Pratite nas

Kolumne

Naopaka kampanja o trošku poreznih obveznika

Objavljeno

na

Predizborna kampanja za izbor predsjednika države već mjesecima uveliko traje, a da još nije službeno počela niti se zna kada će uopće izbori biti održani. Ta igra s datumima jedan je od načina pomaganja aktualnom predsjedniku.

josipovic_klapaDok nema službene kampanje, on nastupa kao predsjednik i sve njegove aktivnosti javna televizija i ostali mediji opravdavaju obvezom praćenja predsjedničkih aktivnosti.

Kad se službeno otvori izborna utrka, i predsjednik je samo predsjednički kandidat, a svi kandidati onda moraju imati ravnopran tretman. I datum izbora nastoji se prilagoditi procjenama i potrebama sadašnjeg šefa Pantovčaka.

Izbori bi, barem tako računaju vladajući, trebali biti održani što dalje od Božića kad tzv. gastarbajteri, skloniji HDZ-u, odu od svojih kuća u zemlje zaposlenja, gdje su im, kao i biračima u BiH, mogućnosti glasovanja ogranične brojem birališta koja se otvaraju isključivo u diplomatskim predstavništvima.

Pri tome se riskira čak i kršenja Ustava i zakona, koji jasno kažu da će se izbori obaviti (dakle, okončati, dovršiti, završiti) trideset dana prije isteka mandata aktualnog predsjednika. Mandat istječe 18. veljače, a to znači da eventualni drugi krug, ako prvi, kako se namjerava, bude 11. siječnja, već duboko zadire u taj rok od trideset dana.

Ali ništa zato, uvijek će se naći političari, novinari i ustavno-pravni stručnjaci koji će više nego jasno napisane propise protumačiti prema svojim prohtjevima, kao i u slučaju potrebnog broja potpisa za raspisivanje referenduma.

Tri kandidata i ostali

Isprofilirala su se tri ozbiljna kandidata dok su ostali tu tek da nekome pomrse račune, kako bi rekao Ivan Grubišić, jedan od tih ostalih. Odličan dojam svojim nastupima i jasnoćom stavova ostavlja Milan Kujundžić. Iako proglašen autsajderom, nipošto nije bez šansi. Kolinda Grabar-Kitarović je mnoge s “desnice“ u početku razočarala svojom neodređenošću u nekim pitanjima.

Dojam je, međutim, bitno popravila predstavljajući ovoga tjedna svoj program pred dvije tisuće simpatizera. Vidjeli smo jednu ambicioznu, pomalo vehementnu ženu s očito istreniranim nastupom, koji je podsjetio na stil američkih kandidata. Poput Obame, koji je najviše govorio o nadi prije nego je prvi put osvojio Bijelu kuću, Kolinda je puna optimizma i zajedništva.

Grabar-Kitarović i Milan Kujundžić su, izgleda, izabrali taktiku nenapadanja. Oboje su fokusirani na Ivu Josipovića, ukazujući na njegova „ideološka zastranjenja“ o „regionu“ i crvenoj zvijezdi te posebice na prazninu koju ostavlja iza sebe.

Očita je strategija HDZ-ove kandidatkinje što više povezati Josipovića uz sadašnju Vladu u koju gotovo nitko više u ovoj zemlji nema povjerenja. Te je slabosti svjestan i Josipović, objektivno ne može se distancirati od Milanovićeva kabineta i SDP-a kao stanke iz koje je pročedio, kao što se ne može ni osloboditi odgovornosti za gospodarsko i socijalno stanje.

Kandidati s desnice pozivaju se na Domovinski rat i Franju Tuđmana kao ishodište svoje političke orijentacije, ne bi dali Srbiji bjanko potpis za pristup Europskoj uniji prije nego što ona ispuni neke svoje obveze prema Hrvatskoj i prije nego se riješe granična pitanja.

Naglašeno je njihovo zanimanje za branitelje, za Hrvate u BiH, kao i za dijasporu u cjelini, za demografsko propadanje i novi val iseljavanja, gospodarski oporavak itd. A sve to ih značajno razlikuje od Ive Josipovića i donosi im nesumnjivu prednost. Uza sve to velika je prednost Kolinde Grabar što iza nje stoji velika i organizirana stranka.

Iako, sudeći po anketama, Ivo Josipović još uvijek ima značajnu prednost od nekih desetak posto i iako je po istim tim anketama i dalje najomiljenija politička osoba, on sam nekako djeluje zbunjeno i sve nesigurnije.

Njegovo, u stilu Kim Il Sunga, pojavljivanje na svim mogućim i nemogućim mjestima, u kazalištima, na trgovima, igralištima i festivalima, među siromasima, braniteljima, djecom i starcima, uvijek u pratnji kamera i samo radi njih, izjave o svemu i svačemu koje obično ništa ne govore, ta njegova utrka sa samim sobom, počela je iritirati gledatelje te je postala kontraproduktivnom.

Uzdrmani predsjednik

Dosljednost mu nije baš vrlina. Iz SAD-a se vratio sav ozaren nakon razgovora s tamošnjim naftašima kojima je ponudio iskorištavanje jadranskog podmorja, a onda je, kako bi dobio potporu “zelenih”, odustao od tih projekata. Uporno je godinama branio dignitet Haaškog suda da bi sada priznao kako je taj sud pravna sramota. Inicijative za promjenu izbornog zakona i Ustava pet prije dvanaest pokazuju se kao dio promidžbe bez stvarnog značenja.

Namještena sigurnost, superiornost i uzvišenost rastopila se pod naletima kritika i neugodnih činjenica. Otuda i sve češći nesuvisli odgovori u stilu Zorana Milanovića. Na Kolindino spočitavanje jugoslavenstva on će uzvratiti: ona je licemjerna, ta ona je članica Trilateralne komisije!? Dvojicu svojih ponajžešćih kritičara proglasio je idiotima i bolesnicima. A druga dvojica su ostala bez kolumni. Projekt „Barbika“ nastao u njegovu krugu najniži je oblik diskreditacije protivnika.

Glavni mediji su mu i dalje, ali ne zadugo, naklonjeni. Dok Kolindu Grabar razapinju zbog toga što je zatajila da je ugovor s NATO-om zamrzla, a ne definitivno raskinula, kao da je to nešto jako važno, baš se i ne inzistira i ne analizira Josipovićevo mimo Vlade dogovaranje sa srbijanskim veleposlanikom o povlačenju tužbe za genocid, njegove sumnjive transakcije s Komercijalnom bankom, pogodovanje ZAMP-a, sudioništvo u donošenju tzv. „lex Perković“, itd.

Anketama je nemoguće vjerovati već zbog činjenice da su vlasnici agencija koje ih provode u poslovnim vezama s državnim firmama, ministarstvima, pa i sa samim Uredom predsjednika.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Frustracije koje proizvodi hrvatska atmosfera učmaloga političkog smrada

Objavljeno

na

Objavio

Zamjerili su mi neki što sam objavio tekst o hibridnom ratu koji se u Hrvatskoj događa i u kontekstu kojega se prstom uglavnom pokazuje na Rusiju.

Ima Rusija u tom smislu putra na glavi, ali po tome ne zaostaju bitno ni neke druge jake države. Primjerice, Obamina je administracija preko svoje uskoro bivše veleposlanice Juliet Valls Noyes, sustavno gadila i rastakala tradicionalno hrvatsko društvo raznim političkim i društvenim perverzijama s ciljem da se razbije ta čvrsta hrvatska društvena struktura.

Pomagale su se razne liberalne društvene inicijative, vršio pritisak na vlast, koristio medijski utjecaj i polako rastakalo hrvatsko društvo kao jedinstvena politička cjelina.

Najpoznatiji potezi tog hibridnog rata su skandalozno izvješće o stanju ljudskih prava i odlazak izaslanstva američkog veleposlanstva na one neslužbene komemoracije stradanja u logoru Jasenovac, u organizaciji SNV-a i SAB-a.

Za razumijevanje djelovanja takvih konspirativnih akcija, najsigurniji pokazatelji su rezultati. Ono što je u Hrvatskoj karakteristični vodeći problem, jest iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, koje je poprimilo bleiburške okvire.

Prije sedamdeset godina mladi Hrvati su brutalno preseljeni na onaj svijet, a danas su to neke europske destinacije, Kanada, SAD-e, itd. Identične su brojke i činjenično stanje, a to je da Hrvatska postaje ispražnjena zemlja sa sve manjim udjelom vitalnog stanovništva na kojemu se temelji snaga suvereniteta svake države.

Netko će reći kako je ovo još jedna varijacija neke od teorija zavjere. Međutim, hrvatska turistička sezona jasno pokazuje vrlo opipljive adute hrvatskog ozemlja. Hrvatska je, dakle zemlja, koju mnogi biraju kao svoju idealnu destinaciju. Motiva za teorije sustavnog iseljavanja mladih iz Hrvatske očito ima.

Osim lijepog krajobraza, ugodne klime, Hrvatska ima ogromne zalihe pitke vode i kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta nezagađenog GMO-ima, hibridima, ili nekim aktivnim otpadima. Drugim riječima, Hrvatska ne predstavlja samo zemlju lijepoga životnog prostora, nego i zemlju koja može jamčiti život svojim stanovnicima, čak i višestruko brojnijim nego li ih je danas.

Prošao sam večeras pored nekoliko kafića u kvartu i zanimljivo je da, iako je ponedjeljak, da su svi bili dobro popunjeni. Što to znači? Što se to hrvatskom puku, mladom i starom nudi kao večernja zanimacija?

Zadimljene prostorije kićastih lokala, gdje se uz ponešto jeftinog alkoholnog pića, gomilu cigareta i tupavu glazbu sustavno truje, ne samo organizam, nego svijest i karakter ljudi. Ako uđete unutra, čuti ćete priče i razgovore, temeljene na ispraznostima, hvalisanju, ogovaranju s jasnim trendom postepenog prihvaćanja onog ćudorednog sustava koji je potpuno suprotan tradiciji i stoljetnim kršćanskim postulatima hrvatskoga naroda.

To znači da ljudi postaju sve manje odani vrijednostima ljubavi u svim pravcima i varijacijama od obitelji, društva, prijatelja, domovine, identiteta, kulture, društva, tradicije, pa čak i onih temeljnih kao što su hrabrost, pravednost, istinoljubivost, solidarnost, milosrđe ili ona naravna ljudska ljepota. Drugim riječima društvo se temeljito raslojava.

Rastakanje hrvatskog društva u njegovoj temeljnoj društvenoj čestici obitelji dovodi do ovakvog slijeda događaja. Hrvatski puk postaje postupno marginaliziran iz svih važnijih društvenih i političkih tokova vlastite države. Primjerice, pogledajte odjavne špice HRT-ovih emisija i dobit ćete dojam kako su Hrvati manjina u Hrvatskoj.

A slična je situacija i u svim drugim važnijim državnim, društvenim, akademskim, znanstvenim i drugim institucijama koje ne privređuju, nego egzistiraju na proračunu. Demokratski igrokaz koji se upriličuje svake četiri godine ni približno ne ispunjava svoju zadaću delegiranja preslike društvenih političkih preferencija pa tako u Hrvatskoj konstantno već 17 godina imamo situaciju da državom vladaju političke manjine. Takva situacija stvara strašne frustracije kod običnog čovjeka.

Nemogućnost reakcije, odgovora na takvo marginaliziranje, torturu pa ako hoćete i tiraniju, okreće ljude opcijama od anestezije alkoholnim ili drugim opijatskim snoviđenjima ili jednostavno donošenje odluke, pakiranje kovčega i pravac nekakva Irska, Norveška, Kanada i dr. Posljedično u zemlji ostaje sve manje kvalitetne i vitalne nacionalne snage, a sve je više pasivnih i rezigniranih marginalaca i gubitnika koji u maliganskim ritualima kompenziraju nedostatak društvenih i svojih pobjeda.

Nedavno smo imali prilike vidjeti rezultate istraživanja kod ljudi koji se iseljavaju iz Hrvatske i pokazalo se da egzistencija, golo preživljavanje nije jedini ili uopće nije razlog odlaska. Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.

Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije.

Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati. Emocije su pokretač čovjeka. Čovjek bez emocija je pasivan, nezainteresiran, neproduktivan. Čovjek ugušenih, zabranjenih emocija je frustriran i pretvara se u zombija. To je novi oblik totalitarizma. Jedna kriva riječ temeljena na emociji i odmah je to govor mržnje, netolerancije, homofobije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, fašizma i tko zna kojeg još izma.

Do prije dvadesetsedam godina živjeli smo u totalitarizmu gdje su bile zabranjene sloboda mišljenja i govora, a danas živimo u drugačijem totalitarizmu političke korektnosti.

Marko Jurič / Projekt Velebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari