Od početka imigrantske najezde uspješnost ili neuspješnost politike pojedinih europskih zemalja na izbjegličkoj ruti svodi se na jedno: izbjeći sudbinu izbjegličkog ”hot-spota”.
[ad id=”68099″]
Iskristalizirale su se dvije taktike za postizanje toga cilja: pokušaj stroge kontrole vlastitih granica i taktika ”šalji dalje”. Pravoslavne zemlje, tradicionalne nepovjerljive prema zapadnim zemljama, odlučile su se za taktiku ”šalji dalje”. Vjerojatno ne bez stanovitog zadovoljstva što tako, spašavajući sebe, mogu dodatno napakostiti ”mrskom Zapadu”. Iznimka je Bugarska koja je barem zasada uspješno zaštitila vlastitu granicu. Katoličke zemlje pokušale su obraniti Europu obranom vlastitih granica. U tomu je uspješna bila Madžarska, a vidjet ćemo još kako će na kraj s problemom izaći Slovenija i Austrija.
Hrvatska se, na žalost, priklonila ”pravoslavnom modelu”. To možda i ne bi bilo toliko pogrješno kada bi Hrvatska uistinu bila pravoslavna i izvan EU. Naime, i kulturološka i politička pripadnost povlači za sobom neke obveze i iziskuje određeni stupanj solidarnosti. Hrvatska je odbila madžarsku ponudu za suradnju, a priklonila se srpskoj politici i taktici. Hrvatsku spremnost da bespogovorno olakšava pritisak na Srbiju primanjem svih migranata koje im Srbi dostave do granice, nije naišla ni na kakvu zahvalnost sa srpske strane. Naprotiv! Iako je hrvatska vlast cijelo vrijeme isticala kako njihovo ponašanje u imigrantskoj krizi ima podršku Njemačke, na kraju se pokazalo da baš i nije tako. Njemačka je prešutno uvažila čvrsto Orbanovo držanje, pohvalila držanje i nastojanja Srbije i Slovenije, dok je Hrvatsku uglavnom ignorirala.
U Junckerovu nebuloznom planu, a ne treba sumnjati da iza njega stoji Angela Merkel, Hrvatska, na žalost, nije ignorirana. Predviđena je, čini se, da bude ”hot-spot”. Naime, na zapadnom Balkanu predviđa se privremeno zadržavanje 50 000 migranata. Ne kaže se, doduše, da će to biti u Hrvatskoj, ali jedini čvrsti prihvatni centar radi se u Slavonskom Brodu. Osim toga, čak i da budu neki kampovi u Srbiji ili Makedoniji, one nisu članice Europske unije te u tom smislu imaju odriješene ruke da se riješe imigranata ako im za njihovo zadržavanje ne bi bile ponuđene adekvatne druge pogodnosti. Hrvatska nije u toj poziciji. Dakle, predstoji joj da bude tmurno predvorje Europe u kojemu imigranti čekaju da ih se primi u europski raj. Ili da vrati vlastitu suverenost, suprotstavi se daljnjem tavorenju u magarećoj klupi i istupi iz EU. Međutim, bojim se da u suvremenoj Hrvatskoj nema tako samosvojne politike ni političara koji bi je zastupao. Usput terba primijetiti da je brojka od 50 000 samo provizorna i da će sigurno rasti.
Ljupki naziv ”mjesta za čekanje i odmor”, kako se eufemistički nazivaju predviđeni imigrantski sabirni centri, ne smije nas zavarati, to čekanje može poprimiti kafkijanske razmjere, a odmor se može izroditi u niz frustracija i sukoba. Čudnovata Milanovićeva politika glede imigrantske krize doživjela je potpuni fijasko. Iz tzv. Junckerova plana prilično je razvidno da se u Hrvatskoj predviđa sabirni centar za imigrante. Za početak će to biti samo Slavonski Brod, ali kako se imigrantskoj krizi ne nazire kraj, tko zna što nas još čeka. Žalosno je bilo gledati Milanovića kako pokunjeno i gotovo bez otpora pristaje na za Hrvatsku nepovoljne uvjete. Istog onoga Milanovića koji se prethodno kao pijevac zakačio sa svim i svakim, često i bez nekog pravog povoda. Tako je dokazao da je samo običan galamdžija bez ičega državničkoga u sebi.
Damir Pešorda/hrsvijet.net