Pratite nas

Herceg Bosna

Operacija “Lipanjske zore” i HVO promijenili su tijek rata u BiH

Objavljeno

na

Operacija Lipanjske zore je zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad velikosrpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

U svega 19 dana je oslobođena dolina Neretve i svi gradovi u Hercegovini. Vraćeno je pod kontrolu 1800 četvornih kilometara teritorija

Operacija ‘Lipanjske zore’ je je prva velika akcija HVO-a. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda nad srpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije BiH i Republike Srpske.

Većina vojnih stručnjaka smatra kako je ova akcija bila prekretnica u ratu u BiH, ali i kako je oslobađanjem doline Neretve spašena i južna Dalmacija. U operaciji ‘Lipanjske zore’ sudjelovalo je ukupno 4670 hrvatskih vojnika. Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je deset hrvatskih vojnika. Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. Napad HVO-a krenuo je iz šest pravaca. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum. Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navijestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. 11. lipnja hrvatske su snage ušle u vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor.

U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a pet dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu. U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice maršala Tita.

Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobađa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta s nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Zaposjednuto je i zloglasno brdo Fortica iznad Mostara. Osobito uspješna je akcija oslobođenja Bijelog Polja, naselja na lijevoj obali Neretve, koja je izvedena 19. lipnja 1992.

Tijekom 26. lipnja, dan koji se smatra danom oslobođenja mostarske općine, hrvatske snage odguruju srpskog neprijatelja i sa snažnog uporišta Merdžan glave. Oslobođeno je područje od 1800 četvornih kilometara teritorija i ovo je bio prvi veliki poraz JNA u BiH.

Tijek Operacije

Map_16_-_Herzegovina_Dubrovnik_April-June_1992Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude potpomognut postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski, probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.

Postrojbe Hrvatske vojske napadaju glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće. Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba Hrvatskih obrambenih snaga koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici. Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk.

Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV-a. Gubitci protivnika nisu poznati. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Da nije bilo HVO-a u to vrijeme danas ne bi postojala Bosna i Hercegovina. U vrijeme Lipanjskih zora na području Hercegovine nije postojala Armija BiH.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna iz Širokog Brijega, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu “Stanislav Baja Kraljević” i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

Lipanjske_zore

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.

Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.

U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije. Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi. Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a. O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa. Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obavješteni o njihovom dolasku. Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja. Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.

franjevacka_crkva_i_samostan_mostar
Franjevačka Crkva u Mostaru

Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO “Tihomir Mišić” potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine. Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci. Tjeranje agresora nastavlja se predma Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, tada je Kažnjenička bojna potpomognuta topništvom i ostalim potrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju.

Rezultat operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Mons. Tomo Vukšić na Bobovcu: Neka se zaliječe rane prošlosti i neka se ne stvaraju nove

Objavljeno

na

Objavio

Osamnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i Šesnaesto Hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga svečano su proslavljeni 26. listopada 2019.

Svečano Euharistijsko slavlje na ostacima kraljevskog grada Bobovca nedaleko od poznatog franjevačkog samostana i župe Kraljeva Sutjeska, predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a prigodnu propovijed uputio je vojni biskup u Bosni i Hercegovini mons. Tomo Vukšić, čiju propovijed prenosimo u cijelosti:

Uzoriti gospodine kardinale!
Poštovana braćo svećenici!
Dragi vjernici, sudionici molitvenoga pohoda!

Zajednička molitva za domovinu okupila je danas ovdje na Bobovcu osamnaesti put vjernike Sarajevske nadbiskupije i šesnaesti put katolike pripadnike Ministarstva obrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Njima se rado pridružuju brojni katolici pripadnici redarstvenih snaga, ali sve češće također vjernici i svećenici iz drugih krajeva i država. Bogu hvala da je tako i sve vas srdačno pozdravljam.

Za tu već lijepu tradiciju našeg okupljanja u molitvi, ovom svetom Misom zahvaljujemo Gospodinu Bogu, što nas je obdario blagoslovom ustrajnosti. Hvala mu i za kušnje i otpore, koje je pripuštao, jer nas je po njima u svojoj promisli odgajao da budemo ustrajni, ali i ponizni, skromni i pobožni.

I.

„Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive“ (Ps 24,1). To su riječi Božje objave, koje su dio odlomaka iz Biblije, što se u Katoličkoj Crkvi upravo danas čitaju vjernicima na Misama po cijelom svijetu. Stoga neka nama upravo taj starozavjetni psalam bude vodilja u ovom razmišljanju o molitvi, zemlji, domovini i ljudima.

Molimo, dakle, za sve ljude, koji žive u ovoj lijepoj zemlji. Neka se odavde s vrha gore razliježe naša molitva za cijeli svijest, ljude i druga stvorenja, jer svi su djelo Božjih ruku i promisla. Pri tomu, kao vjernici svjesni smo, da su Nebesa svima, posebice nama danas ovdje okupljenima, svod naše životne građevine, cilj našega životnog maratona i svrha naših molitava i nastojanja.

S Nebesa kroz ovo vedro podnebesje, za koje smo osobito zahvalni dragomu Bogu, sunce jednako obasjava svaku zemlju, sve njihove ljude i sva druga stvorenja. S njih jednako kiša pada svima i posvuda jednako natapa zemlju, da bude plodna i da život buja. Tako i mi katolici svojom molitvom, poput Božjega sunca i nebeske kiše, želimo da Božji blagoslov osvjetljava cijelu zemlju, u kojoj smo rođeni i, zajedno s nama, u njoj sva stvorenja. Neka prosvijetli pameti svih njezinih ljudi i neka kapima nebeske rose natopi sva srca, kako bi mogla plodila dobrotom i prijateljstvom.

Naša je i čast i zadaća, biti sinovi i kćeri, kako kaže Isus, „svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,45). Tako, naime, evanđelist Matej bilježi Isusove riječi iz njegove Evanđeoske besjede na Gori. I upravo zato, slijedeći i primjenjujući Isusovu pouku, mi kršćani molimo za sve! To jest, upućujemo svoju molitvu kao što Bog šalje sunce i kišu za sve, te među njima ne pravi razlike. U tomu moramo i sebe stalno ohrabrivati. I moramo uporno tumačiti i stalno ponavljati posebice onima, koji to teško razumiju. Jednostavno zato, što što je zemlja Božje stvorenje, kao i svi ljudi na njoj, te bi među njima trebao vladati Božji zakon, sloga i ravnopravnost.

Ako je „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive“ (Ps 24,1), to pak znači, da smo mi na zemlji podstanari Božji. Najamni smo radnici u službi širenja Božje dobrote, svakovrsnoga rasta u ovom životu i radi vječnoga spasenja, svoga i svih Božjih stvorenja. A to spasenje je moguće ostvariti, ako pravedni – da ostanemo kod Isusove slike i rječnika – također uz pomoć naše molitve i stvarne potpore, ustraju na svom putu, a nepravedne da Milosrdni Gospodin odvrati od loših navika, svakoga zla i nereda te se i oni pridruže mnoštvu dobrih ljudi. Odnosno, molimo te, Gospodine, da sve ljude naučiš odredbama svojim. Neka u našoj domovini na svim područjima zauvijek završi sezona teških riječi. Neka se vrše samo dobra djela. Neka umre korupcija i nepotizam. Neka sposobnost, stručna sprema i osobna moralnost budu kriteriji pri zapošljavanju i napredovanju. Neka prava i dostojanstvo radnika budu poštovani. Neka se mladima omogući radosni pogled u budućnost. Neka za svakoga u ovoj zemlji bude posla i sigurnosti. Neka se poštuje obitelj, uloga oca i majke i štiti ljudski život od začeća. Neka se omogući povratak onima, koji to žele, i neka prestane novo iseljavanje. Neka se u svemu poštuju osobna i kolektivna prava, identitet i dostojanstvo svih. Neka se zaliječe rane prošlosti i neka se ne stvaraju nove. Neka u Crkvi i društvu uvijek vlada povjerenje i iskrena radost zbog bilo čijega napretka i svakoga njegova oblika.

Dok to molimo, skrušeno priznajemo, da smo svi barem nekada krivo procijenili i pogriješili ili mišlju, kojom se ne ponosimo, ili riječju, za koju bismo voljeli da je nije bilo, ili djelom, koje nam nije na čast, ili propustom, za kojim žalimo što se dogodio. A kad god čovjek tako razmišlja, onda je to uvijek izraz ponizne želje za obraćenjem i spremnosti, da se oprosti. Pri tomu, ideal je Gospodin Bog, koji oprašta tako što zaboravlja grijehe prošlosti.

U tom duhu danas molimo: Neka sve to bude, kako bi se i naša domovina mogla prepoznati u riječima Svetoga Pisma: „Dobrote tvoje, Gospodine, puna je zemlja“ (Ps 119,64) i zahvaljivati Bogu za taj blagoslov.

II.

Draga braćo i sestre!

Svo ovo nastojanje oko uspostave Božjega reda i poštivanja njegovih pravila na zemlji, kao vjernici i Isusovi učenici, molimo i činimo radi vječnoga spasenja. I žarko želimo, da svaki čovjek bude uključen u vječni zagrljaj Božjega Milosrđa i Ljubavi. Odnosno, vođeni tom nadom, ponizno molimo, da se na vječnoj Gori Gospodnjoj, u tom nebeskom Jeruzalemu, nađu sva Božja stvorenja.

Nadahnut tom istom molitvom i željom, već se pisac psalma, koji nam je vodič u ovom razmišljanju, pitao: „Tko će uzići na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?“ (Ps 24,2-4). I ne bismo bili dovoljno ozbiljni vjernici, ako to isto pitanje, okupljeni u molitvi na ovoj zemaljskoj gori, ne bismo danas postavili sebi, cijeloj domovini i svakom njezinu čovjeku. A na to ključno pitanje odgovor je dao isti psalam. To jest, uzići će na Goru Gospodnju i stajati na svetomu mjestu u vječnosti: „Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti i ne kune se varavo“ (Ps 24,4).

Čiste ruke, nedužno srce, sloboda od ispraznosti te odsustvo varave nakane i riječi jesu drugo ime za življenu kršćansku svetost. A spomenuti njezin sadržaj jest naša čast, naše ime, naše poslanje i zadaća, naša osobna iskaznica, naš jedinstveni matični broj, naš znak prepoznavanja i lijek za svaki nered. I nema drugoga puta, načina, ni smjera, koji bi čovjeka vodili iz ovoga lijepoga ali prolaznoga podnebesja u vječna i još ljepša Nebesa, s ove zemlje na Goru Gospodnju. I nema drugoga načina ni sredstva za izliječiti nered na zemlji i ostvariti sve one dobre želje, koje su maloprije nabrojene. Naime, put ispravljanja nereda na zemlji jedini vodi u nebeski red, a ustrajnost u tomu jedini je način posvećenja čovjeka.

Samo „čiste ruke i nedužno srce“ posvećenju čovjeka, preobražavaju svijet, pripremaju novu zemlju, i u njoj bolju domovinu, i samo po tom čovjekovu posvećenju, kada tamo dođemo, nastat će novo nebo (usp. Otk 21,1).

„Takav je naraštaj onih, koji traže njega, koji traže lice Božje“ (Ps 24,6). Takav čovjek i njegov naraštaj „blagoslov prima od Gospodina i nagradu od Boga, Spasitelja svoga“ (Ps 24,5). Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

KTA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

RAK kaznio FTV zbog pristranosti: Napokon sankcionirano sotoniziranje Hrvata i Srba

Objavljeno

na

Objavio

„Utvrđuje se da je FTV prekršila Članak 5 (Pravičnost i nepristranost) Kodeksa o medijskim uslugama, te joj se izriče novčana kazna u iznosu od 6000 KM“ stoji u Rješenju Regulatorne agencije koja je postupila po prijavi HRS-a na tendenciozno i huškačko izvješćivanje u emisiji Mreža emitiranoj 14.01.2019. Sada, konačno, imamo na papiru, crno na bijelo, da je FTV politički pristran medij.

Krenimo kronološki. U emisiji „Mreža“ od 14.01.2019. emitirani su prilozi u kojima su Hrvati i Srbi optuženi i, od strane autora i urednika priloga i emisije, osuđeni za sve loše što se događa u BiH.

Nakon odgledane emisije, kod gledatelja koji ima površne informacije o povijesti i odnosima u BiH stvorio se dojam kako su Srbi separatistička krvoločna stvorenja, a Hrvati izdajnici koji ne prežu od protjerivanja i ubijanja svog naroda samo da ostvare svoje političke vizije o entitetu.

Budući da je iznošenje tvrdnji i arbitrarnih stavova pod činjenice kršenje ne samo Kodeksa za medije, nego i cijelog niza Zakona, dana 19.01.2019. smo na adresu RAK-a uputili argumentirani prigovor.

RAK kao regulatorno tijelo je bilo obvezno u zakonskom roku ne samo očitovati se po našoj prijavi, nego i objaviti ishod postupka kojeg su pokrenuli po ovoj prijavi.

Budući da nismo dobili apsolutno ikakvu povratnu informaciju, a emisija „Mreža“ se vratila na tv ekrane, te budući da je FTV kroz cijeli svoj informativni program nastavilo svakodnevno širiti pristranu političku propagandu, dana 27.09.2019. ponovno smo poslali upit RAK-u.

Kako nas je RAK i tada ignorirao, dana 25.09.2019. pišemo dopis Ministarstvu komunikacija i prometa, da kao nadležno tijelo kontaktira RAK i priupita gdje je zapela naša prijava. Za razliku od RAK-a, ministarstvo djeluje promptno. Gle slučaja, nakon reakcije ministarstva prometa dobivamorješenje po našoj prijavu u kojem stoji kako je FTV kažnjena sa 6000 KM.

Naime, analizom je utvrđeno kako je FTV emitirala „jednostrane i neizbalansirane priloge“, čime je došlo do kršenja „načela pravičnosti i nepristranosti“.

Nakon silnih peripetija, 9 mjeseci inzistiranja, pisanja dopisa i poziva, napokon smo dobili dokaz o onome što tvrdimo godinama, a to je da je Federalna televizija u biti politički medij, platforma za promociju pseudo građanske, a u biti bošnjačke politike.

Urednici i novinari FTV-a, ukoliko žele objektivno i profesionalno raditi svoj posao, onda svoje tvrdnje moraju potkrijepiti dokazima, a ne arbitrarne stavove nuditi pod činjenicama.

Prema tome, večeras kada ponovno na ekranima FTV-a bude emisija „Mreža“, znajte kako se radi o propagandnom, a ne informativnom programu. Dakle, EPP, i to Bakirov.

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari