Svemogući vječni Bože!
Ti si čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku.
Želio si da Tebe slavi i Tebi bude sličan, udahnuo si u njega dušu.
Želio si da budem mudar, da stvaram, ljubim, suosjećam sa svima poput Tebe.
Mi smo se udaljili i udaljavamo se od Tebe, od životne mudrosti, međusobne ljubavi i ljudske empatije. Mobiteli, internet, društvene mreže nas svakim danom porobljuju. Udaljio sam se od svemogući Bože Tebe.
Maloj djeci u ruke smo dali mobitele da se igraju i da budu mirna. Đacima smo umjesto igre, šetnje, sporta, druženja kupili najbolje tablete. Srednjoškolce i studente nekritično promatramo kako u svakoj prilici drže te čudesne naprave. O Bože, kako strašno griješimo?
Od buljenja u mobitele nemamo mira na ručkovima, svečanostima, pa čak i na nedjeljnim misama. Zurimo u te naprave u autobusu, vlaku, tramvaju, na križanjima cesta, na pješačkim prijelazima. Zaboravili smo razgovarati, veseliti se, smijati, opustiti. Te čudesne naprave nosimo sa sobom u svakoj prilici, na svako mjesto. Pravimo selfije, dijelimo ih virtualnim prijateljima. Skupljamo lajkove, a premalo posvećujemo vremena tati, mami, djedu, baki, djeci unucima. Dok šetamo, opet su nam u ruci čudesne naprave. Ne uočavamo izlazak ni zalazak sunca, lijepu prirodu koju si Ti stvorio. Ne zamjećujemo brata, sestru, po krvi ili vjeri.
Bože kuda nas sve to vodi?
Čovjek je „homo ludens“, osoba koja se igra, opušta, veseli. Dao si nam Bože mogućnost za radost što smo Tvoja stvorenja. Dao si nam divnu prirodu: more, valove, zemlju, cvijeće. A mi se tome više ne radujemo. Postao sam nezasitan, kao lud svaki čas i u svakoj prilici otvaram internet, društvene mreže. Tražim, a ni sam ne znam što i koga. Svjestan sam da gubim vrijeme, a opet činim isto. O Bože, što se to događa sa mnom?
Bože oslobodi me nezasitnosti u tom pogledu. Daj mi ljude koji će mi pružiti prave vrijednosti. Stavi svoju ruku na moju ruku. Zakoči me tako svojim božanskim dodirom da ne postanem ovisnik o mobitelu. Daj mi svoga duha razboritosti, prave mjere, duha da više mislim na svoju dušu i dušu najbližih. Ne daj Bože da mi bliski zbog društvenih mreža postanu daleki, a daleki bliski.
Daj mi snage da se oduprem takvim silama koje su ponekad jače od mene.
Poslušaj moje vapaje, dotakni me, iscijeli moje rane zadobivene bilo kojom ovisnošću.
Daj da budem originalan, onakav kakvog si me stvorio. Ne dopusti da budem nečija kopija.
Svemogući Bože, volim Te. Stalo mi je do sreće, do svih vrednota koje dolaze od Tebe.
Blagoslovi moju sadašnjost i budućnost.
Vladimir Trkmić