Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kad bi postojali, kako bi danas izgledali mafijaši?

Objavljeno

na

Cosa nostra ima dugu i složenu povijest, isprepletenu s društvenim tkivom i mentalitetom Sicilije, i ne može je se svesti samo na puki organizirani kriminal. Zgodno, ali prejednostavno objašnjenje bilo bi da se tamo uslijed nefunkcioniranja institucija razvio taj paralelni sistem koji uskače umjesto države ili protiv nje ako je bila neprijateljska. No u nekim fazama je “naša stvar” bila u izrazitoj simbiozi s državom, točnije, dijelovima politik, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Reci njihovim mafijašima da su amateri prema našima”, piše mi prijatelj nakon što sam mu odgovorio da sam u Palermu. E sad, kako da nađem mafijaša i kažem mu: scusi, devo dirle una cosa… i priopćim mu da su amateri prema hrvatskoj ekipi? Prije svega, mafijaša je teško naći jer osnovna stvar u pogledu mafije je to da ona ne postoji. To će vam reći svaki njen član. Neki bezvezni brbljavac će možda i pričati o tome, ili čak hvalisavo sugerirati da je on dio tog sistema, dok će svaki ozbiljan igrač, galantuomo, negirati da to postoji. O tome lijepo poučava basna o piletu u kokošinjcu u okolici Palerma koje je pitalo stariju perad postoji li mafija. Nakon što mu nisu znali odgovoriti, otiđe pile pitati gradonačelnika, on mu kaže da ne postoji, zatim upita suca, koji mu da isti odgovor, pita župnika – on također kaže da toga nema. Pile se na kraju potrage vraća u kokošinjac i na pitanje drugih postoji li mafija, odgovori – ne postoji. Od tada su ga svi gledali sa strahopoštovanjem uvjereni da je pile postalo član mafije.

Sicilija je raskošna u svojoj fizičkoj ljepoti, raznolikosti, dugoj povijesti i bogatoj kulturi pa njene poklonike, u koje spadam i sam, dodatno žalosti što je većina neupućenih stereotipno doživljava kao neki talijanski otok poznat po mafiji.

A taj neki otok je najveći na Mediteranu, ima preko pet milijuna stanovnika, dakle, Sicilijanaca je više nego Hrvata, računajući i obje dijaspore. Ona je i zemlja velike raznolikosti, vrh Sicilije, točnije Etne, s 3326 m je znatno viši od vrha Hrvatske, imaju otprilike jednako dugu obalu našoj, brojnije stare gradove, dva Nobela iz književnosti i puno drugih stvari o čemu će biti više govora u sljedećim sicilijanskim kolumnama.

No, brend je brend, a glavni sicilijanski će, nažalost, još dugo biti ono što Sicilijanci nazivaju cosa nostra, naša stvar, a ostatak svijeta mafija, što je sa strane pridodan izraz. Etimologija “mafije” je nejasna, neki lingvisti tvrde da mu je porijeklo u arapskom, a neki da je toskanskog porijekla. Prva dokumentirana uporaba te riječi na Siciliji dogodila se 1863. u jednom kazališnom komadu, komediji “I mafiusi de la Vicaria” čija je radnja smještena u zatvoru u Palermu. Pojam se kasnije proširio, ne samo za sicilijanski, nego i za organizirani kriminal obiteljskog tipa općenito.

Cosa nostra ima dugu i složenu povijest, isprepletenu s društvenim tkivom i mentalitetom Sicilije, i ne može je se svesti samo na puki organizirani kriminal. Zgodno, ali prejednostavno objašnjenje bilo bi da se tamo uslijed nefunkcioniranja institucija razvio taj paralelni sistem koji uskače umjesto države ili protiv nje ako je bila neprijateljska. No u nekim fazama je “naša stvar” bila u izrazitoj simbiozi s državom, točnije, dijelovima politike.

Kad bi ta ljubav pukla, ubijalo se masovno, pa su ostajali i cadaveri eccellenti, izuzetni leševi. Ubijani su generali, suci, visoki policijski službenici, parlamentarni zastupnici, gradonačelnici, istaknuti novinari, svećenici, ubijen je brat današnjeg predsjednika Italije Sergia Mattarelle, Piersanti Mattarella, koji je ustrijeljen 1980. dok je bio predsjednik pokrajine Sicilije.

Vrhunac pokolja događao se početkom devedesetih. Klan iz Coleonea, na čijem je čelu bio krvoločni capo Salvatore Totò Riina išao je do kraja. Napušten je svaki kodeks, ubijale su se i žene i djeca. Paradoksalno, čini se kako snaga mafije nije bila u njenoj nemoralnosti, već u dijelu svojevrsnog morala, osjećaja časti i izvaninstitucionalne pravde, koliko god ona bila nakaradno pojmljena. Kada je toga nestalo, cosa nostra izgubili je presudnu potporu i počeli su se javljati prvi pokajnici, provoditi uspješne istrage i suđenja. No njen zadnji trzaj je bio posebno krvav.

Vozeći se prema Palermu autocestom A29 upućenom vozaču je teško ne uzdrhtati pri pogledu na golemi spomenik sucu Giovanniju Falconeu koji dominira nad tom lijepom cestom uz more. Ubijen je 1992. dok se vozio s aerodroma u Palermo, zajedno sa suprugom i troje policajaca iz pratnje. Pripadnici klana iz Colenonea postavili su 400 kila eksploziva i daljinski digli u zrak veliki komad autoceste dok je njim prolazi automobil i pratnja nesretnog suca. Dva mjeseca kasnije autobombom usred Palerma ubijen je drugi važan sudac, Paolo Borsellino, zajedno s pet policajaca.

U katedrali u Palermu, nakon što se pokloni svetoj Rozaliji, zaštitnici grada, namjernik se, poput pape Franje lani, može pomoliti i na grobu blaženog Pina Puglisia, svećenika kojeg je mafija ubila 1993. Radio je s mladima, pokušavajući ih otrgnuti od kriminala, i na koncu postao prvi službeni mučenik Crkve kojeg je ubila cosa nostra.

Vrh mafijaške piramide je pometen tih devedesetih. Ne zna se je li do danas nešto slično rekonstruirano, ali činjenica je da je, u odnosu na to vrijeme, gledano izvana, stanje sigurnosti gotovo uzorno.

Vremena su se promijenila i ekipa je vjerojatno većinom ugrađena u legalne novčane tokove. “Potrebno je promijeniti sve kako bi sve ostalo isto” kaže lik u Gepardu, veličanstvenom povijesnom romanu objavljenom 1958., godinu dana nakon što je umro njegov autor, sicilijanski plemić Giuseppe Tomasi di Lampedusa, potomak obitelji koja je, između ostalog, gospodarila i otočićem Lampedusom, bližim Africi nego Siciliji, na kojeg danas pristaju ilegalni imigranti kojih ćemo i mi dobivati sljedovanje kao posebnu čast kad budemo presjedali EU.

Misao iz Geparda vrijedi za sva vremena u kojima se događaju lomovi. Na površini je doista sve promijenjeno. Kao turist na Siciliji se osjećam potpuno sigurno, nisam vidio nikakve džepare, nikakvo nasilje, niti čuo za krađe na plažama ili provale u automobile. Stanje je po tom pitanje neusporedivo bolje nego, primjerice, u Barceloni. Moguće je da tu sigurnost treba dijelom zahvaliti i onoj organizaciji koja ne postoji, jer je ugrađena u sve poslove i tijekove novca na otoku pa joj je u interesu turisti dolaze, lijepo i sigurno se osjećaju i spokojno troše novac.

Kad bi postojali, kako bi danas izgledali mafijaši? Kako bi se oblačili? Navodno, oni najniži, dilerčići, su u trenirkama i voze poluraspadnute skutere. Oni iznad njih su u skupim autima, furaju markiranu sportsku eleganciju. Capi nose najbolja odijela i najskuplje satove, žive u nedodirljivim vilama. No onaj na samom vrhu, “capo di tutti capi” na van živi skromno, oblači se kao penzioner. Bernardo Provenzano, boss koji je naslijedio Tota Riinu, kad su ga uhitili nakon više od 40 godina skrivanja, djelovao je poput skromnog djeda sa sela iz okolice Corleonea. I raniji bossovi su furali minimalizam, coppola na glavi, bijela košulja, jednostavno crno odijelo.

Tradicionalizam mafije se vidi i u dugoj uporabi lupare, skraćene puška bez kundaka, koja je nekada služila za lov na vukove, a koju su redovito koristili za egzekucije i nakon što su se pojavila efikasnija i lakše skrovita oružja. Lupara se može vidjeti i u Coppolinom Kumu.

Mafija nije samo parainstitucija nego i način razmišljanja. O tome, znatno dublje od amerikaniziranog prikaza kod Maria Puza, po kojem je snimljen Kum, možemo čitati kod Leonarda Sciascie, velikog sicilijanskog pisca čija su djela prevođena i na hrvatski.

Sciascia se u jednom intervjuu retorički zapitao kako ne biti pesimist u zemlji u kojoj ne postoji futur. Naime, u sicilijanskom dijalektu morfološki nema oblika za buduće vrijeme. Sicilijanci stoga i jezično žive u vječnoj sadašnjosti preko koje izražavaju i ono što će biti sutra.

Početkom srpnja talijanske novine su prenijele vijest da je u Villafratiju, blizu Palerma procesija s Presvetim koju je predvodio mjesni svećenik don Guglielmo Bivonam zastala pred kućom utamničenog mafijaškog bossa Cire Badamija, odati mu posebnu počast. Na to su zapovjednik karabinjera i gradonačelnik napustili procesiju i tužili župnika nadbiskupu Palerma.

Prošlog tjedna je munjevitom akcijom u kojoj je sudjelovalo više od 200 ljudi specijalnog odreda talijanske policija i FBI-a, istovremeno u New Yorku i Palermu uhićeno 19 članova klanova Inzerillo i Gambino, među kojima i Salvatore Gambino, gradonačelnik Torrette. Budući da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivnja, na pitanje ima li mafije na Siciliji razborit izvjestitelj bi mogao odgovoriti kao onaj dedo u Širokom Brijegu (tada Lištici) kad su koncem 80-ih pitali ima li nacionalizma u Lištici: Da ga ima… nema ga, a da ga nema… ima ga!

Ja je nisam vidio, dakle, ako me u zaključku ovog prvog dijelu sicilijanskog dnevnika pitate ima li mafije na Siciliji, moj odgovor je – naravno da nema.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari