Pratite nas

Kolumne

Nitko nema što Hrvatska imade …

Objavljeno

na

Neki dan mi jedan veliki hrvatski književnik u razgovoru reče da tranzicija u Hrvatskoj, a također i u većini drugih postsocijalističkih zemalja, nije uspjela. Mislio je pri tomu na činjenicu da su komunističke elite posredstvom niza ideoloških maskarada uspjele zadržati poluge sistema u svojim rukama. Iliti po narodski Što Partija koti, to petokraku nosi. Ako ne na čelu, ono u srcu.

racanDakle, tranzicija iz jednoumlja u demokraciju nije uspjela, a potrošena je silna energija, potrošene su nade, zanosi, htijenja, životi. Zaoštravajući tezu do kraja, možemo stoga tvrditi – i da se ništa u smislu demokratizacije i borbe za slobodu nije događalo, danas bi na čelu Hrvatske, simbolično rečeno, bili Josipović i Milanović, oni sami ili neki drugi iz tog istog miljea. Ili, da parafraziram Milanovića, i da ništa nismo radili – isto bi se dogodilo.

Složio sam se sa svojim sugovornikom, no sama ideja tranzicije ne čini mi se više tako neupitnom kao nekada. Naime, cilj kojemu smo težili, ta famozna demokracija, odavno ne sja nekadanjim sjajem. Gledajući današnje europske vođe, čovjek se ne može oteti dojmu da je riječ o lošim glumcima. Koji nemaju pojma o svršetku komada koji izvode. A on bi mogao biti čak i krvav, no koga briga za to. Važno je da predstava teče. Recimo, jedan Manuel Barosso, Portugalac, u mladosti maoist, poslan u Bruxelles da manje štete čini u rodnom Portugalu. Nakon razgovora s Putinom o ukrajinskoj krizi taj lik pusti u javnost informaciju kako je Putin prijetio da će zauzeti Kijev za dva tjedna. Kada mu iz Putinova ureda odgovore da laže i da će objaviti snimku razgovora između njega i Putina, on se povlači i objašnjava kako je ta izjava ”izvučena iz konteksta”. I taj tip ”vodio” EU nekoliko zadnjih godina!?

Proljetos sam obišao pola Zagreba tražeći obične žarulje, svugdje nude samo ove nove, štedne. Em su skupe, em su otrovne, em loše svijetle. Ali, eto, prilagođavamo se Europi. Sada čitam da će i snagu usisivača ograničiti na 1600W. što je sljedeće, dragi Bog zna. Jedino što je konstantno jest gospodarsko propadanje zemlje, tu EU ne pomaže. Konstanta je, moram se ispraviti, i idiotizam naših medija, tu smo čak i prešišali Europu. Tako se Silvana Perica, novopečena Večernjakova vanjskopolitička analitičarka, čudi što Rusija u NATO-u ne vidi partnera nego glavnu opasnost za sigurnost Rusije. Zaboravlja, naravno, pri tome da je NATO odavno izigrao sve dogovore postignute s Gorbačevim i polako okružuje europski dio Rusije. Logično je da u takvoj situaciji Rusija reagira, no naši se ”analitičari” prave blesavi i čude se što je to odjednom spopalo Ruse.

U susjednoj Bosni i Hercegovini islamističke skupine novače dragovoljce za bliskoistočne glavosječe i prijete uključivanjem Vatikana u svoj zamišljeni kalifat, no to za hrvatske medije nije vijest, niti je izvor zabrinutosti za hrvatske političare. Prateći hrvatske medije, čovjek nikako ne bi mogao steći dojam da se u svijetu događaju neke važne promjene i da sve ono čime su nam punili uši posljednjih dvadesetak preko noći može pasti u vodu. O mogućem sukobu Zapada i Rusije govori se s takvom lakoćom kao da se radi o nekoj utakmici. Poigrava se mogućnošću da u tomu kao članica NATO-a izravno sudjelujemo. Kao članica EU već sudjelujemo. U sankcijama. Koje će škoditi više našim uzgajivačima mandarina nego ruskim potrošačima. EU, naravno, mandarine nema na popisu voća za koje se nadoknađuje šteta nastala uslijed sankcija.

I dok svijet klizi prema kaosu, a BiH je možda sljedeća na redu za otvaranje još jednog sukoba – u Hrvatskoj se politika i mediji bave tričarijama. Tako nas u Dnevniku HTV-a ponosno obavještavaju da se Hrvatska može podičiti time da je prva zemlja u regiji s tri ”gay pride-a” u regiji. Nitko nema što Hrvatska imade … Tranzicija, kako reče moj sugovornik s početka teksta, uistinu nije uspjela. Barem što se tiče očekivanja s kojima smo u nju krenuli.

Damir Pešorda/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari