Neki dan mi jedan veliki hrvatski književnik u razgovoru reče da tranzicija u Hrvatskoj, a također i u većini drugih postsocijalističkih zemalja, nije uspjela. Mislio je pri tomu na činjenicu da su komunističke elite posredstvom niza ideoloških maskarada uspjele zadržati poluge sistema u svojim rukama. Iliti po narodski Što Partija koti, to petokraku nosi. Ako ne na čelu, ono u srcu.
Dakle, tranzicija iz jednoumlja u demokraciju nije uspjela, a potrošena je silna energija, potrošene su nade, zanosi, htijenja, životi. Zaoštravajući tezu do kraja, možemo stoga tvrditi – i da se ništa u smislu demokratizacije i borbe za slobodu nije događalo, danas bi na čelu Hrvatske, simbolično rečeno, bili Josipović i Milanović, oni sami ili neki drugi iz tog istog miljea. Ili, da parafraziram Milanovića, i da ništa nismo radili – isto bi se dogodilo.
Složio sam se sa svojim sugovornikom, no sama ideja tranzicije ne čini mi se više tako neupitnom kao nekada. Naime, cilj kojemu smo težili, ta famozna demokracija, odavno ne sja nekadanjim sjajem. Gledajući današnje europske vođe, čovjek se ne može oteti dojmu da je riječ o lošim glumcima. Koji nemaju pojma o svršetku komada koji izvode. A on bi mogao biti čak i krvav, no koga briga za to. Važno je da predstava teče. Recimo, jedan Manuel Barosso, Portugalac, u mladosti maoist, poslan u Bruxelles da manje štete čini u rodnom Portugalu. Nakon razgovora s Putinom o ukrajinskoj krizi taj lik pusti u javnost informaciju kako je Putin prijetio da će zauzeti Kijev za dva tjedna. Kada mu iz Putinova ureda odgovore da laže i da će objaviti snimku razgovora između njega i Putina, on se povlači i objašnjava kako je ta izjava ”izvučena iz konteksta”. I taj tip ”vodio” EU nekoliko zadnjih godina!?
Proljetos sam obišao pola Zagreba tražeći obične žarulje, svugdje nude samo ove nove, štedne. Em su skupe, em su otrovne, em loše svijetle. Ali, eto, prilagođavamo se Europi. Sada čitam da će i snagu usisivača ograničiti na 1600W. što je sljedeće, dragi Bog zna. Jedino što je konstantno jest gospodarsko propadanje zemlje, tu EU ne pomaže. Konstanta je, moram se ispraviti, i idiotizam naših medija, tu smo čak i prešišali Europu. Tako se Silvana Perica, novopečena Večernjakova vanjskopolitička analitičarka, čudi što Rusija u NATO-u ne vidi partnera nego glavnu opasnost za sigurnost Rusije. Zaboravlja, naravno, pri tome da je NATO odavno izigrao sve dogovore postignute s Gorbačevim i polako okružuje europski dio Rusije. Logično je da u takvoj situaciji Rusija reagira, no naši se ”analitičari” prave blesavi i čude se što je to odjednom spopalo Ruse.
U susjednoj Bosni i Hercegovini islamističke skupine novače dragovoljce za bliskoistočne glavosječe i prijete uključivanjem Vatikana u svoj zamišljeni kalifat, no to za hrvatske medije nije vijest, niti je izvor zabrinutosti za hrvatske političare. Prateći hrvatske medije, čovjek nikako ne bi mogao steći dojam da se u svijetu događaju neke važne promjene i da sve ono čime su nam punili uši posljednjih dvadesetak preko noći može pasti u vodu. O mogućem sukobu Zapada i Rusije govori se s takvom lakoćom kao da se radi o nekoj utakmici. Poigrava se mogućnošću da u tomu kao članica NATO-a izravno sudjelujemo. Kao članica EU već sudjelujemo. U sankcijama. Koje će škoditi više našim uzgajivačima mandarina nego ruskim potrošačima. EU, naravno, mandarine nema na popisu voća za koje se nadoknađuje šteta nastala uslijed sankcija.
I dok svijet klizi prema kaosu, a BiH je možda sljedeća na redu za otvaranje još jednog sukoba – u Hrvatskoj se politika i mediji bave tričarijama. Tako nas u Dnevniku HTV-a ponosno obavještavaju da se Hrvatska može podičiti time da je prva zemlja u regiji s tri ”gay pride-a” u regiji. Nitko nema što Hrvatska imade … Tranzicija, kako reče moj sugovornik s početka teksta, uistinu nije uspjela. Barem što se tiče očekivanja s kojima smo u nju krenuli.
Damir Pešorda/hrsvijet
