Oluja

Razlog takve odluke bio je rezultat srpskih nastojanja da riješe problem bošnjačkih džepova u BiH kao što će to napraviti u Srebrenici, ali i reakcija na djelovanje Hrvatske vojske u lipnju na Livanjskom polju. Naime, od 4. do 11. lipnja Zborno područje Split provelo je taktičku operaciju Skok-2 s kojom je Livanjsko polje u cijelosti stavilo pod svoj nadzor i ujedno izbilo pred Glamoč i Bosansko Grahovo. Tako je izravno ugrožena prometnica Bosanski Petrovac – Drvar – Strmica – Knin, što je zaprijetilo potpunoj prometnoj izolaciji zapadnih dijelova Krajine. U tim okolnostima je naglašen i strateški značaj područja zapadne Bosne u kojem je 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine koordiniranim djelovanjem Vojske Republike Srpske i Srpske Vojske Krajine bio doveden u vrlo tešku situaciju. Za obje srpske vojske, kako u BiH, tako i u RH, uspješno rješavanje «problema» zapadne Bosne nosilo je oslobađanje znatnih snaga 2. krajiškog korpusa vojske bosanskohercegovačkih Srba, koje bi nakon toga mogle biti uporabljene na južnom dijelu zone odgovornosti Korpusa, prema postrojbama Zbornog područja Split i Hrvatskog vijeća obrane. Isti je slučaj bio i s angažiranim snagama 15. ličkog, 21. kordunskog i 39. banijskog korpusa Srpske Vojske Krajine koje bi oslobodile uporabljene snage s tog bojišta i koncentrirale ih prema granicama Krajine. Uspjeh bi povukao i snažan moralni učinak po srpske vojske, koje su već duže vremensko razdoblje na «zapadnim granicama srpstva» bilježile samo poraze.Najveće svjedočanstvo ugroze Bihaća bila je spremnost Bošnjaka da nakon nekoliko godina rata sklope prvi vojni sporazum s Hrvatskom. U Splitu je 22. srpnja potpisan sporazum kojim je Sarajevo «legaliziralo» nazočnost Hrvatske vojske u BiH. Prvi učinci sporazuma došli su nakon tri dana. Zborno područje Split i Hrvatsko vijeće obrane 25. srpnja su krenuli u napadnu operaciju Ljeto-95 s kojom su do 30. srpnja zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč i njihova šira područja. Vojska Republike Srpske odbačena je dublje u Bosnu, a Knin je izgubio najvažniju prometnicu i zaleđe koje je nepunu godinu dana ranije bio možda njen najznačajniji oslonac, ako ne čisto vojni, tada bez ikakve sumnje psihološki. Hrvatskoj vojsci put za Knin bio je otvoren.

Hrvatsko vrhovništvo nije dvojilo da do mirne reintegracije neće doći, a da mirovanje hrvatskih snaga zbog zapadne Bosne može samo pogoršati opći odnos snaga, koji nikada do tada nije bio tako povoljan. Na političkom planu posljednji pokušaj mirnog razrješenja problema pobunjenih područja učinjen je 3. kolovoza 1995. u ®enevi. Hrvatska delegacija je na pregovorima zatražila: mirnu reintegraciju okupiranih područja, otvaranje svih prometnica na okupiranom području, primjenu hrvatskog Ustava na cijelom području Hrvatske, provedbu ustavnog zakona za srpsku etničku zajednicu, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava. Odgovori koji su dobiveni, od hrvatske strane ocjenjeni su nezadovoljavajućim. Zadaću oslobađanja privremeno okupiranih područja RH dobila je Hrvatska vojska.

Krajina u očekivanju Oluje

Hrvatski napad pobunjene Srbe nije mogao iznenaditi. Ratno stanje na cjelokupnom području Krajine proglašeno je 28. srpnja 1995. «Izvršena je potpuna mobilizacija i jedinice Srpske Vojske Krajine nalaze se u punoj borbenoj gotovosti. Hrvatska vojska ostvarila je značajan uspjeh na glamočko-grahovskom pravcu i time naše snage dovela u nepovoljan operativno-strategijski položaj. I dalje se vrši koncentracija i grupisanje Hrvatske vojske na granicama prema Krajini, posebno na južnom ratištu», kaže se u jednoj naredbi Glavnog štaba Srpske Vojske Krajine od 31. srpnja 1995. Postrojbama Srpske Vojske Krajine zabranjen je odmor koji se mogao koristiti samo na postavima u okviru borbenog rasporeda. S hrvatskim napadom Srbi su računali od početka srpnja, a krajem mjeseca je očekivanje bilo na najvišoj razini. Tako je npr. Zapovjedništvo 39. banijskog korpusa 25. srpnja obavijestilo podređene sastave da će «gotovo sigurno» Hrvatska vojska napasti 7. sjevernodalmatinski korpus 26. ili 27. srpnja i, vjerojatno, u približno vrijeme desantirati specijalne postrojbe na područje Bihaća.

Postrojbe za elektronsko izviđanje Hrvatske vojske koje su intenzivno pratile radio-promet u Krajini na kraju srpnja su zaključile da «iz svih civilnih razgovora sa područja Like proizlazi da među civilnim stanovništvom na ovom području vlada strah, pa skoro bi se moglo reći i panika od napada postrojbi RH. Shodno tome navodno postoje i pravci za evakuaciju, ali kao i u svim ostalim razgovorima nije moguće ništa saznati o tome što bi bilo od obavještajnog značaja, već se uglavnom radi o rekla-kazala. Navodi se da su ljudi fizički i psihički iscrpljeni stalnom psihozom i očekivanjem napada i da su na rubu snaga». Tijekom noći 28./29.srpnja očekivao se napad Hrvatske vojske kod Sunje i na Glinu. Tijekom 29. srpnja zabilježeno je da se autobusima prebacuju tisuće žena i djece iz Knina u pravcu Beograda. Dan kasnije, 30. srpnja, zabilježeno je proglašenje ratnog stanja na prostoru Krajine. Istog dana iznose se podaci o uznemirenosti i panici (u okolici Krnjaka dio stanovništva se počeo spremati za bijeg). Dan prije početka operacije 3. kolovoza, Radio Petrinja najavljivala je napad Hrvatske vojske na krajinu. Četvrtog kolovoza u 00:30 sati zabilježeno je da 21. kordunski korpus Srpske Vojske Krajine raspolaže saznanjem da napad Hrvatske vojske počinje 4. kolovoza u 5 sati. Pripreme za evakuaciju civilnog pučanstva su nastavljene, a primijećeno je da pripadnici srpske policije sklanjaju obitelji u BiH. Zabilježeno je da će se preko mostova u Bosnu propuštati samo žene i djeca. Isti je dan navedeno da je stanovništvo Dvora spremno za evakuaciju.
Oluja

Sredinom svibnja promijenjen je tajni naziv direktive za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske iz Bljesak u Oluja. Nakon oslobađanja zapadne Slavonije dio slobodnih snaga je preraspodjeljen i uporabljen za ojačanje zbornih područja Split, Osijek, Zagreb, Karlovac i Gospić. Hrvatske postrojbe dobile su zadaće po jedinstvenoj zamisli i zadaći: osloboditi okupirano područje Republike Hrvatske na području Dalmacije, Like, Korduna i Banovine uz odsudnu obranu na području Slavonije i južne Dalmacije. U početnoj fazi operacije od njih je tražen i očekivan brz prodor u raspored srpskih snaga i izbacivanje iz uporabe njihovih topničko-raketnih sustava kako bi se spriječilo razaranje industrijskih kapaciteta i gradova koji su im bili u dometu. To je više-manje bilo aktualno na svim dijelovima bojišta jer su veći gradovi -Zadar, Gospić, Sisak, Karlovac- bili na izravnom dometu topništva, a ni hrvatska metropola nije bila nedostižna za udar raketa «Orkan» ili raketa zemlja-zemlja, što su pobunjeni Srbi nekoliko puta demonstrirali, posljednji put 1. svibnja 1995. Druga faza operacije podrazumijevala je širenje klinova koji su probili prvu crtu obrane, uvođenje novih snaga i nastavak napada prema državnoj granici s Bosnom i Hercegovinom. U toj fazi očekivano je cijepanje srpskih snaga, presijecanje dijela prometnica, nakon čega je slijedio završni dio operacije: uništenje zaostalih snaga i osiguranje državne granice. To je posebice bilo značajno na pravcima prema Bihaćkoj enklavi jer se spajanjem s Armijom BiH dobivao mnogi širi obruč no što bi to bilo da ga nije bilo. Zadaća spajanja očekivana je na području Like i Banovine.

Ostatak Hrvatske vojske, posebice snage na istočnom i južnom dijelu Hrvatske, imao je zadaću da se pobrine da glavnina hrvatskih snaga ne bude uznemiravana od Vojske Jugoslavije i dijela Vojske Republike Srpske. Obrambena zadaća Zbornog područja Osijek zvala se Fenix, a Južnog bojišta Maestral. Obrambena zadaća Zbornog područja Osijek bila je osjetljiva zbog ravničarskog, tenkoprohodnog zemljišta i logorovanja dijelova Vojske Jugoslavije u Vojvodini i Srijemu. Stoga je obrana postavljena na dva obrambena pojasa koja su posjele pričuvne postrojbe, dok su dvije gardijske brigade bile u operativnoj pričuvi sa zadaćom protunapada na srpske snage u slučaju da one probiju hrvatsku crtu obrane.

Zadaća Srpske Vojske Krajine bila je jednostavna, odsudnom obranom obraniti teritorij koji je 1991. za njih privremeno okupirala JNA, a negdje čak i prijeći u napad i napraviti korekciju crta kako bi se dobilo na većoj stabilnosti Krajine. Obrana je uglavnom temeljena na jakim prirodnim preprekama, koje je nakon slamanja hrvatskog napada trebalo ojačati na rijekama Kupi i Savi na Banovini, Mrežnici na Kordunu, planinskom lancu Velebita kao i na dijelu moru između ©ibenika i Biograda na moru. Na području Slavonije planirano je čak odsijecanje Spačvanskih šuma i izlazak na rijeku Savu radi spajanja sa snagama bosanskohercegovačkih Srba. Napad je trebala podržati vrlo jaka operativna skupina Vojske Jugoslavije.

Pred početak operacije snage UNCRO obaviještene su da operacija počinje. Oluja je počela u 5 sati 4. kolovoza, kada je glavnina Hrvatske vojske ojačana specijalnim snagama policije krenula u napad duž duge crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku. Zborno područje Osijek i Južno bojište istovremeno su prešli u obranu. Napadu pješaštva i oklopništva prethodila je jaka topnička priprema po prednjoj crti i dubini srpskog rasporeda, kao i napad zrakoplovstva na njihova središta veze, zapovjedna mjesta i skladišta.

Nakon što je operacija počela, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman uputio je poruku hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Pripadnike srpske vojske pozvao je da predaju oružje, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema hrvatskim zakonima. Svi oni koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod svojih kuća i bez straha dočekaju hrvatsku vlast.
Sektor Banovina

Zbog neposredne blizine crta bojišta Siska i relativne Zagreba, zadaća oslobađanja Banovine bila je posebno osjetljiva. Valjalo je spriječiti topničko-raketne udare po naseljenim mjestima, a što se moglo napraviti samo na jedan način: brzo razbiti srpske snage na crti dodira, što je automatski značilo povlačenje i njihovog topništva u dubinu bojišta. Stoga je brzina bila temeljni zahtjev postavljen pred snage Zbornog područja Zagreb od kojih je očekivana glavna uloga u oslobađanju Banovine. Napad je počeo iz pravca Sunje i brzo se proširio duž cijele crte bojišta; hrvatske snage su ušle glavnim dijelom snaga u zonu razdvajanja i ovladale dijelom prometnice Petrinja – Glina. I to je bilo sve od velikih očekivanja; 2. gardijska brigada Hrvatske vojske, poznata kao Gromovi, nenadano je zaustavljena na prilazima Petrinji. Rasprave oko razloga ni sada nisu rijetke u vojnim krugovima i među sudionicima rata. Po nekim mišljenjima zapovjednik Zbornog područja Zagreb nije razumio direktivu za napad, po drugima postupio je samovoljno, po trećima ništa se neobično nije dogodilo. Stvarno se radilo o kombinaciji samovolje i nešto manje nerazumijevanja operacijskog plana. Umjesto da odsječe Petrinju i onemogući pokušaj intervencije iz Gline, 2. gardijska brigada je nepotrebno poslana na zauzimanje Petrinje. Zapela je, izostao je očekivani dublji prodor, a Zborno područje je ostalo bez svojevrsnog «frontmena» koji je trebao povući ostale snage u napad, biti glavna snaga napada. Ovako se zastoj Gromova nepovoljno odrazio na ritam napada, više-manje cjelokupnog zbornog područja. Usprkos toga nisu se ostvarili hrvatski strahovi od jakih topničkih udara po gradovima i industrijskim postrojenjima u zahvatu fronte, iako je u Sisku srpsko topništvo oštetilo postrojenja Termoelektrane i Rafinerije.

Nastalu krizu razriješio je osobno Vrhovnik Tuđman. Po njegovoj zapovijedi, 5. kolovoza je general pukovnik Petar Stipetić imenovan za glavnog zapovjednika na području Banovine pod čije su zapovijedanje došle snage zbornih područja Bjelovar i Zagreb. Stipetić je tijekom 1993. i 1994. bio zapovjednik Zbornog područja Zagreb pa uporaba snaga na Banovini za njega nije bila nepoznanica. Njegovim dolaskom snage su prestrojene, razriješena je kriza kod Petrinje, nakon čega je 2. gardijska brigada krenula u dubinu Banovine prema ranijoj zamisli. Snage oko Sunje su pojačane, a na pravac prema Glini uvedene su dvije nove brigade. No šteta je bila počinjena i nije se dala ispraviti. Omogućila je izvlačenje gotovo kompletnog dijela borbene tehnike 39. banijskog korpusa i Korpusa specijalnih jedinica Srpske Vojske Krajine.

Sreća u nesreći prvih dana Oluje bilo je djelovanje Zbornog područja Bjelovar koje je nenadano postalo «junak dana». Ono je 4. kolovoza, prvog dana operacije, uspješno forsiralo rijeku Savu na odsjeku Jasenovac – Drenov bok i prodrlo dva kilometra u bojni raspored srpskih snaga na pravcu prema Hrvatskoj Dubici. Ne treba zaboraviti da je nasilan prijelaz rijeke i za gardijsku brigadu zahtjevna zadaća, a tih se dana, prema mišljenjima mnogih, napose 125. domobranska pukovnija iz Novske pokazala kao profesionalna, a ne pričuvna postrojba. Do kraja dana Zborno područje Bjelovar je stvorilo uvjete za oslobađanje Hrvatske Dubice, što je provedeno u jutro 5. kolovoza. Novi cilj bila je Hrvatska Kostajnica. Oslobođena je navečer 6. kolovoza, čime je Zborno područje Bjelovar završilo napadni dio operacije. Pristupilo je utvrđivanju dostignute crte, osiguranju državne granice i čišćenju oslobođenih područja između rijeke Save i Une.

Tijekom 6. kolovoza i snage Zbornog područja Zagreb počele su bilježiti veće uspjehe. U jutarnjim satima oslobodile su Petrinju i veći broj sela, što je omogućavalo prodor smjerom Kostajnica – Dvor i Petrinja – Glina – Dvor. Na područje Banovine ušao je dio snaga Zbornog područja Karlovac koje su uspješno završile operaciju na pravcu Ogulin – Slunj. Njihova zadaća bila je zaštita zaleđa i lijevog boka 1. gardijske brigade koja je, nakon što se spojila sa snagama 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine, s šireg područja Rakovice usmjerena u napad prema Vojniću.

Ujutro 7. kolovoza načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske zapovjedio je prekid paljbe na području Vojnić – Vrginmost – Glina – Kostajnica – Dvor jer je to tražio general UNCRO-a Peter Peeters, navodno jer su to tražili pobunjeni Srbi iz 21. kordunskog korpusa koji se povukao na Banovinu. Zborno područje Zagreb moralo je pripremiti postrojbu jačine brigade koja je po dolasku se razmjestiti u širem području mjesta, blokirati ga i dozvoliti prijelaz preko mosta samo nenaoružanim osobama, a oficirima i podoficirima s pištoljima. Sve ostalo oružje i vojna oprema u nazočnosti UNCRO-a trebala se predati Hrvatskoj vojsci. Brzo se pokazalo da od dogovora nema ništa. General Stipetić je cijeli dan uzalud čekao srpsko poslanstvo, ono nije stizalo. Cijeneći da je to varka kojom Srbi pokušavaju dobiti na vremenu, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske povukao je zapovijed o prekidu vatre i zapovjedio nastavak napada radi «razbijanja neprijatelja na području Banovine i izbijanja na državnu granicu Republike Hrvatske sukladno ranije datim zapovijedima». Napad je nastavljen i u toku dana oslobođena su naselja između Gline i Petrinje i Dvora na Uni. Do spajanja sa snagama 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine nije došlo samo zbog propuštanja kolone srpskih izbjeglica na prometnici od Gline do Dvora na Uni. U Dvoru na Uni srpske snage uspjele su uspostaviti i do predvečer 8. kolovoza održati mostobran preko kojeg se izvukao 39. banijski korpus i glavnina Korpusa specijalnih jedinica. Naoružanje i oprema predana je vojsci bosanskohercegovačkih Srba.

Sjeverno od Dvora organiziranog otpora srpskih snaga nije bilo. Predaja 21. kordunskog korpusa dogovorena je 8. kolovoza i realizirana je u sljedeća dva dana. Do kraja 10. kolovoza 1995. godine postrojbe Hrvatske vojske, u pojasu odgovornosti Zbornog područja Zagreb, izbile su na državnu granicu Republike Hrvatske i na njoj organizirale obranu. Neraščišćena je ostala Petrova Gora koju su od zaostalih dijelova Srpske Vojske Krajine do 14. kolovoza očistile snage Specijalne policije i zbornih područja Zagreb i Karlovac.
Sektor Kordun

Prvog dana operacije snage Zbornog područja Karlovac na ogulinskom dijelu bojišta okružile su Plaški i stavile pod nadzor prometnicu Slunj – Primišlje – Perjasica. Na karlovačkom dijelu bojišnice prvi napad je pretrpio neuspjeh, nakon čega je provedeno prestrojavanje snaga i prenošenje napada u međuriječje Mrežnice i Korane na pravac prema selu Krnjku i dalje prema Vojniću. Bilo je to odstupanje od prvobitnog plana operacije, što je pokrenulo i ostale snage na karlovačkom bojištu. Petog kolovoza oslobođeni su Plaški, Primišlje i međuriječje Korane i Mrežnice. Istovremeno su snage 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane iz bihaćkog džepa presjekle prometnicu Slunj – Titova Korenica, čime je 21. kordunski korpus ostao bez moguće odstupnice prema Lici. Poslijepodne 6. kolovoza 1. gardijska brigada se u području sela Tržička Raštela spojila sa snagama 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Brigada je potom nastavila prema Slunju kojeg je oslobodila zajedno sa snagama Zbornog područja Karlovac s ogulinskog dijela bojišta. Sedmog kolovoza oslobođeno je Kamensko, Tušilović, Krnjak, Veljun i Vojnić. Vojska Fikreta Abdića oko Cazina potpuno se raspala i s nekoliko tisuća izbjeglica povukla prema Vojniću, gdje je zaustavljena i blokirana od strane snaga Zbornog područja Karlovac.

Od 8. kolovoza snage Zbornog područja Karlovac angažirane su na čišćenju šireg područja Vojnića i Vrginmosta, a potom na nadzoru držane granice i čišćenju Petrove Gore.

Sektor Lika

Zborno područje Gospić operaciju je počelo napadom na osam pravaca i osvajanjem značajnih kota na prvoj crti bojišta. Presjeklo je dio prometnica i do kraja dana zauzelo Dabar, veći dio prijevoja Ljubova i ugrozilo Novi Lički Osik. Petog kolovoza napad je uspješno nastavljen, oslobođeno je Ljubovo i njegovo širo područje, Lička Jasenica, Saborsko, Novi Lički Osik i Ostrovica, prekinuta je prometnica Plitvička Jezera – Slunj, a Vrhovine su okružene. Specijalne snage policije ovladale su komunikacijskim čvorištem Gračac. U toku 6. kolovoza postignut je spoj sa snagama 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine kod Grabovca i Prijeboja. Oslobođeni su Malovan, Bruvno, Korenica, Vrhovine, Plitvička Jezera, Cetingrad, Krbava i Udbina, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i Pločanski Klanac. Iz sastava Zbornog područja Gospić izišla je 1. gardijska brigada i krenula prema Slunju.

Četvrtog dana operacije nastavljeno je napredovanje prema državnoj granici. Dio snaga vršio je čišćenje područja, asanaciju i prikupljanje ratnog plijena. Oko 18 sati postrojbe Zbornog područja Gospić u suradnji sa specijalnim postrojbama policije oslobodile su Donji Lapac i izbile na državnu granicu, a usput je oslobođen Mazin, Dobroselo i Gornji Lapac. Time je zadaća Zbornog područja Gospić bila završena. Oslobođen je cijeli prostor u pojasu Zbornog područja. Specijalna policija zauzela je Kulen Vakuf i zaposjela otporne točke u širem području mjesta. Sljedećih dana organizirana je obrana državne granice, čišćenje oslobođenog prostora, asanirano bojište, prikupljana stoka i ratni plijen i izvlačeno oštećeno naoružanje i oprema.
Sektor Dalmacija

U odnosu na ostale hrvatske operativne sastave, operacija Zborno područje Split imala je dvije specifičnosti. Prvo, provedena je pod imenom Kozjak-95, a ne Oluja. Drugo, snage su bile podijeljene na četiri operativne skupine koje su nosile imena prema pravcima napada, odnosno mjestima s kojih su počele operaciju. Operativne grupe su se zvale: Zadar, ©ibenik, Sinj i Sjever. Glavni pravci napada bili su: Bosansko Grahovo – Knin na kojima su napadale 4. i 7. gardijska brigada kao najjače snage zbornog područja; pravac Jasenice – Miškovci i Uniški Doci – Unište – Kijevo. Najveći broj snaga ipak je bio na nekom od ukupno osam pomoćnih pravaca. Dan prije početka operacije, 3. kolovoza, snage Hrvatskog vijeća obrane napale su bosanskohergovačke Srbe na pravcu Glamoč – Vitorog s ciljem vezivanja i skrivanja stvarnih namjera Hrvatske vojske.

Tijekom prvog dana operacije, 4. kolovoza, snage Zbornog područja Split probile su crtu obrane Kninskog korpusa Srpske Vojske Krajine na svim pravcima napada i ovladale crtom u dubini od 4 km od polaznih položaja. Snage specijalne policije na Velebitu sa snagama 2. bojne 9. gardijske brigade zauzele su dominantne kote Tulove Grede i Mali Alan. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa Srpske Vojske Krajine.

Prema srpskim izvorima, većina srpskih snaga se povukla brzo i bez borbe. Jedna od njih, Vrlička brigada, povukla se bez da je imala bojni kontakt s hrvatskim snagama, čak se tvrdi da je bojno polje napustila tako vješto da je hrvatskim snagama trebalo više od 24 sata da to uoči i shvati. Prema istim izvorima, slično se ponio i ostatak korpusa, povukao se bez borbe, ljudstvo je pokupilo obitelji i krenulo u sveopću „bježaniju”. Izuzetak je bila samo Benkovačka brigada koja se jedina ponijela kao vojska.

Petog kolovoza prijepodne postignut je najveći uspjeh operacije: 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade oslobodila Knin. Simbolički značaj uspjeha bio je najvrjedniji i najviše je odjeknuo: Povijest Krajine bila je svršena. Sjevernodalmatinski korpus Srpske Vojske Krajine bio je potpuno razbijen, a od većih mjesta oslobođeni su Vrlika, Drniš i Benkovac. Razbijene srpske snage povukle su se prema Lici i Bosni. Do kraja dana Zborno područje Split je praktično provelo u djelo glavninu svojih zadaća. Sljedeća dva dana zborno područje Split je više – manje bilo neaktivno, što su pobunjeni Srbi iskoristili da preko Otrića izvuku glavninu bojne tehnike 7. sjevernodalmatinskog i 15. ličkog korpusa. Crta selo Otrić – Strmica dostignuta je 7. kolovoza, a dan kasnije na pravcima Otrić – Srb i Knin – Srb snage Hrvatske vojske izbile su na državnu granicu, «čime je definitivno izvršena postavljena zadaća». Slijedilo je utvrđivanje, prestrojavanje snaga i čišćenje oslobođenog prostora.

Djelovanje zrakoplovstva

Temeljna zadaća Hrvatskog ratnog zrakoplovstva bila je zrakoplovna na glavnim pravcima napada; zrakoplovna paljbena potpora snaga KoV; izviđanje iz zračnog prostora; prevoženje zračnim putem – u cilju manevra snaga KoV, i u cilju evakuacije ranjenika. Obrambeni dio zadaće bila je zaštita prostora Zagreb – Karlovac – Sisak – Kutina. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je prvi put sudjelovalo s cjelokupnim ljudskim i materijalnim resursima, a bojno je djelovalo s cijelog teritorija Republike Hrvatske. U okviru priprema, letačke posade su se posebno pripremale za letenje na malim visinama i u brišućem letu.

Za izvršenje zadaća Zrakoplovstvo je raspolagalo sa 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna zrakoplova, jednim zrakoplovom za elektronsko izviđanje i jednim helikopterom za elektroničko-termovizijsko izviđanje.

Tijekom operacije uspješno se bojno djelovalo po planiranim objektima (centrima veze i zapovjednim mjestima srpskih postrojba). To su bili napadi koje su neki srpski autori proglasili napadom NATO zrakoplova, a od njih kasnije bez ikakve kritike prihvatili i neki hrvatski autori. U daljnjem tijeku operacije Zrakoplovstvo je djelovalo prema planu i po pozivu, pa je izvršilo 67 borbenih letova, u sklopu kojih je uništeno 26 raznih objekata. Za zadaću protuzračne obrane izvršeno je 50 letova bez bojnog djelovanja. Za zadaću izviđanja izvršeno je 7 letova zrakoplova i helikoptera. U svrhu prevoženja izvršeno je 11 helikopterskih letova u kojima je prebačeno oko 480 osoba i oko 85 tona tereta.

Najslabiji dio uporabe zrakoplovstva bila je zastarjela oprema sustava zračnog motrenja i navođenja jer nije bilo moguće osigurati motrenje zračnog prostora ispod visine 500 m, niti navođenje zrakoplova ispod visine 1000 m. Tijekom operacije nije bilo gubitaka u ljudstvu i tehnici, iako je oštećeno 11 zrakoplova Mig-21.

Obavještajni rad

Oluja je bila i kruna dugogodišnjeg djelovanja Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske. Ona je dugo godina mukotrpnim i kontinuiranim radom prikupljala podatke o protivniku. Prikupljeni podaci su redovno dostavljani na uvid i uporabu odgovarajućim razinama zapovijedanja. U pripremi operacije provedeno je uvezivanje obavještajnih organa zapovjedništava svih sudjelujućih sastava u jedinstveni sustav izvješćivanja, koji je osigurao raspolaganje informacijama u realnom vremenu. Dio obavještajnih organa ojačan je analitičarima iz Obavještajne uprave. Postrojba bespilotnih letjelica Glavnog stožera Hrvatske vojske obavljala je snimanje iz zraka objekata u dubini neprijateljevog rasporeda. Izvidničko-diverzantska satnija Glavnog stožera u operaciji je angažirana na ličkom bojištu. Tijekom provedbe operacije uspješno je realizirana obrada podataka koji su korišteni u zadaćama specijalnog rata. Angažirano je sedam skupina za elektronsko ometanje, a uporabom bespilotnih letjelica ostvareno je navođenje topničke paljbe i otkrivanje protivnikovih kolona i područja koncentracije snaga. S obzirom na ograničenja tehničke naravi, obavještajno osiguranje operacije Oluja ocijenjeno je odličnom ocjenom.

Odlazak Srba i rad Vojne policije protiv nedoličnog ponašanja

Je li Oluja operacija etničkog čišćenja Srba? Riječ je o pitanju na kojeg nije moguće odgovoriti samo kroz Oluju. Mora ga se postaviti u kontekstu razdoblja od nastanka SAO Krajine do nestanaka Republike Srpske Krajine. U tom su razdoblju pobunjeni Srbi u Hrvatskoj pokazali masovan odziv u izjašnjavanju protiv suživota s Hrvatima, masovno su sudjelovali u oružanoj pobuni i masovno su otišli iz Hrvatske. Navečer 4. kolovoza 1995. Hrvatska vojska je elektronskim izviđanjem presrela poruka da je prema «zapovjedi Milana Martića započeta … organizirana ‘evakuacija’ žena, djece i staraca», što je bio točan podatak. Treba napomenuti da je to bio prvi dan operacije u kojem je Srpska Vojska Krajine načelno odolijevala pa se znaci sveopćeg sloma nisu mogli vidjeti. Za takvu potvrdu ima već dovoljno dokaza i jasno je da će se oko ovoga još dugo voditi rasprave s unaprijed zauzetim stajalištima.

No ne može se negirati da je u završnici operacije, a i kasnije, bilo ponašanja koja se trebaju pravno sankcionirati. Do 10. rujna 1995. Vojna policija je propratila i kriminalistički obradila 1576 osoba. «Kriminalističkom obradom, u suradnji sa SIS-om i MUP-om RH, uz krivičnu prijavu i zasebno izvješće, tijelima pravosuđa propraćeno je ukupno 659 osoba, koje se osnovano sumnjiče za počinjena krivična djela na štetu Republike Hrvatske». Na oslobođenom području vojna policija je zbog nestegovnog ponašanja privela 558 pripadnika Hrvatske vojske, od čega su 262 zadržana. Podnijela je 445 stegovne prijave, pretresla 1059 pripadnika Hrvatske vojske i od 669 oduzela otuđenu imovinu s oslobođenih područja. U suradnji sa Kriminalističkom policijom MUP-a RH izvršila je kriminalističku obradu za 321 krivično djelo, od čega: 13 ubojstava, 18 slučajeva stradanja pripadnika Hrvatske vojske nesretnim slučajem, 191 paljevinu, 13 miniranja i 86 ostalih krivičnih djela (uglavnom otuđivanje imovine). «Od poznatih počinitelja navedenih kaznenih djela 79 su pripadnici Hrvatske vojske, a u 274 slučaja civilne osobe». Dio neprimjerenog ponašanja počinili su i pripadnici Armije BiH. Na to je još 7. kolovoza Stožer UNCRO upozorio Glavni stožer Hrvatske vojske te zatražio od GS Hrvatske vojske da zamoli 5. korpus Armije Bosne i Hercegovine da «prekinu ove flagrantne povrede međunarodnog prava počinjene na hrvatskom teritoriju protiv nevinih civila» jer «akcije bosanskih trupa razaraju povjerenje što ga Vaša Vlada nastoji poticati među pučanstvom hrvatskih Srba».
Osiguranje operacije i djelovanje bosanskohercegovačkih Srba i Vojske Jugoslavije

Na kraju od očekivane pomoći glavnini Srpske Vojske Krajine nije bilo ništa. Slavonsko-baranjski korpus uzdržao se od napada, ograničio se na pješačko i povremeno topničko uznemiravanje obrambenih hrvatskih postava. Registrirani su i ulazi u zonu razdvajanja, a niz rijeku Dravu Srbi su puštali plutajuće mine. Samo su snage bosanskohercegovačkih Srba ozbiljnije intervenirale 7. kolovoza kada su zrakoplovstvom napale postrojbe Hrvatske vojske na rijeci Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju.
Provedba mobilizacije

Mobilizacija pričuve za operaciju Oluja i obrambene operacije Fenix i Maestral počela je 28. srpnja kada je u postrojbama Hrvatske vojske bilo 58.040 vojnih obveznika. Planovi popune predviđali su mobilizaciju 112.656 pričuvnika. Uredi za obranu širom Hrvatske uputili su 153.506 mobilizacijskih poziva, od kojih je uručeno 121.730. Od tog broja, prema izvješćima uprava za obranu, u ratne postrojbe odazvalo se 111.391 pričuvnik, što iznosi 72,6 posto od broja upućenih poziva, ili 98,9 posto od plana popune. Ukupno je za operaciju Oluja mobiliziran 169.431 pričuvnik. Najslabiji odziv bio je u Zagrebu, a najveći u Virovitici.

S obzirom na razdoblje, vrijeme godišnjih odmora, što je značilo da dio vojnih obveznika u vrijeme uručivanja mobilizacijskog poziva neće biti u mjestu prebivališta, upućeno je 40.850 poziva više od planova popune. Mobilizacija je pokazala da u uredima za obranu za dio pričuvnika nisu postojali ažurirani podaci o osobnom statusu (adresa stanovanja, mjesto zaposlenja), da postrojbe nisu dostavljale uredima spisak ranije mobiliziranih pričuvnika, i sl.,

da postrojbe nisu prihvaćale dragovoljce, unatoč tome što nisu bile u potpunosti popunjene pričuvnicima i da gotovo svi Uredi za obranu zbog nedostatka djelatnika nisu bili u stanju obaviti zahtjevne mobilizacijske zadaće – dijelom i zbog nedostatka informatičke opreme.

Glede mobilizacije motornih vozila, bilo je određeno da treba mobilizirati 12.606 motornih vozila, a rezultat je bio da se uspjelo mobilizirati 6.580 vozila, ili 52,2 posto od traženog broja.

	UPUĆENO	URUČENO	ODAZVANO	UP/OD %
Bjelovar	5662	5321	5192	91,7
Čakovec	790	629	600	75,9
Dubrovnik	5366	4640	4243	79,1
Gospić	2227	2021	1821	81,8
Karlovac	5462	5250	5048	92,4
Koprivnica	912	868	825	90,5
Krapina	5984	5268	4641	88
Osijek	12850	11637	10804	84,1
Pazin	6556	5313	4876	74,4
Požega	3906	3601	3517	90
Rijeka	14295	13063	11113	77,7
Sisak	6375	5697	5243	82,2
Sl. Brod	9302	7188	6607	71
Split	7292	6484	6056	83
©ibenik	3767	3523	2980	79,1
Varaždin	3028	2485	2403	79,4
Virovitica	3400	3308	3191	93,9
Vukovar	4781	4563	4065	85
Zadar	4219	3502	2946	69,8
Zagreb	47332	27369	25220	53,3
UKUPNO RH	153506	121730	111391	72,6

Legenda za tabelu: Tabelarni prikaza odnosa upućenih i uručenih poziva za mobilizaciju po Upravama za obranu, te postotak odazvanih obveznika u odnosu na upućene pozive

Rasplet rata

Nakon provedbe operacije dio postrojbi Hrvatske vojske je zadržan na oslobođenom području, a dio je usmjeren na nove zadaće. Južno bojište je 13. kolovoza ojačano bojnom 9. gardijske brigade kao operativnom pričuvom. Prva gardijska brigada je povučena u matične vojarne u Zagrebu, Karlovcu i Ogulinu, 7. gardijska brigada je vraćena pod zapovjedništvo načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske i razmještena u širem području Zadar – Biograd – ©ibenik kao operativna pričuva GS Hrvatske vojske za moguću daljnju borbenu uporabu na području Zbornog područja Split i Južnog bojišta, dok je 81. gardijska bojna razmještena u područje Kleka, kao operativna pričuva Glavnog stožera Hrvatske vojske za moguću borbenu upotrebu na području Južnog bojišta.Za Hrvatsku i njenu vojsku Oluja nije značila kraj rata. Težište djelovanja Hrvatske vojske ponovno je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu. Temelj je i dalje bio Splitski sporazum. Međunarodna zajednica nije pravila probleme jer je to bio najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, Hrvatske snage su počele oslobađanje i zauzimanje što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. Prvi dio svoje zadaće pod imenom Maestral Hrvatske snage provele su u djelo od 8. do 15. rujna. Olakotna okolnost bili su zračni udari NATO snaga po dubini srpske obrane, što se naravno nepovoljno odrazilo na moral Vojske Republike Srpske. Ne treba zaboraviti da je njihov moral ionako bio uzdrman uspješnim operacijskim ciklusom Zbornog područja Split i Hrvatskog vijeća obrane koji je počeo u studenom 1994. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Kninu i od Glamoča prema Jajcu. U toj su operaciji Hrvatske snage oslobodile Jajce i zauzele Šipovo i Drvar. Zauzeto je i oslobođeno područje široko 100 i duboko 25 kilometara na kojem su bili važni prijevoji Oštrelj i Mlinište.Loša strana operacije bila je preveliko oduševljenje kod hrvatskog vojnog i političkog vrhovništva. Nošeno euforijom nakon uspjeha ljetnih operacija, hrvatsko vrhovništvo se na prijedlog predstavnika SAD-a odlučilo za jednu brzu i nepripremljenu operaciju. Naime, Richard Holbrooke je 14. rujna sugerirao hrvatskom vrhu napad na Prijedor s područja Banovine i Pounja. U Glavnom stožeru Hrvatske vojske vladalo je mišljenje da postoje realni izgledi za provedbu takve operacije. Na temelju američkog prijedloga i brzoplete procjene u Glavnom stožeru Hrvatske vojske brzo i bez ikakve pripreme 18. i 19. rujna provedena je operacija Una. U operaciji su sudjelovale spremne snage Zbornog područja Zagreb s 1. gardijskom brigadom Hrvatske vojske i dio snaga Zbornog područja Bjelovar. Zadaća je bila uspostava mostobrana u području Bosanskog Novog, Kostajnice i Bosanske Dubice, čime bi se poboljšao taktički položaj Hrvatske vojske u dolini Une te odbacile srpske snage u dubinu s koje ne bi mogle topničko-raketnim sustavima ugrožavati hrvatske gradove, u prvom redu Sisak i Kutinu. Iako su kod Bosanskog Novog i Bosanske Dubice uspostavljeni mostobrani, nije uspjelo prebacivanje oklopništva, čime je operacija osuđena na neuspjeh i na temelju čega je provedeno povlačenje postrojba. Neuspjela operacija je kratkotrajno dobila velik publicitet da bi uspjehom kod Mrkonjić Grada i mirovnim pregovorima u Daytonu brzo bila gurnuta u zaborav. Danas je se uglavnom sjećaju sudionici i obitelji poginulih hrvatskih vojnika.Gorčinu neuspjeha izbrisale su snage Zbornog područja Split i Hrvatskog vijeća obrane u operaciji Južni potez koja je provedena od 8. do 15. listopada. Zauzet je Mrkonjić Grad i područje široko 40 i duboko 20 kilometara. Crta obrane postavljena je 23 kilometra od Banja Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Armiji Bosne i Hercegovine omogućeno je napredovanje prema dolini rijeke Sane i Sanskom Mostu. Južni potez je bio kraj jednogodišnjeg operacijskog ciklusa koji se bez pretjerivanja može nazvati veličanstvenim i u kojem je Hrvatska vojska pokazala da je najjača vojna sila na prostoru koji se nekad zvao Jugoslavijom. Od dvije vojske koje je JNA ostavila iza sebe nakon formalnog povlačenja u Srbiju i Crnu Goru 1992., jedna je gotovo potpuno izbrisana, a drugoj je razbijen najjači dio. U Banja Luku se nije ušlo u prvom redu jer to nije bio potez koji bi koristio Hrvatskoj. Razgraničenje je stoga obavljeno u Daytonu, koji je u prvom redu omogućen silom hrvatskog oružja.Oluja – u vremenu i prostoruOperacija Oluja se s pravom drži jednim od simbola Domovinskog rata. Najpoznatija je od svih operacija Hrvatske vojske, iako se javno uglavnom određuje kao vojno-redarstvena akcija. Njen značaj teško je predvidjeti. U završnici rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini njeno mjesto je najistaknutije. U Hrvatskoj je simbolični znamen kraja rata, iako to stvarno nije bila. Njen psihološki značaj je velik i teško se određuje. Za prosječnog Hrvata značila je kraj petogodišnje frustracije koja je bila najopipljivija na blokadi prometnica i gospodarskom životarenju Dalmacije. U Bosni i Hercegovini Oluja je bila najava raspleta koji je doista brzo došao, najupečatljivija na svršetku više od četiri godine duge agonije Bihaćkog džepa, što joj daje važnu humanitarnu značajku.Za Hrvatsku vojsku Oluja je bila njena najveća operacija. Po vremenu izvođenja bila je nasljednica operacije Ljeto-95 i prethodnica operacije Maestral. Prema vojničkom kriteriju Oluja se ne može promatrati odvojeno od ostalih operacija Hrvatske vojske iz 1995. Bila je dio jednogodišnjeg operacijskog ciklusa koji je s izuzetkom Une bio potpuno pobjednički.Općeprihvaćeno je mišljenje da je Oluja značila promjenu strateškog odnosa i uspostavu vojne ravnoteže snaga u regiji. Promjena strateškog odnosa snaga nije sporna, sporno je mišljenje o uspostavi vojne ravnoteže. Prije će biti da je vojna ravnoteža uspostavljena u operacijama na Dinari i Livanjskom polju krajem 1994. i početkom 1995. Nakon Oluje više nije bilo vojne ravnoteže, postojala je neupitna vojna nadmoć Hrvatske vojske.

NastanakSvojevremeno su najviši dužnosnici Hrvatske vojske zabavljali široku javnost polemizirajući, ponekad na neprimjereno niskoj razini, tko je «otac» operacije Oluja. Sama operacija spada u kategoriju koja se u vojnom nazivlju naziva ratni plan. Prvi ratni planovi za oslobađanje privremeno okupiranih područja RH nastali su na samom početku 1992. Opća direktiva na temelju koje su izrađeni planovi za pojedine pravce nije imala tajno ime. Ona je operativnim zonama davala veliku slobodu u razradi njihovog dijela operacije. Tek na toj, operativnoj razini, postojala su tajna imena. Na području Banovine to je npr. bila zadaća Operativne grupe za Sisak i Banovinu, a njen dio zadaće zvao se Kupa. Da je početkom 1992. mirovni plan UN-a odbijen, Hrvatska vojska bi možda pokušala oslobodilačku operaciju. No, plan je prihvaćen pa je direktiva ostala nerealizirana zamisao na papiru koja je zanimljiva povjesničarima i uskom krugu profesionalnih vojnika. Ono što je zajedničko kasnijim direktivama kao i Oluji, jest da se osnovna zamisao načelno nije mijenjala. To ne treba čuditi, jer se ona nije ni mogla promijeniti, izravno je ovisila o zemljopisnim značajkama teritorija, što je bila nepromjenjiva značajka. Mijenjali su se samo izvršitelji. Naime, malo je poznato da je ustrojbeni razvoj Hrvatske vojske u Domovinskom ratu bio vrlo kompliciran. Postrojbe su osnivane i gašene, kako na taktičkoj, tako i na operativnoj razini. Stoga se ratni plan morao stalno usklađivati s mobilizacijskim razvojem Hrvatske vojske. On je tek u drugoj polovici 1994., u vrijeme kada je načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske bio general-zbora Janko Bobetko, dobio formu s kojom je više-manje dočekan kraj rata. Na kraju te iste, 1994. godine, ratni plan Hrvatske vojske dobio je konačan oblik i ime Bljesak. Sastojao se od pet zadaća koje su numerirane brojevima 1-5 za svako zborno područje koje je trebalo izravno sudjelovati u provedbi. Nakon što je u svibnju 1995. prvi dio operacije (Bljesak-1) proveden u djelo, ime direktive promijenjeno je u Oluja. U odnosu na Bljesak, nova direktiva je bila manja za jednu zadaću pa se sastojala od četiri dijela.Iako to u civiliziranom svijetu baš i nije običaj, godinu dana nakon što je direktiva realizirana, objavio ju je kao umirovljenik upravo general Bobetko u svojim kontroverznim sjećanjima. No nije u potpunosti, jer mu očito dodatni, peti dio, nije bio dostupan, a taj je dio nastao par dana prije početka operacije kada je on već bio bivši načelnik Glavnog stožera. Taj dio i ulogu Zbornog područja Bjelovar u provedbi operacije Oluja Bobetko i ne spominje u svojim sjećanjima. Stoga se može reći da je u vrijeme kada je načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske bio general zbora Zvonimir Červenko operacija dopunjena uvođenjem pete operativne zadaće za jugoistočni dio Banovine, a koja je povjerena Zapovjedništvu Zbornog područja Bjelovar. Ostalim zbornim područjima zadaća nije mijenjana osim u preraspodjeli snaga, pa je tako Zborno područje Zagreb dobilo manje snaga no što je to ranije planirano, no zbog toga je uvedeno Zborno područje Bjelovar, čime je olakšana zadaća Zbornom području Zagreb.Na kraju se može reći da je Oluja operacija nastajala od početka 1992. da bi na kraju 1994. bila uobličena u konačnu formu kroz koju je uglavnom realizirana u kolovozu 1995. To govori o timskom i sustavnom radu Glavnog stožera Hrvatske vojske, napose njegove Operativne Uprave, pa je najbliže istini ocjena da su u stvaranju Oluje sudjelovali svi ratni načelnici Glavnog stožera, naravno neki više, a neki manje.Toliko o domaćim autorima Oluje. Pitanje stranog, konkretno američkog upliva kroz program MPRI (Military Professional Resources, Inc.) u stvaranju operacije također je potezano, najviše da bi se «dokazalo» da Hrvatska vojska nije bila sposobna staviti na papir takvu zamisao. Za takvu tvrdnju nema nikakvih dokaza, nikakvih naznaka i do danas se nije ništa vjerodostojno pojavilo što bi osporilo domaće «autorstvo» Oluje.

Zamisao i provedbaPolitička pozadina operacije Oluja nedovoljno je poznata. Očito je postojala suglasnost utjecajnog dijela međunarodne zajednice da se izvede brza oslobodilačka operacija. S takvim političkim zaleđem, faktor vremena bio je ključni zahtjev stavljen pred Hrvatsku vojsku. I iz smjele zamisli o uporabi helikopterskih manevara vidi se nastojanje da se iskoristi faktor brzine, na osnovu svih raspoloživih i, mora se dodati, skromnih tehničkih sredstava.Inače, brzina je značajka hrvatskih operacija koja su provedene od siječnja 1993. U odnosu na brojno stanje angažiranih snaga i veličinu ratišta, Oluja je vjerojatno najbrže realizirana. Po tome se Hrvatska vojska razlikovala od ostalih savezničkih i protivničkih snaga nastalih raspadom Jugoslavije. Operacije su joj bile brze i kratke. Oluja je stvarno mogla trajati i kraće. No nije, zbog greške na operativnoj razini Zbornog područja Zagreb i previše slavlja i opuštenosti u Zbornom području Split.Vojna doktrina pobunjenih Srba nije bila nepoznanica Hrvatskoj vojsci. Temeljila se na strategiji masovne odmazde (realne prijetnje) koja je nekoliko puta i demonstrirana, a koja je mogla nanijeti velike štete Hrvatskoj zbog njene male operativne dubine, i na zamisli o vojnoj pomoći Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.Nakon vojnih uspjeha Hrvatske vojske u području Dinare krajem 1994. i početkom 1995., područje Kninske krajine je ugroženo s područja Republike Srpske, čija vojska nije uspijevala zaustaviti napredovanje hrvatskih snaga. Aktualni ratni plan s kraja 1992. novi slijed događaja potpuno je obezvrijedio. Stoga je u veljači 1995. izrađen novi plan obrane Krajine po imenu Gvozd koji se kao i raniji planovi temeljio na zamisli o zajedničkom djelovanju s Vojskom Jugoslavije i Vojskom Republike Srpske. Kao vjerojatni način «izvršenja agresije» na Krajinu, istu je podijelio u tri faze. U prvoj, psihološkoj fazi korištenjem sredstava iz strategije sukoba niskog intenziteta, Hrvatska bi snažnim psihološko-promidžbenim djelovanjem, političkim i ekonomskim pritiscima, prijetnjom rata uz koncentraciju snaga na dijelovima istočne, južne i centralne bojišnice, snažno utjecala na srpsko stanovništvo, poljuljala vjeru u političko vodstvo i stvorila povoljne uvjete za reintegraciju Krajine u svoj sastav. Druga faza je predstavljala kombinaciju obrambene i napadne operacije čija je svrha bila dokazivanje hrvatske vojne nadmoći. Obrambena operaciju je predviđana na većem dijelu bojišnice, a napadna na području Dalmacije i zapadne Slavonije u svrhu razbijanja 7. i 18. korpusa. Treća etapa bila bi aktualna nakon neuspjeha cilja u drugoj etapi, a s njom bi se u trajanju od 10-15 dana razbili 15. lički i 21. kordunski korpus. Stoga je počelo utvrđivanje većih naseljenih mjesta za dugotrajnu i kružnu obranu, s težištem na zaprečivanju i pripremi tvrdih objekata za vatreno djelovanje i zaštitu žive sile.Obrambena operacija Srpske Vojske Krajine predviđala se u dvije etape; u prvoj, odsudnom obranom očuvati teritorijalni integritet Krajine, spriječiti iznenađenje i odsijecanje dijelova teritorija, razvlačiti hrvatske snage, nanositi im gubitke i stvoriti uvjete za ofenzivno djelovanje. Bar na papiru Srbi su imali visoku vjeru u svoje snage jer su predviđali da mogu izdržati hrvatski napad 15 do 20 dana. To vrijeme trebalo je biti dovoljno za uključivanje u sukob Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske. Nakon toga je predviđana druga etapa u kojoj je planirano preuzimanje inicijative i zajednička ofenziva s ostalim srpskim vojskama, koja je trebala svršiti razbijanjem hrvatskih snaga i povećavanjem Krajine na račun dijela Dalmacije i Gorskog kotara. Spremnost za prvu etapu operacije bila je trenutna, a za drugu po «otkrivanju sigurnih indikatora agresije» Hrvatske vojske s radikalnim ciljem prema Krajini.Vrlo brzo je vrijeme potvrdilo točnost dijela procjena plana Gvozd. Može se pretpostavljati i da je operacija Bljesak dovela pobunjene Srbe u zabludu. Ona je potvrdila ustaljenu pretpostavku da Hrvatska nastavlja napade koje su Srbi s podcjenjivanjem zvali strategijom mišjih ugriza. No, za razliku od «kresanja» Krajine po krilima, Hrvatska vojska je provela kresanje samo jednog i to najmanjeg korpusa. Stoga je treća faza, koja je nastala u ljeto 1995., vrlo vjerojatna bila povoljnija za Srpsku Vojsku Krajine. Njen 7. sjevernodalmatinski korpus i dalje je postojao, štoviše prema naoružanju i opremi bio je jedan od jačih, tako da je položaj Krajine bio bolji od prvih procjena kako u obrani, tako i u napadu Hrvatske vojske koja nije mogla napadni postroj dodatno ojačati snagama Zbornog područja Split koje su u tom trenutku realno bile najbolji dio Hrvatske vojske. Uz to je u ljeto 1995. sustav obrane teorijski poboljšan osnivanjem Korpusa specijalnih jedinica koji je zamišljen kao operativna pričuva za manevar prema najugroženijim pravcima Krajine. To su bila osnovna polazišta kojima je Hrvatska vojska trebala izmanevrirati i postići brzu vojnu pobjedu. Ona su bila jednostavna: brzo prodrijeti kroz crtu obrane, odbaciti topništvo kako bi se spriječilo razaranje gradova i industrijskih postrojenja, a potom dubokim prodorima pocijepati srpske korpuse, izbiti na državnu granicu i dovršiti čišćenja ostataka srpske vojske.S planom Bljesak postavljen je zahtjev istovremenog razbijanja pet od šest korpusa Srpske Vojske Krajine. Od svibnja 1995. Oluja je stoga imala nešto manje zahtjevnu zadaću. Opća mobilizacija bila je neizbježna i nije se mogla sakriti pa se na strategijsko iznenađenje nije moglo ni pomišljati. Stoga je Hrvatskoj vojsci ostala mogućnost operativnog iznenađenja, prvenstveno kroz odabir vremena napada i pravaca na kojima će biti nanesen glavni udar. Osiguranju operacije od intervencije ostalih srpskih vojski dana je velika pozornost kroz obrambene zadaće u Slavoniji i na Južnom bojištu.U pripremnoj fazi operacije uspostavljena su dva zapovjedna tima iz Glavnog stožera Hrvatske vojske i dva istaknuta zapovjedna mjesta, također iz Glavnog stožera Hrvatske vojske (Lika i Slavonija). Uspostavljen je Informativno-promidžbeni stožer Ministarstva obrane i istaknuta zapovjedna mjesta po zbornim područjima. Izvršeno je raspoređivanje i ešaloniranje postrojbi i opreme prema postojećim planovima, počela je mobilizacija i plansko narastanje snaga, a poduzete su i odgovarajuće mjere prema pripadnicima UNCRO-a.Početna koncentracija hrvatskih snaga, osim na području Zbornog područja Zagreb, pokazala je sve svoje prednosti, što je omogućilo brz razvoj početnog uspjeha u napadu. To je posebno došlo do izražaja na pravcu napada glavnine snaga Zbornog područja Split u početnoj fazi, glavnine snaga Zbornog područja Gospić i specijalnih snaga policije, što se pokazalo dostatnim da se vojska pobunjenih Srba izbaci iz ravnoteže, a volja za borbu slomi. Temeljna zadaća prve faze operacije -razaranje srpskog sustava veza i zapovijedanja, odbacivanje topničko-raketnih sustava od gradova i industrijskih postrojenja kako bi se spriječilo njihovo razaranje- s uspjehom je provedena. Zatim je slijedilo ovladavanje prilazima Kninu, prijevojima na Velebitu i Ljubovu te prodor s 1. gardijskom brigadom iz Like prema širem području Bihaća.Nakon te prve faze, koja je uglavnom trajala prva dva dana, pokazan je visok stupanj prilagodljivosti i snalaženja kod postrojbi na glavnim pravcima, kako u organizaciji zapovijedanja, tako i u potrebnim promjenama oblika manevra. Ovo je posebno došlo do izražaja u zbornim područjima Karlovac i Bjelovar i kod 1. gardijske brigade. U početnoj fazi najslabije se pokazalo Zborno područje Zagreb koje je zbog krivih prosudba i odluka o obliku manevra dovelo do nepotrebnih gubitaka u 2. gardijskoj brigadi i narušavanja morala u Zbornom području. O razmjerima krize vidi se iz povlačenja generala Stipetića iz Slavonije i njegovog imenovanja za zapovjednika svih hrvatskih snaga na Banovini. Njegovo imenovanje za zapovjednika sektora Sjever izvedeno je na način iz kojeg se vidi da je razlog imenovanja bilo razrješenje krize na pravcu 2. gardijske brigade, a po njenom rješenju stvari se nastavljaju svojim tokom. Zbog toga uspjeh kojeg je Stipetić postigao nije u cijelosti iskorišten jer je nestručnošću i kontradiktornim odlukama iz vrha Zbornog područja Zagreb ponovno nepotrebno usporen prodor 2. gardijske brigade, što je u konačnici omogućilo da pobunjeni Srbi izvuku značajan dio bojne tehnike 39. banijskog korpusa i Korpusa specijalnih jedinica. To je na koncu dovelo do toga da je pomoćni smjer napada na Banovini, pravac Jasenovac – Dubica – Kostajnica, odlučnošću domobranskih pukovnija Zbornog područja Bjelovar postao glavni pravac napada, koji je omogućio prestrojavanje snaga Zbornog područja Zagreb, a time i oslobađanje Kostajnice i Dvora.Može se zaključiti da je u prvoj fazi, fazi razbijanja prve crte obrane, manevar snaga bio najbolji kod gardijskih snaga, snaga specijalne policije i pričuvnih postrojbi koje su već duže vremena bile razvijene, odnosno mobilizirane. To je posebno došlo do izražaja kod nekoliko domobranskih pukovnija koje su ustrojene od ljudstva iz privremeno okupiranih područja pa je njihova bojna motivacija bila vrlo visoka jer su se vraćale na rodni prag.U drugoj fazi problema je bilo manje, uglavnom na Banovini i u sjevernoj Dalmaciji. Glavni stožer Hrvatske vojske posebno je bio kivan na Zborno područje Split čije snage nisu iskoristile impresivni učinak u prva dva dana operacije, držeći da su «mogle prijeći čak i u gonjenje, zbog neuvjetovanog i zaustavljenog napada glavnih snaga u trajanju od 2 dana te neistinitog izvješćivanja o dostignutoj crti, nisu izvršile pravovremeno odsijecanje komunikacija čime je neprijatelj uspio izvući znatan dio borbene tehnike 7. kninskog i 15. ličkog korpusa».Na taktičkoj razini Oluja je pokazala očekivanu premoć profesionalne nad narodnom vojskom. Izvršile su zadaću proboja na najzahtjevnijim pravcima, a potom osloncem na oklopništvo brzo iskoristile početni uspjeh. S izuzetkom Banovine, gardijske brigade i specijalne postrojbe policije odigrale su ulogu glavnog razbijača crte, a poslije su održavale postignutu premoć. Jaki i odlučni prodori 7. i 4. gardijske brigade prema Kninu, 1. gardijske brigade kroz Liku, 9. gardijske brigade prema Ljubovu i specijalnih snaga policije na Velebitu, kao i 2. gardijske brigade unatoč nastalim gubicima pred Petrinjom, odlučno su utjecali na razbijanje srpskih korpusa, oslobađanje Knina, Gračaca, Slunja i Petrinje. Prva gardijska brigada je u operaciji prevalila ratni put od 175 kilometara. Na primjeru Taktičke skupine 2. gardijske brigade kod Petrinje vidjelo se koliko su psihološki stabilnije, kada su nakon pretrpljenih većih gubitaka u početnoj -neizvjesnoj- etapi operacije zadržale operativnu sposobnost i uspješno nastavile s operacijom, iako su među poginulima bili njeni najistaknutiji zapovjednici.Pričuvne postrojbe, brigade i domobranske pukovnije, s rijetkim su izuzecima pokazale da je proboj pravovremeno organizirane obrane za njih iznimno zahtjevan. Kao zanimljivost vrijedi napomenuti da je potrošnja streljiva kod pričuvnih postrojba bila nekoliko puta veća od one kod gardijskih brigada. Nekoliko pričuvnih postrojbi je ipak daleko odskočilo od većine i ako treba posebno naglašavati neku od njih, to je bez sumnje 125. domobranska pukovnija Novske čijeg se učinka na Banovini ne bi postidjela ni jedna gardijska brigada.Vjerojatno najveći problemi u operaciji bili su u organizaciji i osiguranju sustava i sredstava veze. Dio postrojbi, posebno mobilizirane brigade i domobranske pukovnije, bio je nedostatno popunjen sredstvima veze, što je otežalo pravovremen uvid u stanje na bojištu, a time dovelo i do usporenog odlučivanja i zapovijedanja.Operacija Oluja u mnogo čemu je bila klasična operacija Kopnene vojske uz jako naprezanje malog Ratnog zrakoplovstva. U odnosu na prvobitnu zamisao bilo je značajnih odstupanja, što nije slabost jer tijek operacije nije moguće predvidjeti. U rodovskom pogledu bila je to operacija pješačkih postrojbi, podržanih snažnim topništvom. Nakon proboja protivničkih crta pojačana je uporaba oklopno-mehaniziranih sastava s kojima je vršeno gonjenje i iskorištavanje postignutog uspjeha.

Usporedbe i komentari

JNA je godinama razvijala teoriju vojne operacije. Prema njenom pogledu operacija je bila kruna vojne znanosti, najsloženiji vid uporabe oružanih snaga i načelno se izvodila na operativno-strategijskoj razini. Ako prihvatimo takva razmišljanja, a za što nemamo opravdanog razloga jer je JNA teorijski razmišljala u kategorijama vojnih blokova, moglo bi se zaključiti da na hrvatskom i bosanskohercegovačkom ratištu gotovo da i nije bilo operacija. Prema tom kriteriju JNA je 1991. i 1992. provela samo jednu operaciju: zauzimanje Vukovara, no to je jednostrana operacija jer Hrvatska vojska s druge strane nije imala snage za tu razinu. Prema tome gledištu od svega vojnog djelovanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. značajke operacije ima samo Oluja. Armija Bosne i Hercegovine je imala tek poneku naznaku operacije. U travnju 1995. Armija Bosne i Hercegovine je s oko 20.000 ljudi zauzela Vlašić, u pothvatu čiji je značaj više taktički nego operativni. Hrvatska vojska je na Dinari radila slične napade s osjetno manje snaga i neusporedivo većim uspjehom. Na skupu o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji je 1998. održan u Budimpešti, a čija je zadaća bila na razini specijalnog rata protiv aktualne vlasti, dosta se govorilo o Oluji. General Jovan Divjak, čija je ratna uloga bila dokazivanje multietničkog karaktera Armije Bosne i Hercegovine, čak je osporio određenje Oluje kao operacije, zbog premalog broja ljudi angažiranih u borbi, te tako dokazao da nije odmakao od lekcija koje je naučio u školskim klupama učilišta JNA.Na svu sreću, vremena nepromjenjivih definicija su najvećim dijelom iza nas i sve je jasnije da svako ratište ima svoju specifičnost i da vojni pojmovnik nije isti u Sjedinjenim Američkim Državama i Hrvatskoj, iako časnici Hrvatske vojske proizvedeni u JNA i dalje razmišljaju u kategorijama svjetskog ratišta. Stoga ne treba čuditi da je upravo iz američkog vojnog pojmovnika izvučen naziv za vojno-teorijsko određenje Oluje kao operacije nastale na promišljanju američke zračno-kopnene bitke. Najpoznatiji zagovaratelj takvog pristupa je ratni načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske admiral Davor Domazet-Lošo. Zračno-kopnena bitka je doktrina s kojom su Amerikanci planirali zaustaviti Sovjetsku armiju napadima zrakoplovstva po njenoj dubini s temeljnim ciljem da onemoguće pojačanje snaga s kojima su u bojnom dodiru i stvarajući na taj način uvjete za svoje ofenzivne napade. Riječ je o doktrini koja je provjerena u operaciji Pustinjska oluja u Iraku. Postavlja se pitanje je li moguća usporedba.I nekadašnji neslužbeni glasnogovornik JNA, vojni analitičar Miroslav Lazanski, vidio je u Oluji varijantu zračno-kopnene bitke, u kojoj je malobrojno zrakoplovstvo nadomješteno topništvom te tako potvrdio uobičajenu, ali stvarno neodrživu, tezu o prekomjernom granatiranju Krajine. Ozren ®unec je suprotnog mišljenja, po njemu je svaka usporedba sa zračno-kopnenom bitkom pretjerana i u političko-promidžbenoj funkciji. Riječ je o raspravi koja će bez sumnje još dugo trajati i u kojoj će sugovornici ogorčeno braniti svoja stajališta.Za mene osobno Oluja je bliža operacijama već viđenim u nekim od lokalnih ratova druge polovice XX. stoljeća, od kojih najviše odskače po učinkovitoj uporabi bespilotnih letjelica.Na kraju, Oluja je bila najuvjerljiviji pokazatelj narasle bojne moći Hrvatske vojske, trajan spomenik postroju gardijskih brigada i malog, ali odabranog društva pričuve, prvenstveno domobranskih pukovnija nastalih preimenovanjem 1994. iz iskusnih ratnih brigada.[vsw id=”RLImayZDOMw” source=”youtube” width=”620″ height=”450″ autoplay=”no”]Sastav Hrvatske vojske u operaciji:U operaciji Oluja sudjelovala su sva zborna područja osim Zbornog područja Osijek i Južnog bojišta koji su provodili obrambeni dio operacije. Hrvatska vojska je za operaciju prikupila 127 tisuća ljudi (uključujući 2500 policajaca), od kojih je dio imao iza sebe višemjesečno bojevo djelovanje na planini Dinari, Livanjskom i Glamočkom polju, kao i zapadnoj Slavoniji. Ukupni gubici bili su 0,12 posto, odnosno 196 poginulih, 1100 ranjenih (teže 572 i lakše 528), 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1314. Oslobođeno je 10,400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Republike Hrvatske. Ratni plijen je bio: 4112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr.Srpska Vojska Krajine pred Oluju je imala oko 62.000 ljudi, od čega je u 11. slavonsko-baranjskom korpusu bilo oko 19.300 ljudi. To znači da je u zapadnim dijelovima Krajine bilo oko 42.000 ljudi. Hrvatske procijene govorile su o 40.000 ljudi. Stoga su procjene po kojima je odnos u živoj sili bio 3:1 u korist Hrvatske vojske bile točne. U teškom naoružanju (topništvo i oklopništvo) odnos je bio izjednačen ili je čak bio u korist Srpske Vojske Krajine. Takav odnos snaga postavljao je zahtjevnu zadaću pred Hrvatsku vojsku, pod pretpostavkom da Srpska Vojska Krajine pruži žestok i dugotrajan otpor. Nije ga pružila u mjeri u kojoj je vjerojatno mogla. Povukla se u Republiku Srpsku s glavninom ljudi, naoružanjem i opremom. Nepovratni gubici bili su značajno veći od hrvatskih. Po hrvatskim evidencijama, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno sahranjeno 560 poginulih pripadnika Srpske Vojske Krajine.[vsw id=”0DFfWtnEOpw” source=”youtube” width=”620″ height=”450″ autoplay=”no”]

U operaciji su sudjelovali: Zborno područje Bjelovar:

121. domobranska pukovnija Nova Gradiška

125. domobranska pukovnija Novska

52. domobranska pukovnija Daruvar

24. dp domobranska pukovnija Varaždin (dio)

202. topničko raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (dio)

18. topnički divizijun Varaždin

34. inženjerijska bojna Čakovec

69. satnija Vojne policije Bjelovar 265. izvidničko diverzantska satnija Bjelovar505. mješovita satnija Atomsko-biološko kemijske obraneZborno područje Zagreb:2. gardijska brigada Sisak57. brigada Sisak101. brigada Zagreb102. brigada Novi Zagreb

103. brigada Krapina

145. brigada Dubrava

148. brigada Zagreb – Trnje (dio)

149. brigada Zagreb – Trešnjevka (dio)

151. brigada Samobor

153. brigada Velika Gorica

202. trbr PZO topničko raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (glavnina)

15. protuoklopna topničko raketna brigada Križevci (dio)

16. topničko raketna brigada Bjelovar (dio)

1. domobranska pukovnija Zagreb

12. domobranska pukovnija Petrinja

17. domobranska pukovnija Sunja

20. domobranska pukovnija Glina

21. domobranska pukovnija

140. domobranska pukovnija Jastrebarsko

1. riječni zdrug Sisak

5. protuoklopni topničko raketni divizijun Zagreb

6. topnički divizijun Sisak

8. haubičko-topnički divizijun Zagreb

31. inženjerijska bojna Zabok

36. inžinjerijsko pontonjerski bataljun

67. bojna Vojne policije Zagreb

252. satnija veze Velika Buna

262. izvidničko diverzantska satnija Zagreb

303. logistička baza Zagreb

Zborno područje Karlovac:

14. domobranska pukovnija Slunj

110. domobranska pukovnija Karlovac

137. domobranska pukovnija Duga Resa

143. domobranska pukovnija Ogulin

16. topničko raketna brigada Bjelovar (dio)

33. inženjerijska brigada Zagreb (dio)

99. brigada Zagreb

104. brigada Varaždin

148. brigada Zagreb – Trnje (dio)

149. brigada Zagreb – Trešnjevka (dio)

202. topničko raketna brigada protuzračne obrane Zagreb (dio)

7. protuoklopni topničko raketni divizijun Karlovac

10. topnički divizijun

13. protuoklopni topničko raketni divizijun Koprivnica

18. topnički divizijun Varaždin (dio)

38. inžinjerijsko pontonjerski bataljun

70. satnija Vojne policije Karlovac

266. izvidničko diverzantska satnija Karlovac

tenkovska satnija Bjelovar

256. satnija veze Karlovac

506. mješovita satnija Atomsko-biološko kemijske obrane

304. logistička baza

Zborno područje Gospić:

1. gardijska brigada Karlovac

9. gardijska brigada Gospić

111. brigada Rijeka

119. brigada Pula

128. brigada Rijeka

150. brigada Zagreb – Črnomerec

203. topničko raketna brigada protuzračne obrane Rijeka

8. domobranska pukovnija Rijeka

118. domobranska pukovnija Gospić

133. domobranska pukovnija Otočac

138. domobranska pukovnija Delnice

154. domobranska pukovnija Pazin

9. protuoklopni topničko raketni divizijun Rijeka

12. topnički divizijun Rijeka

35. inženjerijska bojna Pula

71. bojna Vojne policije Rijeka

50. bojna radiološko-biološko kemijske obrane Zagreb (dio)

253. satnija veze Gospić

263. izvidničko diverzantska satnija Gospić ili Pula

Izvidničko diverzantska satnija Glavnog stožera Hrvatske vojske – Zagreb

305. logistička baza Rijeka

Zborno područje Split:

4. gardijska brigada Split

7. gardijska brigada Varaždin

1. Hrvatski gardijski zdrug Zagreb

81. gardijska bojna Virovitica

2. bojna 9. gardijske brigade Zadar

112. brigada Zadar

113. brigada ©ibenik

144. brigada Sesvete

204. topničko raketna brigada protuzračne obrane Split

6. domobranska pukovnija Split

7. domobranska pukovnija Zadar

15. domobranska pukovnija ©ibenik

126. domobranska pukovnija Sinj

134. domobranska pukovnija Biograd

142. domobranska pukovnija Drniš

11. protuoklopni topničko raketni divizijun Zadar

14. topnički divizijun ©ibenik

20. haubički divizijun Split

40. inženjerijska bojna Split

72. bojna Vojne policije Split

254. satnija veze Split

264. izvidničko diverzantska satnija – Split

306. logistička baza – Split

307. logistička baza – Zadar

Ostale snage:

specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova iz raznih policijskih uprava

40. pukovnija veze – Zagreb

Sastav Srpske Vojske Krajine pred OLUJU u zapadnom dijelu Hrvatskebrigada milicije – Knin (Dinara)Glavni štab Srpske Vojske Krajine – Knin101. obavještajni centar – Knin75. mješovita artiljerijska brigada – Slunj75. pozadinska baza – KninKorpus specijalnih jedinica – Slunj2. gardijska brigada – Knin2. oklopna brigada – Slunj71. specijalna brigada – Slunjlaki artiljerijsko-raketni divizijun protuzračne obrane – SlunjBrdski bataljun – VrlikaBataljun Vojne policije – Knin7. korpus-Sjeverno-dalmatinski – Knin,75. motorizirana brigada – Knin92. motorizirana brigada – Benkovac

1. laka brigada – Vrlika

2. pješadijska brigada – Kistanje;

4. laka brigada – Obrovac

7. mješoviti artiljerijski puk – Knin

7. mješoviti protuoklopni artiljerijski puk – Benkovac

7. laki artiljerijsko-raketni puk PVO – Knin

15. korpus- Lički- Korenica

9. motorizirana brigada – Gračac

18. pješačka brigada – Bunić

50. pješačka brigada – Vrhovine

70. pješačka brigada – Plaški

103. laka brigada – Donji Lapac

37. pješački bataljun – Korenica,

17. mješoviti artiljerijski divizion – Udbina,

81. pozadinska baza – ®eljava,

21. korpus – Kordunaški – Petrova Gora

11. pješačka brigada – Vojnić

13. pješačka brigada – Slunj

19. pješačka brigada – Vrgin Most

75. mješoviti protuoklopni artiljerijski divizion – Blatuša

85. pozadinska baza – Slunj

39. korpus – Banijski – Glina

24. pješačka brigada – Glina

26. pješačka brigada – Kostajnica

31. pješačka brigada – Petrinja

33. pješačka brigada – Dvor na Uni

87. pozadinska baza – Glina

Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana

45. bataljun vođenja javljanja i navođenja – Knin

44. raketna brigada Knin

105. zrakoplovna brigada – Udbina

Kronologija:

1994.

kraj listopada – napad 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine prema Bosanskom Petrovcu

studeni – srpski protunapad i odbacivanje 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine od Petrovca prema Bihaću

1.-3. XI. operacija Cincar – Hrvatsko vijeće obrane oslobađa veći dio Kupreške visoravni

29. XI.- 24. XII. operacija Zima-94 – veći dio Livanjskog polja pod hrvatskim nadzorom

prosinac – izrađena direktiva Bljesak

1995.

31. ožujak, novi mandat međunarodnih snaga u Hrvatskoj – UNPROFOR mijenja ime u UNCRO

7. travanj, akcija Skok-1

1.- 2. svibnja, operacija Bljesak. Oslobođena zapadna Slavonija.

17. svibnja – smjena zapovjednika Srpske Vojske Krajine. Odlazi general Čeleketić, dolazi general Mile Mrkšić

lipanj – osnivanje Korpusa specijalnih jedinica Srpske Vojske Krajine

4. – 11. VI. taktička operacija Skok-2. Livanjsko polje u cijelosti pod nadzorom Hrvatske vojske i izbijanje pred Glamoč i Bosansko Grahovo. Tako je izravno ugrožena prometnica Bosanski Petrovac – Drvar – Strmica

11. VII. Pad Srebrenice

15. VII. Umirovljen general Bobetko. Novi načelnik GS Hrvatske vojske general Zvonimir Červenko

22. VII. Hrvatska i Federacija BiH potpisali Splitsku deklaraciju. Prvi vojni sporazum Hrvata i Bošnjaka.

25.-30. VII. operacija Ljeto-95 – snage Zbornog područja Split i Hrvatskog vijeća obrane zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč

28. VII. proglašeno ratno stanje u Krajini.

2. VIII. Republički štab civilne zaštite Krajine je 2. kolovoza 1995. zapovjedio evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, pokretnih kulturnih dobara i novčanih sredstava

3. VIII. neuspješni pregovori hrvatskog i srpskog poslanstva u Ženevi

4. – 8. VIII. Oluja – kraj Krajine

Zadaća Zbornog područja Osijek bila je obrana prema planu Fenix, a Južnog bojišta prema planu Maestral.

30. VIII. počeli napadi zrakoplovstva NATO na vojsku bosanskohercegovačkih Srba

8. – 15. IX. U operaciji Maestral Hrvatske snage oslobodile su Jajce i zauzele Šipovo i Drvar.

18.-19. IX. operacija Una – neuspješna uspostava mostobrana u području Bosanskog Novog, Kostajnice i Bosanske Dubice.

8.-15. X. Operacija Južni potez. Zauzet je Mrkonjić Grad. Hrvatska vojska je udaljena 23 kilometra od Banja Luke.

1. XI. Počeli pregovori u Daytonu

21. XI. u Daytonu postignut Mirovni sporazum za BiH

Slikovni materijal:

potrebne su fotografije generala Hrvatske vojske: Bobetko, Červenko, Džanko, Basarac, Stipetić, Miljavac, Norac, Gotovina

srpski generali: Čeleketić i Mrkšić

zemljovidi: Ako je moguće presnimiti zemljovide Oluje koji su objavljeni odmah nakon operacije u dvije male knjižice u Hrvatskom vojniku. Objavljeni su i kod Domazeta u knjizi Hrvatska i veliko ratište, na 244 str.

DAVOR MARIJAN
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Kamenjar.com