Osamnaesti – dan kad je pao grad, a duše nisu
Ova potresna pjesma snažan je poetski zapis o posljednjim trenucima Vukovara, ispričan iz perspektive ranjenog branitelja koji svjedoči slomu grada, ali ne i slomu duha. Kroz slike prašine, dima, boli i nepravde, autor prenosi ne samo tragediju Ovčare i stradanja nevinih, nego i tiho, nepokolebljivo svjedočanstvo vjere, žrtve i ljubavi prema gradu koji, unatoč svemu, odbija umrijeti.
Osamnaesti.
Dan kad je moj grad pao,
a ja… ja sam pao puno prije.
Samo to još nisam sebi priznao.
Ne znam je li ovo jutro ili kraj svijeta.
Oči mi se otvaraju, ali ne vidim sunce.
Vidim samo prašinu, dim i ljude koji više ne izgledaju kao ljudi, nego kao sjene koje se ne žele predati.
Ležim na hladnom podu bolnice, u gradu koji više ne liči na sebe.
Vaní odzvanja škripa tenkova kao da mi se uvlači pod kožu.
Svaki korak, svaki povik, svaki pucanj
kao da dolaze po mene, osobno.
Ne znam što više boli: rana na tijelu,
ili spoznaja da nitko neće ostati da ispriča našu istinu.
Sve što je Vukovar bio, sad je u nijemom zadahu prašine i krvi.
I u našim očima koje se gase.
Ne znam koliko sam dugo ovdje ležao,
ali znam jedno – još uvijek dišem.
Zašto? Ni sam ne znam.
Možda zato što vjerujem da moj grad ne smije umrijeti prije mene.
Čujem pucnje negdje daleko…
ili blizu…
više ne razlikujem.
Sve mi u glavi zvoni, puca, cvili.
Netko kraj mene se moli.
Netko doziva majku.
Drugi plače.
Treći samo šuti, otvorenih očiju,
a ne miče se.
Zatvaram mu kapke, da ga mrtvog zaštitim od pogleda na užas.
Noge me izdaju kad pokušam ustati.
Oslanjam se na zid, ali zid se raspada od danonoćnog granatiranja.
Gledam grad…
moj grad…
i pitam se kako ga zlo može toliko mrziti.
Čime smo zaslužili ovakvu smrt?
Čime smo zaslužili ovakvu nepravdu?
Stavljaju me na nosila.
Ne osjećam bol, samo hladnoću koja me polako odvaja od tijela.
Sestre trče, na njihovim licima i dalje vidim nadu. Ali i one su ranjene.
I one su umorne.
Nitko više nema snage niti za suze.
Čujem da nas izvode.
Odvajaju žene i djecu od muškaraca.
Kamo?
Nitko ne govori.
Samo pogledi.
Pogledi koji strepe od onog što usta ne smiju izgovoriti.
Kamion.
Kolona.
Svezane ruke.
Glava mi pada, ali još sam živ.
Glupa upornost.
Ili hrabrost.
Ili vjera.
Ni sam više ne znam.
Ovčara.
Riječ koju još ne znam,
ali moje tijelo već osjeća da je loša.
Hladno je.
Vjetar reže kao da nas želi podsjetiti da i priroda zna biti okrutna.
Kao da se sve udružilo protiv nas.
Na Ovčari smrdi zemlja kao da
zna što će biti.
Kao da čeka.
Kao da nas prepoznaje.
Postrojili su nas u red.
Kao da smo ovce.
Kao da nismo ljudi.
Kao da nemamo
majke,
djecu,
snovе,
živote.
Prebijaju nas, svlače, pitaju imena kao da će nam spasiti život
a u njihovim očima vidim da su naša imena odavno prekrižena.
Prvi udarac…
čuje se zvuk kosti koja puca.
Drugi…
krik mi na pola zastaje u grlu.
Treći…
više ne brojim.
I dok me drže na koljenima,
krv mi lijepi košulju za kožu,
a glavom mi prođe samo jedna misao:
„Tri dana ležalo je Tijelo moga Spasitelja u grobu. I mislili su svi da je kraj. A nije bio.“
Ako već moram umrijeti ovdje,
na ovoj hladnoj zemlji, ranjen,
ponižen i zavezan
onda neka bar moja smrt bude sjeme
što će niknuti, jednom, negdje, u nečijem srcu.
Neću možda uskrsnuti kao On,
nisam dostojan.
Ali možda će uskrsnuti moj Grad.
Moji prijatelji.
Naša sloboda.
Osjetim udarac po leđima.
Pognem se, ali i dalje ne padam.
Ne dam im taj užitak.
Nisam pao šesnaest tjedana…
neću ni sad.
Nebo se zamračilo.
Zemlja je mokra.
Osjetim metal na potiljku.
I tada odjednom nešto unutar
mene se smiri.
Ne strah.
Ne predaja.
Nego Mir.
Jer znam da nisam sam.
Ovdje je On.
Ovdje su oni koji su sa mnom branili, voljeli i umirali s imenom Vukovar na usnama.
I ako padnem… neka.
Ali neće pasti Vukovar.
Neće pasti ono što smo
u njemu ostavili.
Naše srce je već davno
iskopalo svoj rov.
I iz toga rova nitko nas
nikad neće izvući.
Dišem još jednom.
Duboko.
Za grad.
Za majku.
Za braću.
Za slobodu koju možda neću vidjeti.
I šapnem, iako oni to ne zaslužuju čuti:
„Za Hrvatsku…
i za Vukovar…
idemo doma.“
Mrak.
Tišina.
A onda – vječnost.
Željko Glasnović