Od kamenčića u cipeli Anušića, Milanović kao institucija postao kamenčina smutnje

Kamen smutnje, ili kamen spoticanja za službenu politiku mogu biti neki neželjeni fenomeni kao što su inflacija, migracije ili pad BDP-a, a neki kamenom spoticanja ove Vlade proglašavaju Hrvatsko pravosuđe tvrdeći da je zarobljeno i pod utjecajem HDZ-a. Čini se da je u međunarodnom kontekstu Bliski Istok, poglavito Iran, kamen spoticanja za SAD i Europu, a Rusija je već duge četiri godine još bolji primjer za ovu sintagmu.

Piše: politički analitičar, Kazimir Mikašek-Kazo

Kada se kamen spoticanja, ili kamen smutnje zakotrlja zbog nekog od nabrojanih političkih fenomena koji se ciklično događaju , možemo psihološki razglabati o nesporazumu, ili stvaranju razdora među akterima koji različito promatraju stvari, no kada čelna osoba institucije kao što je Predsjednik Republike Hrvatske, cijelog sebe u već sedmoj godini mandata pretvori u lavinu kamenih gromada smutnje, koje se kontinuirano s brda Pantovčaka valjaju i obrušavaju na cijelu Hrvatsku, onda to nije događaj izazvan sporadičnim pojavama , već se radi o patološkom fenomenu osobe koja se poistovjećuje s razdorom i nesporazumom, točno onako kako je to najavio u svom izričaju o „mi ili oni“, ili o obećanom „stvaranju pakla“ u Hrvatskoj.

Oni koji nisu znali, ili su zbog kratke pameti, slabog pamćenja, brzog zaborava ili kokošjeg slijepila propustili vidjeti tko je zapravo Milanović pa ga dva puta izabrali, nakon najnovijeg brutalnog napada na ministra Anušića, imaju posljednju šansu progledati i shvatiti da je predsjednik Milanović sam po sebi kamen smutnje i spoticanja koji ima silnu potrebu zarobiti Hrvatsku i Hrvatsku vojsku, glumatajući nekog velikog vojskovođu bez dana radnog staža u toj branši, bubajući se u prsa kao najbolji Vrhovni zapovijednik ikada rođen na ovim prostorima. Možda i na svijetu?

Kada se na današnji dan prisjećamo 81. obljetnice rođenja ratnog ministra obrane Republike Hrvatske, velikog domoljuba i jednog od najzaslužnijih ljudi u stvaranju hrvatske države – Gojka Šuška, mogli bi konstatirati da je Ivan Anušić dostojan nasljednik Gojka Šuška, kojemu Milanović ne može ni cipele obrisati. Za Milanovića je Gojko Šušak vjerojatno bio krkan iz Hercegovine, dok su veliki domoljubi u Zagrebu u vrijeme rata prodavali usisavače.

Kada predsjednik Milanović nije uspio jeftino kupiti najpopularnijeg Plenkovićevog ministra, omiljenog kod ogromne većine HDZ-ovih birača, ali i naroda općenito, u svojoj očitoj populističkoj kampanji za premijera Republike Hrvatske (oslobodi nas Bože), odlučio je okrenuti pilu naopako i brutalno je napao „krkana“ i „seljačinu“ Ivana Anušića, onako zagrebački intelektualno, s visoka, ne bi li ga kao kamenčina smutnje pregazio do neprepoznatljivosti.

Nevjerojatna je ta Milanovićeva intelektualna nadmoć manifestirana najodvratnijim birtaškim prostaklucima, koji nemaju baš nikakve sveza sa intelektualizmom, zdravom pameću, a još manje s vojničkom čašću u komunikaciji s ministrom, čovjekom, i braniteljem koji je i danas spreman dati i zadnju kaplju krvi za svoju domovinu Hrvatsku.

Milanovićeva javna tvrdnja da je Ivan Anušić nešto skrivao od premijera Plenkovića, najgora je vrsta spina, koji ima za cilj napraviti razdor unutar samog HDZ-a, o čemu sam već opširno pisao. Uvid o opremljenosti naše i drugih oružanih snaga prvo imaju predsjednik i premijer države u suradnji s obavještajnim agencijama, a tek onda po hijerarhiji niži službenici. Postavlja se logično pitanje tko je kome bilo što skrivao i tko ima te osobine iz priče o kamenu smutnje i razdora?

Glavna mantra rušitelja stabilnost i sigurnost Hrvatske jest da je potrebno ukloniti, ili značajno oslabiti utjecaj Ivana Anušića na glasačku bazu simpatizera HDZ-a i to je predsjednik upravo zakotrljao s Pantovčaka kao lavinu kamenja smutnje. Znam da sam o tome već analitički pisao, no nije naodmet ponavljati gradivo.

Njegova javna rasprava o stanju i opremljenosti Hrvatske vojske koju potiče, samo po sebi je unutarnja i međunarodna blamaža, a njegove djetinje tvrdnje da to i tako već stoji u nekim javno dostupnim službenim dokumentima izgovor je djeteta koje se uneredilo u vlastite gaće. Ivan Anušić zapravo je Milanovićeva kolateralna žrtva, a glavna mu je meta bio i ostao Andrej Plenković jer je imenovao tog „krkana“, koji pred njim neće pasti ničice na koljena.

Predsjednik Vlade Republike hrvatske Andrej Plenković pametno je odlučio potpuno ignorirati ovaj kamen smutnje s Pantovčaka, jer Milanovićevo „kafansko“ vođenje politike jednostavno nije onaj politički stil koji je Hrvatsku na ljestvici sigurnosti, stabilnosti i financijskog rejtinga, visoko pozicionirao u toj i takvoj međunarodnoj zajednici koju Milanović javno prezire iz dna duše. Glupo je pričati, ili sugerirati da Milanovićev govor razdora i smutnje može biti blaži, pristojniji i diplomatski uravnotežen, kao da on to i sam ne zna.

On jednostavno želi biti najveći kamen smutnje u našoj državi ponašajući se prema njoj kao da nam je pala s neba sama od sebe. On je sam po sebi hodajući kamen smutnje! Poštovati hrvatske branitelje dodjelom hrpetine odličja nije dovoljno i ne znači zapravo ništa, ako se ne poštuje rezultat braniteljske borbe u Domovinskom ratu, a to je Hrvatska.

Ministar Ivan Anušić treba zadržati svoje dostojanstvo i teško stečenu vojničku čast, a to se može jedino potpunim ignoriranje ovog patološkog slučaja. Anušić nije psihijatar koji mu može pomoći! Komunikaciju s njim potrebno je svesti na onu razinu nužnog zla sve dok mu ne istekne mandat. Nažalost za poštene građane naše Hrvatske u ovom slučaju pješčani sat jako sporo se prazni, ali svemu dođe kraj, pa će doći i njemu. U povijesti će ostati zapisano da smo imali najgoreg premijera i još goreg predsjednika države, u liku i djelu Zorana Milanovića!

Politički analitičar: Kazimir Mikašek-Kazo