Pratite nas

Religija i Vjera

Opravdana je vjera našega puka u pomoć Majke Božje

Objavljeno

na

Na povratku zavjetne procesije grada Zagreba iz Marije Bistrice, ispred crkve sv. Petra u Zagrebu godine 1943./ foto zg-nadbiskupija.hr
Propovijed nadbiskupa Stepinca na hodočašću u Mariju Bistricu, 7. srpnja 1935.

Stari pomorci, da im lađa za vrijeme bure ne bude igračka valova, nastojali su, da što prije nađu čvrsto tlo i bace sidro, koje će lađu držati na mjestu. Svaki pojedini od nas putnik je na moru ovoga života, koji plovi usred raznih bura i oluja.

I cijeli narod hrvatski jedan je takav putnik, koji već 13 stotina godina plovi pučinom života u ovoj svojoj današnjoj lijepoj domovini, koju mu je podarila ruka Božja. I taj si je narod kao mudri pomorac našao također jedno čvrsto tlo, gdje je bacio sidro svog ufanja i nade da ne potone u teškim časovima života, a to je Majka Božja bl. Djevica Marija.

O toj dubokoj vjeri našega puka, da mu je Marija najbolja zaštitnica u životu i u smrti, svjedoče nebrojene crkve Njoj posvećene po našim brežuljcima i planinama, otocima i dolinama. O toj dubokoj vjeri našega puka svjedoče nebrojeni oltari Njoj posvećeni gotovo u svim crkvama, svjedoče nebrojeni kipovi Njoj na čast podignuti na raskršćima naših puteva i cesta. Svjedoče nebrojene slike Njezine, koje rese i najsiromašnije potleušice naše kao i najbogatije palače.

Tu vjeru djedova i otaca naših došli smo i mi da zasvjedočimo i da zapečatimo ovom jubilarnom  procesijom grada Zagreba i hrvatskog naroda.

Krivovjerci raznih boja predbacuju nam, da je uzaludno i besmislena zazivati Mariju, jer je Bog samo jedan, a mi pravimo iz Marije božanstvo.

Pitamo Vas, braćo, zar se je varalo svekolika katoličko kršćanstvo kroz 1900 godina, kad je tako iskreno štovalo Mariju i zazivala je u pomoć? Zar se je varao i narod naš kroz 1300 godina zazivajući Mariju u svim zgodama i nezgodama života? Zar je šačica raznih krivovjeraca koji su nikli pred par decenija ili najviše par stotina godina u pravu, kad se blatom nabacuje na ono što je nama svima milo i drago, a to je  pobožnost k Majci Božjoj? Mislim, da nitko od vas toga ne vjeruje i ne može vjerovati. Jer na što nas sam Spasitelj, Bog, lsus Krist upućuje, ne može biti zlo.

A zar nas ne upućuje sam Spasitelj: »Budite mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi«[1] A kada je ,braćo, zmija bila mudrija negoli onda, kad je upropastila Adama? Znajući da ga sama ne bi tako lako pridobila, poslužila se ženom nesretnom pramajkom Evom. I kad je upropastila nju, bez muke je srušila i Adama. Pa i onaj mudri Židov Mordokaj zar nam ne kazuje isto? Kad je narod židovski bio osuđen na propast po kralju perzijskom znao je Mardotej, da sam ne može stupiti pred kralja ni moliti milost za narod. Zato se je poslužio ženom kraljicom Esterom.[2] Nju je poslao pred kralja i, kako svjedoči sv. Pismo, ublažila je srce kraljeva i spasila židovski narod od sigurne propasti.

Pa i oni lukavi Filisteji, o kojima tako često govori sv. Pismo upućuju nas na nešto slično. Znali su, da sami nikad neće svladati Samsona, najvećeg junaka izraelskog. I što nisu mogli sami, učinili su pomoću Dalile, koja je prevarila Samsona i predala ga u ruke Filistejima.[3] Pa i onaj glasoviti vojskovođa izraelski Joab upućuje na nešto slično. Ne mogavši na drugi način ublažiti srce kralja Davida, da opet primi buntovnog sina Apsaloma, poslužio se slabom ženom Tekuitom. I što nije mogao učiniti junački i hrabri vojskovođa sam, učinio je preko slabe, obične žene.[4] Opomena dakle Spasiteljeva, mnogi pri­ mjeri sv. Pisma a i zdrav razum upućuju nas da se utječemo Mariji.

Ta kako bismo se mi bijednici, koji smo toliko griješili mišlju, riječju i činom i toliko puta i tako teško, kako bismo se usudili stupiti otvoreno pred vječnog, neizmjerno svetog Boga, ako ne bismo imali nikoga koji nas zagovara? A čiji zagovor može da bude jači, može da bude moćniji nego li Marijin? Zagovor one, koja je Sinu Božjemu dala čovječje tijelo, čije je svete grudi sisao, iz kojih je svetih ruku primao hranu. Braćo, ima li koji čovjek zdrave pameti, koji bi se usudio prigovoriti, ako iskreno štujemo i djetinjskim pouzdanjem zazivamo Mariju?

Ali kažu nam protivnici kakvi su to štovatelji Marijini koji istodobno dok je časte kunu i psuju i podavaju se svakojakim grijesima? Zar nije bolje ako je uopće ne štujemo?

Moram priznati našim protivnicima, da imadu u mnogočem pravo što se ovoga tiče. Ali što ćete! Čim je novac skuplji, tim se radije falsificira. Tako je i vrag, koji je po riječima Spasiteljevim »lažac i ubojica ljudi od početka«[5], falsificirao pobožnost k Majci Božjoj. Tu dakle moramo biti na oprezu, da ne bi i naša pobožnost k Mariji bila krivotvoreni novac, s kojim bi zlo prošli na nebeskoj mjenjačnici. Kao što si crnci prikazuju anđele crnima, tako i mnogi grješnici jer su crni u srcu, slikaju si pobožnost k Majci Božjoj crnu to jest oni hodočaste, oni poste Njoj na čast, oni joj donose darove na oltar, ali istodobno i psuju i pijančuju i griješe proti zapovijedima Božjim.

Što ćemo dakle reći ovima? Hoćemo li im savjetovati da poslušaju protivnike i prestanu s postovima, hodočašćima, molitvama? Odgovaram nipošto! Jer što je pobožnost? Nije ništa drugo negoli čvrsta i spremna volja činiti sve što časti Boga. Tako i pobožnost k Majci Božjoj – činiti spremno ono što ju časti. Zato hodočašća, postovi, darovi nisu sami po sebi pobožnost, nego su ili učinak pobožnosti ili sredstvo da se k pobožnosti dođe.

Koji je dakle u grijehu, a ipak hodočasti, posti i moli samo zato da se riješi grijeha, jer hoće da iskreno časti Mariju, ne samo da ne čini ništa zla, nego ju neka još više časti, da mu što prije isprosi milost obraćenja. A oni opet koji hodočaste, poste, daruju možda zato, da će im Marija pomoći da mogu što dulje živjeti u grijehu, neka također ne prestaju častiti je na ovaj način, nego neka što prije mijenjaju svoju opaku i pokvarenu volju i mole bl. Djevicu, da ih učini dobrima i valjanima, jer se grijeh i Marija nikada ne mogu složiti, kao što se ne slažu vatra i led.

Evo braćo, kako je opravdana vjera našega puka u pomoć Marijinu, kako je opravdano štovanje Majke Božje u našemu puku, makar bio i grješan.

Zato se mi obraćamo k Njoj, svim srcem i svom dušom vapeći: »Pogledaj na nas milena Mati, svrni k sirotam pogled svoj zlatni!« Pogledaj na dječicu hrvatsku da ih nikada ne ofuri mraz grijeha i opačine! Pogledaj na hrvatske mladiće i djevojke, da ostanu vazda čisti i pobožni! Pogledaj na hrvatske muževe i žene, da čuvaju neokaljanu bračnu vjernost i čuvaju se odurnih opačina koje skvrne svetost bračnoga života! Pogledaj na hrvatske starce i starice, da im milostivi Bog po Tvom zagovoru olakša jade starosti, oprosti grijehe i pripremi sretnu vječnost!

Mi pak sa svoje strane obećajemo svi, da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!

Završujemo s pjesnikom našim moleći Te iz dubine srca:
Dobra nam navek ostani,
isprosi nam pri Sinu,
da od svakog zla obrani
nas i domovinu. Amen!

Katolički list, 11. srpnja 1935., br. 28., str. 342-344.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 64-67.
zg-nadbiskupija.hr

[1] Mt  10, 16.
[2] Est 4-8,
[3] Suci 16, 4-22.
[4] 2 Sam  14, 1-24.
[5] Iv 8, 44.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveta Jelena križarica – majka cara Konstantina

Objavljeno

na

Objavio

Sa stručnjacima je 326. godine počela iskopavanja na Kalvariji. Ostaci svetoga Isusova Križa pronađeni su po želji Konstanitina Velikog i čuvaju se u Rimu u bazilici svetoga Križa, a na mjestu našašća svetoga Križa Konstantan je dao sagraditi baziliku. To je bazilika svetoga Groba. Jelena je umrla u dubokoj starosti, između 328.-330. godine. Njezini se posmrtni ostatci čuvaju u Rimu.

Majka je cara Konstantina Velikog, rođena je 247. godine u skromnoj obitelji u Bitiniji. Služeći u staji, upoznao ju je i oženio vojni časnik Konstancije Klor. Kad joj je muž postao car, Jelena se morala po­vući, jer po rimskom zakonu bila je zabranjena ženidba između patricija i plebejke.

Tako je Jelena ostala u pozadini sve dok joj sin Konstantan nije 306. godine zauzeo carsko prijestolje.

Tada ju je sin Konstantin doveo na carski dvor i dao joj naslov „Augusta”, omogućio joj slobodan pristup carskoj riznici i dao joj je sve počasti koje su pripadale carici.

Nakon što je poučena u vjeri primila je sakrament krštenja. Jelena je iskoristila svoj visoki položaj u korist siromaha, zatvorenika, progonjenih i potlačenih. Njezinim zalaganjem u Betlehemu je izgrađena bazilika Kristova rođenja, a na Maslinskoj gori bazilika Uzašašća. Jelena je odlučila pronaći ostatke Kristova Križa na Golgoti.

Sa stručnjacima je 326. godine počela iskopavanja na Kalvariji. Ostaci svetoga Isusova Križa pronađeni su po želji Konstanitina Velikog i čuvaju se u Rimu u bazilici svetoga Križa, a na mjestu našašća svetoga Križa Konstantan je dao sagraditi baziliku. To je bazilika svetoga Groba. Jelena je umrla u dubokoj starosti, između 328.-330. godine. Njezini se posmrtni ostatci čuvaju u Rimu.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Marija je uvijek bila naša zaštitnica, odvjetnica, najvjernija Majka, Kraljica Hrvata i osobit ures Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečano je u četvrtak, 15. kolovoza proslavljena u Marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori, misnim slavljem koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su svećenici Petrinjskog i Glinskog dekanata te rektor svetišta preč. Paško Glasnović.

Prije mise biskup je u dvorištu svetišta blagoslovio novopostavljeni kip Marije s djetetom Isusom rad akad. kipara Tomislava Kršnjavija, a blagdanskom slavlju nazočilo je nekoliko tisuća hodočasnika, od kojih je dio pristigao pješice iz tri petrinjske župe te iz Gline i okolnih mjesta, a prisutni su bili i predstavnici gradskih i županijskih vlasti.

Na početku homilije biskup je istaknuo kako je ovaj najveći marijanski blagdan pun poruka za nas. „Mons. Hoser, papin vizitator u Međugorju, kaže (u intervjuu u Glasu Koncila) da je slavlje Marije na nebo uznesene znak kontinuiteta života koji mi kršćani poštujemo: čovjek se začinje od svojih roditelja i počinje živjeti, nakon toga se rodi od svoje majke koja ga je 9 mjeseci u svome krilu nosila, zatim živi djetinjstvo, mladost, zrelost, starost… kako već kome Bog da, i nakon zemaljske smrti prelazi u vječni život, o kojem svjedoči i današnja svetkovina.

Tako se pokazuje kontinuitet života u koji mi kršćani vjerujemo i za koji Bogu zahvaljujemo. Time priznajemo da je život Božji dar; taj dar on nama ne oduzima nego nam ga, samo na drugi način, dariva da i dalje – i još u većoj punini – nastavimo živjeti, u Bogu, u vječnosti!

To je zapravo naša budućnost, naša perspektiva kojoj se nadamo, u koju vjerujemo i koju nam današnji blagdan učvršćuje. Marija je prva među nama ljudima doživjela tu novost života, spašenost da i dušom i tijelom živi u preobraženom životu u Bogu, u vječnosti“, rekao je biskup.

U nastavku spomenuo se i riječi pape Franje o Mariji povezavši ih s našim svetim blaženikom Alojzijem Stepincom. „Ako nas Papa poziva da slijedimo Mariju, koja je i u progonima veličala Gospodina, koja je bila strpljiva i nosila križ idući za Isusom, onda se to na poseban način odnosi baš na našeg bl. Alojzija.

Upravo prije dva dana razgovarao sam s jednim svećenikom kojeg veoma poštujem a koji mi je rekao da je ovo što se događa s bl. Alojzijem Stepincem upravo njegov dar našoj Crkvi i Domovini. On misli da se sam bl. Alojzije odrekao svoje kanonizacije i isprosio ovaj zastoj pred Bogom da bi se naš narod konačno očistio od laži i podvala koje mu se nameću od komunističkih i srpskih optužbi koje još uvijek ne jenjaju i udaraju po nama.

Rekao mi je, to Papa možda i ne zna, ali on je oruđe u Božjim rukama, da zaustavivši kauzu bl. Alojzija, naš narod pronađe i svima objavi istinu. Istinu o Crkvi i našem hrvatskom narodu koji je neprestano bio optuživan i progonjen, ali je strpljivo trpio i nosio svoj križ. A on je simbol sve te patnje i svih tih nepravdi koje je ponio na svojim leđima, i još ih uvijek nosi“.

Biskup se osvrnuo i na aktualni društveni trenutak i tzv. „Školu za život“ koja se uvodu u sustav odgoja i obrazovanja te se zapitao bi li bilo bolje reći da je život škola, a ne da je škola život? „Dobro, kaže se da je to škola za život, i da je to nešto novo, a što je bilo školstvo do sada? Zar ništa nije vrijedilo što je bilo do sada, nego će se tek sada otkriti pravi način školovanja djece i mladih? I je li to ispravan put ako se ne uvažavaju sugestije stručnjaka, ako se sve više izostavlja odgojni vid a naglašava samo obrazovanje, i to uvođenjem tehničkih informatičkih pomagala? Je li to onda smo tehnicizacija odnosno informatizacija obrazovnog procesa koji se sve više lišava odgojne dimenzije?

Radi se doista o i te kako osjetljivom i zajedničkom pitanju koje ima dalekosežne posljedice ne samo za djecu, nego i za čitav narod. Zar nama vjernicima to pitanje može biti nevažno i smijemo li se ponašati kao da se to nas ne tiče? Kao vjernici mi trebamo razmišljati što možemo pridonijeti da naše škole doista budu škole za pravi život, život koji nam daje Bog i život koji Bog od nas očekuje.

Pitamo se kakve bi to trebale biti ‘škole za život’ naše djece i mladih? Mi imamo pravo očekivati da to budu škole za život vječni, za život koji je u kontinuitetu, kako veli mons. Hoser, za život o kojem nam govori današnji blagdan Uznesenja BD Marije na nebo.

No, kako to postići, kako se pripremiti za život vječni, gdje je ta škola u kojoj bi se to moglo naučiti? Sveti papa Ivan Pavao II. u enciklici ‘Redemptoris Mater /Majka Otkupitelja’ kaže da trebamo poći u ‘Marijinu školu’. Kakva je to škola? To je škola molitve, duhovnosti, škola blizine s Kristom. S Marijom smo, kaže Papa, neprestano pozvani gledati Lice Kristovo.

U toj kontemplaciji je naša snaga, uvijek biti pred Kristovim licem. No, je li to tako s reformom školstva ako se model ‘škole za život’ shvaća kao mjesto tolikog poštivanja kreativnosti djece da učenici sami trebaju odlučivati što će učiti a što neće, a ne da im to učitelji nameću“ , rekao je biskup dodavši kako se tada postavlja pitanje, što je to zapravo ‘edukacija’ odnosno odgoj i obrazovanje?

„Latinski ‘e-ducere’ znači ‘iz-voditi’, što treba asocirati na vođenje pravim putem za što su odgovorni roditelji i stariji da ga oni pokažu djeci i povedu djecu pravim putem u život. Ako se međutim shvati da odgajanici sami trebaju birati svoj put, dapače da im stariji samo služe kao pomoć pri tome, tada je opravdano pitanje: tko tu koga vodi, tko je ovca a tko pastir?

Čini se da je to preslika već postojeće tendencije u društvu koje želi izbrisati razliku roditelja i djece, pa očito to prenosi i na odnos učitelja i učenika. Da ne spominjem k tome i uvažavanje rodne ideologije koju je nedavno osudila i Sveta Stolica nazivajući je „dio nejasnog koncepta slobode“ i navodeći kako je ideja da je spol određen osobnim osjećajima, a ne biologijom pokušaj ‘uništenja prirode’.

Pred svim tim i mnogim drugim izazovima nalazimo se u našoj trenutnoj povijesti“, rekao je biskup te zaključio kako je Marija uvijek bila naša zaštitnica, odvjetnica, najvjernija Majka, Kraljica Hrvata i osobit ures Hrvatske.

Misno slavlje animirao je Mješoviti župni zbor iz petrinjske župe Sv. Lovre, a ovoj proslavi prethodila je trodnevna duhovna priprava koju su predvodili generalni vikar Biskupije mons. Marko Cvitkušić, župnik iz Komareva vlč. Robert Jakica i župnik i petrinjske župe Preobraženja Gospodnjeg vlč. Damir Ceković.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari