Ovo ne pišem da bih polemizirao s feminizmom, dapače, ovdje ga pozivam u pomoć.
[ad id=”93788″]
Davno sam shvatio da su feministice prikrivene komunistice, a ne žestoke ratnice za zaštitu i prava žena, ali to me ne smeta: tražim samo da budu dosljedne u onome što proklamiraju i u djelima koja rade. Zapamtio sam njihovo složno odbijanje podrške kandidaturi za predsjednicu Hrvatske gđi Kolindi Grabar Kitarović (u daljem tekstu KGK; neka mi oprosti, al’ ona je sebi natovarila dva prezimena, nitko drugi), i to me je jako smetalo. Nije me to smetalo zato što bi KGK tako ostala bez presudne promidžbe i glasova, nego zato što nisu podržale ženu, jer im je mrža bila stranka iz koje ona dolazi, nego sva njezina ženskost i potencijalni trijumf žena u Hrvatskoj, koja nikad nije imale ženu za predsjednicu. Iz prethodnih sam opažanja znao da se u feministica ne radi o ženskom nego o svjetonazorskom, komunističkom razlogu, pa se ni tu nisam uzrujavao. No, ta se izdaja ženskoga roda ne smije zaboraviti i mora se spominjati uvijek kad se hrvatske feministice obrate sudu ili podršci javnosti. Dakle, budući da mi feministice trebaju za analizu dvaju mogućih silovanja, pozivam se na feministička učenja, a kao što rekoh, nužno sam spomenuo i izdaju ženskosti u slučaju predsjedničke kandidature KGK.
Silovanje nježno
Predsjednik Republike Srbije g. Tomislav Nikolić došao je na međunarodni sastanak u Hrvatsku, u predsjedničku palaču na Pantovčaku. Vjerujem da se je za sastanak dobro pripremio, u svakom pogledu. Pa je, tako pripremljen, na ulazu pošao poljubiti hrvatsku predsjednicu, KGK. S jedne strane to razumijem, a s druge baš i ne. Razumijem, jer je KGK iznimno lijepa žena, a može biti i to da je na nekim vijestima vidio da važni političari ponekad pri susretu ljube ženske kolegice; a možda je to i neko nepisano političko pravilo. Gledano s feminističkoga motrišta, to bi pravilo, dakle i postupak, bilo diskriminatorno, paternalističko i – općenito neprimjereno i mrsko: tipovi s kravatama trebali bi ljubiti i tipove s kravatama, a ne samo lijepe političarke, a one manje lijepe ne… No, žene političarke puštaju da ih kolege ljube, feministice se (koliko ja znam) ne bune, pa nema razloga da ni ja oko toga razbijam glavu.
G. Nikolić, nadalje, sasvim legalno i nediskriminatorno planira ljubljenje prekrasne hrvatske predsjednice, što ni meni nije mrsko, jer bih onda mogao s većim uvjerenjem staroga romantičara reći da ljubav stoji iznad svih drugih ljudskih osjećaja i potreba. No, ne lezi vraže, Nikolić misli drukčije: on u Beogradu, a možda tamo ima i kakav Savjet, odlučuje da će KGK poljubiti triput. Tu se stvar naglo usložnjava: trostruki poljubac tom površinskom tjelesnom dodiru daje jaku političku notu, jer Srbi ustraju na trostrukom poljupcu, za razliku od Hrvata i drugih zapadnih naroda.
Meni se čini da u danoj situaciji, a napose u odnosu na našu prekrasnu Predsjednicu, g. Nikolić nije trebao u Beogradu odlučiti da će je ljubiti triput. To je politička provokacija koja nikome ne treba. Ako pak on kaže da se voli ljubiti triput radije nego dvaput, a napose kad se radi o prelijepim ženama, onda mora otkriti ljubi li tako i svoju suprugu navečer prije spavanja, ili ne znam čega drugoga.
Najbolje mu je bilo izbjeći ljubljenje, zar ne? Vuk sit i koza cijela. Na žalost, KGK je previše lijepa (v. dolje) i – adio moj Nikoliću, možda Vas čeka Sud Feministički.
Elem, dođe Nikolić na Pantovčak, s odličnim planom u džepu i ljubi Lijepu Predsjednicu – ljubi jednom, ljubi drugi put i – pođe ljubiti treći put, a ona ga odbije! Odmakne se dobro i uvjerljivo, tehnički precizno i on licem uleti u prazan prostor. Hrvatski prostor, al’ prazan. Odbijen.
No, ne da se stari švaler sa Skadarlije, udahne duboko, napući usta, nagne se daleko naprijed, brz poput mačka premosti prazan prostor i – lijepo cmoknu KGK u obraz!
Ona se ne stiže odmaknuti, ali ne plače, smije se, nije oduševljena, ali ne ljuti se. Gotovo. Nikolić zadovoljno ide dalje; malo tko zna precizno protumačiti ženske osjećaje. Ali feministice znaju.
Sada nastupaju feministice: u kolikoj se mjeri tu radi o silovanju? Je li žena silovana ako ne kaže „ne“? Je li žena silovana ako odmah silovatelja ne tuži? Je li žena silovana kada se radi samo o poljupcu? Gdje je, drugim riječima, granica silovanja u odnosu na veličinu (dubinu) čina? Koja je razlika između silovanja žene i njezina zlostavljanja (mobbinga)? Vrijedi li prijava slučajnoga svjedoka (ovdje mene)?
Molim da se na slučaj Nikolić – Grabar Kitarović primijene ista načela kao i na sve druge slučajeve napastovanja žena. Politički motivi su, držim, otegotna okolnost, ali to trebaju utvrditi stručnjaci.
Silovanje grubo
Lijepa Predsjednica mirno (valjda) prespava noć nakon silovanja poljupcem, i drugi dan – eto drugi silovatelj, dobro poznati Zoran Milanović. Doduše, on je drugi tip seksualnog grubijana, on ne ljubi, ali iskazuje grubosti i uvrede gđi KGK, i to pretežno u javnosti. Zaboravio sam kako se takvi oblici neprimjerena seksualnoga ponašanja kvalificiraju u suvremenoj psihijatriji, pa to prepuštam toj struci, samo je molim da ne šuti. Jako cijenim psihijatre i psihoanalitičare i molim da svojom stručnom prosudbom spriječe krivu klasifikaciju Milanovićeva ponašanja prema ženi koja je k tome i predsjednica moje ljubljene Republike Hrvatske.
Koliko se ja razumijem u medicinu (molim ne meni vjerovati, nego provjeriti!) čovjek koji je svoj seksualni poremećaj iskazao na jednoj ženi, iskazat će ga i na drugima, dakle, postaje na neki način društvena i zdravstvena opasnost (stručno se kaže „rizik“, a iskazuje se kao „omjer izgleda“, da ne gnjavim sa statističkim detaljima).
Milanović je ljubazno pozvan u predsjedničine odaje i on tamo dolazi, jer mora. Ima grozno nezadovoljan izraz lica, a odlučan sjaj u očima; maršira sa svojom svitom, isto tako namrštenom (osim dva neobjašnjiva cerekanja, provjeriti na TV snimci). Na ulazu – iznenađenje – susreće Predsjednicu. Gora mu je nego ikada: i dalje lijepa, još punašnija (prema psihoanalitičkom nauku, s obzirom na kućnu prehranu, on bi morao maštati o punijim ženama), obučena kao bogata djevojčica za deseti rođendan na koji dolaze i odrasli, nasmiješena, mirna, nepodnošljivo mirna, zagonetna… On iza te slike savršenstva vidi (suđeno prema izrazu lica) nadmoć i prezir, podcjenjivanje; vidi ljepotu (ne ću pojedinosti), vidi bogatstvo (OK, to je naša lova, nas poreznih obveznika koji jedva da plaćamo porez) i pada mu poznati mrak na uči. Zamahuje rukom kao da zabija mač u trbuh (i to bi se moglo analizirati, al’ trebao bi pravi znalac seksologije) a simbolično udara predsjedničinu ruku pruženu na rukovanje. Okrenuo je glavu na stranu, ne gleda ni Predsjednicu ni ruku joj, pa je možda i pogriješio, ne znamo i ne ćemo nikad znati – jal’ trbuh jal’ ruka…
Zaslijepljen svime čemu ne pripada, zalijeće se predaleko, gotovo u krivu dvoranu, okreće se (Lijepa Predsjednica ga čak zove onim svojim baršunastim glasom koji ga toliko nervira), ali pred njim opet Ona! Okreće glavu, njegovi mu pokazuju da se traži fotografiranje, radije bi se ubio nego se s njom fotografirao… Diže ljevicu takoreći musolinijevski, na čas oklijeva jer njegova u SDP-u legendarna inteligencija smišlja i odbijanje i izborni slogan: otklanja fotografiranje „do kad se sastavi vlada“. Jer vladu će voditi on, opet će doći tu, pokazat će što misli, a slikat se hoće; jer će ta slika obilježiti još četiri godine onoga slobodnog ponašanja, koje će i dalje biti legalno i koje nitko u medijima ne će prekoriti, sudovi će šutjeti, feministice će šutjeti…
Uf, uf… kuda to odoh, može biti da bi mi bilo bolje da sam i ja šutio…
29. studenoga 2015.