Akademik Kuzma Kovačić, jedan od najznačajnijih hrvatskih kipara, u velikom razgovoru s Mladenom Pavkovićem govori o svojim djelima, Oltaru hrvatske domovine, spomenicima Franji Tuđmanu te o stanju hrvatske kulture i identiteta. Kovačić poručuje da „treba živjeti za Hrvatsku, a ne za stranke“ i otkriva zašto vjeruje da će se „kuna vratiti u pravi čas“:
Jedan od najznačajnijih hrvatskih kipara sigurno je akademik Kuzma Kovačić, čija su djela .u nacionalnim galerijama i muzejima te u Vatikanu. Autor je iznimno velikog broja spomenika i sakralnih kiparskih djela postavljenih diljem Hrvatske, koji će ostaviti značajan trag u Hrvatskoj, pa i u europskoj likovnoj i inoj umjetnosti. Pamtit ćemo ga i kao umjetnika koji je oblikovao kovani novac Republike Hrvatske – kune i lipe.
S velikim uspjehom bavio se i bavi svim kiparskim vrstama i disciplinama, koristeći se brojnim kiparskim tvorivima. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a o njegovu bogatom opusu objavljena je i monografija, koja je predstavljena i u Rimu.
Kovačić (rođen u Hvaru, 1952.) ugodan je sugovornik, (razgovarali smo tijekom rujna i početkom listopada), koji i te kako ima što reći i poručiti.
Prije svega, pitali smo ga – što se trenutno događa u njegovoj majstorskoj radionici, a on je rekao:
Nakon nedavno dovršenih nekoliko većih kiparskih zadaća – Spomenika Gojku Šušku koji čeka postavljanje u Zagrebu, Oltara župne crkve u Jelsi i Spomenika hrvatskim žrtvama partizanskog zločina na Jazovki – preostaje mi napraviti još nekoliko važnih kipova. Međutim, zdravstveni problemi ( komunisti su mi kroz život „potrošili” kralježnicu, ali nisu je slomili) promijenit će ritam, opseg i fokus moga kiparskog djelovanja. Čini se da je došao čas za srediti kiparsku ostavštinu i, također, sabrati je u obnovljenom i proširenom izdanju moje kiparske monografije iz pera Milana Bešlića.
A što se događa s Oltarom domovine, koji je Vaše veliko, kapitalno djelo? Naime, često smo slušali i čitali kako će se obnoviti, ali kako nam se čini, ništa od toga. Tko je kriv?
Zbivanja s Oltarom hrvatske domovine na Medvedgradu ponad Zagreba, zbivanja nakon preminuća našeg Predsjednika Franje Tuđmana jednostavno ne mogu shvatiti, ne mogu zamisliti da je moguće takvo poniženje hrvatske države, a krive su sve državne vlasti od tada, počevši od Mesića (glavnog „kuhara”!) i pok. Ivice Račana , pa sve do danas. Oltar hrvatske domovine, tako se zove punim imenom, simbol je hrvatske slobode, obnovljene hrvatske državne nezavisnosti – jedini spomenik državnoga značaja podignut u vrijeme slavnoga Domovinskog rata, spomenik svima koji su se kroz povijest žrtvovali za Hrvatsku. Ukidanje njegove funkcije obavili su oni političari koji su zapravo bili protiv hrvatske nezavisnosti (onoliko su bili za nju koliko im je trebalo da spase svoje pozicije, osiguraju si neko bogatstvo ili pak golu kožu pred srpskim agresorom), ali i oni koji za Hrvatsku nisu imali dovoljno ljubavi. Vjerujem, ipak, da će doći uskoro čas kad će Hrvatsku voditi oni kojima je, u zemaljskim stvarima, Hrvatska sve a ne tek dio „usklađenog djelovanja”. Treba živjeti za Hrvatsku, a ne za stranke. Tada će i Oltar hrvatske domovine, vjerujem opet biti glavno mjesto davanja počasti Hrvatskoj i njezinim junacima i obnovit će se u punom sjaju.
Nu, bivši gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić je dao sagraditi „svoje” braniteljsko spomen-obilježje, u čijem je sklopu i veličanstveni spomenik Franji Tuđmanu, Vaše djelo. Koliko ste danas zadovoljni, prije svega lokacijom ovoga projekta, koji prema svemu sudeći nije zaživio?
Pokojni Milan Bandić kao gradonačelnik Zagreba dao je 2007. obnoviti Oltar hrvatske domovine, napraviti nove njegove staklene elemente. Iako je prema ugovoru Grad Zagreb dužan održavati taj spomenik, ipak sam mu zahvalan i osobno budući da mnogi drugi koji su to bili dužni činiti činili nisu, jer im do smisla toga spomenika nije stalo. To se prvenstveno odnosi na gradske, ali i državne vlasti. Bandiću se mora zahvaliti i za prilog podizanju spomenika Tuđmanu u Zagrebu. Naime, u času kad se tzv. detuđmanizacija još nije bila povukla, on je pokrenuo podizanje toga spomenika. Prihvatio je i promjenu lokacije: tu gdje je postavljen, umjesto na Trgu Franje Tuđmana, što je bolje rješenje. A najvažnije jest to, da se nije propustilo priliku za podizanje spomenika osnivaču i branitelju suvremene hrvatske države u glavnome hrvatskom gradu Zagrebu. To, pak, što je taj spomenik vezao uz novi tzv. Novi Oltar domovine nisam odobravao, jer sam znao da to znači konačno gašenje funkcije Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu. Ali, nisam protivljenjem želio dovesti u pitanje spomenik predsjedniku Tuđmanu. Bolje se brani sagrađeni nego nesagrađeni spomenik! Molio sam ga tada kao i prigodom obnove spomenika na Medvedgradu, da potakne vraćanje Spomenika njegovoj izvornoj funkciji, ali rekao je da on to ne može, da nije na njemu takva odluka. Znači, on o tome nije odlučivao sam.
Spomenik predsjedniku Tuđmanu u Zagrebu trebalo bi sad, naknadno, obogatiti prikladnijim i višim postoljem te bolje urediti pristup spomeničkom mjestu (i bolje regulirati promet) i postaviti bolju rasvjetu. Posebno razumno jest očekivati dostojniji odnos državnih i gradskih vlasti prema tomu spomeniku dolaskom na to mjesto u posebnim, za državu a ne samo za stranku važnim prigodama. To se odnosi i na Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu, na sve naše važne događaje, radosne i tužne, kao što je bio nedavni ukop 814 hrvatskih žrtava užasnog partizanskog zločina na Jazovki, događaj s kojeg su neshvatljivo izostali najviši državni dužnosnici.
PRVI SPOMENIK TUĐMANU JE U ŠKABRNJI
Koliko danas ima Vaših spomenika Prvomu hrvatskom predsjedniku i utemeljitelju RH?
Ima ih tri različita, odnosno četiri postavljena u javnomu prostoru, na četiri mjesta u Hrvatskoj: u Škabrnji (2001.), drugi njegov autorski odljev u Slavonskom Brodu (2006.), u Velikom Trgovišću (2012) i u Zagrebu (2018.).
S kojim ste ipak najzadovoljniji?
Teško mi je to reći, to autor ne može. Onaj u Škabrnji prvi je njegov spomenik u Hrvatskoj, a zagrebački je najvažniji – to je zadnji čavao u lijesu Jugoslavije.
Međutim, i drugi, pretežno amateri-kipari, su podizali spomenike Tuđmanu……….?
To su pučki izrazi zahvalnosti, a ima i vrijednih spomenika, djela drugih naših kipara. Što ih više ima, to bolje!
A, koliko ste zadovoljni svojim mjestom u hrvatskom kiparstvu?
Mislim da mogu biti zadovoljan svojim stvarnim mjestom u hrvatskom kiparstvu, po onome što sam u polustoljetnom djelovanju učinio za hrvatsko kiparstvo, kao i za cjelokupnu kiparsku umjetnost. Drugo je, pak, pitanje odnosa prema meni i, posljedično, prema mojem kiparstvu naših profesionalnih i političkih struktura. Tu se uglavnom radi o zavisti ili pak o političkoj nepokornosti, o slobodnom življenju svoga hrvatstva, što rezultira uskratom potpore kad god je prilika za to.
Smeta li Vas kad Vas poneki nazivaju i državnim kiparom?
Smeta mi tako shvaćena neistina, jer se tada izjednačavam s njima, a to je najmanje što želim – nisam komunist, uživatelj novčanih i inih povlastica. A drago mi je kad se tim nazivom misli na ljubav prema našemu narodu i njegovoj državi. Tad cvatem.
Tko je po Vama, ako se može tako reći, najveći hrvatski kipar, odnosno čijim se djelima Vaših kolega najviše divite, a koje ne možete smisliti?
Hrvatsko je kiparstvo možda najvrijednija dionica povijesti svih vrsta hrvatskih umjetnosti, što potvrđuju slavna djela Buvine, Radovana, Duknovića, Dalmatinca, također i Alešija i Firentinca koji su ovdje živjeli i radili te drugih takvih kipara, pa sve do Rendića Frangeša, velikoga Meštrovića, Kršinića i onih od njih mlađih. Od svih nabrojenih i nenabrojenih sam se učio i njima se divio, a ne priznajem i ne slijedim one koji su kiparstvo svjesno izdali – ne razinom svoga umijeća i umjetnosti, nego svojim ideološkim (političkim) zlorabljenjem umjetnosti, tako i kiparstva, iskliznuvši iz smisla i stvarnosti kiparske umjetnosti, napustivši je tako kao da su oni gospodari a ona njima sluga.
Nego, gospodine Kovačiću, svojedobno ste oblikovali kune i lipe…., a sada imamo euro. Žalite li za hrvatskim novcem, koliko su Vam kune ostale u srcu?
Da, veoma žalim, to je prebolno pitanje za mene. I ne samo ja, nego i velika većina Hrvata žali s pravom za hrvatskim novcem. Ne mogu razumjeti tako nerazumnu našu odluku. O tomu sam javno govorio i posvjedočio najpotpunije u tekstu objavljenom u časopisu Ogranka Matice hrvatske u Splitu Hrvatska obzorja (2023.) i naslovljenom „Kuna – nezamjenjivi hrvatski novac”. Gubitkom financijske suverenosti poljuljan je hrvatski državni suverenitet. Jedno je kad velike, mnogobrojne nacije i narodi nude model zajedničke valute, jer je to njihova korist i prednost, a drugo kad ga preuzimaju malobrojnije nacije, jer time dolaze u položaj zavisnosti. A te manje nacije, malobrojniji narodi zapravo su nada i sidro sudbine (kulturne, političke i gospodarske) velikih nacija koje takvim djelovanjem čine i sebi štetu. Novac nije samo pitanje gospodarstva, trgovine, materijalne strane života ljudi, nego i kulturno, dakle duhovno pitanje. Dok smo na novčanicama kuna svakodnevno susretali likove hrvatskih velikana kojima smo se radovali, kao i oblicima hrvatske faune i flore na kovanicama kuna i lipa ( hrvatski je kovani novac, djelo kiparskih ruku, bio među najljepšim u svijetu, po ocjeni struke), na novčanicama eura gledamo hladne „babilonske” zidine, a kovanice eura i centi sliče žetonima iz kockarnica. Kad je „zaklana” kuna, kad je taj „mudri” čin obavljen, činilo mi se da ću s njom otići i ja. To su ta „habanja kralježnice” koja sam spomenuo. Ali, kuna će se vratiti u pravi čas!
VELIKA JE ČAST BITI ČLAN HAZU
Postoji li neka ličnost kojoj biste željeli napraviti spomenik, koja zapravo to zaslužuje, a možda ga nikad neće dobiti?
Mnogi hrvatski junaci i velikani iz prošlosti i naših dana zaslužuju spomenike koje bismo im trebali podići. Ne želim vjerovati da to ne ćemo učiniti. A najprije bismo trebali podići Spomenik hrvatskim žrtvama komunizma.
Redoviti ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Koliko Vam danas znači ta institucija, odnosno što je u njoj dobro, a što loše?
Velika mi je čast biti redoviti član Hrvatske akademije, najviše znanstvene i umjetničke hrvatske ustanove, jer je to priznanje mojem kiparskom djelu kojim sam nastojao pridonijeti dobru našeg hrvatskog naroda. Ona je hrvatska i u najvažnijim trenutcima pokazala je da to ime s pravom nosi. Ne očituje se o svim političkim pitanjima, jer to nije njezino poslanje, ali u presudnim povijesnim trenutcima za Hrvatsku, osim djelovanja na znanstvenom i umjetničkom području, jasno je i neizostavno progovorila svojim dokumentima i drugim oblicima djelovanja, kao što je štitila i čuvala umjetničku i kulturnu baštinu i imovinu hrvatskog naroda. Ne bismo trebali preskočiti ni veliki pothvat obnove u potresu teško oštećenih Akademijinih zgrada u Zagrebu. Za mene ostaje upitnom odluka o odricanju od financijske samostalnosti HAZU.
…Hrvatski suvremeni akademski kipari gotovo nisu poznati u svijetu, ili… to ipak nije tako?
Nažalost, tako je. Razlog, međutim, nije u manjoj vrijednosti djela naših suvremenih kipara nego u izostanku njihova sustavnog predstavljanja svijetu, što bi trebala biti dužnost našeg Ministarstva kulture i naše diplomacije, ukratko – države. Razlog je i u današnjem ideološkom pristupu i razumijevanju umjetnosti koja likovnu umjetnost, a osobito kiparstvo uklanja iz današnje umjetničke sfere, time i iz kulturnog i uljudbenog obzora, promovirajući najčešće tzv. vizualni, duhovni kič, ispraznost te zaboravljajući da kiparstvo postoji tisućljećima i da ga čovjek ne može i ne će odbaciti. Zanimljivo je i zapravo tragično da su naši kiparski velikani novijega doba, kao Meštrović, Frangeš ili Kršinić (njima čast!) bili poznati u svijetu u vrijeme kad nismo imali svoju državu. To je pojava nad kojom se moramo duboko zamisliti.
A, što kažete na današnju kulturnu i političku klimu, poglavito kad se štošta vrti samo oko jednog pozdrava?
Od ovoga ljeta, nakon nekoliko prevažnih događaja u kojima se očitovala hrvatska narodna volja (Thompsonovi veliki koncerti – svojevrsni referendumi) za obranu naših vrijednosti i hrvatskoga duha, kao da se pojavljuje i u politici ta zraka svjetlosti. Istodobno se i mrak na obzoru nakuplja. Čini mi se da naša šutnja tome uvelike pridonosi. Kao da mislimo da će umjesto nas, a tu mislim na glasove tolikih ljudi koji bi mogli progovoriti javno jasno i glasno, netko drugi govoriti (time i odlučivati) o presudnim pitanjima naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. A čekamo i izlazak na birališta naših mladih (onih s Thompsonovih koncerata). Prvorazredno je nacionalno pitanje, time i političko, pitanje nacionalne kulture – odnos prema kulturi kao duši naroda koja čuva i gradi njegovo biće, njegov identitet. Kultura bez duhovnoga utemeljenja, transcedentnoga obzora i nije kultura, jer je time, kako povijest pokazuje, okrenuta protiv čovjeka. Tu, shvaćajući kulturu cjelovito, mislimo na čudan društveni odnos prema našoj kršćanskoj, katoličkoj vjeri, na odnos „sa zadrškom” prema našem hrvatskom jeziku, prema povijesnoj istini našeg izmučenog naroda, prema odgoju i obrazovanju (školstvu), prema umjetnosti, a u svemu i najprije na odnos prema životu, na pitanje svetosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodnog zemaljskog završetka, kao i na odnos prema nebrojenim nepokopanim hrvatskim žrtvama partizanskih jugokomunističkih zločina – genocida nad hrvatskim narodom, na odnos prema našem prebrojnom iseljeništvu i prema mladima koji napuštaju domovinu i osobito na strahovit pad nataliteta u našem narodu, na očiti demografski krah. I pozdrav na koji, pretpostavljam, mislite kulturno je pitanje, jer podrazumijeva razumni odnos prema nacionalnoj prošlosti i njezinim vrijednostima. U ovom slučaju misli se na spremnost na obranu doma i domovine kad su napadnuti, koja nam je bila potrebna kroz čitavu tegobnu povijest, a potrebna nam je i danas. Samo nespremni za junaštvo obrane domovine protive se tim plemenitim riječima. Svakom razumnom Hrvatu to je jasno već u kolijevci – mišljenja je akademik Kuzma Kovačić.
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ
