Pratite nas

U potrazi za Istinom

Perković, Boljkovac, King: ‘Mi smo ubili Đurekovića!’

Objavljeno

na

Tajna snimka razgovora Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca i Marijana Kraljevića Kinga u Munchenu dokaz protiv Perkovića i Mustaća

Njemačko suđenje bivšim čelnicima zloglasne Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču počet će 17. listopada u Munchenu. Od ranije najavljenog datuma, 13. listopada, odustalo se jer je velika vjerojatnost da će postupak protiv dvojice biti objedinjen, no odluka o tomu će biti donesena uskoro. Čini se da je sve, ili gotovo sve spremno za početak suđenja koje će, nema sumnje, izazvati veliku pozornost ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Perkoviću i Mustaću sudi se za sudjelovanje u okrutnoj likvidaciji hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Procjenjuje se da će njemačko tužiteljstvo iznijeti čitav niz dokaza, među ostalima planira i predložiti saslušanje 50-ak svjedoka. Perkovićeva pozicija na tom suđenju teža je od Mustačeve s obzirom na činjenicu da ga izravno tereti Krunoslav Prates, već osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u tom slučaju. No postoji i mnoštvo dokumenata s kojima će tužiteljstvo dodatno potkrijepiti Perkovićevu, ali i Mustačevu upletenost i izravnu odgovornost u toj mučkoj likvidaciji. Po informacijama Hrvatskoga tjednika, njemačko tužiteljstvo je u posjedu i tajno snimanih razgovora Josipa Perkovića sa suradnicima i prijateljima, a ti razgovori izravno ili neizravno potvrđuju da je Perković znao i bio umiješan u Đurekovićevu likvidaciju.

„Mi smo ubili Josipa Senića”

stjepan_djurekovicJedan od snimljenih je i razgovor između Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca i Marijana Kraljevića Kinga. Razgovor se dogodio 1990. nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i nakon konstituiranja nove vlasti. Josip Boljkovac je bio ministar unutarnjih poslova, Perković se tek pozicionirao u MUP-u i infiltrirao u hrvatski obavještajni sustav, a Marijan Kraljević King prije toga bio je jugoslavenski konzul u Stuttgartu, zadužen za poslove javne sigurnosti. Razgovor ove trojice dogodio se u kući Marijana Kraljevića Kinga.

Dobar dio toga razgovora odnosio se na prijašnje karijere trojice sugovornika, odnosno na likvidacije hrvatskih političkih emigranata. Oni o likvidacijama pričaju bez osobitog uzbuđenja, čak i sa smijehom, kao o nečemu najnormalnijem. Marijan Kraljević King u razgovoru kaže ‘mi smo ubili Josipa Senića’. Po riječima sudionika susreta, normalno je da su likvidirani teroristi pa i Stjepan Đureković. Sam Perković uglavnom je šutio na te Kingove riječi, a Josip Boljkovac ih je potvrdio dodajući: ‘Mi u kući znamo da smo ga mi ubili’.

Objašnjavajući likvidaciju Josipa Senića 1972. godine, Marijan Kraljević King je govorio Boljkovcu i Perkoviću da je Senić došao u Stuttgart iz Australije s ciljem da likvidira njega (Marijana Kraljevića Kinga). Došao je i spavao u sobi koja ima samo jedna vrata i samo ga je jedan čovjek čuvao i taj ga je roknuo zato što je on bio tzv. duplinaš, kaže Marijan Kraljević King. Jedan jedini ga je mogao i taj ga je roknuo, objašnjava u nastavku King. Na te njegove riječi, Boljkovac i Perković, ali i sam Kraljević, glasno su se nasmijali, što se na snimci jakom dobro rekonstruira.

 Marijan Kraljević King: Taj razgovor je tajno snimio Perković, on je Udba i on je ubijao, a ne ja. Ja sam bio javna sigurnost i nemam veze s tim! 

Kako je uopće došlo do susreta između vas Josipa Boljkovca, i Josipa Perkovića?

josip-boljkovacTo nije bio nikakav sastanak ili susret, nego običan razgovor. Prije toga nazvao me moj prijatelj Vlado Kos koji mi je prenio poruku Josipa Boljkovca da bi želio sa mnom razgovarati. Odgovorio sam da ako me treba, može doći u moju kuću, ali da ne kanim nikamo ići ni u kakve službene prostorije, ni na kakve službene razgovore. Došli su Vlado Kos i Josip Boljkovac, a s Boljkovcem se pojavio njegov pomoćnik i Josip Perković. Dakle, nisam ja zvao nikoga, a najmanje Perkovića. Valjda ga je pozvao Boljkovac jer mu je Perković bio pomoćnik, a ja nisam mogao reći, kad je već došao, da ide van. On je došao i, eto, ispostavilo se da je tajno snimao naš razgovor. Ilegalno je snimao taj razgovor. Koliko se sjećam, on čak nije ni bio u istoj prostoriji gdje smo razgovarali, nego u pokrajnjoj, ali je vjerojatno ostavio uređaj za prisluškivanje u torbi koja je bila uz noge Boljkovcu. Ali pretpostavljam da on nije prisluškivao mene nego Boljkovca. On je radio Boljkovcu o glavi.

Zvuči nevjerojatno da Perković dolazi u vašu kuću, a kažete da nije vaš prijatelj, da je Boljkovcu radio o glavi, a nije bio prijatelj ni s vašim prijateljem Vladom Kosom. Ne dolazi baš u posjet netko tko nije dobar poznanik ili prijatelj?

Došao je kao Boljkovčev pomoćnik. Trebate Boljkovca pitati.

Tijekom razgovora bilo je riječi i o ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića. Vi u jednom trenutku kažete da ne znate tko ga je ubio, ali da ga je ubila jugoslavenska služba, Boljkovac tvrdi ‘mi smo ga ubili’, Perković šuti…

Pa normalno je da je ne znam tko ga je ubio, ali je svima znano da ga je ubila Udba. Pazite, ja nisam bio Udba, ja sam bio javna sigurnost, Perković je bio Udba. To je bio njegov posao. To nije nikakva tajna.

Ali vi u razgovoru tvrdite da je obitelj Ševo, likvidirao Vinko Sindičić, dakle znate te stvari bez obzira što ste djelovali u javnoj sigurnosti?

To da je Sindičić ubijao, svi su znali. Uostalom, Nijemci su to javno objavili. Ja sam bio u diplomatskoj službi i Nijemci su me službeno obavijestili o Sindičiću. Što se to mene tiče, odgovorio sam im tada. Sindičić nije moj djelatnik, ni moj problem. A kad je riječ o ubojstvu Stjepana Đurekovića, što bih ja o tome trebao i mogao znati kad sam u to doba već bio izvan svake službe zbog partijske nepodobnosti, silom su me makli zbog afere Ina jer sam hapsio Vanju Špiljka i Mišu Broza. Fizički više nisam bio u službi. Pazite, ta Ina je oduvijek bila jasle za žderanje državnim sinovima, kako prije, tako i poslije. I dan danas, uostalom. Nekada Vanja Špiljak i Mišo Broz, poslije Valentić, Štern i Tomislav Dragičević, zet Savke Dragičević Kučar.

Kakav ishod procesa protiv Perkovića i Mustača očekujete?

Nemam pojma. Ne znam kakve su tu sve pravne stvari, kakvi dokazi ni koje su njemačke namjere, jer nitko me ne će uvjeriti da je Nijemcima posebno stalo da istjeraju pravdu za ubojstvo jednoga jugoslavenskog državljanina koji je bio i čovjek tog režima u Ini, kao i mnogi drugi. Ma što god bilo, a ništa ne će biti, gadi mi se o tomu i pričati. Ni nakon 20 i nešto godina ništa kao država po tom pitanju lustracije nismo napravili. Nijemci su posao lustracija Stassija dovršili u roku od šest mjeseci. A nama u Hrvatskome saboru sjede ljudi koje smo hapsili u četničkoj odori i koji se zbog toga nimalo ne kaju. Mi još mistificiramo. Ti udbaši, ako su još živi, onda pišaju u gaće. Kakva je to služba? Gledajte, jedan Linić ili jedan Turudić otkriju da ih se prati. Kakva je to onda služba ako ih amateri razotkriju. Bolje neka je nema, neka se zatvori, nego ovo.

Mislite na Stanimirovića?

Da, ali mislite da je Pupovac drukčiji. On otvoreno kaže da ne će za Dan pobjede u Knin, a što je to nego nepriznavanje države. Eto, za državu je to kao normalno, a s druge strane napada malog Jovu zbog tri prsta, ili zato što mu je tata navodno bio pravoslavac. Stanka Stojčevića, komunističkog političkog krvnika, ili, pak Milutina Baltića, Šuškova susjeda, nitko nikada ništa nije pitao. Josipa Manolića, koji je pobio više nego kuga i kolera od Kulina bana, također ostavljaju na miru. Svi sve vide i znaju, ti tzv. veliki i trećerazredni Hrvati, ali nitko nema ne samo jaja, nego ni kavijar od jajašca, da kaže istinu. Kad bih se ja otvorio i počeo pričati o Milanovićevom ocu, a imao bih što, svi bi mi rekli, što pričaš, pa prošlo je 50 godina, i bili bi u pravu. Ključno je da smo danas sve rasprodali, a prije svega čast. Drugi nam kroje zakone. Ovo je moja domovina, ali ne i moja država. Ja imam samo jednu putovnicu, nisam kao Mudrinić i neki drugi koji ih imaju po nekoliko. Ali što vrijedi pričati.

Na temelju snimanoga razgovora, kojega vjerojatno ima njemačko tužiteljstvo, može se dogoditi da vas predlože za svjedoka u procesu. Hoćete li se odazvati?

Ja vam ponavljam da ja nemam nikakve veze s tim niti imam spoznaja o tomu. Ponavljam, bio sam na poslovima javne sigurnosti. Likvidacije emigranata Udba je čuvala kao ekskluzivitet za sebe, a to Perković zna.

Zanimljiv je i nastavak konverzacije između Perkovića, Boljkovca i Kraljevića. Marijan Kraljević King ističe da je bio užasan promašaj službe likvidacija obitelji Ševo. Obraćajući se, zatim, Josipu Perkoviću kaže mu ‘Ti znaš bolje’. Apsolutno je nepotrebno da cijela obitelj strada, nastavio je King i dodao da su se oni, kako se izrazio, užasno bunili protiv toga. Na Boljkovčevo pitanje zna li tko je to napravio, Marijan Kraljević King odgovara ‘Pa, kako ne bih znao, pa Vinko…’

‘Vinko Sindičić’, ponovio je Kraljević dvojici sugovornika, a kad je riječ o Sindičićevom pokušaju atentata i pucanju u emigranta Nikolu Štedula, Marijan Kraljević King kaže da je to bilo ‘fulanje naše službe’. Po njegovom mišljenju, Vinka Sindičića je nakon toga odmah trebalo likvidirati jer je on đubre nad đubretima, đubre nad đubretima.

Rojnica: Nisam ja predao snimku Nijemcima

Izvor Hrvatskoga tjednika nadalje prepričava komunikaciju na tom susretu. Kraljević je u nastavku objasnio da su Sindičića već platili, da bi ga već bili vratili Talijanima jer je đubre išao s pasošem kojeg je kupio mimo našitelja, ali, kaže Marijan Kraljević King, ja sam Vinka iz Stuttgarta vratio…

 Lekićeva kaznena prijava protiv Josipa Perkovića odbačena, ali će Lekić možda biti svjedok u Munchenu! 

perkovicNa suđenju će se kao dokaz vjerojatno pojaviti i Kaznena prijava koju je 31. listopada 1994 protiv Josipa Perkovića podnijela Uprava sigurnosno-informativne službe (SIS), a potpisao ju je bojnik Antonio Lekić. Kaznena prijava protiv Perkovića podnijeta je Vojnom državnom odvjetniku u Zagrebu. U prijavi se ističe kako postoji osnovana sumnja da je Josip Perković kao operativni djelatnik i rukovoditelj bivše Službe državne sigurnosti SRH, u razdoblju od 1975. do 1990. godine kontinuirano sudjelovao, i to kao jedan od utjecajnijih organizatora, u zavjeri da se izvrši genocid nad hrvatskim narodom, tj. organizirao ubojstva, odnosno likvidacije Hrvata, te u tu svrhu zapovijedao ubojstva pripadnika hrvatskoga naroda, a i sam kao sudionik bio u izvršenju tih ubojstava. Uz ostalo, navodi se u kaznenoj prijavi, Perković je osobno i izravno zapovjedio Josipu Mileru da u Njemačkoj ubije Stipu Bilandžića, obećavši za taj posao Mileru 60.000 njemačkih maraka nagrade.

U sklopu tog posla, Perković je 21. studenoga 1977. otputovao u Frankfurt u namjeri da Mileru preda pištolj s prigušivačem. Predaju oružja onemogućila je njemačka policija, posao nije obavljen. Predloženi svjedoci u kaznenoj prijavi su Josip Miler i Ivan Lasić. Josip Perković je, nabraja se dalje u kaznenoj prijavi, izravno sudjelovao i u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. kod Munchena tako što je od svoga suradnika Krunoslava Pratesa preuzeo ključeve tiskare i predao ih ubojicama koji su u tiskari pričekali i okrutno ubili Đurekovića. Svjedoci su Ivan Lasić, Krunoslav Prates i izjava Branka Traživuka u beogradskim novinama. Perković je, nadalje, sudjelovao u organizaciji pokušaja ubojstva Nikole Štedula. Još se ističe da je Perković nagovarao časnika Uprave SIS-a Ivicu Šanka da pištoljem s prigušivačem izbuši automobil bojnika Andrije Popovića i Ragiba Mendžanića. Zatim da je nagovarao Ivicu Šanka da eksplozivom na satni mehanizam izvrši terorističku akciju na časnika SIS-a Antonija Lekića. Navodi se da je Perković 1991. prikrio činjenicu da je došao u posjed 125 listova radnog bloka bivšeg pripadnika i visokog dužnosnika KOS-a Brace Perića. O tomu nije izvijestio svoje pretpostavljene, premda je na tim radnim listovima bio plan organizacije oružane pobune Srba u RH, kao i popis suradnika KOS-a, čime je pomogao neprijateljskim planovima i radu mreže KOS-a u RH.

Postoji još utemeljena sumnja da je Josip Perković 1993. dio oružja dovezenog u vojarnu Borongaj prisvojio ili ukrao, a onda zatražio od Ivice Šanka da proda to oružje, što je ovaj i učinio i novac predao Perkoviću, nagovarao je, nadalje, suradnika Šanka da za potrebe tvrtke Fructus preko francuskog bataljuna organizira prijevoz nepoznate robe iz Karlovca u Bihać. Prijevoz je obavljen. Za obavljene usluge Fructus je kupio kuhinjski namještaj Šanku, namještaj za spavaću sobu i ormar za dječju sobu,te namještaj za stan časniku Ivanu Uvanoviću. Nakon toga Perković je od Šanka tražio da suradnika strane službe iskoristi za uvoz nafte, a dobavljač je bio Josip Perković, dakle službu koristio za privatne interese. Perković je posredovao da se povuče tjeralica za vozilom BMW 525 i, a za uzvrat dobio 2.500 njemačkih maraka, sat i jaknu. Dao je, nadalje, značku SIS-a stanovitom Glagoliću koji nije bio djelatnik SIS-a, ishodio oslobađanje od vojne službe za Damira Vučinića bez razloga, pokušao iz službe iznijeti 72 kutije povjerljivih spisa s obavještajnim podacima visoke vrijednosti. Još mnogo toga navedeno je u kaznenoj prijavi protiv Perkovića. Državne službe nisu postupale po prijavi. Perkoviću se nije ništa dogodilo, a autor kaznene prijave Antonio Lekić smijenjen je. Možda će o tomu biti riječi i na predstojećem suđenju u Munchenu.

Na pitanje Josipa Boljkovca u nastavku razgovora Marijanu Kraljeviću Kingu ‘Dajte mi recite, to vam mi govorimo ko policajci, dajte mi za Đurekovića recite. Jeste li vi Đurekoviću dali pasoš?’, Marijan Kraljević King odgovara da nije, odnosno da je njemu pasoš mogla dati samo politika, a policija pojma nije imala. Tko ga je pak, likvidirao? Marijan Kraljević King je odgovorio da pojma nisu imali, na što mu je Boljkovac uzvratio: ‘U našoj kući se, u našim redovima, zna tko je njega likvidirao vani’. ‘Ja ne znam, ja zbilja ne znam, ali morali smo ga mi’ uzvratio mu je Marijan Kraljević King i dodao ‘Jedino mi!’ U nastavku ovoga zanimljivog razgovora, Marijan Kraljević King govorio je kako je u Zagrebu osobno hapsio Ivana Jelića koji je postavio bombu u ’27 Oktobar i na revolucionarni grob’. Ja sam ga fizički hapsio na kolodvoru, kaže King.

marijan_kraljevic_kingMarijan Kraljević King je više puta tijekom razgovora ponovio Boljkovcu i Perkoviću da se ne srami što je sudjelovao u obračunu s emigracijom jer je, kako kaže, takvo bilo vrijeme. To čime se on bavio, po vlastitom priznanju, ne predstavlja nešto čega bi se stidio, suzbijao sam terorizam, a gospodin Perković to zna bolje nego ja (kaže Kraljević u jednom trenutku obraćajući se Josipu Perkoviću). Priznaje da su u Stuttgartu imali dio njemačke policije na platnoj listi, pa prema tomu kao što su oni bušili nas, mi smo njih, kao što je uobičajeno, tvrdi Kraljević King. Otvoreno kažem da se nikada ni najmanje distancirao od toga da svaki terorizam treba suzbijati. Inače, stječe se dojam da je ovaj susret trojice starih drugova iz jugoslavenskoga represivnog aparata inicirao upravo Marijan Kraljević King, premda on danas tvrdi suprotno, potaknut pričama u redovima novoustrojene hrvatske vlasti da je on, Marijan Kraljević King, kako kaže u ovom razgovoru, tamanitelj hrvatskih emigranata pa je čini se zatražio zaštitu od Perkovića i Boljkovca.

U svojoj arhivi hrvatske sigurnosne službe imaju snimku ovoga razgovora. Po svemu sudeći, ona je i među dokazima protiv Perkovića na predstojećem sudskom procesu koji će trajati, po planu, do travnja sljedeće godine kada se očekuje izricanje presude sada pritvorenima Perkoviću i Mustaću.

 Tko financira skupe obrane Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća?

Josipa Perkovića i Zdravka Mustača branit će čak osam odvjetnika, svakoga po četiri. Njemački sud im je dopustio i po branitelje po službenoj dužnosti, no pitanje je kako će njih dvojica plaćati ostale odvjetnike među kojima je angažiran, kako doznajemo, i jedan od najskupljih u Munchenu. Pitanje je na mjestu s obzirom da Perković i Mustač , kao umirovljenici, ne bi trebali imati novca za plaćanje tih usluga, a nekretnine su prepustili članovima obitelji. Perković je svoj četveroiposobni stan na Pantovčaku prebacio na sina Sašu Perkovića još 1998., u vrijeme izručenja ubojice Vinka Sindičičća, a Mustać obiteljsku kuću i zemljište u Svetoj Nedjelji na suprugu dan prije izručenja Njemačkoj, u travnju ove godine.

Njihovi hrvatski odvjetnici Anto Nobilo i Lidija Horvat uputili su zahtjev Vladi RH i SOA-i da država financira obrane. Vlada ni SOA nisu odgovorile na taj zahtjev. Županijski sudac u Zagrebu Ivan Turudić ironično je komentirao taj zahtjev riječima da bi to bilo isto kao da Hrvatska financira obranu Puniše Račića koji je ubio Stjepana Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini. Zagonetno je kako je bilo moguće angažirati vrhunskog munchenskog odvjetnika ako optuženici nemaju novca ni nekretnina, a Vlada navodno nije odlučila ništa po njihovim zahtjevima. Financira li ipak država njihovu obranu na neki netransparentan način? Kad je o tomu riječ, u najgoroj poziciji je odvjetnik oštećene strane, tj. gospođe Gizele Đureković, Siniša Pavlović. Premda zastupa žrtvu Udbinih ubojica, država mu ne plaća to zastupanje, sama gospođa Gizela Đurekiović je u prilično teškom materijalnom položaju i nema novca za obranu, a nema nade ni za moguću novčanu odštetu ako optuženici budu proglašeni krivima. A sama putovanja u Munchen na suđenje i zastupanje u trajanju od pola godine stajat će enormno.

Pojavile su se priče da je snimku ovoga razgovora Nijemcima je dostavio nekadašnji načelnik SIS-a Stipe Rojnica. Neki portali objavili su da je Rojnica bio 30. rujna 2013. pozvan u ured Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića te ispitivan o Josipu Perkoviću. Rojnica je 1994. bio načelnik SIS-a, dakle u vrijeme pripreme kaznene prijave protiv Perkovića, ali je prijavu odbio potpisati pa je to umjesto njega napravila nekolicina njemu podređenih članova Uprave SIS-a. U prilogu te prijave među stotinjak dokaza navodi se i snimka razgovora između Marijana Kraljevića Kinga, Josipa Boljkovca i Josipa Perkovića o likvidaciji Stjepana Đurekovića. Rojnica je, objavljeno je, bio uplašen nakon razgovora s Bajićem te je posjetio Veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke u Zagrebu i zatražio zaštitu. Prema tvrdnjama nekih njegovih dobrih poznanika, Rojnica je u njemačkom veleposlanstvu obećao pomoć u razotkrivanju Udbinih ubojstava hrvatskih emigranata na teritoriju te države. Upitan o tomu, Rojnica, međutim, kategorički niječe bilo kakvu vezu s predajom kazete Nijemcima. Nisam predao nikomu kazetu, nisam bio u njemačkom veleposlanstvu, a s Mladenom Bajićem poznajem se još od 1985. godine, prijatelji smo, nađemo se i popijemo kavu. Neki drugi su trgovali, a doći će vrijeme kad će se i o tome više znati, kaže Rojnica.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik (tekst preuzet s portala Hkv.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom

Objavljeno

na

Objavio

Moram komentirati sinoćnju epizodu “Rat prije rata” jer je tu ipak riječ o prebitnim stvarima iz novije hrvatske povijesti, a Manjkas je ovdje napravio do sad najviše grešaka, netočnosti i propusta.

Prvo ovo s Bogićem Bogičevićem. To nije točno, to se nije dogodilo u siječnju 1991. nego u ožujku, točnije 12. ožujka 1991. Najbolje od svega je što se ta sjednica predsjedništva kojoj su nazočili Kadijević i Adžić spominje ovdje, u djelu u kojem se kaže da je tu sjednicu praktički sazvao vrh JNA i to u prostoriji bez grijanja, gdje je bilo jako hladno, piše Predrag Nebihi.

Ovo je taj događaj:

Dakle, lijepo možete vidjeti kako Bućin, Kostić i “predstavnik Kosova” Riza Sapunxhiju – onovremena verzija Željka Komšića, sjede u kaputima.

Ne znam koliko je Manjkas toga svjestan, ali ovo je teška greška, jer istu stvar, samo u suprotnom pravcu, činio je i Mesić, koji je svjedočeći u Haagu protiv Blaškića miksao događaje iz ožujka i siječnja 1991. stvarajući konstrukciju koja njemu odgovara, pa je tako recimo rekao “Tuđman se vratio iz Karađorđeva sretan jer je dobio jamstva od Kadijevića da neće napasti”. Dakle, Karađorđevo je bilo 25. ožujka 1991. (iako Mesić u Haagu laže i tvrdi da je to bilo 30. ožujka) i Kadijević uopće nije bio u Karađorđevu, nego je Mesić u svojoj bolesnoj lažljivoj glavi složio konstrukciju koristeći se događajima iz različitih vremenskih konteksta sabijajući sve u jedno.

Druga stvar, ogroman propust kojeg je ovdje napravio Manjkas, je u tome što nije spomenuo srpsko-slovenski sporazum. Jer, spomenti priopćenje JNA od 23. siječnja, a zatim opisati dramatičmne događaje u Beogradu od 25. siječnja, i pritom težište staviti na Matu Laušića ili Milu Ćuka i činjenicu da mu je ispao okvir iz UZI-a, a ne spomenuti sporazum Milošević-Kučan koji je potpisan 24. siječnja 1991. je već blagi pokazatelj površnosti i diletantizma.
Par linkova o slovensko-srpskom sporazumu tako da oni koje zanima, a ponavljam, ovo su ključne stvari jer onaj tko ovo ne shvati ništa neće shvatiti, mogu pročitati i informirati se:
https://www.youtube.com/watch?v=e7Vg5ki7-rs

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

http://hrsvijet.net/…/33558–preueni-sporazum-kuan-miloevi-…
Imate toga još, samo u google ukucajte “sporazum milošević-kučan”.

I onda kad se netko pita zašto je sin ratnog zločinca Mitje Ribičića, Ciril Ribičić bio “svjedok ekspert” tužiteljstva u Haagu u svim političkim procesima protiv Hrvata u BiH, nikad neće doći do točnog zaključka ako zaobilazi činjenice u svezi s ovim srpsko-slovenskim sporazumom.

Zatim, iako je pokušao, Majnkas nije uspio dočarati nevjerojatnu hrabrost koju je Tuđman tada pokazao, i zbog čega je Tuđman jednostavno Tuđman, a sve ostalo mahom jalnuški diletanti i stoka sitnog zuba. Sjećam se tog dana kao da je danas bilo. Nismo imali ni praćke, a čekali smo da oni krenu i da uhite cijeli državni vrh a onog tko bi se pobunio da potamane kao muhe. Cijela država paralizirana, nitko ne zna što će, samo je Tuđmanu jasno da postoji samo jedan izlaz, a to je otići u Beograd i odigrati visoki presing na gostujućem terenu, te se nadati izvući barem neodlučeno. Točno to se i dogodilo. Manjkas je po mome trebao napraviti igranu scenu s tim što se događalo unutra, a ne s onim što je bilo dolje u predvorju. Jer, prema svjedočenjima nazočnih, s obje strane, Tuđman je unutra uletio kao tornado i odmah krenuo s napadima na Kadijevića. Tuđmanu je bilo jasno da je Kadijević među njima najlabilnija osoba i najslabija karika. Ono što je Mamula rekao o Kadijeviću a što ovdje citira Hudelist je čista istina: Kadijević nije bio čovjek odluke nego čovjek provedbe. Osim toga, Kadijević je bio klasična jugoslavenčina koja je bila u stanju sama sebe uvjeriti da bi mogli “CIA, Vatikan i Nemačka da izvrše agresiju na jugoslaviju i bombarduju Srbiju”, a Tuđmanu je i to bilo poznato pa je upravo na taj način hranio njegovu paranoju.

Domljan ovdje iskrenoi priznaje da je mislio kako će se Tuđman braniti, jer bi to napravio sve do jedan jalnuški diletant, međutim, Tuđman je Tuđman upravo zbog toga, jer on nije kmet kao ostali, jer se on vrhunski razumio u nogomet, i bilo mu je jasno da ako stoperski par gurne u krilo vrataru da mi gol nećemo zabiti nikad a utrpat će nam punu mrežu. Međutim, ako se stoperski par digne visoko, i mi zaigramo presing na njihovoj polovici, na njihovom terenu, i to napadajući njihovog najslabijeg igrača, to će kod njih izazvati iznenađenje i svojevrsni šok. I tako smo u toj situaciji izvukli nerješeno.

Treba reći da ono što govori Tus o Rusiji, to je teška hrpa gluposti koja nema veze s mozgom. Istina je da je Kadijević u ožujku 1991. išao u Rusiju tražiti od Jazova potporu za vojni udar, ali je nije dobio jer je Rusija bila u težim problemima. O tome Jović govori istinitije nego Tus. Štoviše, nas su Rusi spasili, konkretno Gorbačov, kad je nakon isteka moratorija 7. listopada 1991. pozvao u Moskvu Tuđmana i Miloševića, i praktički nam kupio dva tjedna u situaciji kad smo morali kupovati vrijeme i kad nam je svaka sekunda koju smo mogli kupiti bila iznimno dragocjena. S tim u svezi, ne bi se moglo reći da su svi djelovi Mamulinog plana propali, jer obratite pozornost na onaj dio u kojem on traži od međuanrodne zajednice 6 mjeseci za “sređivanje stanja”. Vjerovali ili ne, oni su i dobili tih 6 mjeseci, ali ne od UN-a u kojeg se Mamula kleo, nego od EZ-a (današnja EU, tad još Europska zajednica) odnosno njenog predstavnika, britanskog lorda Petera Carringtona. Prvo im je 7. srpnja 1991. moratorijem na odluke o neovisnosti Hrvatske i Slovenije a nakon završetka operetnog “rata” u Sloveniji kupio 3 mjeseca, a nakon toga još tri mjeseca sve dok sredinom siječnja 1992. Hrvatska konačno nije priznata.

Komunisti u Hrvatskoj od Tusa do Tvrtka Jakovine taj susret Kadijevića s Jazovim u ožujku 1991. stalno spominju i naglašavaju iz jednog posve drugog razloga. Naime, kako bi prikrili činjenicu pravog razloga odlaska Kadijevića u Moskvu, JNA je izbacila dezinformaciju da je Kadijević otišao u Moskvu dogovoriti transfer oružja iz Rusije u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Osobno, nikad mi neće biti jasno zašto je Ante Nazor u jednoj od svojih knjiga, u kronologiju, upisao ovu izmišljotinu KOS-a kao gotovu činjenicu. Prava istina je da je 24. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na uvoz oružja, a ključnu ulogu za donošenje te Rezolucije broj 713. odigrao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ i čelnik SID-a Budimir Lončar. Kad je 2006. godine Večernji list objavio tu činjenicu https://www.vecernji.hr/…/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt…   nastao je lom.

Mesić je za sve optužio “ustašiode iz večernjaka koji lažima napadaju Budu”. Mesić je ciljao na autora teksta Ivankovića, i tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista – Miljenka Manjkasa istog onog koji je autor ovog serijala. Tad je Manjkas u dnevniku NOVE-tv rekao da ga je nazvao Budimir Lončar i zaprijetio mu da će ga smjeniti. Par dana kasnije Manjkas je smjenjen, a s obzirom na činjenicu da je Mesić u međuvremenu, nakon što je polijepio ustašoidne etikete, pročitao članak i vidio da tu činjenicu o Lončarovoj ulozi u uvođenju embarga ne iznosi nikakav “ustašoid” nego britanska znanstvenica Carole Hodge, naglo je promjenio ploču i rekao da je “Buda zaslužan za tu Rezoluciju 713.” jer da nije toga da bi se “Srbi bili naoružali” jer da su “već dogovorili transfer s Rusijom u iznosu od dvije milijarde dolara”. Pametnom dosta.

Imalo bi se još puno toga dodati ovdje, ali samo ću još jednu stvar spomenuti, a to je akcija “Štit”, odnosno prva namjera izvršenja vojnog udara, a to je ovo o čemu se govori odmah na početku ove epizode. Dakle, ta operacija trebala je biti provedena 3. prosinca 1990. godine. Vasiljević se ili pravi da ne zna, ili mu do danas nije jasno zašto je Kadijević to odgodio. Naime, 9. prosinca te iste 1990. godine bili su održani prvi demokratski izbori u Srbiji. Po nekim procjenama, a više po bojaznima jugoslavena tipa Kadijević, moglo se dogoditi da te izbore dobije tada neprikriveni i deklarirani četnik Vuk Drašković. Da se to dogodilo, Kadijević bi možda večć tad krenuo, a prema vani bi to iskomunicirao kao da se bori protiv “fašističkih elemenata i u Hrvatskoj i u Srbiji”. Međutim, Milošević je na tim izborima pregazio kokurenciju, pa je novi pokušaj puča predviđen onako kako bi se i dogodio da ga Tuđman činom nevjerojatne hrabrosti nije spriječio. Jer, nisu tada samo Šeks i Savka imali tu bojazan da će Tuđmana ubiti u Beogradu, cijela Hrvatska je djelila taj osjećaj, da će u najmanju ruku biti uhićen ako ne i ubijen.

Međutim, ono što je Manjkas preskočio je uloga hrvatskog člana predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića u akciji “Štit”.
O tome je u intervjuu beogradskom tjedniku NIN 1995. godine sam Aleksandar Vasiljević rekao slijedeće:

“Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči donošenje bilo kakve razumne odluke. mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogo otac da mu bude.
Ni na koga se nije obazirao.

Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem, kojega smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa armijom.
Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacijei podatke jer smo mislili da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga.
Razmena informacija i podataka sa Mesićemipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale.
Mesić je u tajnosti dao zeleno svetlo za akciju “Štit” i hapšenja.
Kad je utvrđen tačan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme.
Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu.
na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren.
Svesni da je to bio početak kraja “slučaja Špegelj”, nismo želeli da nam neka mala neopreznost upropasti ogroman višenedeljni trud.
-Tada nastaje veliki obrat. Umesto da u 18 časova krenem u akciju, ja u isto vreme letim iz Zagreba specijalnim avionom za Beograd.
-Zašto za Beograd?

-Tako je naredio Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.
Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak kolegijuma koji počinje u 18 časovau zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me čekao na aerodromu “Pleso”.
-Šta se događa sa ekipom specijalaca?

Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne preduzimaju, već da čekaju nova naređenja, u Beograd dolazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen.

Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana.
Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od predsedništva države.

Moja primedba da u tom kolektivnom predsedništvu sedi i jedan Stipe Mesić, i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju ne menja tok stvari.”

I opet, pametnom dosta. Pametan se jedino ne može prestati čuditi zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom….

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Kada je u lipnju 1993. godine Armija BiH izvela agresiju na hrvatsko područje u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci i drugim mjestima općine Vareš već 10. lipnja 1993. dolazi prva skupina od 180 izbjeglica s tog područja, a nekoliko dana kasnije čitava rijeka izbjeglih Hrvata od oko 15 tisuća slegla se u Vareš i njegova hrvatska sela. Istoga dana u Vareš dolazi 860 prognanika iz Travnika, Ovčareva i Doca. Izbjeglice su smještene po školama, tvornicama, barakama, obiteljskim kućama i stanovima.

Mali Vareš nije mogao to izdržati. Bio je to veliki pritisak na njegove ograničene mogućnosti u prehrani i smještaju, a najviše zbog činjenice da su Varešani već tada gladovali. Izgladnijeli, bez prikladnog smještaja, u stalnoj prijetnji od novih muslimanskih napada i mučenja, izbjegli Hrvati u Vareš odlučuju se na svoj križni put, kako su sami rekli. Predvođeni svojim vođama 19.lipnja 1993.godine kreću automobilima, traktorima, zaprežnim vozilima i nejviše pješice preko srpskih teritorija prema svojoj “obećanoj“ zemlji. Nitko ih nije mogao uvjeriti da je to uzaludan potez i odvratiti ih od nauma.

Kada su stigli u srpsko selo Brgule, u vareškoj općini, odmah su srpske vojne vlasti razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. Kada su to doživjeli uvjerili su se da su pogriješili i vratili se u Vareš. Od tada u vareškoj općini živi oko 37 tisuća Hrvata u srpskom i muslimanskom okruženju. Mali broj se vraća na svoja ognjišta, ali tamo nailazi na progone, pljačku i ubojstva pa nove izbjeglice pristižu s kaknjskog i sutjeskog područja. Stalno u strahu od nasilja postrojbi Armije BiH, krajem kolovoza 1993.godine započinje evakuacija žena i djece. U dva konvoja preko srpskih teritorija krenulo se u Hercegovinu. Bilo je ukupno oko 3200 djece i žena. Smješteni su u Stocu, 1600 osoba, u Čapljini 235, u Trebižatu 247 itd…

…Opći napad postrojbi Armije BiH na varešku općinu počeo je 18. listopada 1993.godine i to iz pravca Breze, Visokog, Kaknja i Zenice. Pada važna kota Liješnica. Sutradan postrojbe 7. muslimanske brigade zauzimaju hrvatsko selo Kopljari, kojeg potpuno opljačkaju i potom spaljuju. Poginulo je više vojnika HVO-a, ali zapovjednik napadne postrojbe Armije BiH ne dopušta da se nbjihovi leševi izvuku i dostojno pokopaju. Jedan vod UNPROFOR-a je spriječen da uđe u Kopljare, izvjestili su vojni promatrači UN-a. Možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni Do prije Stupnog Dola.

Sada je otvoren put vojnim snagama Armije BiH prema Varešu i u Stupnom Dolu se koncetriraju postrojbe Armije BiH. Selo Stupni Do nalazi se na podnožju kote Bogoš, koja je bila u potpunosti utvrđena i dominirala je ulazom u sam grad. Valja napomenuti da su postrojbe Armije BiH krenule u opći i konačni napad na Vareš istog dana, 18.listopada 1993.godine, kada se 5 700 prognanika iz Vareša organizirano uputilo prema Hercegovini. U Stupnom Dolu postrojbe Armije BiH uzele su u zatočeništvo desetak mjesnih Srba i njih upotrebljavali kao živi štit u napadima na položaje HVOa. U Stupnom Dolu je bilo mnogo minobacača, topova i ostalog naoružanja Armije BiH.

I tada se dogodio ratni zločin u Stupnom Dolu, kojega su počinile postrojbe HVO-a, ali ne iz Vareša.
Hrvatska javnost je osudila zločin u Stupnom Dolu nad tamošnjim muslimanskim civilima. Taj zločin je počinjen 23. listopada 1993. godine…

Agresija postrojbi Armije BiH II tuzlanskog korpusa, III zeničkog i VI visočkog počela je, kako smo naveli 18.listopada 1993.godine, a nju Alija Izetbegović opravdava počinjenim zločinima u Stupnom Dolu, koji se dogodio pet dana kasnije. Po riječima Alije Izetbegovića napad Armije BiH na Vareš bio je “preventivna mjera da nam se ne bi ponovno dogodio Stupni Do, gdje je kao što znate, izvršen jedan podmukao napad na selo, izvršen genocid i mi nismo mogli dozvoliti da nam se to ponovi. Jer postojala je prijetnja da se to uradi sa selom Daštansko. Te prijetnje bile su vrlo realne. Nažalost ja tvrdim da će Armija tamo izvršiti svoj posao na jedan ispravan način, da će zaštititi svo stanovništvo bez razlike što treba da se uradi.“ To je bilo uvjerenje javnosti da je napad bio potreban, a koliko su Alijine riječi o zaštiti svih bile poštovane, govore slijedeći reci i činjenice:

U jutarnjim satima 30.listopada 1993.godine vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II tuzlanski korpus, III zenički korpus, i VI visočki korpus Armije BiH. Brigada HVO-a Bobovac u Varešu broji 1650 vojnika. Ona brani vareško područje od srpske i muslimanske vojske. Postrojbe Armije BiH su daleko brojnije i sa većim naoružanjem i pred njihovim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Civili su u paničnom bijegu. Svi hrle u grad Vareš.

Taj dan pala je Duboštica, opljačkana je i popaljena…popaljena su vareška sela Pogar, Tribija, Vijaka, Ivančevo. Svijet prati tragediju vareških Hrvata, kolone izbjeglica, zapaljene zgrade, pljačkanje hrvatskih kuća i imovine. Sve to ne silazi s televizijskih ekrana, ali nitko ne pomaže, nitko ne prosvjeduje, nitko ne poziva Aliju Izetbegovića da zaustavi divljaštvo i krvoproliće nad civilima…

Varešu se užurbano približavaju postrojbe Armije BiH, osvetnički zadojene hrvatskim zločinom u Stupnom Dolu i željne pljačke kao plaće za ratovanje. U noći 3.studenog 1993.kolona vareških Hrvata kreće na svoj “križni put“ s kojega se još nisu svi vratili. Izbjeglička kolona ide iz Vareša preko srpskog teritorija i tu doživljava prva razočarenja. Srpski vojnici traže novac od hrvatskih izbjeglica i sve vrijedno što imaju. Prolaz kroz “srpski“ teritorij valja platiti.

U srpskim Brgulama muškarci moraju ostati na području vareške općine i držati položaje prema Armiji BiH. Izbjegli vareški Hrvati lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, a noći su hladne. Grupa od 1500 izbjeglih Varešana nakon četri sata stiže u Sokolac. Oko 6000 ih je na Alijinom Koritu, ni na nebu ni na zemlji. Postupno i jedni i drugi su prevezeni u Kiseljak. U Kiseljaku, Kreševu i Gormiljaku smješteno je oko 7500 vareških Hrvata. S njima je i vareški župnik fra Mato Topić. U samom Varešu ostalo je tek oko 650 vareških Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima. U ratnom sukobu poginulo je oko 100 vojnika HVO-a, stradalo je više civila. Počinjeni su ratni zločini i nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti i nad zarobljenim vojnicima HVO-a, paljene su kuće i gospodarske zgrade. Padom Vareša došlo je do neviđene pljačke, koja se zorno vidjela na televizijskim ekranima. Sve hrvatske kuće i stanovi su danima pljačkani. Bilo je tragikomično vidjeti pripadnike UNPROFOR-a kako i sami sudjeluju u pljački. Pljačkaši su dolazili iz Breze, Visokog, Kaknja i čak Zenice.

U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.
(izvor: Ivica Mlinovčić, Zločin s pečatom, drugo i prošireno i popravljeno izdanje, vlastita naklada, Mostar 2001. Str 261.-263.)

Zanima me, je li se ikad bar jedan čovjek iz Hrvatske, osim mene, zapitao kako je bilo ovim ljudima iz Travnika i Kaknja? U lipnju 1993. napadnu ih mudžahedini i oni jedva izvuku glavu ispod mudžahedinskog noža i to tako da se predaju Srbima, koji ih preko srpskog sprovedu do Vareša. Onda krajem listopada padne i Vareš, i sva ta sila ljudi opet mora ponoviti postupak, predati se Srbima koji ih preko srpskog sprovode do Kiseljaka. A onda mudžosi iz svih snaga napadaju Kiseljak, i sad zamislite biti u koži nekog takvog koji se dva puta od mudžahedinskog noža spašavao bjegom prema Srbima kako proživljava i treći napad, koji ako mudžosima uspije opet će ih natjerati da spas traže u bijegu prema Srbima. I nakon svega toga najogavnija raca, mudžahedini optuže Hrvate da je upravo to dokaz njihove sprege sa Srbima “protiv bosne”.

A Mesić, Ivo Banac i slična skrama tvrde, a haški sud potvrđuje, kako su Hrvati sami sebe protjerali…

Predrag Nebihi / Kamenjar.com

enklava Vareš 1993

enklava Vareš 1993

Ovo je mapa enklave Vareša koju je 1993. sačinio britanski bataljun UNPROFOR-a. I na toj mapi se jasno vidi da je 3. korpus A BiH pod vodstvom ratnog zločinca Envera Hadžihasanovića prvo napao hrvatsko selo Kopijari (koje se negdje naziva još i Kopjari ili Kopljari). To je dakle napad sa zapada na jednu kompaktnu enklavu. HVO toj enklavi može prići jedino s juga, i to iz kiseljačke enklave preko podrućja pod kontrolom Srba, pa HVO to i čini i dva voda HVO-a “Apostoli” i “Maturice” vrše taj udar s juga kako bi neutralizirali prednost koju je ABiH ostvarila zauzimanjem Kopijara na zapadu. Navodno su u oba mjesta načinjeni zločini, a tadašnji šef PMEZ-a Martin Gerrod u izvješću je napisao da je zločin u Stupnom Dolu ipak teži od zločina u Kopijarima.

Međutim, i ovdje je činjenica da su muslimani napali prvi i počinili zločin, da je HVO odgovorio zakonitim napadom tijekom kojeg je moguće došlo do zločina, ali to nije trebao biti alibi muslimanima da uđu u Vareš, sve protjeraju nastave sa zločinima itd. I opet, za Stupni Do su odgovarali i Rajić i Petković i Praljak, a za Kopijare i Vareš nitko nije odgovarao.

I to su prave činjenice i još jedan u moru dokaza odnosa haškog suda, a pogotovo haškog tužiteljstva prema Hrvatima koje je bilo krajnje šovinističko i rasističko.  Naslijeđe tog suda je poruka da Hrvate možete ubijati i proganjati do mile volje, i da nećete za to odgovarati, a da muslimane ne smijete ni krivo pogledati, jer ćete biti kažnjeni na višedesetljetnu robiju.
Ovim muslimanima koji se drče uopće spominjati Vareš a to vam je kao da se Srbi usude spomenuti Škabrnju, trebalo bi reći da je dosta više njihovog drskog i bezočnog izvrtanja činjenica i da to što su socijalističko-komunjarsko-liberalne snage u Europi na njihovoj strani uopće ne ide u prilog njihovim bolesnim tezama…

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari