Gdje su bile razne „veljače“ (svaka čast iznimkama) kad je tijekom listopada i studenoga 1991. dr. Vesna Bosnac iz razrušene ratne bolnice u Vukovaru pisala apele i molbe raznim nacionalnim i međunarodnim institucijama za pomoć ovoj bolnici, odnosno njezinim ranjenicima i bolesnicima, koji su u njoj našli posljednje utočište tijekom najvećeg razaranja grada, koje je potrajalo sve do njegove okupacije, 18. studenoga 1991.?
Posljednji poziv u pomoć, drage „veljače“, od dr. Bosanac poslan je 18.11. 1991. u 16 sati i 55 minuta.
Tada nije bilo „masovnih“ prosvjeda u Zagrebu, ali ni u drugim gradovima, tada nisu došle u pomoć razne „veljače“, nije ih bilo briga što se to događa u gradu-junaka, a još manje za žene, majke, djevojčice koje nisu samo mučene i silovane od velikosrpskog agresora već i protjerivane i – ubijane!
Apeli su sačuvani u kopiji i moja malenkost u suradnji s dr. Bosanac ih je objavila u knjizi (Alineja, Koprivnica-Vukovar, 2002.). Originale, kao i cjelokupnu medicinsku dokumentaciju iz bolnice oduzela je zločinačka JNA prigodom nasilnog preuzimanja bolnice 20. studenoga 1991. (Nikada nisu vraćeni!)
Tog dana počinjen je najveći ratni zločin nad ranjenicima i civilima koji su iz bolnice odvezeni u pravcu Ovčare gdje su i pogubljeni.
Apeli pokazuju stanje vukovarske bolnice tijekom najtežih dana granatiranja grada. Pisani su na engleski i hrvatski.
Odgovor ni na jedan od njih nije došao do današnjih dana.
Vjerovali smo da će „veljače“ i taj zločin barem spomenuti na svojim ekstremno lijevim „dernecima“, ali – uzalud. To se nije dogodilo.
A u legendarnoj ratnoj bolnici u Vukovaru u to vrijeme bilo je liječeno oko 2.250 ranjenika pod neprekidnom paljbom artiljerije i avionskim napadima. Na samu bolnicu padalo je dnevno 900 granata i avionskih bombi, iako je bila primjereno obilježena znakovima Crvenog križa. Devedeset posto ranjenih i liječenih bili su civili. Kako se obruč sve više stezao, ostajali su bez dotoka lijekova i hrane, pa je dr. Bosanac svakodnevno počela pisati apele za pomoć Ministarstvu zdravstva, ali i međunarodnim humanitarnim organizacijama. Također je apele upućivala preko institucija evropske promatračke misije svim odgovornim političarima, da se prestane ubijanje jednog cijelog grada.
Stoga, ove apele ne smijemo zaboraviti, kao ni muk i šutnju, jer prikazuju stanje u vukovarskoj bolnici tijekom najtežih dana.
E, da smo onda imali „veljače“ ili pak „listopadice“ ili „studene“….
Mladen Pavković