novca u sustav bila su također dvocifrena! Kako nam je cilj bio spašavanje žrtava agresije i zadržavanje zdravstvene skrbi za ostalo pučanstvo, 2 morali smo u hodu raditi drastične reforme.

Pri tome nismo ništa ukidali nego samo reorganizirali. Primjerice, tvrdnja da smo ukinuli preventivnu medicinu je neistinita jer smo njezine nositelje, zavode za javno zdravstvo, decentralizirali u županije. Posljedica toga je bi rat bez i jedne alimentarne intoksikacije naših boraca i izbjeglica, bez gotovo i jednog tetanusa, uz minimalni broj slučajeva mišje groznice i drugih zaraznih bolesti tipičnih za rat. Postigli smo manji broj svih zaraznih bolesti, uključujući i dječje, nego u godinama prije rata. Toliko o navodnom ukidanje javniga zdravstva. Samo te 1993. godine osnovali smo 11 novih ratnih bolnica i u njih dislocirali preko 300 liječnika i medicinskih sestara dragovoljaca. Pripremali smo sustav za nastavak rata i te promjene ozakonili.

Rezultati, zahvaljujući okviru koji smo stvorili za dragovoljce u sanitetu, pokazauju objektivnu istinu. Postigli smo smrtnost ranjenika (1991.-1995.) od 1,4 posto što je jedan od najboljih rezultata objavljenih u svjetskoj literaturi. Cijelo vrijeme smo osigurali plaće za sve protjerane zdravstvene djelatnike i sačuvali ih za povratak nakon ratne popbjede u koju smo vjerovali. Ne treba naglašavati da su stotine tisuća izbjeglica i prognanika imale besplatnu zdravstvenu zaštitu. Unatoč takvoj situaciji, uspjeli smo zaštiti naše bolnice od privatizacije koju su istodobno provodile neke zemlje u susjedstvu. Što se tiče zakupa ordinacija liječnika primarne zdravstvene taštite, rezultati o boljoj dostupnosti takvih ordinacija publicirani su u nas i u svijetu, a neke zemlje su preuzele dio našega modela na preporuku Svjetske zdravstvene organizacije.

Rezultate takve transformacije objavili su najznačajniji europski časopsi za javno zdravstvo kao što je Eurohealth. Isto kao što su i neke velike vojne sile preuzele naše modele pokretnih kirurških ekipa i pomicanje liječnika u prvi ešalon u ratnim situacijama što smo publicirali na zahtjev najvećih časopisa za ratno zdravstvo kao što je američki Military Medicine. Upravo zbog toga sam te 1993. godine bio izabran za predjedatelja sastanka svih europskih (plus izraelski) ministara zdravstva i tada je jednoglasno usvojen naš model financiranja sustava zdravstva u kriznim stanjima. Zahvaljujem to svim hrvatskim zdravstvenim djelatnicima tog doba, a ponajviše dragovoljcima u borbene redove jer to je i njima najveće priznanje.

Zbog dobrih zdravstvenih pokazatelja u teškim kriznim godinama (1991.-1995.) Svjetska zdravstvena organizacija me je izabrala za specijalnog savjetnika za zdravstvo Šri Lanke, ali i to priznanje zahvaljujem svim aktivnim sudionicima tadašnjeg hrvatskog zdravstvenog sustava.

Sve to smo postigli zahvaljujući hrabrim i odlučnm liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima, ali i spoznaji da upravljanje tim glomaznim ali najznačajnijim sustavom ne počinje od nas. Sve reorganizacijske mjere poduzeli smo na temelju proučavanja tuđih iskustava, njihovih rezultata i brojnih osobnih kontakata s onima koji su prošli teške zdravstvene krize.

Trebao bi tuđa iskustva proučiti i mladi kolega, mogući budući ministar, jer zdravstvo je i sada u teškoj krizi, ali barem ne padaju bombe. Iako i neistine u jednom tako ozbiljnom sustavu mogu djelovati kao bombe.

Prof. dr. sc. emeritus Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari