Pratite nas

Kolumne

Milanovićeva ‘nebeska Hrvatska’

Objavljeno

na

Tu svoju strategiju sažeo je u jednu rečenicu; nastupa vrijeme u kojem će doći do odlučujuće bitke u kojoj će se odlučiti “mi ili oni”.

Jao vama koji velite zlu dobro,
a dobru zlo,
koji zamjenjujete tminu svjetlom a svjetlo tminom,
koji nudite gorko za slatko a slatko za gorko.
(Izajija: V.20)

Zoran Milanović ima neodoljivu potrebu za dokazivanjem svoje izuzetnosti, genijalnosti, izuzetne pameti. Čak si je umislio da je povijesna ličnost, da mu je sudbina dodijelila povijesnu misiju da stvori i spasi nebesku Hrvatsku, Hrvatsku svjetla i dobrote od nasrtaja podzemne Hrvatske, Hrvatske tmine, zla i korupcije, koji mu pokušava ne samo uzeti vlast nego i potpuno uništiti njegovu navodno nebesku Hrvatsku. U zadnjoj godini svog mandata i Zoran Milanović počinje shvaćati da gubi demokratske izbore te se odlučio na uporabu i poticanje nasilja i stvaranje kaosa za nedemokratsku obranu svoje vlasti. Počeo se služiti političkim progonima konkurenata i u stranci (Linić) i u društvu (Bandić), a vrši pritisak na pravosudna tijela da se pokrenu slični političkih progoni čelnih ljudi HDZ-a. Odlučio se na korištenje raznih vrsta represije protiv branitelja u Vukovaru i u “šatoru”. Stimulira formiranje crvenih brigada koje trebaju i fizički napasti 100% vojne invalide i njihov “šator”, te je pokrenuo prljavi ideološki rat protiv HDZ-a u kojem se ne biraju sredstva.

tomacPredsjednik Vlade Zoran Milanović, iako je po vlastitom priznanju ateist, sebe je smjestio na nebo, a političke protivnike u podzemlje. Sebe je proglasio spasiteljem nebeske Hrvatske, sebe i svoje je proglasio svjetlom i dobrotom, a protivnike tminom, zlom, kriminalnom zadrugom i zločinačkom organizacijom te jasno najavljuje da neće dozvoliti ljudima iz podzemlja da dođu na vlast. Milanović si je uzeo pravo da podijeli Hrvatsku na dobro i zlo, na svjetlo i tminu, na poštenje i nepoštenje. S tim da on odlučuje što je dobro a što je zlo. U toj svojoj podjeli kaže: mi smo nebo, mi smo svjetlo, mi smo dobro a svojim protivnicima kaže: vi ste podzemlje, vi ste tmina, vi ste zlo, vi ste kriminalna zadruga i zločinačka organizacija. Njegovi postupci i strategija mogu se opisati na slijedeći način: ja Zoran Milanović sam lučonoša, ja Zoran Milanović sam spasitelj Hrvatske, jedina nada. Ja Zoran Milanović sam stvaratelj nebeske Hrvatske, Hrvatske svjetla i dobrote, zato ja Zoran Milanović imam ne samo pravo nego i svetu obvezu zaustaviti svim sredstvima HDZ kao podzemlje, tminu i zlo, korupciju i kriminalnu zadrugu da preuzmu vlast u Hrvatskoj, čak i onda kao pobjede na izborima. Ali dodaje Milanović, ja imam sveto pravo da je prije izbora onemogućim njihovu pobjedu, da upotrijebim sva sredstva, demokratska i nedemokratska, institucionalna i neinstitucionalna, javna i tajna ako ocijenim da na taj način čuvam nebesku Hrvatsku od nasrtaja podzemne Hrvatske.

Tu svoju strategiju sažeo je u jednu rečenicu; nastupa vrijeme u kojem će doći do odlučujuće bitke u kojoj će se odlučiti “mi ili oni”.

Dakle, predsjednik Vlade Zoran Milanović iako je po vlastitom priznanju ateist sebe je smjestio na nebo, a političke konkurente u podzemlje. Sebe je proglasio lučonošom koji neće dozvoliti ljudima iz podzemlja da ugroze njegovu nebesku Hrvatsku. Dakle, Milanović je mentalni totalitarist, fundamentalist, koji se proglašava nebeskim vođom nebeske Hrvatske. Sebe proglašava lučonošom koji ima ne samo pravo nego i dužnost ne dozvoliti podzemlju, tami i zlu da ugrozi njegovu nebesku Hrvatsku, državu svjetla, poštenja, uspjeha, morala i dobrote. Dakle, čudno je da ateist Milanović sebe smješta na nebo te preuzima ulogu lučonoše i svjetla, onu ulogu koju Biblija daje Isusu u borbi protiv nevjere i zla. U toj svojoj koncepciji Milanović nastavlja politiku upravo poraženog predsjednika države Ivu Josipovića, koji je sebe u predizbornoj kampanji proglasio lažnim princom svjetla. U predizbornoj kampanji Ivo Josipović je stalno ponavljao: “Glasujte za svjetlo, a ne za tamu”. Dakle i Josipović i Milanović zloupotrebljavaju biblijski jezik i inverzijom svjetlo pretvaraju u tamu, a tamu u svjetlo. U Bibliji je jasno da je Bog svjetlo te se između ostalog kaže: “Tko tvrdi da je u svjetlu a mrzi svoga brata u tami je, a tko ljubi stalno je u svjetlu.” Dakle i Zoran Milanović, kao i Ivo Josipović inverzijom vjernike proglašavaju tamom, a nevjernike svjetlom. Za njih je katolički svjetonazor tama, a ateistički liberalizam svjetlo. Oni Hrvatsku dijele crno – bijelom tehnikom na svjetlo i tamu, na dobro i zlo, s tim da oni određuju što je svjetlo, a što je tama, a što je dobro, a što zlo.

Ideje Zorana Milanovića o nebeskoj Hrvatskoj podsjećaju na mit o nebeskoj Srbiji, koja je nanijela toliko zla. I pored svih razlika strategija Zorana Milanovića ima dosta sličnosti sa strategijom Slobodana Miloševića. Podsjećam na čuvenu Miloševićevu izjavu, da je u ostvarivanju velike Srbije i jedinstva i srpskih nacionalnih interesa sve dozvoljeno, da je dozvoljeno djelovati i nedemokratski, da ni oružane akcije nisu isključene, da je dozvoljeno djelovati van institucionalno i na ulici, samo pod jednim uvjetom ako je to u interesu Srbije i srpskog naroda. Za razliku od Miloševića Milanović isto nudi strategiju u kojem su sva sredstva dozvoljena, ali za razliku od Miloševića koji ih upotrebljava u interesu srpskog naroda Milanović ne brani interese hrvatskog naroda nego neku svoju imaginarnu nebesku Hrvatsku, za koju vjerojatno ni on ne zna kako izgleda. On ustvari je spreman svim sredstvima braniti svoju vlast jer on je ideologijom razvaline razvalio i uništio i ovu zemaljsku Hrvatsku, kako kaže kardinal Bozanić, ideologija razvaline razvalila je Hrvatsku i sada se prodaju zadnje cigle te razvaline.

Dakle, Milanovićeva Hrvatska samo je u njegovoj mašti nebeska Hrvatska. Ona je nažalost sve više razvalina i država u propadanju, a sigurno bi bila i do kraja uništena kada bi on uspio nedemokratskim metodama i kaosom i drugim mjerama ostati na vlasti. Milanovićeva Hrvatska nije nebeska Hrvatska nego je država koja se raspada, koja je u dužničkoj krizi i dužničkom ropstvu, u kojoj vlada nezaposlenost, bijeda i siromaštvo, koju trese bijela kuga (za 40 godina bit će nas milijon manje) i novo veliko iseljavanje mladih i stručnih ljudi. Prijeti čak da Hrvatska bude država bez Hrvata. Milanović ne stvara nebesku Hrvatsku nego vodi hrvatsku u nove katastrofe, ali je spreman nedemokratskim pa i fizičkom i svakom drugom represijom i stvaranjem kaosa spriječiti normalno funkcioniranje države.

Spreman je ne prihvatiti rezultat demokratskih izbora, što je javno demonstrira u opstrukciji rada nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Pokrenuo je novu represiju prema vukovarskim braniteljima, ali i prema 100% ratnim invalidima jer ponovno se sprema fizički nasrtaj na njih, koji može dovesti do prolijevanja krvi. Milanović je mentalni totalitarist i zato je opasan jer si je umislio da je spasitelj Hrvatske i da ima pravo u navodnom spašavanju njegove nebeske Hrvatske od nasrtaja tame i zla i podzemlja, u koje ubraja sve one koji žele na demokratski način osvojiti vlast na izborima, onemogućiti njihovu pobjedu svim sredstvima. Njegova lažna nebeska Hrvatska zamišljena je kao država bez nacionalnog i vjerskog identiteta, bez prošlosti a onda i bez budućnosti. To je odumirujuća Hrvatska. Opstrukcijom rada novoizabrane predsjednice i najavom strategije “mi ili oni” te izazivanjem političkog kaosa i poticanje svih sukoba, ali još više svojom politikom korištenja organa represije protiv političkih protivnika i poticanjem sukoba među braniteljima, a pogotovo uzimanjem prava da on odlučuje što je dobro, a što je zlo, što je svjetlo, a što je tama, da on ima pravo po svojim kriterijima svim sredstvima sprečavati navodnu pobjedu tame i zla. Milanović ulazi u novo opasno razdoblje svoje političke karijere. Suočen s neminovnim gubitkom vlasti na idućim parlamentarnim izborima odlučio se na uporabu i poticanje nasilja i stvaranje kaosa u obrani svoje vlasti. Odlučio se i za kupovanje glasova novim zaduživanjem Hrvatske dobit će nešto novaca koje će dijeliti sirotinji koju je on stvorio. Opraštat će dugove i davati druge ustupke kako bi kupio jedan broj glasova ne vodeći računa o tome da na taj način pridonosi slomu, pravnog i političkog sustava Hrvatske.

Najnovije ankete pokazuju da sve to ne pomaže Milanoviću. Da nakon predsjedničkih izbora raste popularnost HDZ-a, a još više pada popularnost SDP-a i njegove opcije. Međutim, kako ima vlast ne treba podcjenjivati njegovu ambiciju i sve zlo koje može napraviti. Najopasnije je izazivanje uličnih sukoba pogotovo protiv 100% ratnih invalida i protiv vukovarskih branitelja jer su to dvije svetinje hrvatskog naroda, koji će hrvatski narod braniti. To zna i Zoran Milanović i zato udara na te svetinje ne bi li došlo do krvoprolića pa onda i razloga za izvanredno stanje pa i odgodu izbora. Iako za to nema velike šanse treba biti oprezan i zato treba argumentima hrvatskom narodu pokazati kakva je blasfemija i prijevara pokušaj Milanovića da sebe prikaže kao vođu nebeske Hrvatske.

[ad id=”40551″]

Zdravko Tomac / Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari