Pratite nas

Povijesnice

Miroslav Akmadža: Udba je za doušnike u Crkvi imala biskupe ili osobe bliske biskupima

Objavljeno

na

Nedavno je u ‘Zlatnoj dvorani’ Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu predstavljena knjiga dr. Miroslava Akmadže ‘Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980.’, o kojoj su govorili dr. Stanko Andrić, predstojnik Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskoga Broda Hrvatskoga instituta za povijest, Zvonimir Despot, glavni urednik biblioteke ‘Hrvatska povijest’, recenzenti dr. Josip Dukić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, i dr. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba te sam autor. Budući da knjiga obrađuje iznimno važne i još uvijek intrigantne teme novije hrvatske povijesti, a prevladavajuća znanstveno-medijsko-politička javnost ponijela se ignorantski prema njoj, zamolili smo za razgovor autora, znanstvenog savjetnika u Hrvatskom institutu za povijest.

Dr. Akmadža, uz još jednu čestitku za nedavno objavljenu knjigu ‘Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980.’, pojasnite nam na početku vremenski okvir spomenut u samome naslovu, tj. njezina poglavlja.

[dropcap]V[/dropcap]remenski okvir ove knjige uvjetovan je dostupnošću arhivskog gradiva, ali ujedno se poklapa s vrlo jasnim razdobljem, tj. u potpunosti pokriva razdoblje vladavine Josipa Broza Tita od njegova dolaska na vlast do smrti 1980. Knjigu sam podijelio na pet vremenskih, ali tematski karakterističnih poglavlja. Prvo poglavlje od uspostave komunističke vlasti 1945. do prekida jugoslavensko-vatikanskih diplomatskih odnosa 1952., koje je ujedno razdoblje otvorene represije države prema Crkvi. Drugo poglavlje odnosi se na razdoblje od navedenog prekida diplomatskih odnosa 1952. do smrti kardinala Alojzija Stepinca 1960., koje je obilježeno promjenom taktike komunista prema Crkvi u smislu odustajanja od otvorene represije i pokušajem djelovanja na Crkvu političkim metodama. Treće poglavlje obuhvaća razdoblje od Stepinčeve smrti 1960. do potpisivanja Protokola o normalizaciji jugoslavensko-vatikanskih odnosa 1966., obilježeno jugoslavensko-vatikanskim pregovorima i odlukama Drugog vatikanskog sabora. Slijedi poglavlje od Protokola do obnove jugoslavensko-vatikanskih diplomatskih odnosa 1970., obilježeno političkim nadmudrivanjem Jugoslavije i Vatikana, u jednom dijelu uvjetovano zagonetnim povratkom Krunoslava Draganovića u Jugoslaviju. Knjiga završava s dosad najmanje javnosti poznatim poglavljem koje obuhvaća razdoblje od Titova posjeta papi Pavlu VI. 1971. do Titove smrti 1980., a posebno je obilježeno hrvatskim proljećem i njegovim utjecajem na crkveno-državne odnose.

Brojni su mjerodavni znanstvenici na njezinu predstavljanju vrlo pohvalno govorili o Vašoj knjizi, ističući kako je ona prva i do sada jedina sveobuhvatna sinteza o odnosu svjetovne i crkvene vlasti u Hrvatskoj. No kako tumačite činjenicu da baš nitko iz nadležnog Ministarstva, Agencije za obrazovanje, Filozofskoga fakulteta i sličnih ustanova bliskih vlasti nije smatrao potrebnim barem pro forma na predstavljanju pokazati zanimanje za knjigu?

Mislim da to nema mnogo veze s temom moje knjige jer je slično i s predstavljanjem drugih knjiga koje naveliko objavljuju djelatnici Hrvatskog instituta za povijest, ali i drugih znanstvenika. Jednostavno je odnos tih ustanova, kao i većeg dijela društva prema znanstvenoj knjizi, ignorirajući. Interes javnosti usmjeren je uglavnom prema publicističkim knjigama, popraćenim javnim skandalima osoba iz javnog političkog, sportskog ili estradnog miljea. No posebno zabrinjava činjenica da tema koju obrađujem u knjizi, tj. crkveno-državni odnosi, koji čak imaju sličnosti s današnjim njihovim odnosima, nisu ponukali predstavnike ni jedne ni druge strane da dođu na predstavljanje knjige. No s druge strane, i jedni su i drugi daleko od očiju javnosti ipak pohrlili u knjižare kupiti knjigu.

Nakon više od dvaju desetljeća samostalne Hrvatske strašno su odjekivale Vaše riječi kako su mnogi imali problema što su Vam bili na usluzi u istraživanju. Zar je to još uvijek stvarnost u sadašnjoj Hrvatskoj?

Na žalost, da. No rekao bih da je to češće posljedica jednog straha, koji tinja u ljudima još iz doba komunizma, da bi mogli imati posljedica za svoj posao, ako omoguće istraživanje ove problematike, nego što je to rezultat stvarnog pritiska politike ili pojedinaca. No to je posljedica različitog tumačenja arhivskih pravila od strane pojedinih arhivskih djelatnika, naročito rukovoditelja mjesnih arhiva. Tako u nekim mjesnim arhivima možete dobiti sve bez problema, a u nekima apsolutno ništa. Slično je i s biskupijskim arhivima, gdje pojedine biskupije, naročito gdje su biskupi povjesničari, ne prave nikakve probleme, a pojedine ne dopuštaju ništa ili vrlo malo. Bilo bi vrijeme da se donesu jedinstvena pravila i za državne i za crkvene arhive. Zanimljivo je da smo do prije par godina imali nesmetan pristup fondovima Službe državne sigurnosti, a sada to više nije moguće. Istraživanje komunističkog razdoblja bez tog fonda znatno otežava stvaranje jasne slike o našoj novijoj povijesti.

Spominjete mnoštvo kontroverznih tema i osoba pa nam u tome nizu recite svoje mišljenje barem o jednoj, još i danas aktualnoj – jugoslavenskome predsjedniku Josipu Brozu Titu i njegovoj ulozi i odnosu prema Katoličkoj crkvi i katoličanstvu.

114883Sasvim je jasno da se ni jedna važnija odluka u odnosu države prema Katoličkoj crkvi nije mogla donijeti bez Titove suglasnosti. Crkva je smatrana neprijateljem broj jedan i veći dio političke aktivnosti, popraćene djelovanjem sigurnosnih službi bio je usmjeren prema njoj. Odluke o progonu svećenstva, suđenju Stepincu, odnosima s Vatikanom i slično donošene su u dogovoru s Titom. Da je tome tako, potvrđuje i činjenica da je onog trena kad je Tito u Rumi kazao da je vrijeme da prestane nasilje prema svećenicima, ono odmah i prestalo, što znači da je to htio i prije, prije bi i prestalo. I sam proces smirivanja napetosti i normalizacija odnosa s Vatikanom 60-ih, rezultat su Titove želje da kao jedan od vodećih ljudi pokreta nesvrstanih, ojača svoj ugled na međunarodnom planu, što je na kraju rezultiralo i njegovim posjetom papi Pavlu VI., što je bio prvi takav posjet predsjednika jedne komunističke države. Tito je uspio pridobiti i simpatije jednog manjeg dijela katoličkog svećenstva koje ga je, bez obzira na sve strahote koje su pod njegovom vlašću proživjela njihova subraća pa i njihov poglavar Stepinac, kao i Crkva u cjelini, slavilo kao kakvog velikog sveca.

Ne zamjerite ako je ‘prenategnut’ zaključak, ali čitajući dokumente koje iznosite o odnosu ondašnjih komunističkih vlasti prema drukčijem (katoličkom) svjetonazoru (u odgoju, školstvu, važnim funkcijama, medijima i dr.) nameće se zaključak o ponavljanju povijesti. Slažete li se s time?

[dropcap]U[/dropcap] nekim segmentima da, iako su razlozi različiti. U vrijeme komunizma to su bili čisto politički i ideološki razlozi, dok su to danas uglavnom svjetonazorski razlozi. No uvijek ima i političkih razloga trajnog karaktera, tj. činjenica da ni jedna vlast, bila ona socijaldemokratska ili čak formalno demokršćanska, ne želi Crkvi dati preveć javnoga prostora, te ju nastoje držati podalje, ili kako se to često kaže ‘ugurati u sakristije’. S tim da jedni to rade otvoreno se sukobljavajući s Crkvom, a drugi se katoličkih svjetonazora sjete samo u predizbornoj kampanji, a onda kad dođu na vlast, ignoriraju crkvene stavove i donose zakone protivne crkvenim stavovima, istovremeno nastojeći utišati Crkvu, davanjem raznih materijalnih povlastica. Tu onda Crkva često ostaje nemoćna jer nema medijsku potporu te je uglavnom izložena napadima, na koje u pravilu ne može adekvatno odgovoriti. To je bilo razumljivo u komunizmu, kad su mediji bili državni, ali danas kad postoji navodna medijska sloboda, to ne bi smjelo biti tako. Tako se javni istupi biskupa o pojedinim problemima u društvu, ako ne odgovaraju političarima ili svjetonazorima pojedinih medijskih kuća, uvijek nazivaju crkvenim miješanjem u politiku, a ako im crkveni stav odgovara, onda to nije miješanje u politiku. Treba biti potpuno jasno da Katolička crkva, kao i svaka druga vjerska zajednica, može i treba imati svoj stav o svim problemima u društvu jer se ti problemi tiču i njih i njihovih vjernika i to nije nikakvo miješanje u politiku.

Mediji su se posebice ‘zakačili’ za Vaše podatke o suradnicima Udbe unutar nižeg i višeg katoličkog klera. Recite nam nešto o tome.

Ne znam zašto to izaziva čuđenje kad je to oduvijek poznata stvar. Kao što sam kazao, Crkva je smatrana neprijateljem broj jedan i kao takva bila je od najvećeg interesa sigurnosnih službi. Da bi te službe bile djelotvorne, osim tehničkih metoda prisluškivanja i drugih operativnih metoda, morala je imati i svoje doušnike iz crkvenih redova. Što su ti doušnici bili bliže biskupima, ili ako su bili sami biskupi, ti su rezultati bili bolji. Za pridobivanje suradnika korištene su uglavnom metode pritisaka i ucjena. Uglavnom su to bili svećenici i biskupi koji su imali ‘putra na glavi’, tj. ili su uhvaćeni u nekim financijskim malverzacijama ili su imali život neprimjeren svećeničkom, najčešće kršenje celibata. Da bi izbjegli zatvor ili javno sramoćenje, pa i rizik izbacivanja iz Crkve, pojedini su svećenici pristajali na suradnju. No moram priznati da sam čitajući izvješća pojedinih svećenika sigurnosnim službama uglavnom primijetio da su ona beskorisna i vrlo općenita, tj. nisu preveć štetila Crkvi. Mogu slobodno reći da su više štetili Crkvi pojedini svećenici i biskupi koji službeno nisu bili suradnici sigurnosnih službi, nego su zdušno surađivali s vjerskim komisijama rovareći protiv Crkve i crkvenoga vodstva. Zato je nužno gledati svaki slučaj pojedinačno, a ne općenito zgražati se nad onim svećenicima koji su bili formalno suradnici bez obzira na razloge te suradnje i učinjenu štetu. Tako oni ostaju meta za ‘pljuvanje’, a vrlo često neki od tih ‘pljuvača’ bili su gori od njih, ali, eto, nisu službeno zavedeni kao suradnici.

Povezano s prethodnim pitanjem, vrh Katoličke crkve nije do sada imao hrabrosti i snage provesti lustraciju u vlastitim redovima. Znam da nije lagano pitanje, ali kako to tumačite?

Na žalost, tu se susrećem s problemima koje nisam očekivao. Moram priznati da velika većina biskupa cijeni moja istraživanja i svesrdno mi pomaže. No neki su pod pritiskom svojih bližih suradnika, koji ih uvjeravaju da moje knjige kompromitiraju Crkvu, tj. neki bi htjeli da su moje knjige napisane bez i jedne rečenice koja negativno govori o bilo kojem svećeniku u Crkvi, tj. da sve bude divno i krasno. Najčešći je izgovor kako je još prerano za neke stvari, ali je onda prerano i za sve drugo. Ne može se traži od strane crkvenih vlasti da se otvore arhivi i istražuju komunistički zločini, a istovremeno bude protiv spominjanja crkvenih ljudi koji su surađivali s komunističkim vlastima. Vjerojatno ima i onih svećenika koji se boje da se i njihovo ime ne spomene u tom kontekstu, ali to je njihov problem. Ja znam neke od njih i oni idu okolo i rovare protiv mojih knjiga, ali nikad se nitko nije javno očitovao kako bi ukazao na neke moguće netočnosti iz mojih knjiga. To uglavnom i ne mogu jer su sve moje tvrdnje potkrijepljene izvornim dokumentima. No ja sam uvijek spreman ispraviti svoje tvrdnje ako mi se predoče dokumenti koji ih osporavaju ali ne prihvaćam argumente ‘rekla kazala’.

U unutarcrkvenim raspravama o svećeničkim udruženjima još uvijek se vode prilično žustre rasprave i nema nekakvog konsenzusa o njihovoj ulozi. Temeljem svih prikupljenih podataka, možete li kratko i jasno reći o njihovoj ulozi?

Tu treba biti oprezan i ne stavljati sva ta udruženja u isti koš. Istarsko udruženje, koje je imalo odobrenje svog biskupa jedna je priča, hrvatsko udruženje druga, bosansko-hercegovačko treća itd. U mojoj je knjizi najspornije hrvatsko udruženje za koje po mom mišljenju, nema nejasnoća. Ono je nastalo po nalogu komunističke vlasti, vođeno je od te vlasti i cilj mu je bio razbijanje crkvenog jedinstva i slabljenje autoriteta crkvene vlasti. U tom udruženju nije bilo mnogo svećenika i uglavnom su ga činili, jednim manjim dijelom svećenici koji su bili u partizanskom pokretu i skloni komunističkim vlastima, zatim svećenici koji su postali članovi kako bi bili pušteni iz zatvora i svećenici koji su i inače bili u stalnom sukobu sa svojim biskupima, zbog svog svećeniku neprimjerenog ponašanja. Jednostavno rečeno, to je udruženje u svojoj biti bilo u službi komunističkog režima, no ne može se tvrditi da su baš svi članovi udruženja zdušno sudjelovali u tome.

Također je posebno vrijedno Vaše poglavlje o odnosu Katoličke crkve i hrvatskoga proljeća, o kojemu do sada nije bilo sustavnog i analitičkog osvrta.

Kako se Katolička crkva postavila prema političkim događajima u Hrvatskoj 1971., poznatijim kao hrvatsko proljeće, povjesničari do sada uglavnom nisu razmatrali. Moglo bi se pomisliti kako se Crkva od tih događanja u potpunosti distancirala, no tome nije tako. Crkva možda nije s tim u svezi preveć javno reagirala, ali ta su događanja bitno utjecala na unutarcrkvena zbivanja, kao i na crkveno-državne odnose. Da bismo bolje razumjeli odnos Crkve prema navedenim političkim događajima, moramo razmotriti okolnosti u crkveno-državnim odnosima koje su im prethodile, ali i međunarodne prilike tog vremena i ulogu Sv. Stolice u njima. Naime, nakon dužeg vremena ponovno su uspostavljeni odnosi između Jugoslavije i Sv. Stolice, a Josip Broz Tito uoči navedenih događaja 1971. posjetio je papu Pavla VI., što je znatno utjecalo na poboljšanje crkveno-državnih odnosa u zemlji. Sv. Stolici u tim okolnostima nije odgovaralo zaoštravanje političkih prilika u Jugoslaviji, a poučena događajima u Čehoslovačkoj 1968., bojala se moguće vojne intervencije SSSR-a, a time i zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada. Zato joj je više odgovaralo očuvanje stabilnosti i jedinstva Jugoslavije, nego zaoštravanje političkih prilika, iako je imala razumijevanja za one u Hrvatskoj, koji su tražili promjene odnosa u Jugoslaviji. Biskupi u Jugoslaviji nisu bili jedinstveni kako se postaviti u danim okolnostima. Dio biskupa zalagao se za suzdržanost, ne želeći narušiti postignuti napredak u crkveno-državnim odnosima i bojeći se povratka na staro, tj. ponovnog progona Crkve. Dio biskupa, predvođen Kuharićem, smatrao je da ipak treba oštrije reagirati s obzirom na postupke vlasti prema onima koji su tražili promjene odnosa u Jugoslaviji. No bez obzira na sve, može se zaključiti da je među biskupima prevladalo mišljenje kako su politički događaji u Hrvatskoj 1971. proizišli ponajprije iz komunističkih redova i njihovih međusobnih nesuglasica te se u njih Crkva ne treba miješati, ali mora stati u obranu vjerskih i ostalih ljudskih prava koja su ugrožena slomom hrvatskog masovnog pokreta.

P. S. Intervju je vodio Tomislav Vuković, objavljen je u listu “Hrvatski tjednik”, broj 462 od 1. kolovoza 2013.

Zvonimir Despot

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila “smrt Jugoslavije”

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji.

U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država, piše HRT

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari