Vukovar 1991. godine nije bio samo poprište ratne tragedije, nego i ogledalo ljudske veličine. Danas, tri desetljeća poslije, čini se da smo kao društvo izgubili osjećaj za mjeru — za ono što doista čini heroja. Umjesto da poštujemo žrtvu svakog branitelja, neovisno o njegovu činu, uniformi ili duljini boravka na položaju, mi smo dopustili da se heroizam pretvori u natjecanje i usporedbu. Kao da se hrabrost može mjeriti brojem metaka, danima provedenim u logoru ili veličinom postrojbe.
U toj moralnoj zbrci zaboravljamo one tihe, bezimene branitelje — ljude koji su ostali, iako su mogli otići, koji su vjerovali da obrana Domovine vrijedi više od njih samih. Kolumna „Mjera heroja“ Dubravka Gvozdanovića poziva upravo na vraćanje dostojanstva toj istinskoj mjeri, koja se ne izražava kroz činove, medalje ni medijske priče, već kroz tišinu i vječnost onih koji su dali sve, a nisu tražili ništa.
Mjera heroja i pogrešna percepcija hrabrosti
Postoji nešto duboko pogrešno u načinu na koji smo kao društvo odlučili mjeriti vrijednost žrtve, hrabrosti i sudjelovanja u obrani Vukovara 1991. godine. Kao da se i taj rat, najteži i najsvetiji među našima, pretvorio u natjecanje po principu tko je ispalio više metaka, tko je duže bio u logoru, tko je uništio više tenkova, tko je imao veći čin, tko je bio „pravi“, a tko „manje pravi“ branitelj.
I dok se tako dijelimo, istina o Vukovaru postaje sve tiša, a s njom i uspomena na one koji su otišli bez pompe i naslovnica u medijima pa u konačnici i bez zastava.
Zaboravljeni branitelji i istinska žrtva
Povod ovoj kolumni vijest je o identificiranju četvorice vukovarskih branitelja, među njima i Jeana-Michela Nicoliera. Mediji su, razumljivo, istaknuli njegovo ime — ime stranca koji je došao u obranu tuđe zemlje i položio život za slobodu koja nije bila njegova, ali ju je osjećao kao svoju.
No istodobno, gotovo nezapaženo prošla su imena drugih poput Zorislava Gašpara, jednog od onih potpuno nepoznatih branitelja koji su dali sve, prošli zarobljeništvo, premlaćivanja, poniženja, najgora mučenja i na kraju smrt. On neće dobiti svoju ulicu, ime parka, a kamoli mosta. Njegovim imenom vjerojatno neće biti nazvan ni grumen zemlje na Sajmištu. Njega i većine drugih nitko se ne sjeća, a još manje ih itko spominje.
Izgubljena mjera i podjele među braniteljima
Ova nepravda nije samo u medijskom odnosu, već je duboko ukorijenjena u nama samima — u načinu na koji mjerimo tko je veći heroj. Kao da postoji vaga za žrtvu. Takvi kriteriji razdiru naše suborce i bacaju sjenu na ono što je Vukovar tada značio i što znači sada. Danas svaka rečenica mnogih svjedoka počinje s „Ja“, a premalo je onih koji još govore „Mi“.
U toj potrebi da se istakne vlastita uloga izgubila se bit onoga zbog čega su ti ljudi stajali rame uz rame, dijelili streljivo, kruh, vodu i strah. Neki su postali simboli i totemi, dok su drugi ostali tek fusnote. Određene su postrojbe pretvorene u mitove, dok su druge, često važnije, ostale u sjeni.
Mitovi, zaborav i iskrivljeni prikazi
Danas mladi, zbog iskrivljenih prikaza, često nose majice s HOS-ovim oznakama, ne znajući da je bilo gotovo dvostruko više poginulih pripadnika MUP-a nego pripadnika HOS-a. Brojni su drugi branitelji prvi stali pred tenkove, a nitko ne nosi njihove oznake, ne zna njihove brojeve ni imena.
Trpinjska cesta postala je metafora otpora, dok su Sajmište, Lužac, Bogdanovci, Mitnica i Borovo naselje ostali u sjeni. Nažalost, mnogi misle da se rat vodio samo na jednoj ulici. Čak se i među logorašima stvorila ljestvica patnje – tko je bio duže, tko je više pretrpio, kao da trajanje zatočeništva određuje vrijednost života.
Istinska hrabrost i poniznost
Rat nije bio sportsko natjecanje. Vukovar nije bio teren za usporedbe. To je bio grad u kojem su ljudi ginuli jer su vjerovali da obrana Domovine vrijedi više od njih samih. Heroj nije onaj koji je imao više metaka, čin ili „duži staž“ u logoru. Heroj je onaj koji je bio tamo kad se lomila sudbina grada, države i naroda — onaj koji je ostao, kad je mogao otići.
Ta mjera hrabrosti i dostojanstva trebala bi biti sveta. Sve ostalo je odraz ljudskih taština i potrebe za priznanjem. Na nama je da vratimo dostojanstvo onima koji su dali sve i kojih se danas rijetko tko sjeti.
Prava mjera heroja
Ne po broju metaka, činova ni danima u logoru, nego po tišini kojom su otišli, po vjeri kojom su ostali i po zemlji u koju su položeni. Veličina heroja ne piše se u novinama ni na društvenim mrežama. Ona se ogleda u križevima Memorijalnog groblja i u svakom neizgovorenom imenu koje čeka da ga netko, barem jednom, izgovori naglas.
Zato, gospodo, naučite se poniznosti — jer ona je prvi korak prema istinskom uznesenju i odavanju počasti onima koji su dali sve, a kojih danas nema.
Dubravko Gvozdanović