Pjesma “Slobodi” je objavljena 1908. godine u časopisu “Hrvatska smotra”.
Za autora ovotjednih “Stihova tjedna” portal narod.hr je izabrao Musu Ćazima Ćatića, po mnogima najvećeg pjesničkoga talenta među Hrvatima muslimanima. Radi se o prvome pjesniku-modernistu književnosti u Bosni i Hercegovini koji je svoj pjesnički zanat ispekao u studentskim danima u Zagrebu, kretavši se među pravaškim i nacionalističkim krugovima mladih hrvatskih književnika okupljenima oko A. G. Matoša. Pjesma je objavljena 1908. godine u časopisu “Hrvatska smotra”.
[ad id=”93788″]
Slobodi
Raj nije bašta cvjetna,
Ni napjev ptice male,
Raj nije ljubav sretna,
Ni dvori puni blaga –
Oh, to su samo šale:
Raj je – sloboda draga!
Slobodo slatka i draga, najljepša edenska vilo,
Kojoj na čelu vazda trepti sunca sjaj,
Što srce čovjeku grije i ptici snaži krilo,
Da zraka talasom pliva ko laki uzdisaj!
Ti čudotvorja si puna ko štaka kojom Kelim
Na valu bučnog Nila krvav je stvarao plam,
A ti si bijela ruka pod čijim cjelovom vrelim
života znak je davo i tvrdi sinajski kam.
Kud tvoja kroči noga, tu miris-cvijeće cvati,
U hladu tvojih krila vječit caruje dan; _
Bogalj i silni gavan ime ti zvijezdama zlati –
I kada o tebi sanja, najslađi to mu je san.
Za te je, slobodo sveta, u termopilske klance
Hrlio u krilo smrti spartanskog ponosa cvijet,
Kadno je perzijski despot u teške okovo lance
Snažne duhove pontske, htijući satrti svijet.
I slavni djedovi moji tako su ginuli za te,
Na tvom braniku vazda prsa im bijahu zid;
Ah, ti si grlila nekad moje čelik-Hrvate
I svojom oštrila rukom mačeva njihovih brid.
Na ravnom Duvanjskom polju ti alem-krunu splete
Našemu prvom kralju, oj zlatni sance moj!
Najdraži to mi je listak povijesti naše svete,
Jer tada Hrvat vitez u svom bijaše svoj.
Željezna njegova ruka bezbrojne vojske svlada,
Pred njom je narode mnoge hvatao trepet i strah,-
I gordi mletački lav je plačao harač nam tada,
Prijestolju našem sjajnom ljubeći podnožja prah.
I naše plovljahu lađe pučinom Adrije plave,
U mednoj hrvatskoj rijeci s njima se orio poj
Hrabrih mornara naših što ih je put bajne slave
Vodio kroz strašnu buru lik arhanđeoski tvoj.
Ah, to je davno bilo! Stoljeća prođoše mnoga
I tamnim prekriše plaštom tvojih nam stopa trag:
Kad je međ krvnom braćom prestala carevat sloga,
Zlobni je Arapov unuk na rodni kucn’o nam prag.
I tada, slobodo zlatna, njegova prljava ruka
Međ nama iskopa tebi dubok i leden grob –
I od tog kobnog časa do danas u moru muka
Hrvatski narod je bio – tuđa sluga i rob.
I sada jedan ga dušman ognjenim bičem prži,
Poput vampira pijuć znoj mu toplu i krv;
Dušmanin drugi i sad mu viš glave handžar drži
S osmijehom punim zlobe, spreman komadat strv.
Al zlatno doći će doba kad će hrvatske svijesti
Na našem ognjištu opet zabuktat žarki plam –
I ti ćeš s hrvatstva dragog teške okove stresti,
A složna braća tebi zidat će veleban hram.
Ah, ja ću možda tada u hladnom grobu biti
Ali ću osjećat opet tvoj životvorni dah;
Slobodo, tebi u slavu himnu će viti
Na nebu duša moja i mrtvi pod zemljom prah!