Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 1483. godine otisnuta prva hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora

Objavljeno

na

‘Misal po zakonu rimskoga dvora’ je prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta svega 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije.

Ujedno, to je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena  je 22. veljače 1483. godine.

Jezik na kojem je Misal tiskan zapravo je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda.

Točnije, staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik je, kao i pismo glagoljicu, sastavio sveti Ćiril, a za bogoslužne potrebe Slavena.

Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. Glagoljsko se pismo na hrvatskom području s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu, na kojoj je tiskan i Misal.

Misal nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom, a kao takav je označavao prekretnicu u kulturi Hrvata i Slavena uopće.

Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su imali povlasticu u liturgiji se služiti hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju.

Hrvati su pak tu povlasticu služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., koji je tu dozvolu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. god.

Nije na odmet niti skrenuti pozornost na činjenicu da je baš od svih drugih knjiga za prvotisak odabran misal, odnosno knjiga za slavlje svete mise. Pokazuje to ne samo važnost te knjige po sebi, nego i odražava vjerski život onoga vremena.

Primjerice, u talijanskim su tiskarama (gdje su se, napose u Veneciji, češće tiskale naše kasnije knjige) najprije tiskali rimski pjesnici i grčki filozofi, pa su tek tada došle na red liturgijske knjige. Kod nas se, pak, kao najčasnija za tisak pokazala uistinu u duhovnom smislu najvrjednija knjiga poslije Svetog pisma – misal.

S koliko se brižljivosti pristupilo pripremi za tisak Misala svjedoči i činjenica da je upravo on najljepša od svih tiskanih glagoljskih knjiga.

Tiskan je dvobojno, odnosno crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca, u formatu 27 x 14 cm, na ukupno 220 stranica, uz korištenje većih i manjih slova (s ukupno 201 grafičkim znakom), te uvriježenih kratica i ligatura (tj. slova sastavljenih od dva, a ponekad i više slova).

I po tome možemo biti ponosni na naš prvotisak, jer se po ljepoti itekako može usporediti s najljepšim rukopisnim misalima iz 14. i 15. st., a uz to valja i dodati da je to prva dvobojna slavenska inkunabula.

Kao i u Gutenbergovoj Bibliji, ni u Misalu nisu otisnuti inicijali, nego je ostavljen prostor za njihovu naknadnu iluminaciju, što je na nekim mjestima i učinjeno rukom, ali ne baš posebno vješto.

Kao i druge knjige iz tog razdoblja, knjiga je tiskana bez naslovne stranice, odnosno počinje kalendarom, a potom slijedi tekst Misala. Završava pak kolofonom (bilješkom na zadnjoj stranici koja sadrži podatke o autoru, tiskari, mjestu i godini izdanja…), ali je u njemu naznačen samo nadnevak završetka tiskanja: 22. veljače 1483. god.

misal2Budući da takvi važni podaci nisu naznačeni u samom Misalu, put za njihovo otkrivanje je iznimno trnovit, tako da većinu njih, unatoč višestoljetnom nastojanju, ni danas ne poznajemo.

Ipak, stručnjaci su utvrdili da je tekst za tisak pripremljen u Istri, odnosno otkrili su da je kao glavni od predložaka za Misalpo zakonu rimskog dvora poslužio rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. god., koji se u to vrijeme nalazio u Istri, te da su kao drugi predlošci poslužili i istarski glagoljski rukopisni misali.

Istarsko podrijetlo potvrđuje i uvrštavanje u kalendar blagdan sv. Mavre, porečkog biskupa, a koji se nije nalazio u drugim kalendarima, kao i neki drugi pokazatelji.

Prema nekima, iako to nije općeprihvaćeno, Misal je tiskan u Kosinju, dok se još kao moguća mjesta tiskanja navode Izola, Roč i Modruš, a u ranijim se vremenima smatralo da je tiskan u Veneciji. No, ni jedno od tih mjesta se ne može uzeti s potpunom sigurnošću.

Ne zna se ni u koliko je primjeraka tiskan Misal po zakonu rimskog dvora, ali sudeći po tiražu onoga vremena, može se pretpostaviti da nije prelazio brojku od 300, a možda ni od 200. Sačuvano je tek 11 nepotpunih primjeraka i 6 fragmenata. Iako je bilo i onih primjeraka koji su tiskani na pergameni, takvi nisu sačuvani, odnosno sačuvana su tek tri lista.

Sačuvani primjerci se čuvaju u raznim mjestima i državama: u Zagrebu 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera), u Vatikanu 2, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu (tom primjerku nedostaje tek jedan list), Washingtonu i jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču.

Drugo izdanje Misala  tiskao je je Blaž Baromić 1494. god. u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Mlecima, te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. god. Valja spomenuti i kako je pretisak prvotiska objavila Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu 1971. god.

Uz poseban vjerski i nacionalni ponos zbog tolikog bogatstva Misala, valja sa žaljenjem istaknuti da je ipak ta knjiga označila i početak kraja svog onog marljivog i sustavnog posla ručnog pisanja i prepisivanja knjiga, kojega možemo ponajviše zahvaliti srednjovjekovnim samozatajnim redovnicima, koji su taj posao svakodnevno obavljali u tišini svoje samostanske ćelije ili u skriptorijima, kao i početak kraja onih prekrasnih iluminacija koje su minijaturisti pomno i umjetnički ukrašavali, pazeći na svaki detaljčić dok su bojili crvenom, zelenom, modrom i zlatnom bojom.

Svaka je takva knjiga za sebe značila neizmjerno bogatstvo, ne samo po svome sadržaju ili neponovljivosti knjige, nego i po tolikom trudu onih koji su ih stvarali.

S druge pak strane, prvotisak je označavao skoru sve veću i veću dostupnost znanju i znanosti znatno širem čitateljstvu od onoga koje si je do tada moglo kupiti rukom pisanu i oslikanu knjigu, pa bi to svakako trebali imati u vidu oni današnji kvazimudraci i kvaziznanstvenici koji se odveć razbacuju nekakvim “svjetovnim znanjem” i svjetovnom znanošću, negirajući doprinos Crkve u razvoju kulture i znanosti, jer da nije bilo onih marljivih redovnika koji su postojano, pažljivo i marljivo svakodnevno prepisivali knjige grčkih, rimskih i kršćanskih klasika, oni bi danas od svoje svjetovne znanosti uistinu imali jako malo, zapravo gotovo ništa.

Pojava Misala, knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.

Misal iz 1483. prvi je spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist, koji pišući 1820. o našem prvotisku duhovito primjećuje kako je “ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana”, a godinu dana poslije iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s nadnevkom 20. listopada 1821. ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1993. – Operacija Peruča

Objavljeno

na

Objavio

28. siječnja 1993. – Operacija Peruča – HV oslobodila branu i spriječila srpski pokušaj potapljanja doline Cetine

Da je brana popustila, vodni val iz akumulacijskog jezera odnio bi sve na svom putu.

“Tisuće ljudi su u opasnosti!” priopćila je u izvješću 6. studenoga 1992. UNPROFR-ova ekipa za razminiravanje.

Stručnjaci iz Kanade i Velike Britanije objavili su da su srpski agresori na donjoj središnjoj galeriji brane HE “Peruča” postavili 15 tona eksploziva. To nije bila nova vijest. Eksploziv je postavila još godinu dana prije jugovojska, a general Mladić je nedvosmisleno rekao što sprema Hrvatima nizvodno od brane.

U vrijeme UNPROFOR-ova otkrića Peruču su, prema podjeli okupiranih područja Hrvatske na ružičaste zone, trebale kontrolirati međunarodne snage. No bez obzira na to i dalje je postojala velika opasnost da se brana digne u zrak.

Akumulacija umjetnog jezera bila je cijelo vrijeme na najvišoj razini pa bi aktiviranjem eksploziva i rušenjem brane snažni vodeni val uništio ne samo brojna sela u dolini Cetine nego i ostale hidrocentrale na toj rijeci. Nekoliko dana poslije na Peruču su došli i supredsjedatelji mirovne konferencije lord Owen i Cyrus Vance.

Mladićeve prijetnje obistinile su se tri mjeseca kasnije krajem siječnja 1993. Srpske paravojne snage ušle su 28. siječnja na područje Peruče, protjerale kenijski bataljun UN-a i počeli rušiti most koji je sastavni dio brane.

28. siječnja 1993. godine spriječen je pokušaj rušenja brane Peruća, čime je okončana 17 mjesečna prijetnja agresora da će, rušenjem brane, vodena stihija uništiti cijelo nizvodno naseljeno područje te ugroziti 40 tisuća ljudskih života i imovinu građana.

Toga je dana spriječen zamišljen scenariji koji je započeo još 1991. godine, kada je neprijatelj zaposjeo objekte brane i strojarnice te postavio eksploziv. Hrvatska je vojska pokrenula oslobodilačku operaciju “Peruča”, kojom su srpske snage odbačene od brane, a neprijateljske vojne snage 28. siječnja 1993. aktivirale su otprije postavljeni eksploziv. Naboji su eksplodirali, ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila.

Tom je akcijom brana osigurana, jer je podignut temeljni ispust i spriječena katastrofa. Četiri godine poslije Peruča je potpuno obnovljena pa je ponovno postala jedan od najvažnijih dalmatinskih proizvođača električne energije.

 

Bivši general JNA dobio 9 godina zatvora zbog miniranja brane Peruća

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan potpisani su Rimski ugovori, temeljem kojih je Rijeka pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 27. siječnja 1924. potpisani su Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci.

U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Rijeka je temeljem ovog ugovora pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji.

Poslije potpisa Rimskog sporazuma (27.01.1924.) Mussolini je na svečanoj večeri u Rimu nazdravio N. Pašiću, izjavivši: „Naši sporazumi zatvaraju jedan period žalosne poslijeratne histerije, a otvaraju novi.“ Pašić mu je odgovorio: „Savez mira između naša dva naroda učvrstit će njihovo ovjekovječeno prijateljstvo i poslužiti razvoju njihovih trgovinskih veza i kulturnoga zbližavanja“.

Koliko značenje su za Italiju imali rimski sporazumi između Mussolinija i Pašića , vidi se po tome što je već 16. ožujka 1924. god. u Rijeku kao trijumfator ušao talijanski kralj Vittorio Emanuele; ali još prije toga izjavio je Mussolini na sjednici svog ministarskog savjeta od 21. 02. 1924.:

“Neka mi bude dozvoljeno sad i ovdje podsjetiti na to da, da nije D’Annunzio poduzeo svoj smioni marš iz Ronchia, danas Rijeka nebi bila talijanska. Vlada i narod su jednodušni u tom historijskom priznanju…….jer je cilj postignut.“ (Milan Banić, novinar)

Rimskim ugovorom između Kraljevine SHS i Italije Rijeka je potpala pod Italiju, a Sušak pod Kraljevinu SHS. Prvi put potpisani su 27. siječnja, odnosno 22. veljače 1924. i potvrdili su ukidanje Riječke države, te uspostavu Kvarnerske provincije, pa tako predstavljaju uvod u aneksiju Rijeke Italiji. Kralj Vittorio Emanuele III., s ženom Jelenom Petrović Njegoš, doplovio je u Rijeku 16. ožujka 1924. godine u 10.30 sati.

U Municipiju je održao govor upravitelj grada general Gaetano Giardino: “Talijani Rijeke! Njegovo veličanstvo Kralj, u Rimu je 22. veljače 1924. izdao proglas: Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja i bit će priključeni Kraljevini Italiji. Danas u Rijeci, za izaslanstvo Nacionalne vlade (Riječke države) Njegovom Visočanstvu Kralju predajem čast da proglasi građanima aneksiju Rijeke velikoj otadžbini Italiji.”

Drugi put Rimski ugovori potpisani su 18. svibnja 1941. godine između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Od niza ugovora za Rijeku je najvažniji “Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske”, jer je njime Italija anektirala obalu od Rječine do Kraljevice, uključujući Čabar, Kastav i Klanu, te otoke Krk i Rab. U Dalmaciji je pak Italija anektriala najveći dio teritorija, uz dodatnu demilitariziranu zonu, odustajanje NDH od ratne mornarice, te obavezu da prihvati talijanskog princa od Spoleta za hrvatskog kralja, piše Igor Žic sa  Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari