Pratite nas

Kolumne

Memoari Zvonka Bušića

Objavljeno

na

Bio sam jedan od posljednjih ljudi sa kojima je Zvonko komunicirao prije nego li nas je napustio, nazvao me noć prije odlaska i tema je bila ista kao i uvijek. Hrvatska i samo Hrvatska, ima li izlaza, ima li nade, što će sa Hrvatskom sutra biti

Točno negdje na prvu godišnjicu smrti Zvonka Bušića, Posedarje je jednu ulicu nazvalo po njegovom imenu, a u ovom trenutku još nekoliko mjesta planira napraviti isto. Ovih dana na kioscima širom Hrvatske pojaviti će se Memoari Zvonka Bušića pod naslovom ”Zdravo oko sjećanja”, a do kraja jeseni sa radom bi trebala početi početi Zaklada ”Zvonko Bušić Taik”.

O memoarima se ne zna puno, Zvonko ih je pisao polako i dosta teško, a na koncu ih je morala završiti njegova supruga Julie Bušić. Damir Pešorda u uvodu otkriva da memoari nisu pisani kao rekonstrukcija njegovog života, nego kao niz fragmenata iz života zaokruženih stanovitim filozofskim i iskustvenim uvidima. Zvonko Bušić je uistinu bio sklon dubokoj kontemplaciji i uvodničar memoara Damir Pešorda sjajno je poentirao napisavši o Zvonkovim strastvenim raspravama o brojnim filozofskim temama i ovo: “Zato oni koji su imali sreće družiti se s njim i razgovarati o tim stvarima mogu biti zahvalni sudbini na toj časti i na tom daru”.

Pešorda je doista u pravu, spadao sam u red ljudi koji su imali sreće družiti se s njim i uistinu sam ”zahvalan sudbini na toj časti”.

Bio sam jedan od posljednjih ljudi sa kojima je Zvonko komunicirao prije nego li nas je napustio, nazvao me noć prije odlaska i tema je bila ista kao i uvijek. Hrvatska i samo Hrvatska, ima li izlaza, ima li nade, što će sa Hrvatskom sutra biti. Varirali smo jednu opciju, pa drugu, vrtili razne mogućnosti, tražeći spas za domovinu od koje su mnogi dignuli ruke i okrenuli se sami sebi. Pričao mi je o Udbini i što je tamo vidio, bio je vidno revoltiran činjenicom da je u crkvi mučenika on jedini bio istinski mučenik, a da je biskup toplo pozdravio Milana Bandića, koji se koji dan ranije pred tv kamerama šetao sa Titovim bedžom na reveru. To ga je uistinu iziritiralo, ali baš ništa nije govorilo da je ovo naš zadnji razgovor. Na moje pitanje kad se vidimo, posve precizno mi je rekao ne ovaj vikend, nego onaj drugi se vraćamo u Zagreb pa se onda možemo vidjeti. Zato me je vijest koja je stigla drugo jutro zgromila. Taj dan me je zvala novinarka Hrvatskog radija i zamolila me za komentar tragičnog događaja pitajući me dva pitanja u jednom: kako ja gledam na njegov kraj i hoće li biti upisan u povijesti kao domoljub i idealist ili kao terorist.

zvonko busicOdgovorio sam joj kako ga je činjenica da su hrvatski mediji dvojili o tome da li je Zvonko bio terorist ili borac za Hrvatsku zapravo ubila. Činjenica da je to i vama dilema, ta ga je činjenica otjerala u smrt, tako sam joj odgovorio. Hrvati su nezahvalan narod i jedva da su nekoga zapamtili tko se za njih žrtvovao, ali Zvonko Bušić je nosio tako težak križ da u njegovom slučaju naša nezahvalnost prelazi svaku granicu. Teroristi su ljudi koji ne samo da kontinuirano za svoje ideje provode nasilje, teroristi su ljudi koji zagovaraju nasilje kao svoj credo, kao koncept. Zvonko Bušić je bio sve samo ne terorist. Terorist je bio Mandela pa je na kraju dobio Nobelovu nagradu, terorist je bio Arafat pa je dobio Nobelovu nagradu, Tito je u bombaškom procesu bio istinski terorist jer je pozivao na nasilje terorističkim akcijama kako bi se ostvario njegov politički program. KPJ je do drugog svjetskog rata bila u nizu akcija klasična teroristička organizacija, ali Zvonko Bušić nije bio terorist. I nije uspio hrvatskoj javnosti u hrvatskoj državi to objasniti! Oteo je zrakoplov da bi kriknuo o Hrvatskoj muci i to nakon pada hrvatskog proljeća kad je sve djelovalo tako beznadno i nije tražio ništa drugo negoli da svjetski mediji objave informacije o teškom položaju Hrvatske u Jugoslaviji. Samo i jedino to! Dogodila se tragedija, poginuo je policajac pod uvjetima koji su bili više negoli suspektni. Policajac koji uopće nije bio u smjeni, policajac koji uopće nije bio obučen za deaktiviranje bombe, policajac koji uopće nije poštivao striktna policijska pravila kod deaktiviranja bombe poginuo je kršeći čitav niz zakonskih propisa na tu temu!

Policajac koji je na radiju čuo da je pronađena bomba na kolodvoru i otišao je izvan grada na mjesto deaktiviranja. Spustio se neovlašten u tu jamu, ušao u te prostorije posve nepozvan i odjednom je bomba eksplodirala! Da toga nije bilo, da je deaktiviranje napravljeno uz adekvatne mjere opreza nikome se ništa u toj akciji ne bi dogodilo. Bušića je toliko žderala situacija u Hrvatskoj da je putnicima u zrakoplovu jednom po jednom objašnjavao Titov i srpski teror u Jugoslaviji, tako da se kasnije dogodilo da je niz putnika iz zrakoplova svjedočio na sudu njemu u korist. Kad ste čuli da putnici otetog zrakoplova na sudu svjedoče u korist otmičara? Sudac koji ga je osudio, naveo je tri godine nakon presude da ni Zvonko ni Julie po njemu nisu teroristi, da je odlučio izmijeniti prvobitnu kaznu i da 31. prosinca 1979 ”svi optuženi mogu biti uvjetno otpušteni”. I onda je počeo horor sa Povjerenstvom za uvjetni otpust, horor koji je trajao faktički do 2008. godine. Dakle, sudac koji ga je prvobitno osudio nakon tri godine izdržane kazne je tražio puštanje Bušića na slobodu! Znade li netko u ovoj gluhoj neokomunističkoj Hrvatskoj bilo što od ovih činjenica? Znade li da mu je u presudi stajalo da nije terorist nego idealist koji se služio nedopuštenim sredstvima! U samoj presudi stoji da nije bio terorist! Ali, što to vrijedi našim medijima! Naime, Bušić nikad nije zagovarao nasilje, Bušić se nikad prije i nikad kasnije nije bavio nasiljem i terorizmom, u njegovom slučaju nije postojala niti mrvica namjere da se nekome nanese zlo.

Pa ipak za hrvatske medije on je ostao terorist. I šefa istočnonjemačke obavještajne službe (Stasi) kad je bio ovdje mediji su dočekali s biranim riječima, i za Baden Mainhoff kad su neki njihovi članovi bili ovdje, mediji su našli pažnje i simpatija, ali za nekoga tko je sanjao hrvatsku državu razumijevanja nema. Imate čitav niz terorističkih akcija u kojima je sudjelovao Mandela, akcija koje su za cilj imale uništenje, razbijanje, zazivanje smrti. Godine 1964. Mandela je osuđen i proglašen krivim za ravno 221 čin sabotaže i terorizma, a u sklopu toga i za dizanja u zrak javnih i vladinih zgrada! Mandela je na sudu rekao: “Ne poričem da sam planirao sabotaže. Nisam ih planirao bezobzirno, niti volim nasilje, ali…osjećali smo da bez nasilja nema drugog načina…mi smo se našli u poziciji u kojoj smo mogli prihvatiti trajno stanje inferiornosti ili se suprotstaviti Vladi. Mi smo se odlučili suprotstaviti zakonu……dolazi vrijeme u životu svake nacije kada preostaju samo dva izbora-pokoriti se ili se boriti!”. Nelson Mandela je za sve te sabotaže za brojne žrtve i brojne ranjene, dobio doživotnu zatvorsku kaznu, a odslužio je 27 godina. Pet manje od Zvonka Bušića! Nakon toga je dobio Nobelovu nagradu! Bez obzira na 221 akciju koja je odnijela niz života! Usporedite ove istine te Mandelin medijski, politički i društveni status sa statusom Zvonka Bušića u ovom našem medijskom logoru! O Jaseru Arafatu da ne govorimo! A tek prava istina o legendarnom Che Gevaru! Che je prvi put ubio 1957., i to svog suborca za kojeg je posumnjao da je špijun.

Tada je napisao: “Problem sam riješio pištoljem kalibra 32 mm u lijevu stranu njegovog mozga…”.U svojem dnevniku bi nakon egzekucija zapisivao:” Bio je dovoljno kriv da zasluži smrt…morao je platiti…” i slično. Nakon iskrcavanja na Kubi svojoj ženi je napisao: “Evo me u džungli, živ i žedan krvi… Tijekom gerilske borbe osobno je nadgledao egzekucije nad ”klasnim neprijateljima”. Iza Che Gevare je ostalo preko dvije tisuće žrtava! To je bio pravi Che! Zna li bilo koji balavac koji nosu njegovu majicu bilo što od ovih fakata? Baden Mainhoff su likvidirali na desetke bankara, direktora, viđenijih moćnih ljudi tadašnjeg kapitalizma, oni su čak imali svojih deset zapovijedi od kojih je jedna bila izričita: ubij! To su teroristi i zato jer se tako drže pravi teroristi, Zvonko Bušić nije bio terorist. Ali, zbog čega su ga mediji tako proklinjali? Zašto su objavljivali dirljive intervjue sa šefom Stasija koji je naredio najgroznije likvidacije i mučenja ljudi, zašto su nastup Baden Mainhoff prije par godina u zagrebačkom KIC-u tretirali kao nastup velikih idealista koji su odustali od terora, pa je nostalgija za tim velikanima curila iz svih tekstova koji su o tome pisali? Zašto nikad nisu istražili terorističke akcije velikog Mandele, a Bušić im je čak i kad su im bile na raspolaganju sve informacije o tragičnom događaju bio samo i jedino – terorist.

Znate zašto? Zato jer svaki cilj po medijima ima opravdanja osim bilo kakve, a pogotovo fanatične borbe za hrvatsku državu. Zato je drugima sve medijski bilo oprošteno, a Bušiću nije niti će biti! Tito i bombaški proces-pa to je vrijedno medijskog divljena i panegirika i dan danas jer su po mišljenju medija Titovi ciljevi opravdani. Mandela, pa mogao je dignuti u zrak pet hotela nikad mu niti jedan ovdašnji higijeničar ne bi napisao da je terorist! Jer, ciljevi su opravdani! A hrvatski mediji 1976. kao i danas za hrvatsku državu ne bi ništa napravili jer je njima onda jedino Jugoslavija bila vrijedna svakog terora, a danas je na tom pijedestalu regija! Ali, neće se uspjeti sakriti istina o Zvonku Bušiću! Neće se uspjeti lagati do vijeka! Ona ulica u Posedarju koju je dobio i sve ulice koje će sutra nositi njegovo ime znak su, svjetionik su, da će istina preživjeti i jednog dana će postati neupitna. Neopisivo mi je žao da on taj dan neće dočekati.

 Tihomir Dujmović/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari