Običava se reći kako jedna slika govori više od tisuću riječi. Više od riječi, možda ne tisuću, ali svakako njih na stotine, govore i brojevi. Doduše samo ako, baš kao i slike, nisu retuširani i frizirani, nego donekle pouzdani i znade li ih se protumačiti. Preduvjet je, naravno, da brojeva uopće bude.
Recimo, u ono, nekima zlatno, bajkovito doba, kad se skoro desetljeće uoči formalnog začetka tranzicije vlasništva iz društvenog u privatno već dobrano zakuhala preobrazba sinova narodnih heroja u naftne magnate, brojevi nisu bili tako transparentno dostupni kao kasnije. Svojstveno takvim sustavima, tragovi se nisu ostavljali,… osim možda tek poneke sjekire u ponekoj glavi.
Koliko je, za što, i kada platio MOL?
U srpnju 2003. godine pod ravnanjem lijeve Račanove vlade započinje proces privatizacije Ine. Prihvaćena je ponuda mađarske tvrtke MOL, koja je sukladno potpisanom ugovoru u proračun vlasnika, hrvatske države, uplatila 505 milijuna dolara za 25% udjela u Ini + jednu dionicu. Upravo ova dionica „viška“, kolokvijalno zvana i zlatnom dionicom počesto zbunjuje javnost. A što zapravo znači, najbolje je jednom zgodom, svjedočeći pred saborskim istražnim povjerenstvom, pojasnio predsjednik uprave Ine iz tog razdoblja, Tomislav Dragičević, ustvrdivši kako 25% + jedna dionica predstavlja ekvivalent od skoro 49% u načinu upravljanja.
Punih 5 godina kasnije, u listopadu 2008. godine, MOL kupuje daljnjih 22,15% dionica za ukupno nešto više od 1,1 milijardu dolara, postavši tako najveći vlasnik, dok udjel Hrvatske ostaje nešto ispod 45%. Zašto je to učinio? Možda zato što se želio pokazati velikodušnim donatorom, jer su mu Hrvati jednostavno dragi i simpatični? Ili ipak zato što je, uplativši više nego dvostruko u odnosu na već stečenih 49% udjela u upravljanju, poželio steći pravo na koji postotak više upravljačkih prava? Ne ulazeći u potankosti ugovora i ocjenu je li se MOL-u prepustilo previše, imajući prije svega ove brojeve u vidu, nije li malo čudno da je zbog takva posla ondašnji predsjednik Vlade Ivo Sanader morao biti potplaćen i osuđen na robiju, dok je prethodno sve bilo čisto i malotko za to više haje?
Hrvatska je izgubila daleko više od arbitraža
Zbog nepridržavanja rokova za preuzimanje poslova definiranih ugovorom, MOL krajem 2013. godine na arbitražnom sudu u Washingtonu pokreće postupak protiv Hrvatske za naknadu štete u visini nešto većoj od 1,1 milijarde dolara. Znakovito, ta se svota gotovo podudara s iznosom uplaćenim pri preuzimanju većinskih vlasničkih prava. Međutim, već iduće godine Milanovićeva Vlada uzvraća protutužbom na sudu u Ženevi, zahtijevajući da se izmjene ugovora proglase ništetnim, budući da su bile plod kaznenog djela, odnosno podmićivanja prethodnika mu Sanadera. Ovaj Milanovićev kapric, zapravo tjeranje tuka na utuk tek reda radi kako bi se stekao dojam da se nešto radi stajao je na izrazito klimavim nogama, bez realnih izgleda za uspjeh. To bi, naime, bio putokaz i drugima da se putem pravosudnog sustava obračunavaju sa stranim partnerom s kojim ne mogu naći zajednički jezik. Posve očekivano, arbitraža je doživjela potpun krah, što je Hrvatsku dosad koštalo 14,5 milijuna eura isplaćenih na konto MOL-a + kamate i odvjetnički troškovi. S druge strane, MOL je dobio i arbitražu koju je pokrenuo, čiji je pravorijek nedavno objavljen. Ipak, udovoljeno mu je tek u visini šestine zahtijevanog iznosa (oko 180 milijuna dolara + kamate). Zanimljivo, jedina točka u kojoj je presuđeno u MOL-ovu korist odnosi se na to što Hrvatska nije preuzela trgovinu plinom u ugovorom određenom roku, teme koja je upravo u središtu aktualnog skandala u Ini. Pritom je glavnina roka za provedbu te obveze, uključujući i njegov istek, tekla u vrijeme Milanovićeve vlade.
No, ovi egzaktno mjerljivi troškovi nisu sve što Hrvatska plaća. Posebno su bolne neizravne posljedice. Uz usporeni razvoj vodeće naftne tvrtke zbog narušene klime između ključnih vlasnika, sporenje s najvećim pojedinačnim ulagačem u Hrvatsku ostavlja izrazito loš dojam na druge potencijalne ulagače. Ne samo zbog toga, nego i raritetno bizarnih zakona, kojima su naknadno grubo preinačene posljedice slobodnom voljom sklopljenih ugovora, u Milanovićevo si je vrijeme Hrvatska u očima ulagača priskrbila neslavnu etiketu ABC (Anything But Croatia, u prijevodu – sve samo ne Hrvatska). Slijedom toga, veći, tehnološki složeniji poslovi nisu dolazili u Hrvatsku, a Hrvati su za poslom odlazili u tuđinu. A ta šteta, premda joj je teško precizno odrediti brojčani ekvivalent, zacijelo uvelike nadilazi sve mjerljive štete nastale u pripetavanjima s MOL-om, uključujući i aktualnu aferu.
Zapostavljene ključne posljedice afere u Ini
Ako se optužbe pokažu vjerodostojnima, u njezinu je središtu neka vrsta pronevjere unutar Ine, kojom je tvrtka prema procjeni istražitelja oštećena za nešto više od milijardu kuna. Pritom je bitno uočiti dvije posljedice. Prije svega, novac je najvećim dijelom, ako ne i sav, ostao u Hrvatskoj. Ovlaštene državne službe su promptno blokirale imovinu osumnjičenika u vrijednosti 85% procijenjene štete, dok se u državni proračun već slilo oko 45% tog iznosa, što otprilike odgovara vlasničkom udjelu Hrvatske u Ini. Istina, preduvjet da se ta sredstva mogu koristiti je osuđujuća presuda, no ovdje valja imati na umu kako bi čak i oslobađajućom presudom novac ostao na računima Hrvata u Hrvatskoj. Ukratko, Hrvatska svakako ostaje u plusu, budući je razliku u cijeni ionako platila luksemburška tvrtka u vlasništvu Švicarca. Financijski gledano, to je čista suprotnost posljedicama arbitraža u Milanovićevoj režiji s naknadnim blagoslovom Bože Petrova, što nekako izmiče medijskim povećalima.
Strateški još važnije, razotkrivene su manjkavosti upravljačkog modela u Ini nametnutog iz Budimpešte, što, bilo posljedica nemara ili namjere, predstavlja ugrozu nacionalne sigurnosti Hrvatske. Štogod bilo, ne može izbrisati opor dojam kako ova afera ne mora biti izolirani slučaj, poglavito ne ako se radilo o uvriježenoj poslovnoj praksi unutar Ine. Ako je tako, problem je strukturalne naravi, što nesumnjivo poboljšava položaj Vlade RH u nakani da poveća utjecaj na upravljanje Inom, bilo izmjenama trenutnog ugovora, bilo otkupom MOL-ova udjel u Ini.
Suprotni smjerovi kolanja novca za desnih i lijevih vlada
Zanimljivo je primijetiti kako i inače za HDZ-ovih pljačkaških afera počinitelji mahom bivaju uhvaćeni na vrijeme, a novac u konačnici ipak ostaje u Hrvatskoj. Dotle se za vladavine lijevih vlada pjeva posve druga pjesma – pojeo vuk magare. U čemu je razlika, tiha većina intuitivno shvaća. Ipak, za one koji slabije kopčaju, a ima takvih i s doktoratom na privremenom (ne)radu u Saboru, kao i njihove vjerne birače, vrijedi to pokušati dočarati i na drukčiji način. Kad otuđeni novac ostane u Hrvatskoj i biva stavljen pod nadzor institucija Hrvatske države, on se može upotrijebiti za ublažavanje troškova hrvatskih kućanstava, a jednom kad ode iz Hrvatske, više ne može. Može li jednostavnije?
Da za lijevih vlada, inače tradicionalno medijski nakinđurenih neupitnim poštenjem, državni novac, imovina i povjerenje ulagača lako nestaju ili pak pritječu na kapaljku, ne pokazuju tek spomenuti primjeri arbitraža. Kad je naftni biznis posrijedi, dovoljno je prisjetiti se prodaje Bijelih noći, naftom bogatog polja u Sibiru, za kikiriki, debelo ispod realne cijene, u doba Račanove vlade. Tom pothvatu oštro konkurira Milanovićevo „suverenistički“ bezglavo povlačenje Ine iz Sirije, srljajući na mig danas mrskih mu i nadasve glupih eurobirokrata čak i prije no što je Hrvatska postala članicom EU. Napuštanje najvrijednije Inine imovine u inozemstvu, od koje je prihodovala dvije milijarde kuna godišnje (sama Hrvatska jednu milijardu, upravo kolika je procijenjena šteta u aktualnoj aferi), provedeno je u neredu i općem rasulu, bez pomisli da se do raspleta političke krize polja prepuste na čuvanje nekom pouzdanom poslovnom partneru.
Zašto bi Plenković morao otići kad Orban ne mora?
I dok od Viktora Orbana nitko u Mađarskoj ne očekuje da odstupi zbog skandala u kompaniji u većinskom mađarskom vlasništvu (bez obzira što MOL formalno nije pod kapom središnje mađarske države, jasno je da se tu za sve, uključujući i uvjete prodaje MOL-ovog udjela Hrvatskoj, u konačnici samo Orbana pita), u Hrvatskoj saborska antiLNGistička koalicija tu vidi prije svega odgovornost Vlade, ultimativno zahtijevajući njezin odlazak. U tome uživa snažan vjetar u leđa utjecajnijih medija, koji stvaraju dojam kao da je novac netragom ispario, štoviše, da je otet pred nosom Vladi, a ne Upravi Ine s jasnom prevagom Mađara u odlučivanju. Vođeni Pavlovljevim refleksom čitav HDZ svode na pojedinca osumnjičenog za izvršenje nedjela, u HDZ-u pozicioniranog čak i niže nego u Ini, gdje je bio menadžer četvrte razine. Istodobno, kao da iščekuju forenzički nalaz kako bi vidjeli HDZ-ove prste u stvorenoj klimi u institucijama sustava i vladinim službama, koje su čitav slučaj pravodobno razotkrile i spriječile da novac napusti Hrvatsku. Pokuša li se svekoliko medijsko šenlučenje racionalizirati, ispada da je HDZ sam sebe uhvatio u sramotnoj pljački u kojoj nije otuđena niti jedna kuna.
Državne institucije i vladine službe nisu se pokazale djelotvornijima samo od cjelokupnog Ininog kontrolnog sustava, nego i učinkovitijima no što su i same bile u doba kad je Milanović, kao premijer, očito ne iz puke radoznalosti sve znao o radnjama istražnih tijela već od faze izvida, kad nisu bile kadre uočiti isplatu obilnih državnih subvencija za brodove samo na papiru. Sklonost djelovanju u sivoj zoni usmenim naputcima Milanović je posvjedočio spočitavši svojoj ženi što je ostavila pisani trag u slučaju afere „Daj pet“. Tako je djelovao i Ranko Ostojić u svojstvu ministra unutarnjih poslova. Primjerice, kad je istražiteljima suptilno poručio da se ne trude previše oko famozne poljudske svastike, već dan poslije izrazivši uvjerenje kako počinitelji nikad ne će biti pronađeni.
Kako objasniti to što utjecajniji mediji odbijaju uočiti ono što čini tako jasnu razliku, zapravo crtu razdjelnicu između uspješne i neuspješne Hrvatske, nego uporno nastavljaju podilaziti apetitima groteskne antiLNGističke koalicije? Ha, dok se u Mađarskoj vesele nadogradnji nuklearne elektrane na ruski pogon, moguće je ulagaču u taj pothvat štogod priteklo i za zbrinjavanje vazda mu vjernih, ovdašnjih nuklearnih otpadnika, koji ne mogu podnijeti što Hrvatskoj u svemu mjerljivome ide dobro. Bez obzira na izvanredne globalne neprilike u nizu, ali i to što se svako malo mora preko glave nagutati da ne kažemo čega, u izobilju joj ostavljenog u amanet.
Grgur S.