Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan prije 28 godina četnici i tzv. JNA napali hrvatsko selo Ravno

Objavljeno

na

Napad na Ravno, hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, počeo je 1. listopada, kao dio akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston.

JNA je tada širila propagandu da se Ravno uopće i ne nalazi u BiH. Selo su granatama iz haubica i minobacača gađali pripadnici zloglasnog Titogradskog korpusa tadašnje JNA. Prije 21. godinu pala je i prva žrtva u hercegovačkom selu Ravno, pa se ona može smatrati i prvom žrtvom rata u BiH. 1. listopada 1991. godine u Trebinju kod Ravnog s 82 kamiona stiglo oko 450 vojnika tadašnje JNA. Zaustavljeni su u pohodu prema obližnjem Stonu u Hrvatskoj, nakon čega počinju stradanja mještana Ravnog i okolnih sela.

Osim potpuno uništenih sela ubijena su 24 osobe, a 34 ih je umrlo “prirodnom” smrću. Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 utamničeno je na dva mjeseca. Po bestijalnosti se izdvaja pokolj na Kijevu Dolu, kad je ubijeno i zaklano 7 ljudi starijih od 60 godina.

Prva žrtva agresije na BiH je bio Nikola Niko Brajić, vozač vozila hitne pomoći koji je nastojao pomoći ranjenicima iz svog sela.

Agresorske snage su ga uhitile u listopadu 1991. godine, a potom je zatvoren u logor u Bileći. Tamo su ga zlostavljali, a potom i likvidirali.
Na današnji dan prije 21 godina pala je i prva civilna žrtva rata u BiH. 61-godišnji mještanin Trebinje Jozo Stanković, osoba s posebnim potrebama, stradao je od eksplozije granate uz samo selo Trebinju.

Napad na Ravno ostao je upamćen i po izjavi tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva bIH Alije Izetbegovića koji je izjavio: „Ovo nije naš rat“.

Rezervisti JNA, iz sastava Titogradskog korpusa, napali su hrvatsko selo Ravno 01. listopada 1991. godine, a tadašnji je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović izjavio: “Ovo nije naš rat!”

U vrijeme napada JNA na Ravno i Dubrovnik rezervisti JNA su bili na većini dominantnih visova na južnoj i istočnoj strani Mostara – Humu, Gubavici i Fortici. Nadzirali su dobar dio mostarske kotlinu, uključujući zračnu luku i Helidrom, te Dubravsku visoravan (Hms)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

16. siječnja 1992. U Pakracu provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje

Objavljeno

na

Objavio

U dramatičnim okolnostima 16. siječnja 1992. u Pakracu je provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje.

Bučje je od početka sukoba bilo jedno od glavnih središta srpske oružane pobune na Psunju i u zapadnoj Slavoniji.

Ondje su bili smješteni glavni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo iz kojeg su planirane sve vojne akcije te logor.

Sredinom kolovoza 1991., nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, pobunjeni Srbi počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje.

Zarobljenike su dovodili u zgradu Šumarije, u kojoj se nalazila Stanica milicije, gdje su ih brutalno premlaćivali, a zatim u zgradu bivše Veterinarske stanice, koja je služila kao centralni logor u Bučju. Dio zatočenika nalazio se u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor.

Kada je Hrvatska vojska dan nakon Božića ’91. oslobodila Bučje, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom nakon što su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva.

Neki su logoraši prije razmijenjeni, dok je ostatak sredinom prosinca 1991. premješten u logor Stara Gradiška. Nakon višednevnih pregovora postignut je dogovor o razmjeni preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu.

Uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice razmijenjen je veći dio logoraša iz Bučja, dok ih je nekoliko, poput doktora Vladimira Solara, razmijenjeno idućih dana. Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca, piše HRT

Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. siječnja 1920. Prohibicija u SAD-u – zabrana proizvodnje, točenja i prijevoza alkoholnih pića

Objavljeno

na

Objavio

Izraz lude dvadesete u američkoj povijesti najbolje opisuje razdoblje 20-ih godina prošlog stoljeća.

Jedan od najvećih razloga najzaslužnijih za taj epitet, zasigurno je donošenje 18. ustavnog amandmana, kojim je 16. siječnja 1920. uvedena glasovita prohibicija, odnosno zabrana proizvodnje, točenja i prijevoza alkoholnih pića.

Prohibicija je prividno imala uzroke u moralnim, etičkim i religijskim stajalištima određenih skupina.

Zabranu proizvodnje alkohola podupirali su i industrijalci nadajući se da će tako povećati učinkovitost radništva na poslu. Ali sve to imalo je debelu političku podlogu. “Suhi” režim, umjesto da iskorijeni pijanstvo, doveo je do najpijanijeg razdoblja američkog života. Poznati komičar Groucho Marx s pravom se našalio: “Bio sam trezvenjak sve do prohibicije.”

Legalne točionice su zatvorene, a ilegalna prodaja pića, kojom su gospodarili gangsteri, porasla je do nevjerojatnih razmjera. Lavina korupcije i kriminala srušila je društveni moral na najnižu razinu.

Smatra se da je u Chicagu poslovalo 20 tisuća tajnih točionica. Samo su Al Capone i njegova organizacija 1927. zaradili 60 milijuna dolara od ilegalne prodaje alkohola, a poznato je da su podmićivali i pola policije Chicaga za zaštitu, piše HRT

Uskoro je kršenje 18. amandmana postala moda što su je prihvatili svi građani vođeni najvišim političarima. Čak se i američki predsjednik Harding ponosio svojom kolekcijom alkoholnih pića u Bijeloj kući. Tijekom godina pokazalo se da je veliki pokus, potaknut plemenitim motivima, jedan od najbizarnijih američkih promašaja. Predsjednik Roosevelt u prosincu je 1933. napokon prekinuo alkoholnu “sušu” na radost svih osim gangstera.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari