Neispričana priča jednog od najvažnijih Plenkovićevih ljudi, njegov ratni put je filmski

Ivan Anušić prepričao je situaciju kada se našao sam pred tenkom u Slavoniji, opisao je ulične borbe u Mostaru i druge akcije…

Dobro znamo imena političara koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, stranke nemaju zadrške pohvaliti se obolom kojega su u obrani Hrvatske dali pojedini visoko pozicionirani dužnosnici ili ljudi na njihovim listama. No, nakon kave u hotelu Park s našim sugovornikom, šokirali smo se kako se malo zna o njegovom ratnom putu. Da, guglanjem se može doći do informacija da je bio na bojištima od Slavonije, Dubrovnika i Mostara, ali detalja baš i nema. Znali smo da nakon tih terena mora imati zanimljivu priču, pa smo inzistirali da je izbaci iz sebe, nisu nas previše zanimali politički programi na koje je sada fokusiran. Nakon što smo odslušali što se sve napravilo u općini na čijem je čelu bio 12 godina, kako je postao župan, dobili smo ono što smo željeli, piše dalmatinskiportal.hr

‘Jeste li gledali seriju Nestali?’, nametnulo se pitanje nakon jednog njegovog sjećanja. Ivan Anušić nam je odgovorio da nije gledao Lokasovu seriju, ali da je čuo da je dobra.

Našli smo se na Bačvicama jer je u tijeku unutarstranačka kampanja, dan ranije je u Splitu održan skup Plenkovićeve opcije u kojoj je on kandidat za potpredsjednika HDZ-a. Čitatelji Dalmatinskog portala možda su ga zapamtili kao šefa izbornog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, iako je davao dosta odmjerene izjave, pa u tom showu i nije došao do izražaja. No, vratimo se u 1991. godinu i ratni Osijek, na rečenice koje su nas posjetile na Nestale…

– U napadu na farmu Orlovnjak su nas opkolili, ušli su s tri strane, nekako sam uspio izaći iz obruča i našao se pred – tenkom. Mislio sam da se radi o našima, a Srbi su bili sigurni da sam ja njihov vojnik. Počeo sam komunicirati s tenkistom, vikao sam da se vrati nazad jer nema više nikoga, a on je razumio da se vrati jer ima još, kako su nas zvali, ustaša. Povukao se, a ja sam se vratio u kukuruze. Bili smo 12 sati u okruženju, na desetak metara od neprijatelja. Mnogi su tu stradali, samo nas 11 se izvuklo, ja sam izašao zadnji. Ni danas ne postoji logično objašnjenje kako sam preživio.

Pitali smo ga kako srpski vojnici nisu prepoznali da se ne radi o njihovom čovjeku…

– Imao sam JNA šljem, samo s malim hrvatskim grbom, a u ruci automatsku pušku koju sam od njih zarobio.

Zanimljiva je i ta priča…

– Vojarna Lug je bila jedno od najvećih vojnih skladišta u Jugoslaviji, a kako je bila u našem okruženju i odsječene struje i vode, 55 vojnika je odlučio napustiti objekt. Usred noći su krenuli kroz šumu i nabasali na nas 14 koji smo držali položaj. Došli su nam s leđa i bili naoružani do zuba – imali su puške, bombe, zolje… Počelo je ‘rokanje’, a onda je naš Sinković blefirao i u jednom trenutku im rekao da će svi izginuti jer se nalaze u minskom polju. Njihov ‘komandir’ je rekao da će se predati, ali da netko od nas priđe. Nije bilo svejedno. Otišli smo zapovjednik, jedan dečko i ja. I tako mi je predana puška.

Zanimljivu situaciju doživio je nedavno u Ozlju. Sreo je čovjeka koji se sjetio da je sredinom rujna 1991. u Antunovcu boravio u njegovoj kući, gdje su ga Anušići nahranili, obukli i dali nešto novca da otiđe kući u Ozalj. Taj čovjek je bio jedan o vojnika koji su s transporterom JNA prebjegli na hrvatsku stranu, svi su bili Hrvati i Albanci osim vozača – Srbina.

– Mahali su bijelim krpama, predali su se, a samo je jedan od njih ostao s nama u vojsci. Srbin Nenad Krstić. Ostao je boriti se na našoj strani, voziti ‘svoj’ transporter, a nažalost je od granate poginuo već nakon 15 dana.

Sa 17 godina je uzeo pušku i branio svoje selo, sa specijalcima je tijekom Bljeska oslobađao Slavoniju, ne može prežaliti što nije sudjelovao u Oluji jer je promjenom postrojbe bio zadužen za čuvanje istočne granice, a otkrio nam je zašto Maslenicu smatra akcijom koja je bila prekretnica u Domovinskom ratu.

– Tada smo vidjeli da njihova vojska nije vojska, nego prljave, zarasle, smrdljive pijandure koje nemaju nikakvu disciplinu ni red, ni motiv da bi tamo bili, jer su se razočarali i u svoju vlast i u same sebe. Samo je bilo pitanje vremena kada ćemo se mi konsolidirati do te mjere da ih kompletno iskidamo, što se i dogodilo u Oluji.

Prošao je brojna bojišta, kaže da je razlika ogromna od terena do terena.

– Na Velebitu ili Maslenici znaš iza čega se možeš sakriti, pa je u tom smislu Slavonija bila najnezgodnija, siguran si jedino ako se ukopaš što dublje u zemlju. Slavonija je ravna kao tepsija, tenk te vidi na 2 kilometra i gađa te, a i snajperi su bili strašno opasni. U Mostaru, pak, nije bilo sekunde odmora. Bili smo jedni od drugih na 15-20 metara, oni se u 3 u noći zalete ili u 6 ujutro, do tebe su za 5 sekundi! To su bile strašne ulične borbe. Ogledalima bismo provjeravali tko je iza zida. Zapovjednik obrane nam je bio Mijo Jelić, tada 22-godišnjak. U dubrovačkom zaleđu bi se osvajale čuke, 30 posto nas je u jednoj akciji poginulo, a to su okršaji u kojima nema izvlačenja poginulih. Tko pogine na čuki, ostaje tu. Ipak, najteže mi je bilo na Velebitu jer su vremenski uvjeti bili strašni, puhali su orkanski vjetrovi i temperature bile ispod minus 15 stupnjeva.

Ivan ima četvero djece, zanimalo nas je kako bi se postavio da mu 17-godišnji sin kaže da ide na bojište, kao što je on rekao svojim roditeljima pa su oni učinili sve da ga spriječe u tome, ali nisu uspjeli.

– Moj baš ima 18 godina! Da dođe do rata i da ima te godine koje spominjete, ne bih mu dozvolio da pobjegne iz Hrvatske, ali da ide na prvu crtu onako kako sam ja išao, sigurno mu ne bih dao! Mene je Bog spasio, nemam racionalnijeg objašnjenja, jer sam u svakom trenutku nekako znao što trebam napraviti kako bih izvukao živu glavu, neka intuicija me vodila i preživio sam situacije u kojima su skoro svi oko mene izginuli. Dakle, moj odgovor bi mu bio da treba proći dobru vojnu obuku prije odlaska na ratište. Danas smiješno zvuči ovo što ću vam reći: zadužio sam M48 pušku, nosio je 15-20 dana, a ona uopće nije imala udarnu iglu, bila je neispravna. U ruci sam zapravo nosio štap i da mi kolega nije rekao da je isprobam, saznao bih kada bi već bilo kasno.

Kada Anušić nakon naših par pitanja samo kaže ‘bilo je tu svega’, osjetimo da bi nam mogao ispričati još dosta herojskih situacija, ali kao da ima blokadu…

– Da mi nije poginuo brat i još dosta prijatelja, drugačije bi mi bilo sjećati se rata. Jedan od mojih najboljih prijatelja nije stigao ni imati curu, s 18 je poginuo, ništa nije stigao doživjeti u životu. Brat mi se oženio 10. 6. 1991., poginuo 16. 12.  iste godine, a žena mu je rodila sina 12. 4. 1992. Zove se Ante, kao i on, a brat je dobio ime po djedu koji je skončao u Bleiburgu.

Slušajući Anušićevu priču, za kraj smo ga morali pitati kakav bi film želio pogledati o Domovinskom ratu. Vidimo da ima materijala za scenarij…

– Hrvatski vojnici su bili sve samo ne vojnici, ne postoji takva vojska. Hrvati su pokazali toliku dozu hrabrosti i spremnosti da poginu za svoju državu, a tolika podcjenjivanja i omalovažavanja smo doživjeli. Nitko nam nije dao više od 24 sata da ćemo izdržati. To što su odradili dečki po Dalmaciji, Banovini, Slavoniji, to je nevjerojatno, graniči s ludošću! Da se snima film o hrvatskom vojniku trebalo bi prikupiti sve informacije od izravnih sudionika, a redatelj ne bi smio biti iz Hrvatske, nego netko tko zna posao. Pogledajte kako to Amerikanci rade, a mi smo rat vodili ispred naših domova.

S Anušićem smo se dotaknuli još nekih tema, ali o njima ćemo samo ukratko: poručio je da je Vukovar ostao gotovo jedina neokaljana hrvatska svetinja koju su branili ljudi iz cijele Hrvatske, te da nitko ne smije baratati s tom žrtvom kao s nečim svojim, za Krstičevića je rekao da nema puno ljudi s takvom karizmom te da se dokazao kao vojnik i političar, a ni sebe ne doživljava najboljim govornikom, no izrugivanje s tim drži tužnim. Pozdravlja uključivanje u politiku bivših ratnih zapovjednika, tvrdi da se radi o dokazano sposobnim ljudima koji neće nikada raditi protiv naroda i države, a kao primjer navodi SAD gdje je i te kako poželjno političaru u CV-u imati i epizodu u vojsci. Mesiću zamjera što je umirovio generale, a smatra da je tadašnja vlast namjerno ‘rasturila Hrvatsku vojsku’, a u tom čišćenju je i on umirovljen u 28. godini (‘I ostali koji su imali sličan ratni put’).

Vučićeve izjave ga ne iznenađuju jer, smatra, njegovo političko preživljavanje ovisi o tome koliko će napadati Hrvatsku. On današnju borbu ne vidi u zveckanju oružjem već međunarodnoj suradnji i podizanju standarda hrvatskih građana. Drži da srbijanski predsjednik nije promijenio ćud, ali to ga ne brine niti bi na tom strahu trebali graditi svoju budućnost jer je goloruki hrvatski narod devedesetih ‘prebio’ treću vojnu silu Europe, tako da nema brige…

dalmatinskiportal.hr