Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kad bi postojali, kako bi danas izgledali mafijaši?

Objavljeno

na

Cosa nostra ima dugu i složenu povijest, isprepletenu s društvenim tkivom i mentalitetom Sicilije, i ne može je se svesti samo na puki organizirani kriminal. Zgodno, ali prejednostavno objašnjenje bilo bi da se tamo uslijed nefunkcioniranja institucija razvio taj paralelni sistem koji uskače umjesto države ili protiv nje ako je bila neprijateljska. No u nekim fazama je “naša stvar” bila u izrazitoj simbiozi s državom, točnije, dijelovima politik, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Reci njihovim mafijašima da su amateri prema našima”, piše mi prijatelj nakon što sam mu odgovorio da sam u Palermu. E sad, kako da nađem mafijaša i kažem mu: scusi, devo dirle una cosa… i priopćim mu da su amateri prema hrvatskoj ekipi? Prije svega, mafijaša je teško naći jer osnovna stvar u pogledu mafije je to da ona ne postoji. To će vam reći svaki njen član. Neki bezvezni brbljavac će možda i pričati o tome, ili čak hvalisavo sugerirati da je on dio tog sistema, dok će svaki ozbiljan igrač, galantuomo, negirati da to postoji. O tome lijepo poučava basna o piletu u kokošinjcu u okolici Palerma koje je pitalo stariju perad postoji li mafija. Nakon što mu nisu znali odgovoriti, otiđe pile pitati gradonačelnika, on mu kaže da ne postoji, zatim upita suca, koji mu da isti odgovor, pita župnika – on također kaže da toga nema. Pile se na kraju potrage vraća u kokošinjac i na pitanje drugih postoji li mafija, odgovori – ne postoji. Od tada su ga svi gledali sa strahopoštovanjem uvjereni da je pile postalo član mafije.

Sicilija je raskošna u svojoj fizičkoj ljepoti, raznolikosti, dugoj povijesti i bogatoj kulturi pa njene poklonike, u koje spadam i sam, dodatno žalosti što je većina neupućenih stereotipno doživljava kao neki talijanski otok poznat po mafiji.

A taj neki otok je najveći na Mediteranu, ima preko pet milijuna stanovnika, dakle, Sicilijanaca je više nego Hrvata, računajući i obje dijaspore. Ona je i zemlja velike raznolikosti, vrh Sicilije, točnije Etne, s 3326 m je znatno viši od vrha Hrvatske, imaju otprilike jednako dugu obalu našoj, brojnije stare gradove, dva Nobela iz književnosti i puno drugih stvari o čemu će biti više govora u sljedećim sicilijanskim kolumnama.

No, brend je brend, a glavni sicilijanski će, nažalost, još dugo biti ono što Sicilijanci nazivaju cosa nostra, naša stvar, a ostatak svijeta mafija, što je sa strane pridodan izraz. Etimologija “mafije” je nejasna, neki lingvisti tvrde da mu je porijeklo u arapskom, a neki da je toskanskog porijekla. Prva dokumentirana uporaba te riječi na Siciliji dogodila se 1863. u jednom kazališnom komadu, komediji “I mafiusi de la Vicaria” čija je radnja smještena u zatvoru u Palermu. Pojam se kasnije proširio, ne samo za sicilijanski, nego i za organizirani kriminal obiteljskog tipa općenito.

Cosa nostra ima dugu i složenu povijest, isprepletenu s društvenim tkivom i mentalitetom Sicilije, i ne može je se svesti samo na puki organizirani kriminal. Zgodno, ali prejednostavno objašnjenje bilo bi da se tamo uslijed nefunkcioniranja institucija razvio taj paralelni sistem koji uskače umjesto države ili protiv nje ako je bila neprijateljska. No u nekim fazama je “naša stvar” bila u izrazitoj simbiozi s državom, točnije, dijelovima politike.

Kad bi ta ljubav pukla, ubijalo se masovno, pa su ostajali i cadaveri eccellenti, izuzetni leševi. Ubijani su generali, suci, visoki policijski službenici, parlamentarni zastupnici, gradonačelnici, istaknuti novinari, svećenici, ubijen je brat današnjeg predsjednika Italije Sergia Mattarelle, Piersanti Mattarella, koji je ustrijeljen 1980. dok je bio predsjednik pokrajine Sicilije.

Vrhunac pokolja događao se početkom devedesetih. Klan iz Coleonea, na čijem je čelu bio krvoločni capo Salvatore Totò Riina išao je do kraja. Napušten je svaki kodeks, ubijale su se i žene i djeca. Paradoksalno, čini se kako snaga mafije nije bila u njenoj nemoralnosti, već u dijelu svojevrsnog morala, osjećaja časti i izvaninstitucionalne pravde, koliko god ona bila nakaradno pojmljena. Kada je toga nestalo, cosa nostra izgubili je presudnu potporu i počeli su se javljati prvi pokajnici, provoditi uspješne istrage i suđenja. No njen zadnji trzaj je bio posebno krvav.

Vozeći se prema Palermu autocestom A29 upućenom vozaču je teško ne uzdrhtati pri pogledu na golemi spomenik sucu Giovanniju Falconeu koji dominira nad tom lijepom cestom uz more. Ubijen je 1992. dok se vozio s aerodroma u Palermo, zajedno sa suprugom i troje policajaca iz pratnje. Pripadnici klana iz Colenonea postavili su 400 kila eksploziva i daljinski digli u zrak veliki komad autoceste dok je njim prolazi automobil i pratnja nesretnog suca. Dva mjeseca kasnije autobombom usred Palerma ubijen je drugi važan sudac, Paolo Borsellino, zajedno s pet policajaca.

U katedrali u Palermu, nakon što se pokloni svetoj Rozaliji, zaštitnici grada, namjernik se, poput pape Franje lani, može pomoliti i na grobu blaženog Pina Puglisia, svećenika kojeg je mafija ubila 1993. Radio je s mladima, pokušavajući ih otrgnuti od kriminala, i na koncu postao prvi službeni mučenik Crkve kojeg je ubila cosa nostra.

Vrh mafijaške piramide je pometen tih devedesetih. Ne zna se je li do danas nešto slično rekonstruirano, ali činjenica je da je, u odnosu na to vrijeme, gledano izvana, stanje sigurnosti gotovo uzorno.

Vremena su se promijenila i ekipa je vjerojatno većinom ugrađena u legalne novčane tokove. “Potrebno je promijeniti sve kako bi sve ostalo isto” kaže lik u Gepardu, veličanstvenom povijesnom romanu objavljenom 1958., godinu dana nakon što je umro njegov autor, sicilijanski plemić Giuseppe Tomasi di Lampedusa, potomak obitelji koja je, između ostalog, gospodarila i otočićem Lampedusom, bližim Africi nego Siciliji, na kojeg danas pristaju ilegalni imigranti kojih ćemo i mi dobivati sljedovanje kao posebnu čast kad budemo presjedali EU.

Misao iz Geparda vrijedi za sva vremena u kojima se događaju lomovi. Na površini je doista sve promijenjeno. Kao turist na Siciliji se osjećam potpuno sigurno, nisam vidio nikakve džepare, nikakvo nasilje, niti čuo za krađe na plažama ili provale u automobile. Stanje je po tom pitanje neusporedivo bolje nego, primjerice, u Barceloni. Moguće je da tu sigurnost treba dijelom zahvaliti i onoj organizaciji koja ne postoji, jer je ugrađena u sve poslove i tijekove novca na otoku pa joj je u interesu turisti dolaze, lijepo i sigurno se osjećaju i spokojno troše novac.

Kad bi postojali, kako bi danas izgledali mafijaši? Kako bi se oblačili? Navodno, oni najniži, dilerčići, su u trenirkama i voze poluraspadnute skutere. Oni iznad njih su u skupim autima, furaju markiranu sportsku eleganciju. Capi nose najbolja odijela i najskuplje satove, žive u nedodirljivim vilama. No onaj na samom vrhu, “capo di tutti capi” na van živi skromno, oblači se kao penzioner. Bernardo Provenzano, boss koji je naslijedio Tota Riinu, kad su ga uhitili nakon više od 40 godina skrivanja, djelovao je poput skromnog djeda sa sela iz okolice Corleonea. I raniji bossovi su furali minimalizam, coppola na glavi, bijela košulja, jednostavno crno odijelo.

Tradicionalizam mafije se vidi i u dugoj uporabi lupare, skraćene puška bez kundaka, koja je nekada služila za lov na vukove, a koju su redovito koristili za egzekucije i nakon što su se pojavila efikasnija i lakše skrovita oružja. Lupara se može vidjeti i u Coppolinom Kumu.

Mafija nije samo parainstitucija nego i način razmišljanja. O tome, znatno dublje od amerikaniziranog prikaza kod Maria Puza, po kojem je snimljen Kum, možemo čitati kod Leonarda Sciascie, velikog sicilijanskog pisca čija su djela prevođena i na hrvatski.

Sciascia se u jednom intervjuu retorički zapitao kako ne biti pesimist u zemlji u kojoj ne postoji futur. Naime, u sicilijanskom dijalektu morfološki nema oblika za buduće vrijeme. Sicilijanci stoga i jezično žive u vječnoj sadašnjosti preko koje izražavaju i ono što će biti sutra.

Početkom srpnja talijanske novine su prenijele vijest da je u Villafratiju, blizu Palerma procesija s Presvetim koju je predvodio mjesni svećenik don Guglielmo Bivonam zastala pred kućom utamničenog mafijaškog bossa Cire Badamija, odati mu posebnu počast. Na to su zapovjednik karabinjera i gradonačelnik napustili procesiju i tužili župnika nadbiskupu Palerma.

Prošlog tjedna je munjevitom akcijom u kojoj je sudjelovalo više od 200 ljudi specijalnog odreda talijanske policija i FBI-a, istovremeno u New Yorku i Palermu uhićeno 19 članova klanova Inzerillo i Gambino, među kojima i Salvatore Gambino, gradonačelnik Torrette. Budući da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja, na pitanje ima li mafije na Siciliji razborit izvjestitelj bi mogao odgovoriti kao onaj dedo u Širokom Brijegu (tada Lištici) kad su koncem 80-ih pitali ima li nacionalizma u Lištici: Da ga ima… nema ga, a da ga nema… ima ga!

Ja je nisam vidio, dakle, ako me u zaključku ovog prvog dijelu sicilijanskog dnevnika pitate ima li mafije na Siciliji, moj odgovor je – naravno da nema.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

E, da nam je više Srba, Cigana i govana!

Objavljeno

na

Objavio

Tramošnica, Tolisa, Paklarevo, Kreševo, Posušje,… samo su neki natpisi koje viđamo na ponosno izvješenim hrvatskim zastavama tijekom utakmica „Vatrenih“, a i drugih nacionalnih vrsta.

Zanimljivo, ta, široj hrvatskoj javnosti gotovo posve nepoznata sela i mjestašca, baš kao i većina toponima koji rese hrvatske zastave za sportskih susreta, ne nalaze se u Hrvatskoj, nego u drugoj državi – Bosni i Hercegovini. K tome se i iza onih poznatijih, na tribinama sve učestalijih, zapadnoeuropskih destinacija, poput Beča, Berlina, Stuttgarta, Züricha,… kriju uglavnom Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Ne samo zato što još od doba jugovine, te atmosferilije dokazano štetne za opće, tjelesno i duševno hrvatsko zdravlje, oni čine poveći udjel među Hrvatima u zapadnoj Europi, nego nadasve zato što emotivnu i identitetsku vezu s Hrvatskom uspijevaju očuvati u većoj mjeri od drugih im sunarodnjaka.

Za njih očito ne vrijedi ona – daleko od očiju, daleko od srca! I kad odu, nerijetko pogođeni nepravednim odnosom onih koji u Hrvatskoj kreiraju iskrivljenu sliku o svemu, pa tako i o njima, Hrvatsku ne preziru i ne proklinju. Na užas ideologa razvaline za Nju im još uvijek živo srce bije.

Država i domovina kao Crkva i vjera

Tko želi zbiljski osjetiti hrvatsko domovinsko zajedništvo, ponajbolja prigoda pružit će mu se zatekne li se u onome mozaiku kockica i kolopletu govora i naglasaka u kojima se isprepliću ča, kaj i što, kad se rijeke Hrvata slijevaju prema stadionu na kojem igra Hrvatska.

Svojevrsna je to procesija u kojoj se dodiruju s mukom ostvarena hrvatska država i iskonska emocija prema hrvatskoj domovini. Jer kad ne bi bilo države, tog institucionalnog okvira kojeg ipak ne čine samo porezi i birokracija, kao ni simboli u vidu zastave, grba i himne, ne bi bilo ni državne reprezentacije niti njezinih nastupa na svjetskoj pozornici. I zato je, među ostalim, država važna.

Uostalom, kad ne bi bila važna, ne bi prevladavajući mediji isijavali toliko ogorčenje prema njoj. „Ova država“ im je za sve kriva, baš kao što ona bivša nije bila nizašto. Njoj je kriv bio unutarnji i vanjski neprijatelj, a kako ju je upravo taj tandem rastvorio i novu državu stvorio, zato im valjda i jest „ova država“ toliko kriva.

Naravno, državni okvir nipošto nije savršen niti može pružiti pravdu svakom pojedincu. Ne može takav biti već i stoga što ga tvore po naravi kvarljivi ljudi. U tom je smislu država donekle usporediva s Crkvom kao zajednicom vjernika. Jedino što Crkva, za razliku od propadljive države – mada to što je propadljiva, ne znači da se za nju ne treba boriti, čuvati je i graditi – nije samo ljudska tvorevina niti je samo ljudskom rukom vođena.

U jamstvenom joj listu stoji potpis Nebesa da je ni najpokvareniji i najpodmukliji ljudi, pa čak i oni dobrih namjera, bili u njoj ili izvan nje, ne će uništiti, da je ni paklena vrata ne će nadvladati. S druge strane, domovina je usporediva s vjerom. Idealna je i savršena, nevina i čista, prebiva u toplini gorljivog srca, ne u zakonskim paragrafima.

U realnosti je, pak, nedostižna poput fatamorgane, ma koliko se državu težilo približiti joj. No, ljubav prema domovini, domoljublje, nezamjenjivo je vrelo poticaja da se država čuva i gradi, da napreduje. Tu su vezu uočili i oni kojima hrvatska domovina nije na srcu. Dobro znaju, kad se zabije klin između države i domovine, od države ostane tek prazna ljuštura, puki zemljopisni pojam, a od domovine samo daleki sanak pusti.

Dvije države, jedna domovina!

Jedva preživjevši sve povijesne križeve na raskrižju velikih svjetskih civilizacija, domovina Hrvata se danas prostire kroz dvije države – Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I dok Hrvati iz Bosne i Hercegovine njih obje osjećaju svojim domom, u glavama dobrog dijela Hrvata u Hrvatskoj stvorena je neka nepremostiva barijera prema Bosni i Hercegovini kao domovini hrvatskog naroda.

Doimlje im se poput nečeg dalekog, egzotičnog, smještenog tamo negdje iza sedam mora i sedam gora, u što se najbolje ne pačati. Da je klin između Hrvata dviju država jedne hrvatske domovine uspješno ubačen, moglo se dobro vidjeti u vremenima kad im je gorilo pod nogama, kad se stvarala hrvatska država.

Tada su Hrvati iz BiH u daleko iznadprosječnom broju prionuli popuniti redove prvih policijskih i vojnih postrojbi Hrvatske, slično kao što danas pune redove tribina kad igra Hrvatska. A nisu li i ponajveći ratni junaci i zapovjednici obrana gradova ’91, ponajprije onih u napaćenoj Slavoniji, mahom nosili „kamenjarska“ prezimena?

Međutim, s druge strane, kad je Hrvatima u BiH zatrebala pomoć u gadnoj nevolji, jer dvojica jačih su im radili o glavi, među Hrvatima u Hrvatskoj nerijetko se osjetio izvjestan zazor, milijun razloga da se ne pruži ruka. Oni taj narod ne poznaju, jer, kako ih uvjeriše, to je ipak druga država. Nije im bilo na kraj pameti pomisliti kako je ta druga država sastavni dio iste hrvatske domovine, još manje da sve što nam je vrijedno možemo steći samo zajedno.

Ipak, našlo se i tada Hrvata s dovoljno soli u glavi i žara u srcu da moćna neprijateljska sila bude u proljeće ’92 zaustavljena, time i Hrvatska obranjena, i to na Livanjskom polju, u drugoj državi. A potom se, zimi ’94 i ljeti ’95, Hrvatska s iste geografske lokacije počela oslobađati. I što sad – poništit ćemo „utakmicu“ jer je Livanjsko polje u drugoj državi? Pravit ćemo se kao da nije ostvaren tisućljetni san i da Hrvatska nije tu zahvaljujući zajedničkim vojnim operacijama Hrvata iz Hrvatske i BiH na teritoriju BiH?

Zaboravit ćemo da je slavodobitnim okončanjem rata Hrvatska ostala cjelovita i da je u to utkana i žrtva BiH Hrvata, kako u ratu, tako i u miru koji je uslijedio? Stoga je pristojno češće se prisjetiti kako ima i onih kojima je još teže, kojima pomoć više treba, a nisu u Hrvatskoj. Jer ti danas sa svojih ognjišta cure i brže nego što se odlazi iz iseljavanjem najviše pogođenih dijelova Hrvatske.

Hrvati vaši i naši

Hrvati u BiH desetljećima su predstavljali biološku zalihu za popunjavanje demografskih rupa Hrvatske uslijed katastrofalne spolne i dobne neravnoteže uzrokovane smaknućem mnoštva mladih muškaraca u poraću Drugoga svjetskog rata (doduše, ta je katastrofa pogodila i njih, no ipak ih nije spriječila da se oporave).

Blijedoj demografskoj slici ubrzo je pridonijelo i zdušno prihvaćanje razornih tekovina suvremenog načina života, te predavanje životnom pesimizmu, sklonost čemu se i danas osjeća. Hrvati iz BiH su se toj napasti najdulje opirali zadržavajući dovoljno visok natalitet da nasele Hrvatsku i šire, a da se istodobno održe i u matičnoj državi u solidnom broju.

No, s takvim životnim stilom nisu uživali baš naročitu popularnost među onima koje su u Hrvatskoj zatekli, o čemu svjedoči dokumentirana filmska priča o naseljavanju požeškog kraja došljacima iz Rame sredinom prošlog stoljeća. Domaći svijet, što starosjedioci, što tek pokoljenje-dva ranije doseljeni Zagorci i Ličani, sumnjičavo je vrtio glavom na te „Bosance“ (njima su svi oni „Bosanci“), jer njihove žene se kote k’o zečice rađajući i dvoznamenkasti broj djece. Umjesto jedno do dvoje kao sav normalan svijet,… koji se već u ono vrijeme manio Očenaša. Ne, doduše, formalno, nego u njegovoj biti.

I danas, u najnovijem valu iseljavanja iz Hrvatske uvelike prednjače Hrvati porijeklom iz BiH. Naime, poznato je kako su mnogi Hrvati protjerani iz sjeverne Bosne zamijenili kuće i imanja sa Srbima u pojasu uz granicu s BiH (Slavonija i Sisačko-moslavačka županija), a upravo su ta područja najjače zahvaćena iseljavanjem. To, naravno, ne znači da zbog loše gospodarske situacije, dobrim dijelom uvjetovane nezavidnim položajem slijepog crijeva, okruženog ne baš najrazvijenijim dijelom Mađarske, te Srbijom i BiH, iz Slavonije ne iseljavaju i drugi.

No, da su Hrvati doseljeni iz BiH u tomu dosta zastupljeniji, zorno pokazuju sljedeća dva primjera iz drugih krajeva Lijepe Naše. Zagrebačka županija sa znatnijim udjelom Hrvata iz BiH ima dva do tri puta veću stopu iseljavanja u inozemstvo s obzirom na ukupni broj stanovnika od susjedne Krapinsko-zagorske županije, unatoč tome što je gospodarski osjetno razvijenija od nje. Također, iseljavanje iz Knina, naseljenog uglavnom Hrvatima iz BiH, višestruko premašuje ono iz Vodica u istoj županiji.

Razlozi pojačanog iseljavanja nedavno doseljenih bosansko-hercegovačkih Hrvata su dvojaki. Objektivno, iseljavanje olakšava činjenica što je njihova dijaspora u zapadnoj Europi čvrsto i duboko ukorijenjena, kao posljedica neomiljenosti u prošloj državi koja ih se s vidnim olakšanjem rješavala. Mnogi tamo imaju već uhodane poslove, a kako su čvrsto povezani rođačkim i inim vezama, novake tamo očekuje prijateljsko okruženje puno prilika u nikad dostupnijem im bogatom svijetu.

Dodatno, oni koji su se pred četvrt stoljeća doselili u Hrvatsku, nisu se još stigli tamo ukorijeniti, što psihološki olakšava odlazak u tuđinu. Osim toga, ozračje neprihvaćanja na granici otvorenog neprijateljstva, koje mediji nimalo slučajno šire spram Hrvata iz BiH, pomaže da ih se u Hrvatskoj percipira kao strano tijelo, neprilagođene krkane koji okidaju na cajke i bogate se na sumnjivim poslovima iskorištavajući ovdašnje pitomo pučanstvo.

Iritaciju samo još pojačava to što su Hrvati porijeklom iz BiH iznadprosječno zastupljeni tamo gdje tradicionalno prebiva zdrav hrvatski duh – što u zdravom tijelu, čega je primjer sport, što u zdravoj duhovnosti, među svećenicima i časnim sestrama.

Smežurani tartuf ili ipak grašak?

Osim klina koji zabijaju među Hrvate iz dvije države jedne hrvatske domovine, medijski teroristi ništa manje revni nisu i u zabijanju klina između vodećih hrvatskih ljudi i naroda.

Još u vrijeme predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, a i danas se priča po istoj špranci ponavlja, gadili su narodu vodeće hrvatske ljude namećući mu kao zamjene one vodstva nedostojne, što bi nerijetko poprimalo i karikaturalne obrise. Ha, lako se rugati onome koji dopušta da mu se ruga. Štoviše, i hrli za tim.

I dok su se poslije pobjedničkog rata na tapeti našli istaknuti vojskovođe i zapovjednici obrana hrvatskih gradova ’91, danas se razapinje one koji vode hrvatski sport, posebno njegovu najplodonosniju i najpopularniju granu, izvorište i pojilište hrvatskoga duha danas – nogomet. A vode ga i u financijskom i u sportskom pogledu toliko uspješno da bolje jedva i može. Ipak, neki to ne mogu nikako podnijeti pa za druge na svijetu ne žele ni čuti.

Drugi ih, pak, istina nevoljko, ipak prihvaćaju, ali ne propuštaju dometnuti kako im jako smetaju oni koji sve to vode i još, da stvar bude gora, od toga zarađuju. Uspješno nužno mora biti nemoralno, maksima je neuspješnih, koji vlastitu neuspješnost nastoje prikriti i moralno opravdati osjećajem moralne nadmoći. Stoga im ne smetaju oni čije neuspješno upravljanje Hrvati moraju solidarno plaćati milijardama iz proračuna, pa bi sad, služeći se istim tim receptom upropastili i hrvatski nogomet.

Takvih, a riječ je o do srži korumpiranima, pasioniranim potrošačima prevladavajućih medijskih sadržaja, je i apsolutno i relativno najviše u dva najveća hrvatska grada – u Zagrebu i Splitu – pa možda baš zato tamo, kad igra nacionalna vrsta, na tribinama dominiraju ljudi iz provincije i dijaspore. Lišeno hordi huligana, socijalističkih samoupravljača, ozračje odjednom postaje fantastično. Ni traga zloći i neredu, niti tko sramoti Hrvatsku, niti izvrgava ruglu i pogrdama igrače i vodeće nogometne dužnosnike.

Slučajno ili ne, čelni protagonisti hrvatskog nogometa na ovaj su ili onaj način neodvojivo povezani s BiH. Arhitekt i vrijedni neimar čitavog sustava, za kojeg se vjeruje da još uvijek poteže konce iz sjene, Zdravko Mamić, porijeklom je Duvnjak, a njegov nerazuman pravosudni progon pokazuje kako možda i nije tako loše što je domovina u dvije države.

Davor Šuker, predsjednik Saveza, je iz okolice Livna, odakle je i srebrni izbornik Zlatko Dalić. A Luka Modrić. maestro na terenu, u ključnim se trenutcima igračkog razvoja čeličio u mostarskom Zrinjskom. Prošavši sito i rešeto rabijatne lige, odagnao je sumnje kako zbog naizgled krhke tjelesne građe ne može postati veliki igrač. I druga prvoklasna vedeta, Ivan Rakitić porijeklom je iz BiH.

Svakog od tih stupova hrvatskog nogometa svako malo se nestrpljivo tjera, bilo medijski, bilo pravosudno, bilo nahuškanom ulicom. Ma, kad će već jednom otić’? Ta, dosadili su uspjesima i medijskim bogovima i narodu! I kako se onda ne zapitati što to mora biti u glavi onoga koji bespogovorno prihvaća da ti koji tjeraju najbolje hrvatske ljude žele dobro Hrvatskoj? Smežurani tartuf? Ili možda ipak isto takav grašak? Štogod bilo, izvor je čudnovate logike koja potvrđuje da dopustiš li da ti se srce raskoli i u njega usipa žuč, i um teško stradava.

„Ponos“ Grada Zagreba

I dok se ključni akteri najuspješnije hrvatske priče tretiraju svakojako, samo ne kao narodno blago, štoviše, i dalje se preznojavaju na medijski potpaljenoj lomači, dotle benzin dolijevaju oni koji, nesposobni činiti bilo što društveno korisno, žive od legalizirane milostinje.

Porezni su to patrioti kao što je to i Milorad Pupovac. Napokon, parkirani su na istoj strani proračuna, naravno, onoj rashodovnoj. I oni su jako ogorčeni, samo ogorčenje ne iskazuju melodramatskim istupima na tiskovnim konferencijama, nego drukčije. Tako, kao plod njihova umovanja, bočnu fasadu Muzeja Grada Zagreba na Gornjem gradu krase grafiti – MAMIĆU SRBINE i MAMIĆU CIGANE – između kojih se ugnijezdio treći – MODRIĆ GOVNO – posvećen najboljem nogometašu svijeta 2018. godine.

Mediji, inače vrlo osjetljivi na etnički motivirane diskvalifikacije, sad kao da sa simpatijama gledaju na njih, posebno na istovjetne poruke Mamiću s gotovo svakog zagrebačkog ćoška. Izgleda da im je mržnja, ako je usmjerena prema Mamiću, prihvatljiva čak i kad je mjerena Srbima i Ciganima.

Ni Milorad Pupovac u svom čuvenom godišnjaku, u kojem pedantno bilježi i najmanje prijestupe te vrste, ne navodi to, u javnom prostoru zacijelo najčešće spominjanje Srba kao karakterne mjere. Moguće procjenjuje da se tako izražava veća mržnja prema Mamiću nego prema Srbima (jer on je ipak i Cigan), a što mu očito nije neprihvatljivo. Tko prešućuje, slaže se!

Osim ako ovdje nije riječ o satiri iliti performansu nekog umjetnika habitusa i kalibra Siniše Labrovića, koji zaustavlja prolaznike pa ih tjera da u nekoj vrsti igre „vrača pogađača“ iz spomenutih grafita pokušaju odgonetnuti koji je Srbin, koji Cigan, a koji, da prostite, govno. A možda je ipak riječ o suptilnom vapaju ka multikulturalnosti orijentiranih službi Grada Zagreba kojim žele poručiti – e, gdje bi nam bio kraj da nam je više Srba, Cigana i govana!

Jer kako inače objasniti da se u tim službama još nije našlo nikoga tko bi naložio izbrisati tu sramotu s gradskog objekta prvog reda, udaljenog svega nekih stotinjak metara od Trga svetog Marka i sjedišta najviših državnih institucija?

Objašnjenje, moguće, leži u tome što tamo samo jedan, a i taj je iz BiH, nekaj dela i bez da mu se izrijekom veli. Samo, ovih je dana i on sav u gorućem poslu pa će na „ponos“ građana Zagreba spomenuti grafiti još neko vrijeme krasiti fasade srca njihova grada.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari