Međugorje slavi godišnjicu Gospinog ukazanja

Ivandan 1981., kao i svake godine do tada, bio je blagdan u nisci onih dana koji se s nestrpljenjem očekuju. Ponajprije poradi duhovne okrjepe, a potom i zbog odmora od naporna fizičkog rada na njivi i u vinogradu. Naime, treba se prisjetiti, prije trideset dvije godine pučanstvo sela međugorske župe, ali i šire okolice, bavilo se gotovo isključivo ratarstvom – uzgojem duhana i vinove loze, od čega se živjelo. Da bi se dobila predodžba bijakovskih i međugorskih njiva u ono vrijeme, dostatno je zatvoriti oči i zamisliti te njive prekrivene duhanom i mjestimice zasađene vinovom lozom. U lipnju je svaki komadić zemlje bio pomno obrađen, bez i jednoga korova, poput vrta. Na tim njivama izrasle su kuće, pansioni, hoteli, restorani i kafići koje hodočasnik danas zatječe u Bijakovićima i Međugorju.

Šetnja makadamskim putem

Naravno, od poljoprivrede se, s jedne strane zbog malih površina, s druge zbog niskih cijena proizvoda i nije moglo živjeti, pa su mnogi, već početkom dvadesetoga stoljeća, iseljavali u prekomorske zemlje, poglavito u Južnu i Sjevernu Ameriku. Velik broj mladih dom i zaposlenje potražio je u gradovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a značajan dio ljudi u punoj životnoj snazi nalazio se na privremenom radu u europskim zemljama – Njemačkoj, Austriji, Švedskoj kako bi zaradili nešto novca za izgraditi kuću, školovati djecu, život učiniti ugodnijim. Lipanj je i vrijeme vrućina, završetka školske godine, dolaska djece iz gradova svojoj rodbini ili povratka sa školovanja. Svaka, pa i dječja ruka, bila je velika pomoć u poslu, pogotovu nizanju duhana ili čupanju trave za krave i janjce. U takvu životnom ozračju počinje priča na seoskom putu u Podbrdu u Bijakovićima, prič a koja je ponajprije uzbudila mještane i svećenike, uznemirila vlast te se prenijela, ponekad poput silnoga vjetra, a ponekad poput tihe rijeke, do kraja Zemlje i traje sve do danas – stubokom mijenjajuć i samo lice Zemlje. Ivandan je dakle bio jedan od dana odmora od teških poljoprivrednih poslova. Svatko je taj dan otišao na sv. Misu, ranu ili pučku, a popodne su stariji pogledali na kojoj njivi sutra treba brati duhan, ima li bolesti u vinogradu i treba li ga prskati. Djeca imaju vremena za svoje obveze, zapravo za druženje i igru. I njih nekoliko iz Podbrda polazi makadamskim putem, u šetnju. Ni ne sluteć i s kakvim će uzbuđenjem završiti taj dan i otvoriti se toliki dani milosti.

Žena s djetetom

Ivanka Ivanković i Mirjana Dragićević toga su popodneva pošle u šetnju. Ivanka je, iznenada, nedaleko od puta, u kamenjaru, ugledala ženu s djetetom u naručju kako im maše da se približe. Kad je Mirjani kazala što vidi, dobila je odgovor: ’Ajde, kakva Gospa – otkud će se nama ukazati Gospa! I brzo su pošle prema kućama, gdje su susrele Milku, te potom Vicku, Ivana Ivankovića i Ivana Dragićevića. Radoznali, vratili su se gdje je Ivanka vidjela Gospu i svi su je vidjeli. Od straha, pobjegli su kući, pričajući što su vidjeli. Tko im je mogao povjerovati? Premda je riječ o selu, kraju i narodu gdje je vjera još čvrsta, obitelji zdrave, nije jednostavno povjerovati u dječje priče. No djeca nisu odustajala od svojih iskaza. Sutradan, 25. lipnja, u isto vrijeme, došlo ih je više, a Gospu su vidjeli: Ivanka Ivanković Ivanova, Mirjana Dragićević Jozina, Vicka Ivanković Perina, Ivan Dragićević Stankov, Marija Pavlović Filipova i Jakov Čolo Antin.Već treć i dan okupilo se mnoštvo naroda, jer se vijest munjevito proširila. Djeca su, ispunjena radošću, bez skrivanja prenosila što Gospa govori i što traži. Postavljali su i pitanja, kako ih je tko savjetovao, ali su najviše molili. Odmah nakon vijesti o ukazanju, počele su dvojbe, sumnje, progoni.

Sumnje, pritisci, progoni

S jedne strane, svećenici su mislili da im komunistička vlast podmeće, koristeći nevinu dječicu, kako bi imala razloge za progon Crkve i vjernika. U progonu Crkve ta je vlast imala i odveć bogato iskustvo i bila spremna na sve. S druge pak strane, vlast je sve smještala u kontekst antidržavne, antisocijalističke crkvene djelatnosti. Odmah je ta vlast zagrmjela da neće dopustiti rušenje socijalističkog ustroja, rušenje bratstva i jedinstva, prijeteć i fratrima, ispitujući djecu i mještane. Ponetko je sumnjao na drogu, ponetko spominjao halucinacije, a vidioci su letjeli svojoj Gospi, Kraljici Mira, dok se narod spustio na koljena i molio. Uhićen je i osuđen župnik fra Jozo, također su zatvoreni i osuđeni fra Ferdo Vlašić i fra Jozo Križić, kažnjavani su novčanim i kraćim zatvorskim kaznama mještani – ali je sve bilo uzalud. Gospine su riječi na sve to bile: Draga dječice, ne bojte se, molite, otvorite svoja srca mome Sinu. Progoni tih prvih dana su nastavljeni, a vjernici, već i iz drugih zemalja, dolazili su na večernji molitveni program, ispovijedali se, molili krunicu, vapili Gospi za duševnim i tjelesnim zdravljem. Priča započeta na seoskom putu u Bijakovićima na Ivandan 1981. Gospina je priča, poziv i znak našemu vremenu. Nije je mogla zaustaviti ničija sumnja i nikoja podmetanja. S tom pričom ušli smo u milosno vrijeme – tako ovo vrijeme u svojim porukama zove Kraljica Mira. Tolika svjedočenja o obraćenju, duhovnom i tjelesnom ozdravljenju, ispovijedima i molitvama koje su oživjele i zaživjele u obiteljima svih kutova Zemlje, samo su kapljice velike matice koja umiva svijet.