Urlajući u dvorani Lisinski – “hoćemo Tita“, u čast svoje pobjede, točnije u čast pobjede svojih djedova i očeva 1945. godine nad Pavelićevim režimom i privremenog pokoravanja hrvatskog naroda, masa samoproglašenih antifašista i poslijeratnih komunističkih partizana, pod veliki znak sumnje dovode i Tita i same sebe. Nesvjesno šalju dvije posve nepartizanske i neantifašističke poruke.
Prvo, zazivajući povratak mrtvog Tita, glasno iskazuju duboku vjeru u život poslije smrti, nadajući se milosti Stvoritelja, koji bi im jedini mogao uslišiti želje. Čak i ako misle da je Tito sam bog, opet svoj komunističko-partizanski i pogotovo antifašistički militantni antiteizam izvrću ruglu, jer ako nema Boga, onda ga nema, makar se zvao i Tito. Uz to, Tito čak i ako je bog, nije bio bog uskrsnuća, nego ubijanja i uništenja, pa takav bog ne može dati život, niti mu treba život, makar se radilo i o njemu samome.
Drugo, očito su svojim pozivima, valjda upućenima državi, ako se nisu po starost pokrstili i postali vjernici Boga života, odlučili promijeniti i svoj borbeni poklič – smrt fašizmu, sloboda narodu, koji bi sad mogao značiti i glasiti – smrt antifašistima, sloboda narodu. Tražeći Tita svjesni da je čovjek davno umro, a ako ne vjeruju u Boga i dušu, te uskrsnuće mrtvih, izvan svake sumnje traže smrt u ovom slučaju za sebe same. Od koga, ako ne od mrskih fašista. Jer, ako Tito ne može doći k njima, a oni ga žarko žele, očito je jedini način susreta da oni odu k njemu. To eksplicitno znači da smrt zazivaju za sebe. I tu su partizani i antifašisti u velikoj nevolji.
Problemčić će im biti pronaći toliko ubojica, pogotovo što hrvatska država nije nastala na ubijanju, niti su ju utemeljile ubojice, a njihove Jugoslavije koju su stvarali pokoljima više nema, pa im nema tko odobriti i darivati takav pokolj. Sve otišlo naopako.
Evo, ni Srbija nije naročitog zdravlja, kašljuca, slabašna i umorna, a ni Republika Srpska Krajina, koja je nastavila njihovo djelo nije živa, iako joj Pupovac daje godinama umjetno disanje, a svojski pušu i svi antifašisti. Hrvatski kršćani, odnosno po njihovom fašisti, radije su dijelili oprost i život, posve neskloni ubijanju, a o tome svjedoči i čitav niz pozdrava, od Hvaljen Isus, Za dom spremni do svakodnevnog Dobro jutro. Nigdje ni glasa zazivanju i veličanju smrti. Eto što su antifašisti dočekali po starost! Nitko im ni smrt ne želi darivati, a Tito ne ustaje. Bit će da su zbog toga bili tako kivni na stratešku izaslanicu predsjednice Republike, koja im nije ispunila želje. Zamislite molim vas, država, a ne ubija!? Komentirao je Marko Ljubić na facebooku.
p.s. ispod je link na jedan prigodan tekst za Fenix Magazin