Pratite nas

Kolumne

Memoari Zvonka Bušića

Objavljeno

na

Bio sam jedan od posljednjih ljudi sa kojima je Zvonko komunicirao prije nego li nas je napustio, nazvao me noć prije odlaska i tema je bila ista kao i uvijek. Hrvatska i samo Hrvatska, ima li izlaza, ima li nade, što će sa Hrvatskom sutra biti

Točno negdje na prvu godišnjicu smrti Zvonka Bušića, Posedarje je jednu ulicu nazvalo po njegovom imenu, a u ovom trenutku još nekoliko mjesta planira napraviti isto. Ovih dana na kioscima širom Hrvatske pojaviti će se Memoari Zvonka Bušića pod naslovom ”Zdravo oko sjećanja”, a do kraja jeseni sa radom bi trebala početi početi Zaklada ”Zvonko Bušić Taik”.

O memoarima se ne zna puno, Zvonko ih je pisao polako i dosta teško, a na koncu ih je morala završiti njegova supruga Julie Bušić. Damir Pešorda u uvodu otkriva da memoari nisu pisani kao rekonstrukcija njegovog života, nego kao niz fragmenata iz života zaokruženih stanovitim filozofskim i iskustvenim uvidima. Zvonko Bušić je uistinu bio sklon dubokoj kontemplaciji i uvodničar memoara Damir Pešorda sjajno je poentirao napisavši o Zvonkovim strastvenim raspravama o brojnim filozofskim temama i ovo: “Zato oni koji su imali sreće družiti se s njim i razgovarati o tim stvarima mogu biti zahvalni sudbini na toj časti i na tom daru”.

Pešorda je doista u pravu, spadao sam u red ljudi koji su imali sreće družiti se s njim i uistinu sam ”zahvalan sudbini na toj časti”.

Bio sam jedan od posljednjih ljudi sa kojima je Zvonko komunicirao prije nego li nas je napustio, nazvao me noć prije odlaska i tema je bila ista kao i uvijek. Hrvatska i samo Hrvatska, ima li izlaza, ima li nade, što će sa Hrvatskom sutra biti. Varirali smo jednu opciju, pa drugu, vrtili razne mogućnosti, tražeći spas za domovinu od koje su mnogi dignuli ruke i okrenuli se sami sebi. Pričao mi je o Udbini i što je tamo vidio, bio je vidno revoltiran činjenicom da je u crkvi mučenika on jedini bio istinski mučenik, a da je biskup toplo pozdravio Milana Bandića, koji se koji dan ranije pred tv kamerama šetao sa Titovim bedžom na reveru. To ga je uistinu iziritiralo, ali baš ništa nije govorilo da je ovo naš zadnji razgovor. Na moje pitanje kad se vidimo, posve precizno mi je rekao ne ovaj vikend, nego onaj drugi se vraćamo u Zagreb pa se onda možemo vidjeti. Zato me je vijest koja je stigla drugo jutro zgromila. Taj dan me je zvala novinarka Hrvatskog radija i zamolila me za komentar tragičnog događaja pitajući me dva pitanja u jednom: kako ja gledam na njegov kraj i hoće li biti upisan u povijesti kao domoljub i idealist ili kao terorist.

zvonko busicOdgovorio sam joj kako ga je činjenica da su hrvatski mediji dvojili o tome da li je Zvonko bio terorist ili borac za Hrvatsku zapravo ubila. Činjenica da je to i vama dilema, ta ga je činjenica otjerala u smrt, tako sam joj odgovorio. Hrvati su nezahvalan narod i jedva da su nekoga zapamtili tko se za njih žrtvovao, ali Zvonko Bušić je nosio tako težak križ da u njegovom slučaju naša nezahvalnost prelazi svaku granicu. Teroristi su ljudi koji ne samo da kontinuirano za svoje ideje provode nasilje, teroristi su ljudi koji zagovaraju nasilje kao svoj credo, kao koncept. Zvonko Bušić je bio sve samo ne terorist. Terorist je bio Mandela pa je na kraju dobio Nobelovu nagradu, terorist je bio Arafat pa je dobio Nobelovu nagradu, Tito je u bombaškom procesu bio istinski terorist jer je pozivao na nasilje terorističkim akcijama kako bi se ostvario njegov politički program. KPJ je do drugog svjetskog rata bila u nizu akcija klasična teroristička organizacija, ali Zvonko Bušić nije bio terorist. I nije uspio hrvatskoj javnosti u hrvatskoj državi to objasniti! Oteo je zrakoplov da bi kriknuo o Hrvatskoj muci i to nakon pada hrvatskog proljeća kad je sve djelovalo tako beznadno i nije tražio ništa drugo negoli da svjetski mediji objave informacije o teškom položaju Hrvatske u Jugoslaviji. Samo i jedino to! Dogodila se tragedija, poginuo je policajac pod uvjetima koji su bili više negoli suspektni. Policajac koji uopće nije bio u smjeni, policajac koji uopće nije bio obučen za deaktiviranje bombe, policajac koji uopće nije poštivao striktna policijska pravila kod deaktiviranja bombe poginuo je kršeći čitav niz zakonskih propisa na tu temu!

Policajac koji je na radiju čuo da je pronađena bomba na kolodvoru i otišao je izvan grada na mjesto deaktiviranja. Spustio se neovlašten u tu jamu, ušao u te prostorije posve nepozvan i odjednom je bomba eksplodirala! Da toga nije bilo, da je deaktiviranje napravljeno uz adekvatne mjere opreza nikome se ništa u toj akciji ne bi dogodilo. Bušića je toliko žderala situacija u Hrvatskoj da je putnicima u zrakoplovu jednom po jednom objašnjavao Titov i srpski teror u Jugoslaviji, tako da se kasnije dogodilo da je niz putnika iz zrakoplova svjedočio na sudu njemu u korist. Kad ste čuli da putnici otetog zrakoplova na sudu svjedoče u korist otmičara? Sudac koji ga je osudio, naveo je tri godine nakon presude da ni Zvonko ni Julie po njemu nisu teroristi, da je odlučio izmijeniti prvobitnu kaznu i da 31. prosinca 1979 ”svi optuženi mogu biti uvjetno otpušteni”. I onda je počeo horor sa Povjerenstvom za uvjetni otpust, horor koji je trajao faktički do 2008. godine. Dakle, sudac koji ga je prvobitno osudio nakon tri godine izdržane kazne je tražio puštanje Bušića na slobodu! Znade li netko u ovoj gluhoj neokomunističkoj Hrvatskoj bilo što od ovih činjenica? Znade li da mu je u presudi stajalo da nije terorist nego idealist koji se služio nedopuštenim sredstvima! U samoj presudi stoji da nije bio terorist! Ali, što to vrijedi našim medijima! Naime, Bušić nikad nije zagovarao nasilje, Bušić se nikad prije i nikad kasnije nije bavio nasiljem i terorizmom, u njegovom slučaju nije postojala niti mrvica namjere da se nekome nanese zlo.

Pa ipak za hrvatske medije on je ostao terorist. I šefa istočnonjemačke obavještajne službe (Stasi) kad je bio ovdje mediji su dočekali s biranim riječima, i za Baden Mainhoff kad su neki njihovi članovi bili ovdje, mediji su našli pažnje i simpatija, ali za nekoga tko je sanjao hrvatsku državu razumijevanja nema. Imate čitav niz terorističkih akcija u kojima je sudjelovao Mandela, akcija koje su za cilj imale uništenje, razbijanje, zazivanje smrti. Godine 1964. Mandela je osuđen i proglašen krivim za ravno 221 čin sabotaže i terorizma, a u sklopu toga i za dizanja u zrak javnih i vladinih zgrada! Mandela je na sudu rekao: “Ne poričem da sam planirao sabotaže. Nisam ih planirao bezobzirno, niti volim nasilje, ali…osjećali smo da bez nasilja nema drugog načina…mi smo se našli u poziciji u kojoj smo mogli prihvatiti trajno stanje inferiornosti ili se suprotstaviti Vladi. Mi smo se odlučili suprotstaviti zakonu……dolazi vrijeme u životu svake nacije kada preostaju samo dva izbora-pokoriti se ili se boriti!”. Nelson Mandela je za sve te sabotaže za brojne žrtve i brojne ranjene, dobio doživotnu zatvorsku kaznu, a odslužio je 27 godina. Pet manje od Zvonka Bušića! Nakon toga je dobio Nobelovu nagradu! Bez obzira na 221 akciju koja je odnijela niz života! Usporedite ove istine te Mandelin medijski, politički i društveni status sa statusom Zvonka Bušića u ovom našem medijskom logoru! O Jaseru Arafatu da ne govorimo! A tek prava istina o legendarnom Che Gevaru! Che je prvi put ubio 1957., i to svog suborca za kojeg je posumnjao da je špijun.

Tada je napisao: “Problem sam riješio pištoljem kalibra 32 mm u lijevu stranu njegovog mozga…”.U svojem dnevniku bi nakon egzekucija zapisivao:” Bio je dovoljno kriv da zasluži smrt…morao je platiti…” i slično. Nakon iskrcavanja na Kubi svojoj ženi je napisao: “Evo me u džungli, živ i žedan krvi… Tijekom gerilske borbe osobno je nadgledao egzekucije nad ”klasnim neprijateljima”. Iza Che Gevare je ostalo preko dvije tisuće žrtava! To je bio pravi Che! Zna li bilo koji balavac koji nosu njegovu majicu bilo što od ovih fakata? Baden Mainhoff su likvidirali na desetke bankara, direktora, viđenijih moćnih ljudi tadašnjeg kapitalizma, oni su čak imali svojih deset zapovijedi od kojih je jedna bila izričita: ubij! To su teroristi i zato jer se tako drže pravi teroristi, Zvonko Bušić nije bio terorist. Ali, zbog čega su ga mediji tako proklinjali? Zašto su objavljivali dirljive intervjue sa šefom Stasija koji je naredio najgroznije likvidacije i mučenja ljudi, zašto su nastup Baden Mainhoff prije par godina u zagrebačkom KIC-u tretirali kao nastup velikih idealista koji su odustali od terora, pa je nostalgija za tim velikanima curila iz svih tekstova koji su o tome pisali? Zašto nikad nisu istražili terorističke akcije velikog Mandele, a Bušić im je čak i kad su im bile na raspolaganju sve informacije o tragičnom događaju bio samo i jedino – terorist.

Znate zašto? Zato jer svaki cilj po medijima ima opravdanja osim bilo kakve, a pogotovo fanatične borbe za hrvatsku državu. Zato je drugima sve medijski bilo oprošteno, a Bušiću nije niti će biti! Tito i bombaški proces-pa to je vrijedno medijskog divljena i panegirika i dan danas jer su po mišljenju medija Titovi ciljevi opravdani. Mandela, pa mogao je dignuti u zrak pet hotela nikad mu niti jedan ovdašnji higijeničar ne bi napisao da je terorist! Jer, ciljevi su opravdani! A hrvatski mediji 1976. kao i danas za hrvatsku državu ne bi ništa napravili jer je njima onda jedino Jugoslavija bila vrijedna svakog terora, a danas je na tom pijedestalu regija! Ali, neće se uspjeti sakriti istina o Zvonku Bušiću! Neće se uspjeti lagati do vijeka! Ona ulica u Posedarju koju je dobio i sve ulice koje će sutra nositi njegovo ime znak su, svjetionik su, da će istina preživjeti i jednog dana će postati neupitna. Neopisivo mi je žao da on taj dan neće dočekati.

 Tihomir Dujmović/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari