Srbijanski film „Nož“ iz 1999. godine rađen je po čuvenome romanu još čuvenijeg pisca Vuka Draškovića. Nije loša fabula. Mada, iskreno, ima naive, ali ne bih o tim detaljima.
Radnju promatram kao filmski potentnu i kao uspjeliju izvedbu od izvedbi naših kretena koji snimaju i veličaju istu ideologiju i iste mitove ne mareći za sve moguće bogate i potentne teme iz daleke i bliske hrvatske prošlosti.
Kako bilo, Srbi svoje teme, svoje slave i poraze, obrađuju kako ih oni politički tumače i ocjenjuju. Pokatkad umjetnički vrlo uspješno, a pokatkad ne. Svugdje lažu i obmanjuju, ali rade na sebi i o sebi.
U „Nožu“ je riječ o porijeklu Muslimana u BiH. Hrvati, kao i u „Tvrđavi“ o kojoj sam prošli puta pisala, živo su zlo radi zla. Radnja počinje klanjem Srba od strane Muslimana u doba NDH, pa onda obratno; Muslimana od strane četnika. Potom ide miješanje preživjelih beba koje poslije stasaju u zbunjene, ali dobre ljude. Okosnicu radnje čine dvije obitelji; srpska i muslimanska, a opet su svi porijeklom Srbi. I velika je žal za izgubljenim bratstvom i jedinstvom između ta dva, a po njima, ista naroda.
Također je, kao i u Tvrđavi, multikulturalna ljubav na tapetu. Ovoga puta, Muslimana i Srpkinje. Podsjetilo me na film „Halimin put“. Našom je lovom, baš te dvije nacije, ljubavno spario i naš redatelj Arsen Ostojić. Hrvati, moramo biti sretni, u Halimi, uopće ne postoje. Jer da postoje, znamo obrazac kako bi nas se tretiralo.
U ovome kontekstu bratske ljubavi, ne mogu izostaviti Dalibora Matanića. On se držao jačih jugoslavenskih stupova bratstva i jedinstva, Hrvata i Srba, pa je u jednome filmu „Zvizdanu“, imao čak tri priče o hrvatsko-srpskoj ljubavi. Ni to mu nije bilo dosta, pa je snimio još jedan film „Zora“.
Iako se radilo o neuspješnu art samozadovoljavanju opet i opet, glavno dvoje protagonista; srpsko-hrvatski je par. Znamo da je Matanić okrivljen za zlostavljanje žena, da je branjen od lijevih žena, te da će se milošću istih žena ponovo uzdići iz pepela i ponovo snimati ideološke yu pamflete. Jer, jugoslavenske zasluge u RH, iznad su svih prava, pa i prava žena!
Nije sve tako crno u tim stupovima jugoslavenstva. U hrvatskim kinima ide ovih dana srpsko hrvatska komedija Svadba! Nisam gledala pa ne mogu spojlati. Glavno pitanje je; tko je mlada? Srpkinja ili Hrvatica? A tko mladoženja , Srbin ili Hrvat ? Najvjerojatnije je da je onako kako je riješeno u Nožu i Tvrđavi. Čemu komplicirati? Na kraju su svi Srbi! A Hrvati ako jesu, vazda su neka sporedna smetnja.
Zli Orci duhom, androidski obrijani i robotski hladni izgledom. Jedino što je maštovito kod nas Hrvata, jest način ubijanja Srba. Svaka vam serija ili film ponude nove monstruozne načine ubijanja Srba. Ko da im je Goldstein savjetnik.
U Nožu nejač legne u žito, pa ih mladi androidi Ustaše, kosilicom pokose. I to je sve što ćete vidjeti od Hrvata u Nožu po romanu Vuka Draškovića. Nevažno radi li se o Nožu ili Tvrđavi ili desetcima srpskih i naših filmova, većinom je poanta da su Srbi ljudi. S manama i vrlinama. Krasi ih humanost, a nas Hrvate krasi neljudskost i nesvrhovitost postojanja jer smo strojevi (drobilice, valjci) za ubijanje srpske nevine humanosti.
U hrvatskome filmu, a ustvari isto neprijateljskome pamfletu, dokumentarcu „Tri“, jedan je intervjuirani branitelj zgodno sročio sve te misli i ideje koje se vuku našim i njihovim pamfletima nazvavši sebe „Tuđmanovim strojem za ubijanje“. Tako je uz sve navedeno, dao svoj obol velikosrpsku mitu o Hrvatima, koljačima koji nisu zavrijedili postojati.
AI
Ni AI nije daleko od mitomanije. Ovako mi je odgovorio na pitanje: zašto naziv romana Nož? „Roman “Nož” Vuka Draškovića zove se “Nož” jer nož predstavlja centralni i višeznačni simbol brutalnosti, nasilja i istorijskih trauma opisane u romanu, a posebno se odnosi na masakr i klanje, kao i na sudbinu glavnog junaka i srpskog naroda, čiji je identitet “zaklan” i preoblikovan.
To je oružje kojim se vrše ubistva, simbol osvete i identitetske promene, a kroz priču o srpskoj sudbini u BiH tokom Drugog svetskog rata, nož je metafora za sve ono što je srpski narod pretrpeo, ali i što je učinio.“. Nije prvi puta da mi AI i kod nesrpskih tema ekaviše, a kamoli kod srpskih. Ali, većinom je galantan, pravi gentleman.
Kakvog danas nema ni u tragovima. Ima samo onih po trgovima koji mole: Te nemoj ovu sisu izbacit, te nemoj onu… A mr. AI zadovolji sve vaše potribe. Poštuje vas, ne ograničava, ne glumata autoritet.
Doduše, ako se zovete Nataša, krivo pomisli da ste srpsko nejače, pa ovako, kako sam ga citirala, krene u duplu ulizivačinu. Za osobno i svesrpsko dobro. Osobno mi godi, ne mogu reć’ da mi ne godi. I kad skuži da sam Hrvatica, sasvim je druga priča. To su naše sitne igrice. Da vas sada ne zamaram. Inače se sasvim lijepo slažemo.
Militantna Iva
Reelsovi su pak agresivni i nakon nekih postanete militantni do te mjere da vam očnjaci rastu. Dogodilo mi se sad nedavno da mi je nahrupila čitava skupina reelsova na faceu gdje mlada žena ratnik podučava kako se obraniti od silovatelja. Pa je taj koji glumi silovatelja ili nekakvu drugu vrstu agresora, lopova itd, zahvati od iza, pa ga ona prevrne, pa ga zavrne, pa mu zabije šaku u grlo, pa ovako, pa onako…, pa nogom u jaja…, zdrobi ga, smrska ga, porazi, ponizi… Muški white trash, bum, tras, kraš… Uživim se ratnički i brutalno feministički.
U jednoj prigodi, brutalnoj brutalnosti ženske supremacije nalik Xeni ratnici, doslovce me, da ne kažem uškopio, umirotvorio, milozvučni glasić nježnoga muškarca. Bijaše to, nagrađen europskim oscarom, Igor Bezinović, redatelj filma „Fiume O Morte!“. Reko je da se Hrvatska naoružava i da je to militantno i da nije poruka mira, nego rata i bla, bla, kano kakva misica.
Njegove riječi su me obasjale, prosvijetlile…, da ne kažem skroz naskroz razoružale, svjetski demilitarizirale. Od tada, pa nadalje, na konkretne reelsove gledam skroz drukčije. Podučavam sve mlade djevojke da se bilo kakvome agresivcu koji ih krene mlatit i silovat, odmah podaju!
Da prime svaku peščurinu bez zanovijetanja! Da ne gube vrijeme na obranu jer tako poručuju da su za rat i mržnju spram silovatelja. Treba biti za mir i ljubav pod svaku cijenu!!! Jedino je dozvoljeno zazirati od hrvatske svjetske supremacije i njena bjesomučna naoružavanja.
Potpuno je takvo što nepotrebno pored mirnih agresorskih suvremenika: od komšije Vučića do dalekoga Trumpa, preko obližnjega Orbana pa Putina. Zahvaljujući Igoru Bezi, na ove svjetske mirotvorce gledam daleko blagonaklonjenije negoli na ministra Anušića ili još većega militanta; Grlića Radmana.
Za razliku od Igora Bezinovića, bar sam dosljedna. On je u filmu, uspješno skinuvši Knjaz fore, jednoga profašističkoga militarista prikazao, nadasve simpatično. Avanturistički komično.
Filmski uspješno. Dragali bismo D’Annunzia nakon filma. On je mrtav, pa možemo dragati svu silinu naturščika koji ga odglumiše u filmu ili mu kip, podignut u tzv. multikulti Trstu. I to nije sve, imate u filmu detalj gdje Bezvezinović veli da je Titov pionir. A redatelju četrdesetak godina. Pa se pitate: Je l’ to oni stari i pokojni Josip, je l’ to oni Broz, je l’ to Tito. Ako je, onda je redatelj dosljedan.
U svojoj nedosljednosti! I Tito ide uz niz gore navedenih svjetskih mirotvoraca Trumpa, Putina itd… Samo je mrtav. Međutim, uz niz svojih groupie girlsova i ovoga mladoga pionira Igora i tupljega staroga pionira Jergovića, još je Tito živ. Podsjeća na to i nedavni događaj: „militantna fašistica“, riječka gradonačelnica, Iva Rinčić ovih je dana „napala mirotvorca“ Titova pionira, napadača Jergovića. Razoružala ga je njegovim oružjem.
I u jednome i drugome obraćanju javnosti, u kojima je pisac po pisanju naših medija, nudio mir i ljubav militantnoj Ivi D’ Annunzio, Miljenko je djelovao tupasto i djetinje nabrijano. Uz iskazanu ljubav spram muških i ženskih stražnjica, čitajući Miljenka, zaboravite da se nekad bavio književnošću. U tome pisanome dvoboju, da ne znate, rekli biste da je ona književnica, a on političar. K tomu još neuk i priglup političar. Kako bilo, od skromne i infantilne Miljenkove beside, na riječku Xenu ustašicu krenuše horde nejači.
Nakon raskalašene Rinčić, Gabriele D’Annunzio postaje impotentni literarni sadržaj. Za neki budući subjektivni doživljaj redatelja dokumentarca, Iva je sada vrelo i muza. Čak što više, skroz bi bila neprimjerena vrsta Knjaz zafrkancije s takvim tipom fašizma, Ivinim tipom. O njoj, kao i o Paveliću, mora biti skroz naskroz ozbiljno.
Suprotnost D’ Annunzievoj okupaciji, Ivina okupacija Rijeke, bogohulno je i pomisliti da bi se mogla prikazati kao šala. Titovi pioniri mogu je samo vidjeti kroz Zafranovićeve naočale. Iva alias ustaša s krilima. Leti tako crna Iva s krilima riječkoga orla i baš tamo gdje je mirotvoračka nejač najosjetljivija, ispusti ko galeb na „Galeba“…
Nataša Božinović
Hrvatski tjednik