Pratite nas

Povijesnice

Nikola Vučina, iskusni pilot II sv. rata

Objavljeno

na

KAKO SAM ZAROBLJEN NA ISTOČNOJ BOJIŠNICI U II SVJETSKOM RATU (VAŽNIJE SLIČICE I DOGAĐAJI)?

Objavljujemo sjećanje slavnog ratnog pilota Nikole Vučine (1907. – 2001.). Tekst je napisan vjerno, onako kako je on svoj život više puta ispričao. Znao je prijateljima pričati iste sličice više puta, ali svaki put jednako do u najsitniju pojedinost. Pričao je vrlo zanimljivo a priča se sastojala od niza oživljenih sličica.

nv1

Nikola Vučina Istočno bojište

Većinu II svjetskog rata proveo sam u ratnom zrakoplovstvu na Istočnoj bojišnici (15.(Kroat)/JG 52). Ja sam letio na avionu tipa  „Messerschmit“, dok su Rusi letjeli na mnogo slabijim avionima koje smo mi zvali „koće“. Prema našim avionima, to su bile gotovo igračke. Pilot je trebao podići avion iznad cilja, ostaviti komande, uzeti pušku te ciljati. Mi smo imali suvremene borbene avione sa strojnicom i topom u osovini aviona, kroz elisu i sve je bilo „na pucu“. Zbog toga je borba u zraku bila izrazito neravnopravna. Podvizi ruskih zrakoplovaca bili su gotovo samoubilački.

Kada god sam to mogao, nisam htio koristiti tu očitu prednost i obarati koće. Često sam oči u oči gledao protivnika.  Bili su to nezaboravni trenutci. U očima pilota se čitao strah koga bi svako ljudsko biće osjećalo. Bio je praktično bespomoćan. Namjerno sam promašivao sigurni pogodak. Koće bi se udaljile a posade bile srete da su ostale žive. Nisam to činio iz nekog osobitog političkog osjećaja, već iz čistog ljudskog i vojničkog. Često sam u zraku susretao ista lica Rusa, gotovo smo se poznavali.

Kada sam bio dežurni pilot – lovac u vojarni, mi bi organizirali i zabavu. Javili bi nam da idu ruske koće. Redovito sam se javljao kao dobrovoljac a želja mi je bila da spriječim zračni pokolj. Druga bi stvar bila da smo bili ravnopravni jer sam bio strastveni letač i borac.

 Posebno se sjećam jednog događaja koji je meni bio i tragičan i smiješan. Naime, mom avionu je zatrebao servis te sam morao letjeti u neki logor gdje su bile radionice za opravak i servisiranje zrakoplova. Tamo je bilo mnogo aviona i pilota koji su pripadali raznim narodima. Meni su rekli da nisam prijavljen za ručak u vojničkoj menzi te sam se trebao nekako snaći. Bio sam jako gladan a vrijeme je bilo prohladno, čak i hladno. Škrto sunce je koliko toliko grijalo (bilo je rano proljeće) i ja sam na krilu moga aviona rasprostro jednu krpu u koju sam zamotao dosta hrane. Nabavio sam i malo pića te sam sebi govorio da se dobro najedem i uživam u slobodnom vremenu, jer sam morao dugo čekati da dođem na red u hangaru. U tom času se oglasio alarm za uzbunu: zračni napad.

Rekli su da se moramo skloniti jer dolaze ruske koće. Meni se avion i onaj ručak nisu ostavljali te sam oklijevao. U daljini se vidio ruski avion koji je letio nisko. Bio je sam a niti jedan naš avion nije bio u zraku. Kada je bio iznad nas rukom izbaci neku eksplozivnu napravu. Ja potrčah a ona bomba ravno pade na moj jadni avion te ga zapali. Ode i onaj moj ručak!

nv2

Nikola Vučina, iskusni pilot II sv. rata.

Zarobljavanje

 Bilo je to jednog zimnog prohladnog dana. Oblačnost je bila niska, nekako u visini našega leta. Naša grupa je letjela po zadatku kada smo upali u jaku protuavionsku paljbu. Ubrzo sam otkrio kako susjedni avion gori a malo zatim sam osjetio jak udarac u moj avion a on se zatim i zapalio. Prema pravilima za takve slučajeve, treba se žurno udaljiti od neprijateljskih položaja, što je moguće više dok avion ne padne. Tako se šansa preživljavanja povećava ili ste čak mogli pasti na teritorij koji kontroliraju vaše snage.

Pilota u drugom zapaljenom avionu sam dobro poznavao jer sam mu u letačkoj školi u Mostaru bio instruktor leta. Za njega su me vezale i neke posebne uspomene. On je bi mnogo mlađi od mene, točnih godina se ne sjećam. Prezivao se, čini mi se Horvat a bio je iz okolice Varaždina. Među rijetkim pitomcima bio je jako visok, krakat i mršav. Jedva je stao u pilotsku kabinu.

 Još dok je trajala obuka u Mostaru pokazivao je znakove velikog straha. Nije se smio odvažiti da sam poleti i tako položi završni ispit. Razmišljalo se čak da se otpusti kao neuspješan pitomac. Međutim, ja sam smatrao da je pogreška u njegovu instruktoru a ne u njemu. Zamolio sam da ga prepuste meni te ako ne uspije da se tek tada otpusti. Tako je i bilo. Ja sam i tada važio za taktičnog i smirenog instruktora te sam u obuci imao velikog uspjeha.

 Nekoliko smo puta poletjeli te kružili oko Mostara. Nakon kratkog odmora, prišao sam mu i rekao glasom koji nije trpio pogovor:

–         Sine, letiš sam. Samo smireno.

 Problijedio je ali mi ništa nije odgovorio. Ja sam u zadnje sjedište stavio vreću s pijeskom kako bi avion letio vodoravno. Poletio je a mi smo ga pratili pogledom. Napravio je krug oko Mostara i uspješno prizemio. Poletio je još jednom i opet uspješno prizemio. Postao je jedan od najboljih pitomaca a kasnije je i drugima pomagao.

 Sada smo oba letjela zapaljena. U daljini se vidjela rijeka. Instinktivno sam znao da smo spašeni ako uspijemo preletjeti rijeku. Radionom sam nazvao kolegu i to mu rekao. Jedini način da zapaljeni avion odvezete malo dalje je okretanje u zraku, a to je vrlo teško. Ja sam uspio ali on nije. Pao je u polje s istu stranu rijeke. Ja sam na jedvite jade preletio rijeku i pao na neku oranicu. Brzo me je uhapsila ruska vojna policija, ubacila u njihov automobil i odvezli  u logor. Kasnije sam shvatio da je to zapravo bio njihov aerodrom. Policajci su mi usput kazali da su kolegu prije vojne policije pronašli seljaci te su ga tu i dotukli. Mene su zatvorili u nekakvu ćeliju iz koje sam virio van. Malo se moglo vidjeti, mračilo se i bilo je maglovito. U ćeliji je bilo vrlo hladno i bio sam sam. Zaključio sam po grmljavini motora da je to aerodrom a ne neki logor te da je tu malo zarobljenika. Kolegu nisu dovodili te sam zaključio da je zaista ubijen.

 Sutra dan sam zamijetio kako  mimo moje ćelije prolaze neka meni poznata lica. Prepoznao sam pilote onih koća s kojima sam se u više navrata borio i nisam ih htio oborit

 Brzo iza toga Rusi su imali vlastite vrlo dobre avione, ravne našima, te se situacija na bojišnici promijenila. 

Opet u Jugoslaviji

 Govorkalo se kako Rusija pomaže Jugoslaviju s velikim brojem aviona lovaca ali isto tako kako su na pomolu i neki politički problemi. Malo iza toga baš u našem vojnom učilištu iskupilo se više od 100 mladih pilota koji su učili vještinu leta na lovcu „JAK 3“. Isprva sam u toj grupi bio instruktorom a poslije su mi rekli kako sam određen da tu skupinu odvedem do Beograda.

 Došao je i taj dan kada smo krenuli za Beograd. Mislim da sam vodio skupinu od 103 lovca tipa JAK 3 koje je Rusija poslala Titu kao pomoć. S nama je pošlo i 7 ruskih lovaca koji su nas pratili i koji će se opet vratiti u Rusiju.

 Sletjeli smo na Beogradski aerodrom te smo se smjestili u već pripremljenoj vojarni. S nama su bili i ruski piloti. Kazali su nam da će nas Tito pozdraviti te će se ruski lovci potom vratiti kući. Međutim, Tito nije dolazio. Sjećam se kako je jedna čistačica, koja je krišom na mom stolu pregledala moje osobne dokumente (ili je za to bila zadužena) uzviknula:

–         Gle Hrvat a zapovjednik!

Malo iza toga posjetio me je jedan general iz Generalštaba. On mi je rekao da sam određen za zapovjednika te elitne lovačke skupine te da će glavnina biti stacionirana u Mostaru. Rekao mi je potom:

–         Nikola, još se ne zna  tko će vladati u Beogradu, Tito ili kralj. Jedni su za jednog a drugi za drugog. Europa je za kralja a Tito bolje stoji u Jugoslaviji. Tito se ovdje dobro zagaćio, pun mu je ormar odijela. Ali se opet ništa ne zna. Budi pametan i čekaj da se sve riješi.

Čekali smo 9 dana ali Tito nije dolazio. Ruski su se piloti vratili kući a odmah sutra Tito je došao pozdraviti nas.  Ja sam mu raportirao.  Mi smo i tada Titovo kašnjenje dovodili u vezu s njegovim sporom sa Staljinom.

 Sutra dan smo se rasporedili i ja sam s glavninom došao u Mostar, tamo gdje je sve i počelo.

U Mostar je s nama došao i jedan postariji i vrlo iskusan pilot iz Zagreba. Bio mi je pomoćnik. Jednoga dana je po zadatku avionom pošao u Zagreb. Kada se popeo na visinu od 2200 m njegov avion je eksplodirao i on je poginuo. Isljednici su požurili sve prikazati nesretnim slučajem izazvanim kvarom na zrakoplovu. Međutim, ja sam saznao da su pronađeni ostatci eksplozivne naprave podmetnute u avion.

To mi je bio znak. Ja sam slijedeći, čim obučim mlađe pilote. Toga časa sam donio odluku o bijegu.

Rb-DH/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sibinj – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpsko krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije – Sibinj 19. veljače 1935.

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. veljače 1931. – Mučki napad na hrvatskog znanstvenika i domoljuba dr. Milana pl. Šufflaya

Objavljeno

na

Objavio

U strogom centru Zagreba 18. veljače 1931. policijski agenti kraljeve Jugoslavije Ljubomir Belošević i Branko Zweger napali su hrvatskog znanstvenika i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.

«Nema te ideje budućnosti, koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti».

Ovim je riječima znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay na neki način sublimirao bit svojih političkih pogleda, kojima je temelj uvijek pronalazio u povijesti. Značenja tih riječi bili su, međutim, itekako svjesni i njegovi fizički i intelektualni atentatori i cenzori. Režim monarhofašističke Jugoslavije na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu, dok je režim komunističke Jugoslavije intelektualno likvidirao Šufflaya izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz narodne svijesti…

IN MEMORIAM – dr. Milan Šufflay (Lepoglava, 9. studenog 1879. – Zagreb, 19. veljače 1931.)

“Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad” – Piše jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih pisaca dr. Milan Šufflay.

Režim komunističke Jugoslavije je ne samo fizički, nego i intelektualno nastojao likvidirati Šufflaya, izbacivši njegovo ime iz knjiga i sveučilišta, a time, nadajući se, i iz hrvatske povijesti i narodne svijesti.

Znameniti hrvatski povjesničar, albanolog svjetskoga glasa, poliglot, književnik i pravaški političar dr. Milan Šufflay temelj svojih političkih pogleda uvijek je pronalazio u povijesti.

Glavni protivnik hrvatstva prema Šufflayu nije srpstvo, već jugoslavenstvo. Jugoslavenstvo je, dakle, a ne srpstvo – sve dok ne juriša na Hrvatsku – protivnik hrvatstva i negacija hrvatske misli, i stoga «… mi niti smo bili, niti ćemo ikada biti Jugoslavjani. Mi ne poznamo i ne priznamo ‘Jugoslavije’. Naša je lozinka Bog i Hrvati, pa Hrvatska Hrvatom».

Na brutalan je način, razbijanjem lubanje čekićem, ondašnji jugoslavenski režim fizički likvidirao Šufflaya, čime je poslao prešutnu poruku i svim drugim borcima za hrvatsku samostalnost što ih čeka ako nastave s otporom režimu .Tako se jugosloveni rješavaju svojih protivnika.Na žalost, ni ostamostaljenjem Hrvatske Šufflay nije u svijesti hrvatskog naroda dobio mjesto koje je svojom zadivljujućom erudicijom, širinom pogleda i bogatom ostavštinom zaslužio. A riječ je o «aristokratu duha» (Sagrak), koji uz Pilara, Lukasa i Kriškovića spada u najvažnije hrvatske političke pisce 20 st.

Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo.

Oni koji ne poznaju svoju povijest osuđeni su na njeno ponavljane, a oni koji ne uče iz svojih grešaka na i trajnu glupost.

Željan Jurlin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari