Pratite nas

Povijesnice

Nikola Vučina, iskusni pilot II sv. rata

Objavljeno

na

KAKO SAM ZAROBLJEN NA ISTOČNOJ BOJIŠNICI U II SVJETSKOM RATU (VAŽNIJE SLIČICE I DOGAĐAJI)?

Objavljujemo sjećanje slavnog ratnog pilota Nikole Vučine (1907. – 2001.). Tekst je napisan vjerno, onako kako je on svoj život više puta ispričao. Znao je prijateljima pričati iste sličice više puta, ali svaki put jednako do u najsitniju pojedinost. Pričao je vrlo zanimljivo a priča se sastojala od niza oživljenih sličica.

nv1

Nikola Vučina Istočno bojište

Većinu II svjetskog rata proveo sam u ratnom zrakoplovstvu na Istočnoj bojišnici (15.(Kroat)/JG 52). Ja sam letio na avionu tipa  „Messerschmit“, dok su Rusi letjeli na mnogo slabijim avionima koje smo mi zvali „koće“. Prema našim avionima, to su bile gotovo igračke. Pilot je trebao podići avion iznad cilja, ostaviti komande, uzeti pušku te ciljati. Mi smo imali suvremene borbene avione sa strojnicom i topom u osovini aviona, kroz elisu i sve je bilo „na pucu“. Zbog toga je borba u zraku bila izrazito neravnopravna. Podvizi ruskih zrakoplovaca bili su gotovo samoubilački.

Kada god sam to mogao, nisam htio koristiti tu očitu prednost i obarati koće. Često sam oči u oči gledao protivnika.  Bili su to nezaboravni trenutci. U očima pilota se čitao strah koga bi svako ljudsko biće osjećalo. Bio je praktično bespomoćan. Namjerno sam promašivao sigurni pogodak. Koće bi se udaljile a posade bile srete da su ostale žive. Nisam to činio iz nekog osobitog političkog osjećaja, već iz čistog ljudskog i vojničkog. Često sam u zraku susretao ista lica Rusa, gotovo smo se poznavali.

Kada sam bio dežurni pilot – lovac u vojarni, mi bi organizirali i zabavu. Javili bi nam da idu ruske koće. Redovito sam se javljao kao dobrovoljac a želja mi je bila da spriječim zračni pokolj. Druga bi stvar bila da smo bili ravnopravni jer sam bio strastveni letač i borac.

 Posebno se sjećam jednog događaja koji je meni bio i tragičan i smiješan. Naime, mom avionu je zatrebao servis te sam morao letjeti u neki logor gdje su bile radionice za opravak i servisiranje zrakoplova. Tamo je bilo mnogo aviona i pilota koji su pripadali raznim narodima. Meni su rekli da nisam prijavljen za ručak u vojničkoj menzi te sam se trebao nekako snaći. Bio sam jako gladan a vrijeme je bilo prohladno, čak i hladno. Škrto sunce je koliko toliko grijalo (bilo je rano proljeće) i ja sam na krilu moga aviona rasprostro jednu krpu u koju sam zamotao dosta hrane. Nabavio sam i malo pića te sam sebi govorio da se dobro najedem i uživam u slobodnom vremenu, jer sam morao dugo čekati da dođem na red u hangaru. U tom času se oglasio alarm za uzbunu: zračni napad.

Rekli su da se moramo skloniti jer dolaze ruske koće. Meni se avion i onaj ručak nisu ostavljali te sam oklijevao. U daljini se vidio ruski avion koji je letio nisko. Bio je sam a niti jedan naš avion nije bio u zraku. Kada je bio iznad nas rukom izbaci neku eksplozivnu napravu. Ja potrčah a ona bomba ravno pade na moj jadni avion te ga zapali. Ode i onaj moj ručak!

nv2

Nikola Vučina, iskusni pilot II sv. rata.

Zarobljavanje

 Bilo je to jednog zimnog prohladnog dana. Oblačnost je bila niska, nekako u visini našega leta. Naša grupa je letjela po zadatku kada smo upali u jaku protuavionsku paljbu. Ubrzo sam otkrio kako susjedni avion gori a malo zatim sam osjetio jak udarac u moj avion a on se zatim i zapalio. Prema pravilima za takve slučajeve, treba se žurno udaljiti od neprijateljskih položaja, što je moguće više dok avion ne padne. Tako se šansa preživljavanja povećava ili ste čak mogli pasti na teritorij koji kontroliraju vaše snage.

Pilota u drugom zapaljenom avionu sam dobro poznavao jer sam mu u letačkoj školi u Mostaru bio instruktor leta. Za njega su me vezale i neke posebne uspomene. On je bi mnogo mlađi od mene, točnih godina se ne sjećam. Prezivao se, čini mi se Horvat a bio je iz okolice Varaždina. Među rijetkim pitomcima bio je jako visok, krakat i mršav. Jedva je stao u pilotsku kabinu.

 Još dok je trajala obuka u Mostaru pokazivao je znakove velikog straha. Nije se smio odvažiti da sam poleti i tako položi završni ispit. Razmišljalo se čak da se otpusti kao neuspješan pitomac. Međutim, ja sam smatrao da je pogreška u njegovu instruktoru a ne u njemu. Zamolio sam da ga prepuste meni te ako ne uspije da se tek tada otpusti. Tako je i bilo. Ja sam i tada važio za taktičnog i smirenog instruktora te sam u obuci imao velikog uspjeha.

 Nekoliko smo puta poletjeli te kružili oko Mostara. Nakon kratkog odmora, prišao sam mu i rekao glasom koji nije trpio pogovor:

–         Sine, letiš sam. Samo smireno.

 Problijedio je ali mi ništa nije odgovorio. Ja sam u zadnje sjedište stavio vreću s pijeskom kako bi avion letio vodoravno. Poletio je a mi smo ga pratili pogledom. Napravio je krug oko Mostara i uspješno prizemio. Poletio je još jednom i opet uspješno prizemio. Postao je jedan od najboljih pitomaca a kasnije je i drugima pomagao.

 Sada smo oba letjela zapaljena. U daljini se vidjela rijeka. Instinktivno sam znao da smo spašeni ako uspijemo preletjeti rijeku. Radionom sam nazvao kolegu i to mu rekao. Jedini način da zapaljeni avion odvezete malo dalje je okretanje u zraku, a to je vrlo teško. Ja sam uspio ali on nije. Pao je u polje s istu stranu rijeke. Ja sam na jedvite jade preletio rijeku i pao na neku oranicu. Brzo me je uhapsila ruska vojna policija, ubacila u njihov automobil i odvezli  u logor. Kasnije sam shvatio da je to zapravo bio njihov aerodrom. Policajci su mi usput kazali da su kolegu prije vojne policije pronašli seljaci te su ga tu i dotukli. Mene su zatvorili u nekakvu ćeliju iz koje sam virio van. Malo se moglo vidjeti, mračilo se i bilo je maglovito. U ćeliji je bilo vrlo hladno i bio sam sam. Zaključio sam po grmljavini motora da je to aerodrom a ne neki logor te da je tu malo zarobljenika. Kolegu nisu dovodili te sam zaključio da je zaista ubijen.

 Sutra dan sam zamijetio kako  mimo moje ćelije prolaze neka meni poznata lica. Prepoznao sam pilote onih koća s kojima sam se u više navrata borio i nisam ih htio oborit

 Brzo iza toga Rusi su imali vlastite vrlo dobre avione, ravne našima, te se situacija na bojišnici promijenila. 

Opet u Jugoslaviji

 Govorkalo se kako Rusija pomaže Jugoslaviju s velikim brojem aviona lovaca ali isto tako kako su na pomolu i neki politički problemi. Malo iza toga baš u našem vojnom učilištu iskupilo se više od 100 mladih pilota koji su učili vještinu leta na lovcu „JAK 3“. Isprva sam u toj grupi bio instruktorom a poslije su mi rekli kako sam određen da tu skupinu odvedem do Beograda.

 Došao je i taj dan kada smo krenuli za Beograd. Mislim da sam vodio skupinu od 103 lovca tipa JAK 3 koje je Rusija poslala Titu kao pomoć. S nama je pošlo i 7 ruskih lovaca koji su nas pratili i koji će se opet vratiti u Rusiju.

 Sletjeli smo na Beogradski aerodrom te smo se smjestili u već pripremljenoj vojarni. S nama su bili i ruski piloti. Kazali su nam da će nas Tito pozdraviti te će se ruski lovci potom vratiti kući. Međutim, Tito nije dolazio. Sjećam se kako je jedna čistačica, koja je krišom na mom stolu pregledala moje osobne dokumente (ili je za to bila zadužena) uzviknula:

–         Gle Hrvat a zapovjednik!

Malo iza toga posjetio me je jedan general iz Generalštaba. On mi je rekao da sam određen za zapovjednika te elitne lovačke skupine te da će glavnina biti stacionirana u Mostaru. Rekao mi je potom:

–         Nikola, još se ne zna  tko će vladati u Beogradu, Tito ili kralj. Jedni su za jednog a drugi za drugog. Europa je za kralja a Tito bolje stoji u Jugoslaviji. Tito se ovdje dobro zagaćio, pun mu je ormar odijela. Ali se opet ništa ne zna. Budi pametan i čekaj da se sve riješi.

Čekali smo 9 dana ali Tito nije dolazio. Ruski su se piloti vratili kući a odmah sutra Tito je došao pozdraviti nas.  Ja sam mu raportirao.  Mi smo i tada Titovo kašnjenje dovodili u vezu s njegovim sporom sa Staljinom.

 Sutra dan smo se rasporedili i ja sam s glavninom došao u Mostar, tamo gdje je sve i počelo.

U Mostar je s nama došao i jedan postariji i vrlo iskusan pilot iz Zagreba. Bio mi je pomoćnik. Jednoga dana je po zadatku avionom pošao u Zagreb. Kada se popeo na visinu od 2200 m njegov avion je eksplodirao i on je poginuo. Isljednici su požurili sve prikazati nesretnim slučajem izazvanim kvarom na zrakoplovu. Međutim, ja sam saznao da su pronađeni ostatci eksplozivne naprave podmetnute u avion.

To mi je bio znak. Ja sam slijedeći, čim obučim mlađe pilote. Toga časa sam donio odluku o bijegu.

Rb-DH/kamenjar.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenog 1991. – Planinska satnija Velebit

Objavljeno

na

Objavio

Dana 24. studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit napokon su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita.

Naime, početkom studenog temperature na Velebitu spustile su se do nule, a uvjete su pogoršavale i hladne kiše koje su svakodnevno padale dva mjeseca.

Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

Pripadnici Planinske satnije bili su vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci. Njih 16 penjalo se na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT

Zapovjednik Planinske satnije Velebit bio je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin. Tijekom okupacije Lovinca prvi su put angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile. Sedamnaestero staraca u noći između 28. i 29. rujna, spuštajući ih kozjim stazama nosiljkama uspješno su prenijeli do Starigrada Paklenice.

Najvažnija zadaća Planinske satnije bila je prikupljanje podataka o položajima pobunjenika. Također, izveli su nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitija bila granatiranje Metka u prosincu, a provodili su i alpinističku obuku za pripadnike specijalne policije.

Tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer uvidio je stvarnu važnost Planinske satnije koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Iako je većim dijelom bila demobilizirana, tijekom 1994. godine istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe održavali su na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada.

Planinske postrojbe za posebne namjene i danas su elitni dio svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na velebitskom masivu branili slobodu svoje domovine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari