Pratite nas

Reagiranja

Otvoreno pismo Josipa Pavičića Miljenku Jergoviću: U temelju SFR Jugoslavije ustanički zločin iz 1941.

Objavljeno

na

Miljenko Jergović

Titova Jugoslavija nije nikla u Jajcu, nego u krvavom antihrvatskom ustanku u kojem je u ljeto i jesen 1941. ubijeno najmanje 2.000 nedužnih ljudi, pretežno žena i djece. Knjiga američko-kanadskog povjesničara Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ i tekst Miljenka Jergovića o njoj u ‘Jutarnjem listu’ raskrinkavaju taj ustanak kao nekažnjeni masovni zločin

Kolega Jergoviću, napokon!

U svom prikazu studije američko-kanadskog povjesničara Maxa Bergholza, sveučilišnog profesora u Montrealu, „Nasilje kao generativna sila / Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici“ (Cornell University Press, SAD, 2016.; Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2018.), zaključili ste da ustanak u Srbu i Drvaru 27. srpnja 1941. nije bio ni antifašistički ni narodnooslobodilački događaj, koji se u SFR Jugoslaviji slavio kao državni praznik, nego brutalni masovni zločin u kojem je od noža, vatre, sjekire, vila, metka, bacanja u jamu i utapanja u rijeci svoju pogrešnu nacionalnost ili vjeru životom platilo najmanje 2.000 nezaštićenih, nedužnih i nenaoružanih ljudi, Hrvata katolika i muslimana na objema obalama Une, među kojima i nemali broj još nerođene djece. Čestitam vam na tome, ugodno iznenađen što priznanje dolazi upravo od vas, intelektualca koji nije krio da je volio SFRJ i bio spreman da se suprotstavi njezinim osporavateljima, pa i onima koji su osporavali oslobodilački karakter ustanka u Drvaru i Srbu.

Dobro vas razumijem kad kažete da vam nije bilo lako napisati tekst (Miljenko Jergović, „Istina o zločinu i osveti iz 1941, koja bi izazvala gnjev svih strana u ratu“, Jutarnji list, 6. 4. 19.) o toj knjizi:

„Knjigu kakvu je napisao Max Bergholz nismo dosad čitali. Ovaj se čitatelj ne sjeća kada je čitao nešto što mu je nanijelo takvu muku i skoro fizičku bol. Knjiga bi, kada bi je slučajno čitali i kada ništa u njoj ne bi preskakali, izazvala silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima, kao i među zastupnicima moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena. Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

I u meni tema kojom se bavi neumoljivo precizni Bergholz izaziva „muku i fizičku bol“, ali ne od jučer, nego otkad znam za sebe. Rođen sam 1944., daleko od mjesta na kojem se u ljeto i jesen 1941. dogodio ustanički masakr, ali vrlo blizu nesretnih ljudi koje su srpski ustanici iz doline Une zauvijek lišili zavičaja i pretvorili ih u prezrenu, vječno sumnjičenu, obespravljenu sirotinju. Ta bi „muka i fizička bol“ s vremenom slabjela, ali jednom godišnje, usred ljeta, 27. VII., bila bi nepodnošljiva. Toga se dana, naime, slavio Dan ustanka hrvatskog naroda, ili naroda Hrvatske, kako se nekad govorilo, dok su na vlasti u SRH i SFRJ bili ustanici iz Srba i Drvara.

Sve su prognanici iz Pounja i Like mogli podnijeti, ali ta ih je proslava doslovno ubijala. Mjesec srpanj za njih je i 1941. i svih poslijeratnih godina bio fatalan. Odnio je i mog oca u godini okrugle godišnjice ustaničke pobjede, 1985.

Da, Jergoviću dragi, ja sam jedan od onih što na str. 302 Bergholzove knjige, na fotografiji snimljenoj 3. studenog 1981., na ‘narodnom mitingu’ u Kulen Vakufu, gradiću u kojem su i oko kojeg su ustanici 6. rujna 41., u čast rođendana kralja Petra II., na onaj svijet poslali spomenute dvije tisuće duša, stoje u masi i slušaju govor narodnog heroja Nikole Karanovića iz obližnjeg sela Čovka, ovaj put bez brade, nositelja partizanske spomenice 1941., generala JNA (koji je poslije rata Titovim pionirima vezao crvenu maramu oko vrata) i zaslužnog ustanika iz doline Une, koji je osobno, kao jedan od komandanata, sudjelovao u masakriranju žena, djece, staraca i nenaoružanih muškaraca. Žrtve svoje i svojih podivljalih ustanika koje je podjarivao, naravno, nije ni spomenuo. One su, i ja s njima, stajale tu, na vakufskom trgu, i šutjele kao zalivene 45 godina, dok im je njihov krvnik tumačio kako bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti, iskovano u narodnooslobodilačkoj borbi započetoj 27. srpnja 41. u Drvaru i Srbu treba čuvati kao zjenicu oka, pod uvjetom da im već nije iskopana u danima slavnog ustanka.

Pišete, kolega Miljenko, da bi knjiga, ako se pozorno pročita, mogla imati iskupiteljsko značenje. O tome kako bi, što i koga ona mogla iskupiti ne govorite izravno, ali zato kažete koga bi mogla razgnjeviti. Ponajprije nacionaliste na trima stranama, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj, ali i zastupnike „moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“.

I ja bih pitanje iskupljenja u ovom času ostavio otvorenim, kao i moguću ljutnju na, kako kažete, nacionalističkim stranama (kojih, usput, nije bilo tri, nego dvije: protjerani i usmrćeni Hrvati katoličke i islamske vjere i srpski ustanici koji su ih protjerali i usmrtili). Zapravo, na kraju ustanka u Pounju u ljeto i jesen 1941. nisu ostale ni te dvije strane, nego samo jedna, ustanička, dok je sve drugo zbrisano s lica svijeta, što bilježi i sam Bergholz: „Ti pokolji, u kojima je oduzet život oko 35 posto ljudi koji su 6. septembra pokušali pobjeći iz Kulen-Vakufa, naprasno su zaustavili bujicu etničke kategorizacije i lokalnih ubijanja iz osvete na toj osnovi. U jednom konačnom, konvulzivnom talasu masovnog ubijanja i raseljavanja stanovništva… nestala je iznenada cijela jedna strana u sukobu što je izbio u tom kraju (str. 257).“ O tome možemo progovoriti u nekoj drugoj prilici, a u ovoj bih se rado zaustavio na zastupnicima „moralne intaktnosti ustanka“ i „napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“, koje spominjete, a koji nas uvode i u pravi razlog ovog pisma.

SFR Jugoslavija stajala je na četiri stupa: Tito, Partija, bratstvo-jedinstvo, NOR (narodnooslobodilački rat), s tim što su prva tri stupa stvarno bila samo inačice četvrtog. Nije se Josip Broz u najsvečanijim prilikama slučajno pojavljivao u odori partizanskog maršala, nije se Partija slučajno prema Savezu boraca NOR-a odnosila kao prema svom gornjem domu, nije se slučajno učilo naraštaje da je bratstvo-jedinstvo jugoslavenskih naroda proizašlo baš iz NOR-a. Na NOR-u je u drugoj Jugoslaviji počivalo sve, a ishodište NOR-a bio je, stvarno i figurativno, ustanak u Srbu i Drvaru. Tu je, u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ (Bergholz) sve počelo, u krvi, plaču i pogromu. Tu su se, doslovno, s krvavim srpom i čekićem u ruci, prekalili ustanički heroji. Tu su stasali čuvari „moralne intaktnosti ustanka“ i promicatelji „povijesne istine iz socijalističkih vremena“. Tu je, a ne u Jajcu, nikla Titova Jugoslavija. Tu je rođena sablast koja je po našim životima kružila 45 godina prijeteći nam da ćemo, ako ne budemo pokorni, proći kao bračni par Marija i Josip Matijević kojima su ustanici u selu Vrtoču blizu Vakufa odsjekli glave, nabili ih na kolce i nosali po selu (str. 173).

Stoga sam, dragi kolega Jergoviću, Bergholzovu knjigu, a i vaš tekst o njoj, doživio kao glogov kolac u srcu te sablasti.

Dobar dio ovog što sam napisao bilo je i otprije poznato. Oduvijek se znalo za ustaničke zločine. Deklarativno ih je Komunistička partija Jugoslavije čak i osuđivala, ali su zbiljski i zločini i njihovi počinitelji ostali i nekažnjeni i neokajani. No, to nije najgore. Zločina je u ustancima uvijek bilo, kao što ni opravdanja za njih nikad nije uzmanjkalo. Nije najgore ubijanje, ma kako bestijalno bilo. Gore od najgorega je ruganje ubojica vlastitim žrtvama i slavljenje ubojstava. Bilo je toga i drugdje, ali malo gdje u tako raskošnom izdanju kao kod nas, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Katyn, ubijanje Armenaca, pogrom Židova ili Tutsija, to se ipak nigdje nije slavilo i ne slavi, kao što se slavio, a slavi i danas, masovno klanje u dolini Une, zvano narodnooslobodilački ustanak u Srbu i Drvaru. „Veleugledni građanin socijalističke Jugoslavije“ s rukama krvavim do lakata samo je ovdje mogao drsko stati pred svoje žrtve, narugati im se i za to dobiti srdačan aplauz.

O toj perverziji govori dragocjena Bergholzova knjiga, za koju i sami kažete da je velika, od početnog pitanja zašto su se jugoslavenske vlasti naveliko zgražale nad ustaškim, četničkim, muslimanskim… zločinima, a prešućivale strahotna zlodjela počinjena u srpskom ustanka u vakufskom kraju (u kojem, da apsurd bude veći, praktički nije poginuo ni jedan ustaša!), do završne analize nasilja kao generativne sile koja mirnog susjeda pretvara u monstruma spremnog da dojučešanjem pobratimu pregrize vrat.

O tome se, kolega Jergoviću, govori i u vašem prikazu koji posebnu težinu dobiva u kontekstu prastare jugoslavenske i postjugoslavenske navade da se svaki pokušaj propitivanja ishodišta SFRJ, tj. „narodnooslobodilačkog ustanka“ u Srbu i Drvaru, automatski proglašava ustaševanjem. Sve je moguće, ali Maxa Bergholza i vas teže je eliminirati s pomoću ustaške etikete, nego prosječnog hrvatskog povjesničara koji je najmanje 30% kriv i prije nego što zine.

Nemojte misliti, gospodine Jergoviću, da ja mislim kako će se sad naglo sve promijeniti i kako će se na SFRJ u Hrvatskoj i svijetu početi gledati otprilike onako kako se sad gleda na NDH. Neće biti nikakvih velikih promjena, ali će se nešto zbiti. Sad se ipak više nitko tko 27. VII. dođe u Srb slaviti srpski ustanak neće moći praviti da ne zna da su junaci toga ustanka u selu Krnjeuši nedaleko od Vakufa mjesnom župniku Krešimiru Barešiću „odsjekli… nos i uši i izboli oči“ te zajedno s izmučenim, poluživim seljanima zapalili u župnopj crkvi (str. 172). Jer to ne kažem ja, potomak ustaničkih žrtava, nego to kažu Bergolz i Jergović koji s klanjem u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ nisu osobno povezani.

Kažem, napokon, a mislim: hvala Bogu da je i sada. I s vama ponavljam vašu eliptičnu rečenicu: „Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

Josip Pavičić

(Hrvatski tjednik, Zadar, 23. V. 2019., str. 44-46)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Zlatko Pinter: Ne bojim se nikoga – nećete mi začepiti usta!

Objavljeno

na

Objavio

Bagra koja vodi specijalni rat protiv Hrvatske od 1991. godine do danas koristi najperfidnije metode kako bi ušutkala one koji se protive toj zaplotnjačkoj prljavoj kampanji.

Ovdje u prvom redu mislim na SDSS, SNV, srpske Novosti, “Europsku civilnu inicijativu” i slične udruge i da ne zaboravim: na Milorada Pupovca koji iz svega toga stoji i misli kako može raditi u Hrvatskoj što ga je volja.

Samo naprijed!

Ja sam tu i ako komu što nije jasno, neka mi slobodno pošalje policiju na vrata (nadležna policijska postaja Dugo Selo – oni znaju moju adresu).

https://www.portalnovosti.com/desnicarski-portali-huskaju-na-aktivista-koji-je-trazio-da-se-iz-skole-ukloni-raspelo

Radi lakše identifikacije, gore je fotografija moje malenkosti.

Moj tekst po naslovom: “SUMRAK ZDRAVOG RAZUMA: OPSKURNI GEJ IZ SRBIJE ‘UREĐIVAO’ BI HRVATSKU PO SVOJOJ MJERI” objavilo je nekoliko portala. Potpisujem svaku riječ i stojim iza svega napisanoga!

Red bi bio da u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj i ja završim u zatvoru.

Bit će mi čast ako se to dogodi – i neću tražiti pomilovanje.

Što se tiče nebuloza oko “prijetnji” geju iz Srbije Ivanu Zidareviću ( nesretniku koji je samo oruđe u rukama bagre koju sam naprijed naveo), TO OKAČITE MAČKU O REP.

To je već tisuću puta viđeno i Hrvati jako dobro znaju o čemu se radi.

Čekam…Pupovac i ostali…samo naprijed!

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

SUMRAK ZDRAVOG RAZUMA: OPSKURNI GEJ IZ SRBIJE ‘UREĐIVAO’ BI HRVATSKU PO SVOJOJ MJERI

Objavljeno

na

Objavio

Svaki šljam, protuha, nikogović, čudak i bedak koji se dovuče tko zna od kuda, kod nas može dobiti pozornost u medijima – ali pod uvjetom da pljuje po hrvatskom narodu, Katoličkoj crkvi i vrijednostima do kojih drži velika većina građana. Po tomu je Hrvatska izuzetak ne samo u europskim, nego i svjetskim razmjerima. Nigdje se više šljama nije nakrcalo (po glavi stanovnika) nego kod nas, upravo zato što je ovo (nažalost) pogodna društvena klima za razvoj  štetočina te vrste.

Prije nešto više od godinu dana u Hrvatsku se iz Srbije dovukao jedan od takvih: Ivan Zidarević, gej po profesiji (jer, biti gej u Hrvatskoj je jedno od najunosnijih zanimanja), točnije, u pitanju je sredovječni gej. I u prvim medijskim nastupima (kod nas je događaj “vrijedan” svake medijske pozornosti kad se kakva srbijanska protuha takvih seksualnih sklonosti dovuče u Hrvatsku, zar ne!?), gej Zidarević imao je profinjeno i uljuđeno lice. Tako je, primjerice za medije tada izjavio:
“Tražit ću državljanstvo. Hrvatsku volim i poštujem sve njezine zakone. Tu želim živjeti i zbog toga i radim sve što mogu da je učinim još boljom.”
Večernjak je članak o tako “bitnoj” i s društvenog stanovišta “relevantnoj” osobi objavio pod naslovom:”Gej sam i iz Srbije, ali u Zagrebu mi je život sjajan” (koja promocija Hrvatske – bravo za Večernjak!). (Vidi: https://www.vecernji.hr/zagreb/gej-sam-i-iz-srbije-ali-u-zagrebu-mi-je-zivot-sjajan-1238186; istaknuo: Z.P.)

I primirio se neko vrijeme Srbijanac (u toj “dobroj” Hrvatskoj kojom je bio jako zadovoljan), a onda ipak shvatio kako ta Hrvatska baš i nije najbolja, pa odlučio mijenjati je “nabolje” i to, kako drugačije, nego napadima na Katoličku crkvu. Nije ostao u svojoj Srbiji i nju “mijenjao nabolje” uklanjajući svetosavske križeve i crkvene zastave iz javnih prostora (jer bi mu tamo po kratkom postupku “prebrojali rebra” – i to je najmanje što bi mu se moglo dogoditi), nego se dovukao nama u Zagreb praviti ovdje nered i provoditi svoje bolesne naume.

Projekt kojega je nedavno pokrenuo opskurni Zidarić (dakako, kao produžena ruka nalogodavaca koji su ga gurnuli u prvi plan a okupljeni su u “Europsku civilnu inicijativu”) je uklanjanje raspela iz osnovne škole u Dugavama, pod krinkom “sekularizma” i to pozivanjem na Ustav. Dakako, jadni i nedopečeni Zidarić s razinom IQ ispod prosjeka, pojma nema kako je njegovo pozivanje na Članak 41. Ustava Republike Hrvatske potpuno promašeno. Nalogodavci koji su ga gurnuli u prvi plan samo zato što je Srbin i gej, vjerojatno nisu ni čitali spomenuti članak Ustava, jer da jesu, znali bi što u njemu piše.
Članak 41. Ustava Republike Hrvatske kaže sljedeće:

“Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.

Vjerske zajednice, slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustane te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju pomoć i zaštitu države.” (Vidi: https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske; istaknuo: Z.P.)

Kako bi se netko pozvao na Ustav s tvrdnjom da je narušena sekularizacija (time što se Katolička crkva miješa u poslove države), morao bi dokazati da raspelo u osnovnoj školi u Dugavama INSTITUCIONALNO narušava načelo sekularizacije, tj. institucionalni odnos Crkve i države (na štetu države), a to, uvjeren sam, ne bi pošlo za rukom ni najvećim pravnim ekspertima.

Da ne bude zabune, Srbijanac Zidarević (koji još uvijek nema hrvatsko državljanstvo – a što i sam priznaje), u političkom je pogledu agitator Milorada Pupovca i njegovog SDSS-a. Ne bi me začudilo da se pojavi u dogledno vrijeme u SNV-u na domjenku gdje bi sa svojim idolima Miloradom, Dejanom i ostalima lomio pogaču, jer Srpska pravoslavna crkva i njezin velikosrpski svetosavski diskurs očito nisu smetnja “pro-europskim” težnjama i shvaćanjima “Europske civilne inicijative” i nedozrelog jadnika Zidarevića koji je samo puko sredstvo u rukama mnogo lukavijih igrača, ništa drugo.

Pogledajte ovu agitaciju Zidarevića za listu 24 na proteklim EU izborima (lista SDSS-a, odnosno, Milorada Pupovca i Dejana Jovića), pa sami prosudite tko nam to “uređuje” Hrvatsku: https://youtu.be/sXsy2R_8aLw.

Nije on sam po sebi problem, naravno da nije, niti tog nesretnika treba uzimati ozbiljno i kriviti što ga (za sitne novce) koriste kao najamnika oni koji ga guraju ispred sebe u prvi ešalon (jer, kud ćeš bolje kombinacije za “pro-europski društveni aktivizam” u Hrvatskoj od Srbina koji je gej – to je materijal koji se može samo poželjeti i mora obvezno iskoristiti!), ali sve skupa je pokazatelj jednog bolesnog stanja u dijelu našeg društva, poput temperature kod teškog bolesnika i iza opskurnih likova kakav je ovaj valja se nešto mnogo ozbiljnije i zloćudnije.

Na projektu harange protiv temeljnih vrijednosti što ih zastupa i do kojih drži golema većina građana u Republici Hrvatskoj (obitelji, vjere i konzervativnog svjetonazora), okupila se naoko raznolika bulumenta objedinjena u “progresivne snage” (od onih koji radikalno nameću LGBTIQ ideologiju kao društveni mainstream, do neokomunističkih, kvaziliberalnih, anarhističkih i ultra-lijevih pokreta, stranaka i skupina) i svima je zajedničko to što javno, otvoreno i agresivno zagovaraju destrukciju tih vrijednosti – i to je njihov program i njihova ideologija. Oni drugog sadržaja nemaju. Ova destrukcija je jedini amalgam koji ih povezuje.

I imaju još nešto zajedničko: velika većina ih je na sisi zvanoj državni proračun. Drže je čvrsto i ne puštaju. Tako imamo paradoks da tu destrukciju svojim novcem (preko poreza i drugih dažbina) uglavnom financiraju građani koji su njezina meta.
Sustav je to koji omogućava šljamu i parazitima pretvaranje svojih destruktivnih ideja u profitabilan biznis. Deseci tisuća njih žive od toga – od blaćenja ove zemlje i pljuvanja u lice njezinim građanima, ponajprije nama Hrvatima i katolicima. I to je kod nas “društveni aktivizam”.
Ni jedna druga konfesija nije na udaru, samo Katolička crkva!

Toj se destrukciji i dekadenciji mora pružiti otpor po svaku cijenu i svim legalnim i legitimnim sredstvima, ponajprije dosljednom obranom kršćanskih vrednota, našeg svjetonazora i svetinja do kojih držimo.

Nisu oni mjerilo ovog društva niti će ikad biti. Jer, kad bi se to dogodilo, svakomu od nas bi bilo jasno da su nastupila posljednja vremena – sumrak civilizacije i zdravog razuma.

Zlatko Pinter

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari