O jeziku rode…
U javno savjetovanje „pušten“ je Vladin nacrt Zakona o hrvatskom jeziku. Dakle, to još nije konačna riječ Vlade o ovom sudbinski važnom pitanju za samosvijest i samobiće hrvatskoga naroda, ali je pokazatelj u kojem smjeru smjera predlagač. Naravno, ovaj zakon, kad bude konačno donesen, izraz je suverene volje hrvatskoga naroda. Odnosno, on će izražavati samo biće njegovoga suvereniteta.
Pravni izraz suverene moći hrvatskoga naroda je ustavno određenje hrvatskoga jezika kao jezika u službenoj i javnoj uporabi u Republici Hrvatskoj. Ali, od dana donošenja Ustava Republike Hrvatske pa sve do ovih naših dana, to je bila ustavna odredba koja nije imala svoju zakonsku razradu. Stoga, u tehničkom smislu, nije ni mogla ikoga ni na što obvezivati. U konačnici, stručno umijeće i znanstvena utvrđenja o sadržaju i značenju toga što je hrvatski jezik, bili su načini njegovoga razumijevanja i održavanja.
Znači, s razloga zakonskoga izostanka pravnoga uređenja, u svakodnevnom životu ustavna odredba bila je svedena jedino na razinu i moć stručnoga i znanstvenoga argumenta jezikoslovaca. Dakle, sadržaj onoga što je, po znanstvenim načelima, hrvatski jezik određivalo se na akademskoj razini, snagom znanstvenih argumenata.
Ne treba posebno naglašavati što je takvo stanje izostanka zakonskoga uređenja obvezatnosti uporabe hrvatskoga jezika i latiničnoga pisma na području Republike imalo za svoju posljedicu. Šarolikost, nered i – samovolju. I glas vapijućega u prašumi, stručnoznanstvene jezikoslovne javnosti da se to pitanje uredi. Tako je to stanje djelovalo/luje barem u javnom prostoru. Kao slika nereda u pitanju uporabe hrvatskoga jezika može poslužiti odgovor na pitanje koliko je amo pravopisa kolalo i kola u tom prostoru!? Ili da se prisjetimo raspre oko pisanja „neću“ ili „ne ću“ pa će sve biti kristalno jasno o usudu jezika u javnoj i službenoj uporabi u Hrvatskoj.
Da, neko vrijeme, je postojalo Vijeće za normizaciju hrvatskoga jezika, kao skup mudraca koji je skrbio o hrvatskom jeziku u općoj uporabi. Ali, njegove „ovlasti“, kao skupa nesumnjivih autoriteta za jezična pitanja, svodile su se samo na davanje preporuke i savjete ne obvezujući nikoga ni na što. Odnosno, iza preporuka i savjeta toga tijela stajao je samo autoritet vrhunskih znalaca jezika! Naime, jezični savjet ili preporuka znanstvenoga tijela, ako se zaista želi očuvati, njegovati i promicati jedan jezik, može imati obvezujuću snagu samo pozivom na zakonsku normu, a te nije bilo!
Zaključno, u svakodnevnoj primjeni ustavne odredbe o obvezatnoj primjeni hrvatskoga jezika u javnom prostoru, on je bio poznata i priznata stvarnost koja lebdi nad vodama hrvatske društvene zbilje, nešto ovisno o dobroj volji i stručnom umijeću i znanju onih koji se u javnom prostoru ( u službenoj i javnoj komunikaciji ) hrvatskim jezikom služe!
Naime, ustavni članak 12. izrečen je kao obveza. ( Izrečen je u neupitnom zapovjednom tonu: U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo! Ta obvezatnost, a bez zakonske razradbe koja je utvrđena u drugom podstavku članka 12. Ustava Republike Hrvatske samo je bilo lijepo slovo bez snage ( slovo u značenju riječ ).
Naravno, ne ulazimo ovdje u činjenicu da neki važni zakoni, u svojim posebnom području uređivanja, sadrže odredbe o obvezatnosti uporabe hrvatskoga jezika! Mi ovdje govorimo o jeziku u općoj uporabi ( javnoj i službenoj ), dakle općem, i obvezatnom sredstvu sporazumijevanja ljudi u državi.
Matica hrvatska kao pokretač zamisli o zakonu o hrvatskom jeziku
Matica hrvatska, pod novim vodstvom književnika Mire Gavrana, odlučila se oživjeti jednu od svojih utemeljiteljskih svrha ( skrb o hrvatskom jeziku ) te je pristupila izradbi zakonskoga poticaja za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku koristeći u naslovu svojega uratka to ustavno određenje o jeziku u javnoj i službenoj uporabi u Republici Hrvatskoj.
Tekst je izrađen i poslan mjerodavnim tijelima na razmatranje. Zanimljivost ovoga uratka, iako ga nitko javno nije vidio, što je izazvao prijepore u javnom prostoru na sam spomen njegove izradbe.
Na kraju, Vlada je odlučila poslužiti se i tim predloškom te je izradila svoj nacrt pod nazivom „Zakon o hrvatskom jeziku“ i isti uputila u javno savjetovanje tijekom kolovoza.
U ovom žarkom mjesecu, pokazalo se, otvorena je užarena tema.
Nacrt Zakona o hrvatskom jeziku
Usporedbom Matičina uratka i ovoga nacrta Vlade, razvidno je da je, u osnovi, Vlada pratila Matičin uradak, ali je ponešto dodala i dopunila.
I Vladin nacrt određuje obim ( područja javnoga života ) za obvezatnu primjenu hrvatskoga jezika, ističe njegove idiomatske sastavnice ća/kaj/što kao jedinstveni korpus i idiomatske oblike istoga jezika u inačicama hrvatske dijaspore.
U tom nacrtu ima ponavljanja, isticanja hrvatskoga jezika kao jezika Europske unije, ali i naglašavanja da on ni na koji način nije u suprotnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i uporabi jezika tih nacionalnih manjina.
Kao zanimljivost navodimo odredbu da se ovaj zakon ne odnosi na jezik koji se koristi u vjerskim obredima !
Ono, što je bitno u tom nacrtu, odredne su o utemeljenju Vijeća za hrvatski jezik kao savjetodavnoga tijela Vlade koje bi činili istaknuti znanstvenici s katedara hrvatskoga jezika na javnim sveučilištima u Hrvatskoj ( Zagreb, Split; Zadar, Osijek, Pula.) i inih znanstvenih institucija koje se inače bave hrvatskim jezikom.
Okvirno, zadaća Vijeća je skrbiti o hrvatskom jeziku, davati preporuke, mišljenja … Ali, nigdje ni slova o obvezatnosti savjeta, preporuka i inih odluka i rješenja jezičnih prijepora iz tako utvrđenoga „djelokruga“ Vijeća.
Uopće, nacrt zakona utvrđuje niz obvezatnosti za javnopravne subjekte i tijela državne vlasti, subjekte, sudionike u javnom prostoru, ali nigdje nema odredbi tko će, osim Vijeća, a čije preporuke nikoga ne obvezuju, dok mu je zadaća pratiti stanje hrvatskoga jezika preporuke Vijeća itd. – provoditi! A po tekstu nacrta samo Vijeće nema provedbene ( izvršne ) ovlasti!
Dakle, nacrt ne sadrži ništa o državnom tijelu/lima koje bi nadzirali primjenu odredaba o „ovlastima“ Vijeća u javnom prostoru.
Drugim riječima, što će se zbivati kad, recimo, Vijeće utvrdi da se, sukladno nacrtu zakona, ne smije javna manifestacija filmskoga festivala u Motovunu ili Puli imenovati “Motovun film festival“ ili „Pula film festival“, ili sva sila sličnih festa i festivala?! A što da se tek kaže za sve te „Fast foodove“; kojekakve „Style“ i „Hair studije“ čak i – jelovnika na stranom jeziku bez prijevoda na hrvatski!… ( Uostalom, valja samo proći Ilicom i užim središtem Zagreba, pa da po nazivlju objekata, poslova, obrta i tvrtci pomisliš da si u kakvom američkom gradu na Srednjem zapadu SAD. ) A o plakatima, promidžbenim letcima da se i ne zbori.
Ukratko, ovaj nacrt ne predviđa nikoje, od postojećih državnih tijela, koje će ga u praksi skrbiti o njegovoj provedbi, a niti uvodi neko novo primjereno potrebi njegove provedbe.
Ali, ne samo to: za razliku od Matičinoga uratka, koji je sadržavao i sankcije u slučaju povrede odredbi zakona, Vladin nacrt takvih odredaba nema!
Čudi takva nevjerojatna „velikodušnost“ predlagača. Jer, on utvrđuje obveze, donosi i prava, ali provedbu tih obveza i prava ne prate sankcije. Drugim riječima: na volju je obveznicima hoće li ispunjavati zakonske obveze ili ne! Pravna norma koja sankcija nema, je, u tom slučaju, tek dobra nakana, ili popis želja.
Ovdje je za napomenuti kako u ovom slučaju izostanka sankcija u nacrtu u pitanju nije propust predlagača. Naime, nadležni ministri, u prigodi predstavljanja nacrta, pohvališe se kako ovaj zakon sankcija nema! Kako se u ovom slučaju ne radi o pandemiji covida, kad se preporukama državnoga tijela rješavalo stupnjeve zaštitnih mjera za pučanstvo, što je razumljivo obzirom na dnevno promjenjive okolnosti širenja zaraze. U ovom slučaju nacrta pravno tehnički, a ni racionalno, nije shvatljiv ovaj optimizam ministra obrazovanja i ministrice kulture da će se ovaj zakon u društvenoj zbilji provoditi. Ne kaže se kako, a sam od sebe ne može!
A kakva je moguća dobra volja i nakane onih na koje se barem djelomično nacrt zakona izravno odnosi, kao i opća informiranost o prirodi bilo kakve zakonske odredbe u području jezika, najbolje pokazuje reakcija, na nacrt ovoga zakona, upravnoga odbora udruge što se skraćeno naziva „h,d, p“, odnosno Hrvatsko društvo pisaca. Upravni odbor toga društva protivi se i ovakvom nacrtu zakonu bez sankcija i bez tijela njegove provedbe. Među inim, ozbiljan mu je argument da bi zakon otežao međusobno razumijevanje susjednih naroda s kojima „dijelimo život“! Naravno, misli se tu na bivše „zbratimljen narode“ propale balkanske države. Dakle, ti pisci ustali su na zadnje noge već na sam spomen riječi „zakon o hrvatskom jeziku“.
Zanimljivo da ti ljudi, kao hrvatsko društvo pisaca, ne znaju recimo, za slučaj danskoga, norveškoga i švedskoga jezika koji se međusobno razlikuju toliko da se ne prevode, ali im, usprkos tome, nije palo na um, da taj „trojezik“, nazovu, recimo, zajedničkim skandinavskim i da taj suživot u sličnosti i ozakone, nego su spremni na pravi rat za svaku riječ međusobne razlike!
Primjerice, u prigodi puštanja u promet mosta koji povezuje Dansku i Švedsku, ( Navodimo prema dnevnom tisku iz tih dana i po sjećanju.), suvereni obiju kraljevina trebali su zajednički otvoriti taj most koji se jednako izgovara na oba „bratska„ jezika, ali se drugačije piše. Nu, budući da se nisu uspjeli, čisto bratski, i bez potrebe prijevoda između sebe, dogovoriti kojim će grafijom biti pisana ta riječ, na mostu susreta tako bliskih, gotovo pa bratskih, nacija, nije bilo svečanoga otvorenja!
Pitanje ostvarenja svrhe ovakvoga nacrta zakona
Dakle, ovaj nacrt zakona o hrvatskom jeziku ima svrhu osigurati njegovanje, čuvanje i promicanje hrvatskoga jezika, a za tu svrhu daje i rješenja.
Ipak, nacrt u sebi sadrži problem koji njegovu primjenu i provedbu čini upitnom. Naime, on nema, ne sadrži način osiguravanja svoje provedbe: nema prekršajnih odredbi koje tu provedbu ne bi činila ovisnom o dobroj volji onih na koje se propis odnosi, a nema ni utvrđeno državno tijelo koje bi pratilo njegovu primjenu.
To čudi jer i sam taj nacrt zakona polazi od činjenice da očuvanje hrvatskoga jezika čini biće naroda. Dakle, riječ je tu o jednom od najvažnijih pitanja društvenoga i državnoga života. I kao takav, bez sankcija, bez tijela svoje provedbe i nadzora, ovaj nacrt, ako bi se donio kao zakon u ovom obliku, je jedno pravno i društveno čudo! Bio bi to zakon koji se zasniva na pukoj vjeri da će samim utvrđenjem njegova sadržaja biti osigurana i njegovo provođenje!
Dakle, ovaj nacrt, ako bi bio donesen po zakonodavnom tijelu, zakon ne bi bio u punom značenju budući da nema osiguranu primjenu u životu ( Nema tijela nadzora provedbe i nema sankcija za neprovođenje ).
S druge strane, neki drugi pravni akt, osima razine zakona, ovu materiju ne smije utvrđivati već po prirodi stvari budući da se njime razrađuje ustavna kategorija, a osim toga, bio bi on izričito suprotan podstavku drugom članka 12. Ustava.
Na koncu, jedna napomena: u europskom okruženju postoje države članice Unije koje takve zakone o službenim jezicima imaju. Pa, ako je bilo teško smišljati nešto posebno za Hrvatsku, moglo se, jednostavno, konzultirati te zakone, a ne stvarati, i kao nacrt, objavljivati mogući zakon koji bi, takav, bio puki popis dobrih želja, a usput i bio ovisan o dobroj volji onih na koje se odnosi.
Krešimir Budimski