Pratite nas

Povijesnice

Njemačka avijacija sagrađena je boksitom iz Širokog Brijega!?

Objavljeno

na

Foto: Messerschmitt Bf 109: The Yugoslav Story

Jugoslavija je 1937. krenula u pregovore s Nijemcima o nabavi opreme i naoružanja. Zauzvrat, u Njemačku je otišlo pola milijuna tona boksita iz Hercegovine za gradnju moćnih vladara neba, Messerschmitta Bf-109

Povijest je učiteljica života. Ali isto tako ona je još uvijek prepuna neispričanih, zanimljivih i zaboravljenih priča i epizoda. Te priče čekaju da ih se izvuče iz starih oronulih ladica, obriše siva prašina vremena s njihovih stranica, te na taj način konačno zablistaju u punom sjaju, dajući nekim drugim događajima dodatnu dubinu, smisao i znatno potpuniji i cjelovitiji kontekst.

Krenuli smo tragom jedne takve neispričane priče koja se na izravan način dotiče i ovog našeg podneblja, a koja je sadržana u malim skrivenim fragmentima povijesne slagalice, do kojih smo došli na različite načine. Mogi bismo s pravom reći kako se “učiteljica života”, slično kao i sestra joj sudbina, nerijetko znala poigrati s ljudima i događajima u presudnim trenucima koji su određivali sudbine cijelih naroda. U sasvim jednom novom i drugačijem ozračju, izvjesni povijesni događaji, koji su bili slabo ili gotovo nikako obrađivani, danas bacaju jedno sasvim novo svjetlo na ljude koji su odigrali određene povijesne uloge, geografske lokacije i presudne događaje u tom vremenu, piše Večernji list.

Priča je to koja, na zanimljiv i neočekivan način, povezuje današnji grad Široki Brijeg i njegovu okolicu s moćnom njemačkom ratnom industrijom 40-ih godina 20. stoljeća. Onako, gledano na prvu ruku, svatko će s pravom pomisliti – kakve veze uopće može imati to dvoje? Kakva je mogućnost da se u istu povijesnu priču spoje Široki Brijeg i moćna njemačka ratna proizvodnja u Drugom svjetskom ratu? Ali kako to obično biva, priča se krije tamo negdje o između gustih redova u knjigama i povijesnim zapisima.

Očaj i poniženje Nijemaca

Međutim, bilo kako bilo, mala ali nadasve zanimljiva priča koju vam donosimo pokazat će kako povijest itekako zna iznenaditi, čak iako je tu negdje na sam dohvat ruke. Povijest itekako zna povezati i ispreplesti naoko nepovezane događaje. Stoga krenimo na svojevrsno putovanje kroz vrijeme koje će dovesti u vezu maleno hercegovačko mjesto i njegovo prirodno blago s moćnom njemačkom vojnom industrijom tog vremena. Za početak postavimo timer na našem vremeplovu nekih 83 godinu unazad, u davnu 1936. godinu prošlog stoljeća.

Jedna od najmoćnijih ratnih mašinerija svih vremena bila je ona njemačka, u godinama pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Disciplina, posvećenost, preciznost te raznolikost moćnih ratnih strojeva, od kojih su mnogi bili i više nego revolucionarni za svoje vrijeme, a drugi pak prvi put viđeni na ratištima uvodeći neke nove standarde, bili su sinonimima za njemačku ratnu industriju 40-ih godina prošlog stoljeća. Ona će svoju moć pokazati u godinama Drugog svjetskog rata na svjetskim morima i oceanima, te na bojištima od Britanije i Francuske do Sovjetskog Saveza, od sjevera Norveške do vrelih pustinja Afrike, svuda gdje su odjekivali taktovi koračnice “Horst Wessel-Lied”.

Njemačko ratno zrakoplovstvo (Luftwaffe), kojim je u ratnim godinama zapovijedao proslavljeni zrakoplovni as iz Prvog svjetskog rata i osuđeni ratni zločinac (otrovao se tijekom procesa u Nürnbergu) Hermann Göring, bilo je u svom najvećem usponu kasnih 30-ih i ranih 40-ih godina prošlog stoljeća. Iako je to bilo protivno Versailleskom sporazumu, Njemačka, koja je Prvi svjetski rat izgubila doslovno potezom pera na papiru, a ne u borbi, počela je ponovno graditi jaku vojsku.

To se posebno odnosi na zrakoplovstvo koje će biti glavnom udarnom snagom Blitzkriega (Munjevitog rata) kako bi nahranili osvajačke ambicije kancelara Adolfa Hitlera. Za pohod na Europu koji je imao u planu Hitler je trebao moćnu vojsku, sirovine za snažnu i modernu vojnu industriju. Od očaja i poniženja, njemačka vojska, korak po korak, postaje respektabilnom vojnom silom. Saveznici su to bespomoćno promatrali, nadajući se uludo kako Europa i svijet neće ponovno zaglibiti u krvoproliće kakvo je viđeno 1914. – 1918. Sve u svemu bili su u krivu, ali to je već neka druga priča.

Vladari neba

Tko još nije bar jednom čuo za moćne vladare neba tih godina, Messerschmitte Bf-109, lovačke zrakoplove koji su bili okosnicom lovačkog zrakoplovstva “tisućugodišnjeg Reicha”. Mnogi piloti i istaknuti asovi letjeli su na ovom zrakoplovu nižući pobjede i upisujući svoja imena zlatnim slovima u povijest zrakoplovstva. Najveći njemački as iz razdoblja Drugog svjetskog rata, čuveni Erich “Bubbi” Hartmann, leteći na čuvenom Messerschmittu Bf-109 postigao je 352 zračne pobjede, većim dijelom na istočnoj bojišnici protiv sovjetskih pilota. Još jedan pilot upisao se u klub 300, a riječ je o njegovu zapovjedniku Gerhardu Barkhornu koji je uspio upisati čak 301 zračnu pobjedu.

Naša priča započinje 1936. kao dio priče o ambicioznom planu modernizacije i opremanja Jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva (JKRZ). Iako je tadašnja Kraljevina Jugoslavija bila uglavnom nerazvijena, ruralna zemlja orijentirana uglavnom na poljoprivrednu proizvodnju, zanimljivo je kako je ipak unatoč svemu uspjela izgraditi respektabilnu vojnu i zrakoplovnu industriju. Uz mnoštvo domaćih projekata kao što su, primjerice, bili zrakoplovi Fizir, i Rogožarski, jugoslavenska zrakoplovna industrija tog razdoblja po licenciji je proizvodila njemačkih, francuskih, britanskih i čeških zrakoplova i pogonskih motora.

Zbog određenih poteškoća i zaostataka, Francuska i Češka ispale su iz igre za daljnje nabavke i opskrbu JKRZ-a, pa su se morali osloniti na Britaniju i Njemački Reich. Budući da su Britanci poslovično bili, blago rečeno, teški za pregovore, Njemačka je ostala kao jedini logičan izbor. Jugoslavija je 1937. krenula u pregovore s Nijemcima o nabavci lovačkog zrakoplova Heinkel 112, koji nije bio naročito uspješan. Riječ je o glavnom takmacu Messerschmitta 109 za glavni lovački zrakoplov Luftwaffea.

Bilo kako bilo, zrakoplov Messerschmitt Bf-109 (oznaka je skraćenica tvrtke proizvođača Bayerische Flugzeugwerke) predstavljen je na političkoj razini jugoslavenskom izaslanstvu 1938. tijekom državnog posjeta premijera Milana Stojadinovića Njemačkoj u siječnju 1938. Njega je Hermann Göring pozvao kako bi vidio nove zrakoplove postrojene njemu u čast. Vidno impresioniran i počašćen, Stojadinović je nakon smotre pristupio pregovorima o nabavci njemačke ratne opreme i naoružanja, primarno zrakoplova Bf-109 za lovačke eskadrile JKRZ-a. Dogovor je bio sačinjen na taj način da Jugoslavija u zamjenu za ratnu opremu i naoružanje njemačkoj ponudi izvjesne sirovine koje su joj bile potrebne za adekvatnu proizvodnju.

Tu u priču ulazi Široki Brijeg i njegova okolica, točnije nalazišta boksita za koji su Nijemci itekako bili zainteresirani. Dakle osim nekih drugih ruda i rudača koje su bile dijelom ovog dogovora, kako nam je kazao autor knjige “Messerschmitt Bf-109 The Yugoslav Story” Boris Ciglić, njemačkim industrijalcima kao okosnici ratne industrije je uz ostale sirovine i materijale svakako bio potreban boksit iz Jugoslavije, i to onaj iz širokobrijeških rudnika, koji je ocijenjen kao vrhunski kvalitetan, i koji je postao značajnim dijelom dogovora o nabavci ratne opreme i naoružanja između, tada najveće vojne sile, Njemačkog Reicha i Kraljevine Jugoslavije. Nerazvijena Kraljevina umjesto novca ponudila je ono najbolje što je mogla, a riječ je o kvalitetnim i značajnim rudnim zalihama.

Zanimljivo je u cijeloj priči oko nabavke ovih zrakoplova za modernizaciju Jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva i to kako se boksit koji je kao sirovina iskopan u nalazištima oko Širokog Brijega, uskoro trebao naći u svim ratnim strojevima nastupajućeg Reicha, pa i onim koji će se za nepune tri godine okrenuti i protiv same Kraljevine Jugoslavije. Povijesni splet okolnosti htio je da se rudno bogatstvo tada siromašnog i malog hercegovačkog mjestašca, nađe u letjelicama koje su se proizvodile u Njemačkoj. Na taj način boksit sa Širokog Brijega pretočen u ključne dijelove za njemačke ratne strojeve u Drugom svjetskom ratu proći će uzduž i poprijeko cijele Europe pa i bojišta diljem svijeta.

Hrabar, ali uzaludan otpor

Nakon preliminarnih razgovora dolazi do određenih političkih i drugih zatezanja oko predviđene nabavke 100 zrakoplova tipa Messerschmitt Bf-109 E3 inačice. Iako su formirane određene radne skupine i s njemačke i s jugoslavenske strane, dodatno je zakomplicirana situacija jugoslavenskim težnjama da se obrate i Velikoj Britaniji za nabavku oružja, ali i nekim drugim unutarnjim previranjima u Kraljevini Jugoslaviji, koja se nisu nimalo dopadala samom državnom vrhu Njemačke s Adolfom Hitlerom na čelu. Došlo je i do izvjesnih nesuglasica između Hermanna Göringa i ondašnjeg ministra vanjskih poslova Njemačkog Reicha Joachima von Ribbentropa.

On se protivio određenim dijelovima sporazuma i zahtijevao da se zauzme znatno striktniji stav u pregovorima s Jugoslavijom. Unatoč tome, 5 lipnja 1939., iz straha Nijemaca kako će dodatni uvjeti i zatezanja izazvati revolt i odstupanje Jugoslavije iz posla, dvije vlade potpisuju tajni protokol koji sadrži sve elemente ugovora osim visine zajma za Jugoslaviju.

Uskoro se u cijelu priču oko nabavke i ustupanja sirovina, među kojima se nalazio i boksit iz Širokog Brijega, uključuje cijeli diplomatski kor s ondašnjim veleposlanikom Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, kasnijim nobelovcem Ivom Andrićem. Pored pisma koje je regent Pavle uputio osobno njemačkom zapovjedniku ratnog zrakoplovstva Hermannu Göringu u kojem se posebno apostrofira stav neutralnosti Kraljevine Jugoslavije, pukovnik Vladimir Vauhnik i veleposlanik Ivo Andrić pišu pismo dobre volje i Göring pristaje potpisati isporuku njemačkih lovačkih zrakoplova Jugoslaviji. Riječ je bila o 5 lovačkih zrakoplova Messerschmitt Bf-109 E3 (Emil) i 5 školskih zrakoplova tipa Messerschmitt Bf-108 (Taifun).

Zanimljivo je kako je prve naručene zrakoplove tipa Messerschmitt Bf-109 Emil i Bf-108 Taifun za Jugoslaviju, zajedno sa skupinom pilota preletio poznati pilot lovac iz “Velikog rata” Theodore Osterkamp.

 | Autor :

Foto: Messerschmitt Bf 109: The Yugoslav Story

Prvi njemački Messerschmitti uskoro su stigli u Jugoslaviju, koja je time stvorila obvezu da u zamjenu za isporučene lovačke zrakoplove počne slanje sirovina prema Njemačkom Reichu, među kojima i kvalitetni širokobriješki boksit. Krenula je ubrzo i druga runda pregovora, koji su bili teški, a rezultirali su drugim tajnim protokolom te povećanjem odgovornosti jugoslavenske strane za isporuku sirovina. Na kraju taj drugi tajni protokol rezultirao je obvezom za Njemački Reich da jugoslavenskom kraljevstvu isporuči ukupno 100 lovačkih Emila i 13 školskih Taifuna za obuku budućih pilota lovaca.

Još jedna poveznica Hercegovine s cijelom pričom je i činjenica kako se nakon potpisivanja ovog drugog tajnog protokola s obligacijama za sirovine, u skupini od dvanaest pilota koji su određeni da odu u Regensburg radi prijema novih zrakoplova, našao i pilot Cvitan Galić, podrijetlom iz Gorice kod Gruda. On će kao pilot zrakoplovstva NDH, 4. skupine Zrakoplovne legije 10. jata, na Istočnoj bojišnici postići 38 priznatih i 7 nepriznatih pobjeda.

Zrakoplovi su prema sporazumu u određenim serijama stizali u Jugoslaviju, tako da se u konačnici na nebu tadašnje Kraljevine našlo, prema većini izvora čak 73 od obećanih 100 Me -109 i svih ugovorenih 13 BF-108. Takvo je stanje potrajalo sve do 1941. i famoznog “Šestotravanjskog rata” u kojem su se piloti dvije sukobljene strane, njemački i oni jugoslavenski našli za komandama iste letjelice jedni nasuprot drugima. Unatoč borbama u zraku u kojima su jugoslavenski piloti pružili hrabar, iako uzaludan otpor, veći dio prepoznatljivih zelenih “kraljevih” Messerschmitta svoju je životnu priču završilo na način da su ga uništili piloti i tehničko osoblje zračnih luka i letjelišta pred nadolazećim neprijateljima, ili pak kao dijelom ratnog plijena koji je podijeljen između Njemačke i njezinih saveznika nakon zauzimanja ratnih letjelišta.

Još jedna zanimljivost vezana uz cijelu ovu priču je i podatak kako je Messerschmitt 109 G-4/U3 Crni 4 iz 2. NaGr.12 morao prinudno sletjeti na području sela Lise u širokobriješkoj općini. Pri ovom prisilnom slijetanju zrakoplov je lakše oštećen s mogućnošću popravka, jer je prinudno sletio na trbuh oštetivši trap i elise. Ekskluzivno objavljujemo fotografiju ovog njemačkog lovca, čiji se let završio na zelenim proplancima Hercegovine. Eto još jedna igra sudbine htjela je da se njemački zrakoplov zaustavi na njivama koje okružuju bogata nalazišta boksita koji je najvjerojatnije korišten i pri njegovoj proizvodnji.

Prvi pisani dokumenti o istraživanju boksita na području Širokoga Brijega datiraju još iz davne 1917. god. (I.Turina); 1918. (F.Tučan); 1923. (F. Katzera); 1927. (T.Jakšić); 1929. (A. Tornmgirt) i dr. Što se tiče boksita, važno je, dakako, napomenuti kako se na širem području Širokoga Brijega nalaze vrlo važna nalazišta boksitne rude, koja se eksploatiraju sada već više od 80 godina. Naime, još davne 1934. godine, poduzeće Kontinentalno rudokopno i industrijsko d.d. Zagreb započelo je eksploataciju rude boksita na lokalitetima Knešpolje, Uzarići i Krtine.

Već iduće, 1935. godine, poduzeće „Dalmatia Bauxit“ iz Zagreba započinje jamsku eksploataciju boksita na području Tribošića, Šudrove glavice i Crnča. Najveće rezerve boksite rude pronađene su na području Crnih Lokava, a istraživanja je tih godina vodilo poduzeće „Ugrovača rudarsko d.d.“ iz Zagreba, koja i započinje s eksploatacijom boksita na navedenom području 1940. godine. Procjenjuje se da je do kraja Drugog svjetskog rata na području Širokoga Brijega proizvedeno više od pola milijuna tona rude boksita.

 | Autor :

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do nastavka proizvodnje boksita te rudarstvo postaje najvažnija grana gospodarstva na području Širokoga Brijega. Proizvodnja boksita je osamdesetih godina prošloga stoljeća iznosila oko 100 tisuća tona godišnje, a tadašnje poduzeće “Rudnici Boksita” zapošljavalo je oko 250 radnika. Proizvodnja je bila prekinuta za vrijeme Domovinskoga rata, a nastavljena je 2001. godine te traje do danas. Prema procjenama, do sada je ukupno eksploatirano 5 do 5,5 milijuna tona izuzetno kvalitetnog boksita. Prema okvirnim podacima, pretpostavlja se da je na području Širokoga Brijega neistraženo oko 60 posto zaliha boksita.

Messerschmitti, pa Aluminij

Tragom tih činjenica i informacija, ali i uvidom u priču o modernizaciji ratnog zrakoplovstva tadašnje Kraljevine Jugoslavije nameće se zaključak kako se prerađena ruda sa Širokog Brijega nalazila u većini zrakoplova moćne njemačke armije. I do dana današnjeg pronalaze se ostaci i olupine njemačkih ratnih strojeva od kojih su neki u poprilično dobrom stanju diljem Europe gdje su se vodile bitke Drugog svjetskog rata. I to svjedoči o kvaliteti i postojanosti materijala i strojeva u kojima je kucalo srce Hercegovine iz žila koje prožimaju ovu zemlju.

Zadnja ironija sudbine u ovoj priči je što se ona kompletira u vrijeme kad je neizvjesna sudbina mostarskog Aluminija, koji je proizvodio jedan od najčišćih aluminija na tržištu koristeći širokobriješki boksit kao nezaobilaznu stratešku sirovinu, koja je davala potrebnu kvalitetu metala. Tko zna, možda se i on poput Feniksa iz pepela opet uzdigne u nekom novom i čudnom obratu, jer povijest i sudbina se, već smo to kazali, znaju poigrati…

Autor Goran Sudar/Večernji list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Gusar – jedna od ključnih operacija u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

U njoj je oslobođeno Novsko ždrilo, zrakoplovna baza Zemunik i dobar dio zadarskog zaleđa. Sjever i jug Hrvatske konačno je bio povezan. Srpske su snage pometene iz tadašnje UNPROFOR-ove “ružičaste zone”, a sa Tulovih greda na Velebitu hrvatske su jedinice Obrovac i Gračac imale na dlanu.

To je ono što se o operaciji Gusar – u javnosti poznatijoj kao akcija “Maslenica” – zna u povijesnim udžbenicima.

A kako je najkrvavija operacija Domovinskog rata tih dana izgledala na terenu? Izbliza, tamo gdje je “gorio kamen”, a topovi “orali” makiju.

Recimo u Kašiću, selu u Ravnim kotarima na potezu između Islama Grčkog i Smilčića, koje je u jednom danu nekoliko puta prelazilo s jedne na drugu stranu. Gdje je iz zasjeda sijala smrt, i odakle oni koji su preživljeli i dan danas nose svoje ožiljke, , piše Slobodna Dalmacija.

Upravo tako je bitku za Kašić – i kotu 212 koja je nadljudskim naporima te 1993. obranjena – iz prve ruke opisao jedan pripadnik Kobri, 3. bojne 3. gardijske brigade iz Slavonskog Broda. Njegovo svjedočenje svojedobno je objavljeno na blogu DivanSkitnje, a Slobodna objavljuje njegove najzanimljivije dijelove.

“Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio…Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem… Klatno mijenja ritam: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni…

Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali.

Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje, ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte.

Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.

Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam.

Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.

– Napadaju nas s leđa! – viče Debeli.

Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K’o zombiji. Našli smo između dvije vatre.

– Negdje su probili – urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.

– Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.

– Tenkovi! – dere se Mali.

Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.

– Baš su izabrali mjesto za umiranje – u trku viče Joza.

Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.

Prestaje pucnjava. Zavlada tišina. Do bola. Sakupljamo se.

Prozivam: 23 momka nisu se odazvala.

Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.

Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima – mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.

Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više.

Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra.

Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.

– Jesil’ živ? – s nevjericom pitaju.

Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.

– Nema municije – kažem.

– Jebeš municiju – viču.

– Glavno je da si ti živ.

– Sam Bog te spasio – govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.

– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.

No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.

Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.

– Opkoljeni smo! – reče.

Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu?

Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.

– Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.

Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.

Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.

– Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.

Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: – Opkoljeni smo, kota 212.

U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina.

Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.

– Što se dešava – zbunjeno će Debeli.

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.

– To je Kruljac – zaurla Smrčo.

Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć.

Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru.

Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji.

Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.”

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari