Perković, Boljkovac, King: ‘Mi smo ubili Đurekovića!’

Kako je uopće došlo do susreta između vas Josipa Boljkovca, i Josipa Perkovića?

To nije bio nikakav sastanak ili susret, nego običan razgovor. Prije toga nazvao me moj prijatelj Vlado Kos koji mi je prenio poruku Josipa Boljkovca da bi želio sa mnom razgovarati. Odgovorio sam da ako me treba, može doći u moju kuću, ali da ne kanim nikamo ići ni u kakve službene prostorije, ni na kakve službene razgovore. Došli su Vlado Kos i Josip Boljkovac, a s Boljkovcem se pojavio njegov pomoćnik i Josip Perković. Dakle, nisam ja zvao nikoga, a najmanje Perkovića. Valjda ga je pozvao Boljkovac jer mu je Perković bio pomoćnik, a ja nisam mogao reći, kad je već došao, da ide van. On je došao i, eto, ispostavilo se da je tajno snimao naš razgovor. Ilegalno je snimao taj razgovor. Koliko se sjećam, on čak nije ni bio u istoj prostoriji gdje smo razgovarali, nego u pokrajnjoj, ali je vjerojatno ostavio uređaj za prisluškivanje u torbi koja je bila uz noge Boljkovcu. Ali pretpostavljam da on nije prisluškivao mene nego Boljkovca. On je radio Boljkovcu o glavi.

Zvuči nevjerojatno da Perković dolazi u vašu kuću, a kažete da nije vaš prijatelj, da je Boljkovcu radio o glavi, a nije bio prijatelj ni s vašim prijateljem Vladom Kosom. Ne dolazi baš u posjet netko tko nije dobar poznanik ili prijatelj?

Došao je kao Boljkovčev pomoćnik. Trebate Boljkovca pitati.

Tijekom razgovora bilo je riječi i o ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića. Vi u jednom trenutku kažete da ne znate tko ga je ubio, ali da ga je ubila jugoslavenska služba, Boljkovac tvrdi ‘mi smo ga ubili’, Perković šuti…

Pa normalno je da je ne znam tko ga je ubio, ali je svima znano da ga je ubila Udba. Pazite, ja nisam bio Udba, ja sam bio javna sigurnost, Perković je bio Udba. To je bio njegov posao. To nije nikakva tajna.

Ali vi u razgovoru tvrdite da je obitelj Ševo, likvidirao Vinko Sindičić, dakle znate te stvari bez obzira što ste djelovali u javnoj sigurnosti?

To da je Sindičić ubijao, svi su znali. Uostalom, Nijemci su to javno objavili. Ja sam bio u diplomatskoj službi i Nijemci su me službeno obavijestili o Sindičiću. Što se to mene tiče, odgovorio sam im tada. Sindičić nije moj djelatnik, ni moj problem. A kad je riječ o ubojstvu Stjepana Đurekovića, što bih ja o tome trebao i mogao znati kad sam u to doba već bio izvan svake službe zbog partijske nepodobnosti, silom su me makli zbog afere Ina jer sam hapsio Vanju Špiljka i Mišu Broza. Fizički više nisam bio u službi. Pazite, ta Ina je oduvijek bila jasle za žderanje državnim sinovima, kako prije, tako i poslije. I dan danas, uostalom. Nekada Vanja Špiljak i Mišo Broz, poslije Valentić, Štern i Tomislav Dragičević, zet Savke Dragičević Kučar.

Kakav ishod procesa protiv Perkovića i Mustača očekujete?

Nemam pojma. Ne znam kakve su tu sve pravne stvari, kakvi dokazi ni koje su njemačke namjere, jer nitko me ne će uvjeriti da je Nijemcima posebno stalo da istjeraju pravdu za ubojstvo jednoga jugoslavenskog državljanina koji je bio i čovjek tog režima u Ini, kao i mnogi drugi. Ma što god bilo, a ništa ne će biti, gadi mi se o tomu i pričati. Ni nakon 20 i nešto godina ništa kao država po tom pitanju lustracije nismo napravili. Nijemci su posao lustracija Stassija dovršili u roku od šest mjeseci. A nama u Hrvatskome saboru sjede ljudi koje smo hapsili u četničkoj odori i koji se zbog toga nimalo ne kaju. Mi još mistificiramo. Ti udbaši, ako su još živi, onda pišaju u gaće. Kakva je to služba? Gledajte, jedan Linić ili jedan Turudić otkriju da ih se prati. Kakva je to onda služba ako ih amateri razotkriju. Bolje neka je nema, neka se zatvori, nego ovo.

Mislite na Stanimirovića?

Da, ali mislite da je Pupovac drukčiji. On otvoreno kaže da ne će za Dan pobjede u Knin, a što je to nego nepriznavanje države. Eto, za državu je to kao normalno, a s druge strane napada malog Jovu zbog tri prsta, ili zato što mu je tata navodno bio pravoslavac. Stanka Stojčevića, komunističkog političkog krvnika, ili, pak Milutina Baltića, Šuškova susjeda, nitko nikada ništa nije pitao. Josipa Manolića, koji je pobio više nego kuga i kolera od Kulina bana, također ostavljaju na miru. Svi sve vide i znaju, ti tzv. veliki i trećerazredni Hrvati, ali nitko nema ne samo jaja, nego ni kavijar od jajašca, da kaže istinu. Kad bih se ja otvorio i počeo pričati o Milanovićevom ocu, a imao bih što, svi bi mi rekli, što pričaš, pa prošlo je 50 godina, i bili bi u pravu. Ključno je da smo danas sve rasprodali, a prije svega čast. Drugi nam kroje zakone. Ovo je moja domovina, ali ne i moja država. Ja imam samo jednu putovnicu, nisam kao Mudrinić i neki drugi koji ih imaju po nekoliko. Ali što vrijedi pričati.

Na temelju snimanoga razgovora, kojega vjerojatno ima njemačko tužiteljstvo, može se dogoditi da vas predlože za svjedoka u procesu. Hoćete li se odazvati?

Ja vam ponavljam da ja nemam nikakve veze s tim niti imam spoznaja o tomu. Ponavljam, bio sam na poslovima javne sigurnosti. Likvidacije emigranata Udba je čuvala kao ekskluzivitet za sebe, a to Perković zna.

Na suđenju će se kao dokaz vjerojatno pojaviti i Kaznena prijava koju je 31. listopada 1994 protiv Josipa Perkovića podnijela Uprava sigurnosno-informativne službe (SIS), a potpisao ju je bojnik Antonio Lekić. Kaznena prijava protiv Perkovića podnijeta je Vojnom državnom odvjetniku u Zagrebu. U prijavi se ističe kako postoji osnovana sumnja da je Josip Perković kao operativni djelatnik i rukovoditelj bivše Službe državne sigurnosti SRH, u razdoblju od 1975. do 1990. godine kontinuirano sudjelovao, i to kao jedan od utjecajnijih organizatora, u zavjeri da se izvrši genocid nad hrvatskim narodom, tj. organizirao ubojstva, odnosno likvidacije Hrvata, te u tu svrhu zapovijedao ubojstva pripadnika hrvatskoga naroda, a i sam kao sudionik bio u izvršenju tih ubojstava. Uz ostalo, navodi se u kaznenoj prijavi, Perković je osobno i izravno zapovjedio Josipu Mileru da u Njemačkoj ubije Stipu Bilandžića, obećavši za taj posao Mileru 60.000 njemačkih maraka nagrade.

U sklopu tog posla, Perković je 21. studenoga 1977. otputovao u Frankfurt u namjeri da Mileru preda pištolj s prigušivačem. Predaju oružja onemogućila je njemačka policija, posao nije obavljen. Predloženi svjedoci u kaznenoj prijavi su Josip Miler i Ivan Lasić. Josip Perković je, nabraja se dalje u kaznenoj prijavi, izravno sudjelovao i u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. kod Munchena tako što je od svoga suradnika Krunoslava Pratesa preuzeo ključeve tiskare i predao ih ubojicama koji su u tiskari pričekali i okrutno ubili Đurekovića. Svjedoci su Ivan Lasić, Krunoslav Prates i izjava Branka Traživuka u beogradskim novinama. Perković je, nadalje, sudjelovao u organizaciji pokušaja ubojstva Nikole Štedula. Još se ističe da je Perković nagovarao časnika Uprave SIS-a Ivicu Šanka da pištoljem s prigušivačem izbuši automobil bojnika Andrije Popovića i Ragiba Mendžanića. Zatim da je nagovarao Ivicu Šanka da eksplozivom na satni mehanizam izvrši terorističku akciju na časnika SIS-a Antonija Lekića. Navodi se da je Perković 1991. prikrio činjenicu da je došao u posjed 125 listova radnog bloka bivšeg pripadnika i visokog dužnosnika KOS-a Brace Perića. O tomu nije izvijestio svoje pretpostavljene, premda je na tim radnim listovima bio plan organizacije oružane pobune Srba u RH, kao i popis suradnika KOS-a, čime je pomogao neprijateljskim planovima i radu mreže KOS-a u RH.

Postoji još utemeljena sumnja da je Josip Perković 1993. dio oružja dovezenog u vojarnu Borongaj prisvojio ili ukrao, a onda zatražio od Ivice Šanka da proda to oružje, što je ovaj i učinio i novac predao Perkoviću, nagovarao je, nadalje, suradnika Šanka da za potrebe tvrtke Fructus preko francuskog bataljuna organizira prijevoz nepoznate robe iz Karlovca u Bihać. Prijevoz je obavljen. Za obavljene usluge Fructus je kupio kuhinjski namještaj Šanku, namještaj za spavaću sobu i ormar za dječju sobu,te namještaj za stan časniku Ivanu Uvanoviću. Nakon toga Perković je od Šanka tražio da suradnika strane službe iskoristi za uvoz nafte, a dobavljač je bio Josip Perković, dakle službu koristio za privatne interese. Perković je posredovao da se povuče tjeralica za vozilom BMW 525 i, a za uzvrat dobio 2.500 njemačkih maraka, sat i jaknu. Dao je, nadalje, značku SIS-a stanovitom Glagoliću koji nije bio djelatnik SIS-a, ishodio oslobađanje od vojne službe za Damira Vučinića bez razloga, pokušao iz službe iznijeti 72 kutije povjerljivih spisa s obavještajnim podacima visoke vrijednosti. Još mnogo toga navedeno je u kaznenoj prijavi protiv Perkovića. Državne službe nisu postupale po prijavi. Perkoviću se nije ništa dogodilo, a autor kaznene prijave Antonio Lekić smijenjen je. Možda će o tomu biti riječi i na predstojećem suđenju u Munchenu.

Josipa Perkovića i Zdravka Mustača branit će čak osam odvjetnika, svakoga po četiri. Njemački sud im je dopustio i po branitelje po službenoj dužnosti, no pitanje je kako će njih dvojica plaćati ostale odvjetnike među kojima je angažiran, kako doznajemo, i jedan od najskupljih u Munchenu. Pitanje je na mjestu s obzirom da Perković i Mustač , kao umirovljenici, ne bi trebali imati novca za plaćanje tih usluga, a nekretnine su prepustili članovima obitelji. Perković je svoj četveroiposobni stan na Pantovčaku prebacio na sina Sašu Perkovića još 1998., u vrijeme izručenja ubojice Vinka Sindičičća, a Mustać obiteljsku kuću i zemljište u Svetoj Nedjelji na suprugu dan prije izručenja Njemačkoj, u travnju ove godine.

Njihovi hrvatski odvjetnici Anto Nobilo i Lidija Horvat uputili su zahtjev Vladi RH i SOA-i da država financira obrane. Vlada ni SOA nisu odgovorile na taj zahtjev. Županijski sudac u Zagrebu Ivan Turudić ironično je komentirao taj zahtjev riječima da bi to bilo isto kao da Hrvatska financira obranu Puniše Račića koji je ubio Stjepana Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini. Zagonetno je kako je bilo moguće angažirati vrhunskog munchenskog odvjetnika ako optuženici nemaju novca ni nekretnina, a Vlada navodno nije odlučila ništa po njihovim zahtjevima. Financira li ipak država njihovu obranu na neki netransparentan način? Kad je o tomu riječ, u najgoroj poziciji je odvjetnik oštećene strane, tj. gospođe Gizele Đureković, Siniša Pavlović. Premda zastupa žrtvu Udbinih ubojica, država mu ne plaća to zastupanje, sama gospođa Gizela Đurekiović je u prilično teškom materijalnom položaju i nema novca za obranu, a nema nade ni za moguću novčanu odštetu ako optuženici budu proglašeni krivima. A sama putovanja u Munchen na suđenje i zastupanje u trajanju od pola godine stajat će enormno.