Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nema crno-bijele istine: Srbi ustaški generali

Objavljeno

na

Uz NDH i dr Pavelića bili su mnogi Srbi, a popriličan broj njih je i visoko kotirao u hijerarhiji Ustaškog pokreta i države.

Tako je vrlo ugledni član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora bio dr Savo Besarović koji je ujedno bio i blizak prijatelj s dr Antom Pavelićem.

Dr Svetislav Šumanović (vice-ban Hrvatske i Slavonije 1903/1906.) i Uroš Doder (predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba 1929/1941.) bili su članovi Hrvatskog državnog sabora. Poslije rata, Besarović je uhićen, osuđen i smaknut (navodno je prije smrti klicao kako je Hrvat i umire ze domovinu Hrvatsku, te da mu je bila čast biti članom vlade NDH. Šumanović je uspio emigrirati.

Osoba od posebnog povjerenja poglavnika Pavelića bio je general Đuro Grujić koji je obnašao dužnost glavara glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga i on je na suđenju pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu (rujna 1945.) izjavio:

”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine bio je general Fedor Dragojlov. Nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo nastavio pisati o ustroju hrvatskih oružanih snaga (1952. godine s Vjekoslavom Vrančićem izdao i knjigu s tom tematikom).

Generali Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Miroslav Opačić, Milan Desović, Milan Uzelac, Đuro Dragičević, Lavoslav Milić, Zvonimir Stimaković, Miloš Ožegović, Jovan Pribić, Dušan Palčić, Đuro Dragičević također su zauzimali visoke pozicije u oružanim snagama NDH i nijedan od njih nikad nije odbio lojalnost Paveliću. Od 13 spomenutih, njih 3 ponijeli su titulu „vitez“.

Magistar farmacije, apotekar iz Bijeljine Ljubomir Pantić u vladi NDH je bio ministar bez lisnice. Nakon rata se (poslije 5 mjeseci provedenih i emigraciji) vratio u Jugoslaviju, pošto je uspostavio kontakt sa svojim rođakom, istaknutim komunistom i partizanom (Titovim osobnim prijateljem i suradnikom) Rodoljubom Čolakovićem Roćkom. Zahvaljujući ovoj vezi, osuđen je samo na tri i pol mjeseca zatvora, a poslije izlaska na slobodu nastavio je normalno živjeti u Beogradu. Dobio je čak i državnu mirovinu (o čemu opširnije piše Dennis Barton, u svojoj knjizi Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007).

Među one koji su preživjeli spadaju: Jovan Iskrić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1961.); Dušan Palčić  (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1963.); Đuro Dragičević (umro je u Austriji, uspio emigrirati); Fedor Dragojlov (pobjegao, umro 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina).

Oni koji nisu imali rođake među komunistima nisu tako dobro prošli.

General Đuro vitez Grujić osuđen je na smrtnu kaznu (u Beogradu) i strijeljan 24.rujna 1945 godine.

Milan Desović (osuđen na dvadeset godina robije, zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu).

Mihajlo Lukić osuđen je na deset godina zatvora, od čega je odležao pet, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Zvonimir Stimaković (izdržao svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Nikad se nije odrekao svoje prošlosti niti NDH, nikad se nije pokajao, nisu ga slomili. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini).

Mihajlo Lukić (osuđen na deset godina zatvora, odležao pet, daljnja sudbina nepoznata).

Milan Uzelac – general zrakoplovstva NDH (proveo u zatvoru dvije godine, navodno pušten s dugogodišnje robije na intervenciju iz komunističkog vrha, umro je 1954 godine u Zagrebu).

Bilo je pravoslavaca pripadnika ustaškog pokreta za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju Marko Šarac (osuđen na smrt i strijeljan 1946.), Milka Obradović (navodno ubijala u Staroj Gradiški) i Mile Vasić (iz logora Jasenovac).

General Zvonimir Stimaković

Knjiga „Srbi generali u NDH 1941-1945.“, Nenada Vukadinovića, dragocjen je izvor podataka o ovim vojnim dužnosnicima NDH koje Srbi smatraju svojom „sramotom“. (Vidi: https://www.bastabalkana.com/2015/09/srpski-ustaski-generali-u-ndh-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/)

Isti izvor (u navedenom tekstu od 6. rujna 2015. godine) tvrdi: „U NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Jevreja“.

Dakako da se postavlja pitanje: Kako je to bilo moguće ako je NDH doista bila tvorevina u kojoj je sve bilo „krv i zločin“ i ako je u njoj vladala rasna i nacionalna segregacija u mjeri u kojoj to tvrde srpski i komunistički propagandisti!?

Kako bi pokušao uspostaviti „balans“, autor Dragoslav Bokan (riječ je o srpskom redatelju, vođi paravojne četničke formacije „Beli orlovi“ u ratovima 90-ih godina na prostoru SFRJ), navodi kako je bilo i Hrvata koji su aktivno sudjelovali u četničkom pokretu, ali čini se da mu je argumentacija jako tanka, jer spominje samo dva imena: Zvonimir Vučković (Prkić) i Vladimir Predavec. Prvog hvali kao „jednoga od najhrabrijih Dražinih vojvoda“ (ne navodeći nikakve dužnosti koje je obnašao), a za drugog kaže da je bio „sin potpredsednika HSS-a“ i „zapaženi učesnik Ravnogorskog kongresa u selu Ba“ – i to je uglavnom to.

Dakako da nitko ne spori da je i na četničkoj strani bilo onih koji su imali hrvatske krvi, ali još nema izvora koji bi potvrdili da je to bila iole značajnija brojka, posebice kad je u pitanju sam vrh hijerarhije četničkog pokreta ili „JvuO“.

Sve naprijed rečeno nema za cilj opravdavati niti optuživati bilo koga, nego podsjetiti na neke fakte koje se (smišljeno i sustavno) previđaju i zanemaruju.

Činjenice iz prošlosti moramo analizirati hladne glave i bez strasti. Samo tako se može utvrditi prava povijesna istina i napraviti odmak od crno-bijelog pogleda na svijet koji nam se nameće zadnjih 72 godine.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Otkuda zastava BiH na dženazi generalu Qassemu Soleimaniju?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je kako se tijekom dženaze Qassemu Soleimaniju na ulicama Teherana mogla vidjeti i zastava Bosne i Hercegovine.

Fotografiju je objavljena na Facebook stranici web portala radio televizije Islamske republike Iran (Sahar Balkan).

Autentičnost fotografije za Radiosarajevo.ba je potvrdio Meisam Mirhadi, iranski novinar.

“Zastava BiH se vijorila na ispraćaju šehida Qassema Soleimanija u Teheranu”, naveo je Mirhadi, koji se javio iz Teherana.

On je kazao da je zastavu BiH nosio čovjek čija majka je Bosanka, a  žive u Iranu.

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Ubijeni iranski general ratovao u BiH: ‘Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu’

Objavljeno

na

Objavio

Hasan Haidar Diab (56) je poznati novinar i ratni izvjestitelj koji od 1998. godine piše za Večernji list. Međutim, njegova povezanost s Balkanom seže u osamdesete godine prošlog stoljeća , kada je iz rodnog Bejruta došao na studij u tadašnju SFR Jugoslaviju i to ponajviše zahvaljujući liku i djelu Josipa Broza Tita, odnosno njegovoj ulozi u Pokretu nesvrstanih.

Tijekom godina rata, prvenstveno zbog poznavanja arapskog jezika, proputovao je ratom zahvaćena područja, gdje je uradio veliki broj intervjua i reportaža s političarima i izbjeglicama. S pojavom izbjegličke krize u Europi, uslijed započetog građanskog rata u Siriji 2011. godine, postao je jedan od nasjtručnijih sugovornika u emisijama emitiranim na javnim servisima Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, te i Evrope.

Jedan od njegovih sugovornika bio je i Iranski general Kasem Sulejmani, s kojim je pričao u dva navrata, 2016. i 2017. godine, o čemu je pisao u autorskom tekstu za Večernji list.

Tom prilikom, Sulejmani mu je potvrdio svoj boravak na Balkanu tijekom ratnih sukoba devedesetih godina prošlog vijeka.

– S generalom Sulejmanijem osobno sam se susreo dva puta u Iranu, jednom u Teheranu na konferenciji 2016, a drugi put u gradu Mešadu godinu dana kasnije. Djelovao je jako skromno, vidjelo se da je vagao svaku izgovorenu riječ. Iako nismo dugo razgovarali, kada je saznao da dolazim iz Hrvatske, samo je dobacio pitanje: “Kakva je situacija u BiH?” Na moje pitanje je li bio u BiH, Kasem mi je odgovorio: “Naravno da sam bio, ali davno, 1993. i 1994. Gdje god muslimanima treba pomoć, ja sam tu”. Na rastanku sam mu rekao neka se čuva, a njegov je odgovor bio: ”Molite se za mene da poginem kao mučenik, to mi je najveća želja” – naveo je Diab u tekstu, čime je samo potvrdio pisanje Blica o njegovom prisustvu na tlu BiH tijekom rata.

U nastavku teksta Diab se osvrnuo ni kult osobnostiubijenog iranskog generala, odnosno na njegove impozantne taktičke i borbene strategije:

Kasem Sulejmani bio je najžešći borac protiv kalifata Islamske države, a zbog tajanstvenih misija koje je obavljao zvali su ga “James Bondom Bliskog istoka”. General Sulejmani bio je prisutan u Iraku od američke invazije 2003, u Libaonnu i na području palestinske samouprave od ranih 90-ih godina, 2011. dobio je novi zadatak: zaustaviti pohod džihadista na Irak i Siriju. Od tada su u Damasku i Bagdadu prisutni zapovjednici snaga Kuds. Poznato je da je često i osobno vodio vojne akcije, kao onu kada je zaustavio ofanzivu islamista prema Damasku i onu prema Bagdadu. Osim što je obranio Damask i Bagdad, pod njegovim zapovjedništvom je oslobođeno čitavo područje Al Kusara i veliki dijelovi provincije Homs u Siriji, Alep, a na koncu i Istočna Guta.

Zahvaljujući strategiji Kasema Sulejmanija, sirijski predsjednik Bašar al-Asad opstao je na vlasti. Nakon što je ISIS zauzeo Mosul, Tikrit i niz drugih gradova, Sulejmani je odmah preuzeo zapovjedništvo i najbolje ljude Kudsa doveo u Bagdad, čime je ujedno pomogao i da se obrani irački Kurdistan i sam Bagdad. Vojni uspjeh protiv boraca ISIS postignut je zahvaljujući tome što su Sulejmani njegovi savetnici promijenili strategiju ratovanja i u Iraku i u Siriji, na temelju iskustva u borbama protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Prema obavještajnim podacima, Sulejmani je likvidiran na povratku iz Sirije, gdje je zapovjedao ofanzivom na provinciju Idlib, zadnje uporište džihadističkih grupa, piše Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari