Neistina kao alat manipulacije
Postaje zamorno, ali i nužno, iznova i iznova upozoravati na obrazac koji se posljednjih godina opasno ukorijenio u dijelu medijskog prostora. Taj obrazac možemo prepoznati po površnosti koja postaje norma, senzacionalizmu koji zamjenjuje činjenice i po insinuaciji koja se prodaje kao zaključak.
I sve bi to bilo tek još jedno sumorno poglavlje u degradaciji novinarske profesije da se takvi promašaji ne tiču sustava koji ovu državu drže na nogama, a pri tome mislim na sigurnosni, vojni i policijski sustav.
Ovaj put, opet, na meti je ponovo hrvatska vojska. No, neću sad pisati o naoružavanju HV-a i ugovorima što se zadnjih dana potpisuju, pisati ću o razlogu zbog kojih je i ovaj serijal mojih kolumni nastao.
Ne radi se o famoznoj i otrcanoj frazi „o broju vrtića za cijenu jednog tenka“ već o medijskom praćenju dvostrukog ubojstva iz Markuševca te izmišljanju „vojnog pištolja” koji jednostavno, barem prema detaljima koji nam mediji nude, ne postoji.
Teza koja pada na prvoj provjeri
Prema navodima pojedinih portala, ispada da je počinitelj ubojstva koristio službeni tj. vojni pištolj marke HS model Echelon, koji je navodno počinitelj „kao vojnik” dobio/zadužio. Na istom tom pištolju počinitelj je potom lukavo zamijenio cijev s cijevi identičnog modela u vlasništvu svog pomagača. Time smo tako, eto, otvorili prostor za romantičnu kriminalističku SF fikciju u kojoj se vrhunski sofisticiranim metodama varaju policijski istražitelji, dok se usput sasvim slučajno i onako ovlaš, naravno baca blato na Hrvatsku vojsku i MORH u cijelosti.
No, istina je vrlo jednostavna i vrlo provjerljiva.
Naime, MORH, uključujući Počasno-zaštitnu bojnu, u vrijeme počinjenja kaznenog djela ubojstva, nije imao u naoružanju pištolj HS Echelon. Kada govorimo o Echelonu radi se o novijoj pištoljskoj platformi HS Produkta koja u vrijeme ubojstva nije bila uvedena niti u jednu sastavnicu Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Tada je vojska raspolagala pištoljima HS 2000, HS 9 te HS 9 Subcompact s kojima Echelon nije kompatibilan. Kod tih modela jednostavna i brza zamjena cijevi nije moguća. To zna svaki strijelac koji je ikada rastavio ova dva različita modela pištolja.
Sve ukazuje na daleko jednostavniji, prizemniji i nimalo senzacionalan scenarij. Počinitelj i pomagač vrlo su vjerojatno zamijenili cijevi svojih privatnih pištolja istog modela, kakve su legalno mogli posjedovati temeljem statusa i propisa. To se u praksi te u kriminalističkoj i u forenzičkoj obradi, ne smatra nepoznatim postupkom.
Ali u današnjem medijskom okruženju prosta činjenica očito nije dovoljno atraktivna.
Zašto se izmišlja „vojni pištolj”?
Pa narativ je svakako privlačniji i sočniji kad kako oni vole reći „vojnik” sa „službenim” oružjem počini neko zlodjelo nego ako je to počinio tek svojim, privatnim. Tada imamo učmali vojni sustav koji navodno olako dijeli naoružanje, sustav koji „nije dovoljno dobro nadzirao”, koji „nije niti kontrolirao”, a sa svim time hranimo već godinama sustavno građen stereotip o vojsci kao problemu, a ne kao stupu države.
I onda posljedično taj stereotip ruši povjerenje, moral, a u konačnici i percepciju profesionalnosti. I što je osobito opasno, ruši ono ključno, osjećaj da u ovoj državi postoje institucije na koje građani i država može osloniti.
Ako se vojsci konstantno lijepi etiketa korupcije, nesposobnosti ili nemara tada se ne radi o udarcu jednoj instituciji već u stvari o udarcu nacionalnoj sigurnosti. A upravo to se, svjesno ili nesvjesno, suptilno i konstantno provlači kad se plasiraju ovakve konstrukcije.
Medijsko „pričanje priča” umjesto izvještavanja
U ovom slučaju jasno se vidi kako se ne radi o raspravi na jednom portalu i primjerice jednoj pogrešnoj rečenici. Sasvim je jasno da se ovdje vidi ponavljanje obrasca.
Moje prve dvije kolumne S branika domovine isključivo su bile potaknute upravo tim i takvim medijskim pristupom tragičnom slučaju, u kojem su žrtve pretvorene u klikove, a činjenice u kazališni dekor. Umjesto provjere informacija dobili smo insinuacije, umjesto stručnih tumačenja improvizaciju, a umjesto forenzičke točnosti dramaturgiju.
I svemu tome je falio šlag na torti koji je vrlo brzo pronađen u vojsci.
Ovakav pristup nikoga ne bi trebao čuditi, ali zabrinjavati već svakako da.
Vojska nije igračka za političke obračune
Vojska je temelj državnoga poretka i ona mora biti izvan dnevno političkih obračuna. Uključujući raznorazne spinove začinjene prstohvatom senzacionalizma.
Ako u vojsku uvlačimo kriminalni slučaj bez ikakvih činjenica, onda se umjetno fabricira poveznica kako bi se stvorila priča koja ne postoji. Tada to više ne spada u novinarstvo već u ciljanu sabotažu povjerenja.
MORH, Počasno-zaštitna bojna, kao i svaki profesionalni pripadnik Oružanih snaga, zaslužuju više od površnih i konstrukcijskih interpretacija koje s istinom nemaju doticaj.
Niječna šteta može biti stvarna
Ovakvi medijski navodi, koliko god djelovali bezazleno, imaju i vrlo jasne posljedice. Već sam ranije u svojim kolumnama navodio da se tako u dijelu javnosti stvara percepcija kako vojska dijeli oružje šakom i kapom bez ikakve kontrole. Nju se konstantno označava kao sigurnosni problem, a nikako ne kao dio sigurnosnog rješenja.
I zato je važno reagirati, ispravljati i nastojati raskrinkavati površnost.
Jer takvi napisi svjesno ili nesvjesno ruše povjerenje u vojsku, nameću joj etikete koje ne zaslužuje i u javnosti sijaju sumnju u jednu od ključnih institucija nacionalne sigurnosti.
Obrana domovine nije samo puki fizički čin već je u to uključena i obrana istine o onima koji je svakodnevno štite i koji su je štitili kad je to bilo nužno.
Napomena autora
Napomena: Ovaj moj komentar se isključivo odnosi na podatke iznesene u medijima, a vezano za sredstvo počinjenja kaznenog djela te se ne radi o nikakvim „insajderskim“ informacijama o ovom slučaju. A po tim podatcima, ukoliko uzmemo da se radi o pištolju Echelon onda taj pištolj u trenutku počinjenja djela nikako nije mogao biti službeni vojni pištolj MORH-a.
Dubravko Gvozdanović