Pratite nas

Reagiranja

Otvoreno pismo Josipa Pavičića Miljenku Jergoviću: U temelju SFR Jugoslavije ustanički zločin iz 1941.

Objavljeno

na

Miljenko Jergović

Titova Jugoslavija nije nikla u Jajcu, nego u krvavom antihrvatskom ustanku u kojem je u ljeto i jesen 1941. ubijeno najmanje 2.000 nedužnih ljudi, pretežno žena i djece. Knjiga američko-kanadskog povjesničara Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ i tekst Miljenka Jergovića o njoj u ‘Jutarnjem listu’ raskrinkavaju taj ustanak kao nekažnjeni masovni zločin

Kolega Jergoviću, napokon!

U svom prikazu studije američko-kanadskog povjesničara Maxa Bergholza, sveučilišnog profesora u Montrealu, „Nasilje kao generativna sila / Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici“ (Cornell University Press, SAD, 2016.; Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2018.), zaključili ste da ustanak u Srbu i Drvaru 27. srpnja 1941. nije bio ni antifašistički ni narodnooslobodilački događaj, koji se u SFR Jugoslaviji slavio kao državni praznik, nego brutalni masovni zločin u kojem je od noža, vatre, sjekire, vila, metka, bacanja u jamu i utapanja u rijeci svoju pogrešnu nacionalnost ili vjeru životom platilo najmanje 2.000 nezaštićenih, nedužnih i nenaoružanih ljudi, Hrvata katolika i muslimana na objema obalama Une, među kojima i nemali broj još nerođene djece. Čestitam vam na tome, ugodno iznenađen što priznanje dolazi upravo od vas, intelektualca koji nije krio da je volio SFRJ i bio spreman da se suprotstavi njezinim osporavateljima, pa i onima koji su osporavali oslobodilački karakter ustanka u Drvaru i Srbu.

Dobro vas razumijem kad kažete da vam nije bilo lako napisati tekst (Miljenko Jergović, „Istina o zločinu i osveti iz 1941, koja bi izazvala gnjev svih strana u ratu“, Jutarnji list, 6. 4. 19.) o toj knjizi:

„Knjigu kakvu je napisao Max Bergholz nismo dosad čitali. Ovaj se čitatelj ne sjeća kada je čitao nešto što mu je nanijelo takvu muku i skoro fizičku bol. Knjiga bi, kada bi je slučajno čitali i kada ništa u njoj ne bi preskakali, izazvala silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima, kao i među zastupnicima moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena. Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

I u meni tema kojom se bavi neumoljivo precizni Bergholz izaziva „muku i fizičku bol“, ali ne od jučer, nego otkad znam za sebe. Rođen sam 1944., daleko od mjesta na kojem se u ljeto i jesen 1941. dogodio ustanički masakr, ali vrlo blizu nesretnih ljudi koje su srpski ustanici iz doline Une zauvijek lišili zavičaja i pretvorili ih u prezrenu, vječno sumnjičenu, obespravljenu sirotinju. Ta bi „muka i fizička bol“ s vremenom slabjela, ali jednom godišnje, usred ljeta, 27. VII., bila bi nepodnošljiva. Toga se dana, naime, slavio Dan ustanka hrvatskog naroda, ili naroda Hrvatske, kako se nekad govorilo, dok su na vlasti u SRH i SFRJ bili ustanici iz Srba i Drvara.

Sve su prognanici iz Pounja i Like mogli podnijeti, ali ta ih je proslava doslovno ubijala. Mjesec srpanj za njih je i 1941. i svih poslijeratnih godina bio fatalan. Odnio je i mog oca u godini okrugle godišnjice ustaničke pobjede, 1985.

Da, Jergoviću dragi, ja sam jedan od onih što na str. 302 Bergholzove knjige, na fotografiji snimljenoj 3. studenog 1981., na ‘narodnom mitingu’ u Kulen Vakufu, gradiću u kojem su i oko kojeg su ustanici 6. rujna 41., u čast rođendana kralja Petra II., na onaj svijet poslali spomenute dvije tisuće duša, stoje u masi i slušaju govor narodnog heroja Nikole Karanovića iz obližnjeg sela Čovka, ovaj put bez brade, nositelja partizanske spomenice 1941., generala JNA (koji je poslije rata Titovim pionirima vezao crvenu maramu oko vrata) i zaslužnog ustanika iz doline Une, koji je osobno, kao jedan od komandanata, sudjelovao u masakriranju žena, djece, staraca i nenaoružanih muškaraca. Žrtve svoje i svojih podivljalih ustanika koje je podjarivao, naravno, nije ni spomenuo. One su, i ja s njima, stajale tu, na vakufskom trgu, i šutjele kao zalivene 45 godina, dok im je njihov krvnik tumačio kako bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti, iskovano u narodnooslobodilačkoj borbi započetoj 27. srpnja 41. u Drvaru i Srbu treba čuvati kao zjenicu oka, pod uvjetom da im već nije iskopana u danima slavnog ustanka.

Pišete, kolega Miljenko, da bi knjiga, ako se pozorno pročita, mogla imati iskupiteljsko značenje. O tome kako bi, što i koga ona mogla iskupiti ne govorite izravno, ali zato kažete koga bi mogla razgnjeviti. Ponajprije nacionaliste na trima stranama, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj, ali i zastupnike „moralne intaktnosti ustanka iz 1941, te one napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“.

I ja bih pitanje iskupljenja u ovom času ostavio otvorenim, kao i moguću ljutnju na, kako kažete, nacionalističkim stranama (kojih, usput, nije bilo tri, nego dvije: protjerani i usmrćeni Hrvati katoličke i islamske vjere i srpski ustanici koji su ih protjerali i usmrtili). Zapravo, na kraju ustanka u Pounju u ljeto i jesen 1941. nisu ostale ni te dvije strane, nego samo jedna, ustanička, dok je sve drugo zbrisano s lica svijeta, što bilježi i sam Bergholz: „Ti pokolji, u kojima je oduzet život oko 35 posto ljudi koji su 6. septembra pokušali pobjeći iz Kulen-Vakufa, naprasno su zaustavili bujicu etničke kategorizacije i lokalnih ubijanja iz osvete na toj osnovi. U jednom konačnom, konvulzivnom talasu masovnog ubijanja i raseljavanja stanovništva… nestala je iznenada cijela jedna strana u sukobu što je izbio u tom kraju (str. 257).“ O tome možemo progovoriti u nekoj drugoj prilici, a u ovoj bih se rado zaustavio na zastupnicima „moralne intaktnosti ustanka“ i „napuštene i prezrene povijesne istine iz socijalističkih vremena“, koje spominjete, a koji nas uvode i u pravi razlog ovog pisma.

SFR Jugoslavija stajala je na četiri stupa: Tito, Partija, bratstvo-jedinstvo, NOR (narodnooslobodilački rat), s tim što su prva tri stupa stvarno bila samo inačice četvrtog. Nije se Josip Broz u najsvečanijim prilikama slučajno pojavljivao u odori partizanskog maršala, nije se Partija slučajno prema Savezu boraca NOR-a odnosila kao prema svom gornjem domu, nije se slučajno učilo naraštaje da je bratstvo-jedinstvo jugoslavenskih naroda proizašlo baš iz NOR-a. Na NOR-u je u drugoj Jugoslaviji počivalo sve, a ishodište NOR-a bio je, stvarno i figurativno, ustanak u Srbu i Drvaru. Tu je, u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ (Bergholz) sve počelo, u krvi, plaču i pogromu. Tu su se, doslovno, s krvavim srpom i čekićem u ruci, prekalili ustanički heroji. Tu su stasali čuvari „moralne intaktnosti ustanka“ i promicatelji „povijesne istine iz socijalističkih vremena“. Tu je, a ne u Jajcu, nikla Titova Jugoslavija. Tu je rođena sablast koja je po našim životima kružila 45 godina prijeteći nam da ćemo, ako ne budemo pokorni, proći kao bračni par Marija i Josip Matijević kojima su ustanici u selu Vrtoču blizu Vakufa odsjekli glave, nabili ih na kolce i nosali po selu (str. 173).

Stoga sam, dragi kolega Jergoviću, Bergholzovu knjigu, a i vaš tekst o njoj, doživio kao glogov kolac u srcu te sablasti.

Dobar dio ovog što sam napisao bilo je i otprije poznato. Oduvijek se znalo za ustaničke zločine. Deklarativno ih je Komunistička partija Jugoslavije čak i osuđivala, ali su zbiljski i zločini i njihovi počinitelji ostali i nekažnjeni i neokajani. No, to nije najgore. Zločina je u ustancima uvijek bilo, kao što ni opravdanja za njih nikad nije uzmanjkalo. Nije najgore ubijanje, ma kako bestijalno bilo. Gore od najgorega je ruganje ubojica vlastitim žrtvama i slavljenje ubojstava. Bilo je toga i drugdje, ali malo gdje u tako raskošnom izdanju kao kod nas, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Katyn, ubijanje Armenaca, pogrom Židova ili Tutsija, to se ipak nigdje nije slavilo i ne slavi, kao što se slavio, a slavi i danas, masovno klanje u dolini Une, zvano narodnooslobodilački ustanak u Srbu i Drvaru. „Veleugledni građanin socijalističke Jugoslavije“ s rukama krvavim do lakata samo je ovdje mogao drsko stati pred svoje žrtve, narugati im se i za to dobiti srdačan aplauz.

O toj perverziji govori dragocjena Bergholzova knjiga, za koju i sami kažete da je velika, od početnog pitanja zašto su se jugoslavenske vlasti naveliko zgražale nad ustaškim, četničkim, muslimanskim… zločinima, a prešućivale strahotna zlodjela počinjena u srpskom ustanka u vakufskom kraju (u kojem, da apsurd bude veći, praktički nije poginuo ni jedan ustaša!), do završne analize nasilja kao generativne sile koja mirnog susjeda pretvara u monstruma spremnog da dojučešanjem pobratimu pregrize vrat.

O tome se, kolega Jergoviću, govori i u vašem prikazu koji posebnu težinu dobiva u kontekstu prastare jugoslavenske i postjugoslavenske navade da se svaki pokušaj propitivanja ishodišta SFRJ, tj. „narodnooslobodilačkog ustanka“ u Srbu i Drvaru, automatski proglašava ustaševanjem. Sve je moguće, ali Maxa Bergholza i vas teže je eliminirati s pomoću ustaške etikete, nego prosječnog hrvatskog povjesničara koji je najmanje 30% kriv i prije nego što zine.

Nemojte misliti, gospodine Jergoviću, da ja mislim kako će se sad naglo sve promijeniti i kako će se na SFRJ u Hrvatskoj i svijetu početi gledati otprilike onako kako se sad gleda na NDH. Neće biti nikakvih velikih promjena, ali će se nešto zbiti. Sad se ipak više nitko tko 27. VII. dođe u Srb slaviti srpski ustanak neće moći praviti da ne zna da su junaci toga ustanka u selu Krnjeuši nedaleko od Vakufa mjesnom župniku Krešimiru Barešiću „odsjekli… nos i uši i izboli oči“ te zajedno s izmučenim, poluživim seljanima zapalili u župnopj crkvi (str. 172). Jer to ne kažem ja, potomak ustaničkih žrtava, nego to kažu Bergolz i Jergović koji s klanjem u dolini „ledene, smaragdnozelene Une“ nisu osobno povezani.

Kažem, napokon, a mislim: hvala Bogu da je i sada. I s vama ponavljam vašu eliptičnu rečenicu: „Zapravo je nevjerojatno koliko nam je neprihvatljiva ova velika, možda i iskupljujuća knjiga.“

Josip Pavičić

(Hrvatski tjednik, Zadar, 23. V. 2019., str. 44-46)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se kako je i kada patrijarh Pavle pozivao Srbe na oružje?

Objavljeno

na

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske Aleksandar Tolnauer, kako piše beogradski portal Politika, (23.8.2019.), smatra da su Srbi manjina u Hrvatskoj koja je najizloženija napadima iz mržnje, netolerancije, dodajući da to kod Srba stvara nesigurnost i da su uplašeni.

Također prema njegovu viđenju, Hrvatska mora mnoge stvari mijenjati, naročito u obrazovanom sistemu po pitanju povijesti.

-„Mora se promijeniti nedopustivo koketiranje sa jednom sramnom prošlošću od koje bi se svatko normalan postidio, a to je jedan veliki dio koketiranja sa prošlošću i simpatijama prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koje hrvatska vlada apsolutno ne podržava“, poručio je Tolnauer.

Svi ti i takvi koji se danas zalažu za neku drugu politiku, koji nas neprestano vraćaju u daleku prošlost, prvo se ipak moraju sjetiti što je i kako bilo 1991. Naime, ni mjesec dana prije okupacije Vukovara (26. listopada 1991.) beogradska Politika je objavila pismo patrijarha Srpske pravoslavne crkve g. Pavla, predsjedniku mirovne konferencije u Haagu Lordu Carringtonu. U njemu se  ističe:

„Srpska pravoslavna crkva zabrinuta je za sudbinu srpskog naroda u ovom  prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija  na kojima je vekovima živio. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svjetskog rata pod takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i i fašističkom tvorevinom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tom prilikom preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno na drugi po pravilu  svirep način u Jasenovcu, drugim logorima smrti i brojnim jamama i ponorima u kojima neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još i danas svedoče sa tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja  etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba… Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba što je sprovodila katolička crkva u Hrvatskoj.“

U nastavku pisma  patrijarh Pavle tvrdi da je nakon proglašenja NDH započelo novo, a po mogućim posljedicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

„Ti naši sunarodnici iste vere i iste krvi suočeni su sa sledećim kobnim izborom . Ili će se oružjem u ruci  izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te „nove NDH“ pre ili posle isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajeva…“, kazao je, a zatim uz ostalo nadodao i ovo:  

„Vreme je da se shvati da žrtva genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici, ne mogu više živeti zajedno…Srbi su međutim bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest  federalnih jedinica. Granice te Hrvatske nisu  ni istorijske, ni etničke, nego određene voljom  Josipa Broza Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kada su Hrvati proglasili  nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su koristeći  to isto pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle, bili bi izloženi  zatiranju svog  nacionalnog identiteta, svoje vere i imena a možda i progonstvu  i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe, samo zato što su Srbi i pravoslavci, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugoslaveni i civilizovana Evropa“, poručio je srpski patrijarh.

Dakle, ovo pismo je pisano i objavljeno u vrijeme najžešćih srpskih napada na Republiku Hrvatsku, odnosno Vukovar, Osijek, Vinkovce, Županju, Lovas, Ilok,  Tovarnik, Dalj…. Prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve tada je dao „upute“ srbijanskim četnicima i zločinačkoj JNA što treba napraviti s tim krajem i Hrvatskom, jer, kako je tvrdio, „Srbi i Hrvati više ne mogu živjeti zajedno“.

U vrijeme obraćanja Lordu Carringtonu i svjetskom javnom mnijenju, diljem Hrvatske, a poglavito u Baranji više nije bilo ni jedne katoličke crkve koja nije „zaradila“ najmanje stotinu projektila.

Iznimno je strašno što se srpski patrijarh, poput recimo kardinala Kuharića,  nije založio  za mirno rješenje sukoba, već je poticao srpski narod da se s „oružjem u ruci izbori za opstanak u istoj državi s maticom srpskog naroda“.

Drugim riječima, umjesto da se bavimo srpskom i inom agresijom na Republiku Hrvatsku, Srbi neprestano okreću „pilu“, a u tome prednjači Milorad Pupovac, koji se s „3 ruke“ svaki puta ugura među one na vlasti,  koje financijski muze kao što se to radi s kravama.

Većina hrvatskih branitelja i stradalnika nije se ni rodila u vrijeme NDH, kao što ni razni pupovci nemaju veze s tim razdobljem. Oni nas svako malo navlače na NDH samo iz razloga da ih ne pitamo na kojoj su strani ratovali u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (Pupovcu je navodno i brat bio na četničkoj strani.).

Nu, ako je tko ugrožen toliko godina nakon završetka Domovinskoga rata onda to u Hrvatskoj nikako nisu Srbi i Jugoslaveni, već  Hrvati, jer Srbi ili njihovi simpatizeri već su odavno zauzeli gotovo sve važnije pozicije u društvu, od gospodarstva, pa do medija, a dobrim dijelom, nažalost, i u politici.

Međutim, kako bilo da bilo, idemo sada malo raspravljati – što je patrijarh Pavle svojim otvorenim pismom (ni mjesec dana prije okupacije Vukovara) želio poručiti Hrvatima, i zašto ga je napisao baš u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Pitanje svih pitanja glasi: Tko je pobio sve te nevine ljude!?

Objavljeno

na

U Zagrebu je danas (petak, 23. kolovoza 2019.) velika tuga i žalost. Pokop je posmrtnih ostataka velikog broja žrtava Drugog svjetskog rata, ali i poslijeratnog razdoblja, koje su partizani i komunisti ubili bez suda i suđenja. Riječ je o čak 294 žrtve.

Ubili su ih i pokapali, poput pasa, najviše na području zagrebačkog naselja (kvarta) Gračani. Posmrtni ostaci Titovih „jurišnika“, odnosno tzv. antifašista pronađeni su tijekom zadnjih pet-šest godina, prije svega zahvaljujući agilnim radom Ministarstva hrvatskih branitelja. Tko zna na kojim sve još lokacijama u glavnom gradu svih Hrvata ima Titovih nevinih žrtava. Međutim, nitko ne govori i ne piše: gdje su i što danas rade odgovorni za ove zločine, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca?

Što se sada ne javljaju razno razni pupovci, goldsteini, pusići, manolići, mesići, klasići, stazići i drugi? Zar njima ništa ne znače toliki ubijeni nevini ljudi, koji će tek nakon 74 godine biti dostojanstveno i tiho ispraćeni na svoja posljednja počivališta?

Jadno je i žalosno što su neki od njihovih krvnika danas možebitno „ugledni i cijenjeni“, što su izbjegli ruku pravde, dok s druge pak strane od Hrvata se neprestano traže isprike i osude za ustaške i ine zločine u vrijeme II. svjetskog rata.

Hoće li i ovog puta pričati kako smo pokopali posmrtne ostatke „ustaških i inih“ zločinaca, koji se nisu htjeli predati vojsci osloboditelja? Možda su se svi ovi nesretni ljudi i predali Titovim pobjednicima, a on ih je očito osobno dao odmah mučiti, strijeljati ili ubijati nožem, sjekirama ili nekim drugim tupim predmetima, vjerujući da se ti zločini i zločinci nikada ne će otkriti.

Pitanje svih pitanja glasi: tko je pobio sve te nevine ljude, među kojima ima djece, žena, staraca, odnosno tko je kriv što su ubojice još uvijek na slobodi?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari