Pratite nas

Kultura

O korijenima romana Korijeni

Objavljeno

na

Korijeni romana Korijeni su u našoj tragičnoj povijesti ovog zadnjeg stoljeća, u krvavim događajima i zločinima koji su do danas sakriveni i o kojima se zna malo istine, a mnogo laži. Oni su mozaik mnogih sakupljenih tužnih i istinitih svjedočanstava koje sam sakupio u desetak godina svog laičkog istraživanja u slobodno vrijeme, uz mnoštvo pročitanih knjiga, prelistanih dokumenata, a najviše u razgovorima s ljudima, svjedocima tog vremena, ili žrtvama, te njihovim obiteljima. Premda je glavni motiv priče jedan od primjera zločina komunizma, roman nosi poruku potrebe suočavanja sa istinom o svim zločinima, jer se u nas lagalo o svemu.  Lagalo se ili se šutjelo. A kako je šutnja u kontekstu zločina zapravo laž, može se slobodno reći da se lagalo o svim zločinima.

Ne postoje naši i njihovi zločini ili zločinci ili žrtve. Postoje samo zločini, zločinci i žrtve. I tko god to dijeli, nije čovjek. Tko god laže o zločinima, nije čovjek. A laži je u nas i previše.

“Sva Ervacka piza natopjena lažin” zapisao je pokojni Ljubo Stipišić Delmata i tako najbolje opisao stanje u kojem se Hrvatska nalazi:

NATOPLJENA LAŽIMA!

O zločinima fašizma, nacizma, komunzma, ustaštva i četništva, hrvatska javnosti ne zna gotovo ništa od istine.

Moje su mjesto Vrbanj, ratne 1943. godine, usred zime zapalili talijanski fašisti, uništivši sav kućni imetak i urod, poput vina i ulja, ostavivši brojne obitelji bez krova nad glavom i bez ičega. To predstavlja najveću tragediju tog mjesta, a Vrbanjani NIKAD nisu učili ni slušali o tom strašnom zločinu. Zašto nam to nitko nikad nije pričao? Zašto su šutjeli oni čija su usta puna antifašizma? Zašto nisu govorili o tom fašističkom zločinu?

O Jasenovcu smo učili brojeći ustaške žrtve u milijunima, pa kasnije u stotinama tisuća, da bi danas službeno govorili o desetinama tisuća. Ako su desetine tisuća službene brojke, to znači da su stotine tisuća i milijuni LAŽ. Lagali su nam i manipulirali žrtvama, što je neoprostiv zločin, s kojim su usput rečeno blatili Hrvatsku i hrvatski narod. Za laganje o Jasenovcu u zatvor nije išao NITKO. I to je činjenica i istina.

Na tisuće je jama u koje su komunisti ubijali i bacali ljude, pojedinačno i masovno, pa te jame kasnije zatrpavali i pretvarali u smetlišta, a o čemu se nikada nije govorilo. I danas se taj masovni zločin prekriva i to na svim razinama, pored svih dokaza i činjenica, besramno ga se i dalje pokušava opravdati, ili umanjiti, kada se već ne može sakriti. O Križnom putu od Bleiburga do Bitole i zvjerskim masakrima nezamislivih razmjera hrvatska javnost nije do nedavno znala NIŠTA, a ni danas ne zna mnogo više.

Javnost ne zna za brojne zločine u kojima su četnici klali i masakrirali naše ljude po Dalmaciji i Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali i prije toga. Sigurno ne znamo nabrojiti nekoliko njihovih jama u koje su bacali nevine ljude. Ne znamo. O tome se ne govori.

O nacističkim zločinima također ne znamo ništa, premda se o njima istina mogla govoriti, ali oni vlasti očito nisu bili zanimljivi, pa se ni o tome nije govorilo. Šutjelo se.

Vlast je bila više fokusirana na ove “domaće” zločine u kojima je morala sakriti one četničke, a posebno komunističke, te istaknuti i umnožiti isključivo one ustaške. To je bio cilj za dostizanje kojeg su bila opravdana sva sredstva i mnogo je ljudi bilo plaćeno i živjelo angažirano na tom najvećem projektu u povijesti “na ovim prostorima”.

Zato ni danas nakon ovolike vremenske distance ne znamo istinu. I danas još uvijek postoji velik angažman koji drži laž na površini, a guši istinu.

Osim Vukovara i Škabrnje, javnost ne bi znala nabrojiti još neki masovni zločin koji su po drugi put u povijesti napravili četnici sa kokardama i JNA sa petokrakom zvijezdom nad Hrvatima, ovaj put u Domovinskom ratu, nama pred očima. A bilo ih bezbroj i bilo ih je stravičnih. I o tim zločinima nitko ne govori. Skrivaju se vješto i podmuklo od očiju javnosti. Šuti se. Laže se.

Uostalom, zar se o Vukovaru i Škabrnji govori? Zar je ikada itko u medijima suočio hrvatsku i svjetsku javnost sa strahotama koje su se tamo dogodile? Koliko je filmova snimljeno i koliko tragičnih, zastrašujućih i potresih priča prikazano? Postoji li dnevnik neke djevojčice iz Vukovara u školskim lektirama?

A ima ljudi koji bi htjeli govoriti, pisati, snimati, objavljivati…ali su ti ljudi marginalizirani ili često meta napada. Zbog istine.

Društvo u kojem se napadaju ljudi zbog istine, nije dobro društvo. Predugo su ljudi u našem javnopolitičko-medijskom prostoru bivali nagrađivani zbog laži, a napadani i proganjani zbog istine. Mnogi su i ubijani zbog istine.

I danas se to radi. Ako čovjeku danas uručimo otkaz, ubili smo ga.

Osobno poznajem novinara koji je zbog pisanja istine dobio otkaz 13 puta. Čovjek je 13 puta ubijen. Zbog istine.

Ne poznajem ni jednog novinara koji je dobio i jedan otkaz zbog laži.

Samo za laganje o Jasenovcu bi po pravdi trebalo biti u zatvoru danas najmanje tisuću ljudi. Najmanje. A nije nitko. I to je nepravda.

U jednom svom članku naslovljenom “Vukovarske sjene” spomenuo sam imenom i prezimenom čovjeka koji je u dva navrata – u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu – ubijao Hrvate i bacao ih u jame. On se javno, još za vrijeme Jugoslavije, hvalio kako je ubio 30.000 Hrvata i kako mu je žao što ih nije ubio i više. Hrvatske institucije imale su četvrt stoljeća vremena za privesti, optužiti i osuditi tog čovjeka, ali nisu učinile NIŠTA. Protiv njega su podigle optužnicu par dana prije nego je umro. Nakon njegove smrti spremili su je tamo gdje je i bila do tada, u ladicu, i time prekrili stravično ponovljenu tragdediju, što se zove farsa.

Nedavno me jedna novinarka pitala zašto sam objavio Korijene u vlastitoj nakladi. Odgovorio sam: “vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg sam objavio u vlastitoj nakladi i ukupno četiri nosača zvuka pučih pjevača na kojima je neprocjenjivo etnomuzikološko blago, i Priču o konobi koja govori o našim običajima, tradiciji, baštini i prepoznatljivosti, a sve su to nacionalne i UNESCO baštinske vrijednosti”.

Objavljujem sam zbog toga jer očito nikoga nije briga! Ili je ipak nekoga briga, ali ti brinu da se stvari sakriju kao nekad i da se zatre sve, sve ono što bi ovaj narod trebalo osvijestiti ili sve ono na što bi trebao biti ponosan.

Pišem ovo i govorim jer bih želio da nam svima bude bolje, a kako nam može biti bolje ako se gušimo u lažima, ako preskačemo preko nepreskočivih zločina, ako sakrivamo svoj vlastiti identitet, ako ne cijenimo svoju baštinu i ako ne znamo iskoristiti već izgrađenu prepoznatljivost koju su nam stvorili naši preci? Kako?

Zato bi nas trebalo biti briga, trebali bi se svi brinuti, pogotovo kada su u pitanju ljudi i ljudski životi.

Jer što je važnije od toga?

Što je važnije čovjeku nego biti čovjek?

To su korijeni Korijena i smisao poruke:

Probuditi u čovjeku čovjeka i nadahnuti ga da izgradi humano, dakle ljudsko, čovječno društvo, lišeno licemjerja, egoizma, laži, dvostrukih kriterija i mržnje, a na temelju istine, pravde, uvažavanja, poštovanja i ljubavi.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljena knjiga dr. sc. Jurja Batelje ‘Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta’

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljanje nove knjige dr. sc. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“ održano je u četvrtak, 28. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili recenzent dr. sc. Josip Jurčević i autor, a predstavljanju je nazočio i sisački biskup Vlado Košić koji je napisao predgovor.

Ova knjiga donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta, najvećim djelom civila, zatim vojnika i dva svećenika, koji su preživjeli Blajburšku tragediju te prenosi tegobna iskustva koja su prikrivali pred vlastitim roditeljima, znancima, bračnim drugom i vlastitom djecom jer su se bojali da ako se za njih sazna, represivni komunistički režim će ih podvrgnuti novim mukama.

Obraćajući se okupljenima Jurčević je dao širi povijesni kontekst događaja te rekao kako ova svjedočanstva različitih ljudi i iskustava donosi priliku čitatelju da prepozna stvarnu veličinu te tragedije i zastrašujuće razmjere represivnosti i osmišljenosti komunističkog zločinačkog sustava. „Sasvim je jasno da je taj zločin na Bleiburgu i Križnom putu počinjen planirano i s vrlo jasnim ciljem.

Također, sasvim je jasno da se taj zločin pripremao kroz cijeli Drugi svjetski rat, kao i da se dolaskom komunista na vlast dogodila diktatura proletarijata te da je njihov cilj bio prekid doticaja s dotadašnjom tradicijom i nasljeđem. To vrijeme bio je početak zločinačkog komunističkog svijeta i oni su veoma dobro znali da bi taj svijet mogao opstati, mora počivati na neograničenom nasilju, a da bi dugoročno osigurali svoju vlast morali su iskorijeniti svu baštinu prije komunizma koja je njima bila neprihvatljiva.

Kada u Hrvatskoj i drugim komunističkim zemljama slušamo o ovim zločinima često čujemo teze da je to bio refleks osvete, a da tome nije tako možete čitati u ovoj knjizi i vidjeti u tragičnosti sudbina ovih običnih ljudi. Može se jako dobro vidjeti zapravo da je riječ o organiziranom zločinačkom sustavu kojem je za cilj bio uništiti institucije i ljude, nositelje stare tradicionalne hrvatske baštine“, rekao je Jurčević.

Progovorivši kako je knjiga nastala Jurčević je istaknuo kako je za nju zapravo zaslužan bl. Alojzije Stepinac jer je autor dok je prikupljao svjedočanstva o njegovoj svetosti, zapisao i ova. „Ova svjedočanstva iznimno su vrijedna jer do srži upotpunjuju određene istražene spoznaje. Na toj temeljnoj razini svjedoče o mučeništvu i žrtvi, ne samo Alojzija Stepinca koji im je bio glavna meta, već i onih malih običnih ljudi“.

U nastavku, detalje o nastanku knjige iznio je i mons. Batelja istaknuvši kako su materijali za nju prikupljeni u desetogodišnjem razdoblju do 1997. do 2007. godine. „Dok sam obilazio hrvatske krajeve u traganju za činjenicama koje osvjetljavaju život te posmrtni glas svetosti i mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, susretao sam ljude koji su mi iz vlastite pobude, u povjerenju, ispripovjedili tajnu svog života koju su desetljećima skrivali i pred članovima obitelji i pred javnošću.

Pomno sam zabilježio svako svjedočanstvo i gotovo svaki sugovornik je svoje svjedočanstvo potpisao i osjetio sam kako je duboka sudbina i patnja potresla njihove duše. Neki od njih, nakon prvog susreta i stečenog povjerenja, došli bi u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje sam vršio službu rektora, i bez prisluškivanja bilo koga mogao sam u miru saslušati i zabilježiti njihova stradanja. Bilo je to za njih svojevrsno vidanje nezaliječenih rana. Svi su oni danas mrtvi, ali njihova riječ daje ovoj knjizi vjerodostojnost, a ona njima pravo javnosti. Štoviše, i aktualnost jer živimo u vremenu kad se neupokojene žrtve nastoji obaviti još većom šutnjom“.

Batelja je poručio i kako ova svjedočanstva žele sačuvati spomen na stradanja koja ne bi bilo moguće podnijeti bez kršćanskog poimanja života i smrti, odnosno čovjekova uporišta u Bogu Stvoritelju i sudcu živih i mrtvih. Štoviše, vjera je jedini kriterij koji nam omogućuje razumjeti zašto su ovi stradalnici s ohrabrenjem susretali svećenike, a neki u zatvoru u Lepoglavi potajice promatrali u šetnji nevino osuđenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i bili okrijepljeni već samom spoznajom njegove blizine. Poneki su sretni dohvaćali komadićak hostije, sv. Pričesti, kao oni u logoru u Staroj Gradiški gdje im je mrvica hostije bila velika kao sunce. Potvrdilo se općeljudsko iskustvo svjetskih gulaga u kojima su logoraši samo iz vjere i molitve uspjeli preživjeti. Osim toga, ova svjedočanstva žele čitatelju pružiti točnu informaciju o počinjenom zlu nad stradalnicima Križnoga puta i žrtvama koje su oni podnijeli ljubeći istinu, pravdu i poštenje. To je glavna poruka ove knjige i razlog da sam je kao svećenik pripremio i objavio“, zaključio je autor.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić upozorivši kako su u našoj domovini ovi strašni zločini još uvijek nekažnjeni i nastoji ih se prekriti šutnjom i zaboravom. „Nažalost, sve se čini da se javnost ne upozna s istinitim događajima velike naše nacionalne tragedije, najvećeg povijesnog stradanja hrvatskoga naroda koje se dogodilo neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata. Što je možda još gore vlast slavi te iste zločince te i dalje trpimo laži o svemu što se dogodilo.

Recimo, aktualna sisačka vlast slavi 5. svibnja kao dan oslobođenja Siska, a činjenica je da su toga dana ti ‘osloboditelji’ iz sisačke bolnice odveli u mjesto Crnac 114 ranjenika, tamo su ih ubili bez suda i bacili u Savu. Naš sisački kateheta i svećenik Petar Žagmeštar nestao je bez traga nakon dolaska ‘osloboditelja’, a učinio nikom nikada nije ništa loše. Zar je to stvar koju treba slaviti“, zapitao se biskup te je zahvalio mons. Batelji što proučavajući život i djelo našeg svetog Blaženika, pronalazi istinu i, što je još važnije, tu istinu iznosi na svjetlo dana te je podastire katoličkom čitateljstvu i cijeloj hrvatskoj i svjetskoj javnosti. (Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Pobjednička vojska Hrvata, temelj je hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

U susret obljetnici🇭🇷

Dana Gospodnjeg
28/05/1991
postroji se:

VOJSKA HRVATA

Bolno je imala krštenje,
dok se krvlju pisala sloboda,
u borbi za Hrvatsko rođenje,
za život hrvatskoga roda!

Srcem udari na zmaja
i pusti hrabrost da je vodi,
satkana iz svakoga kraja,
iz krvavih čizama se radi!

Pobjednička vojska Hrvata,
temelj je hrvatske države,
i stub Domovinskog rata
u danima ponosa i slave.

Sad na grobu hrvatskog vojnika
Hrvatska svoju povijest piše,
da nije bilo hrabrih bojovnika
ni Hrvata ne bi bilo više!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Damir Krstičević: Hrvatski narod može biti ponosan na našu sjajnu Hrvatsku vojsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari