Pratite nas

U potrazi za Istinom

Perković, Boljkovac, King: ‘Mi smo ubili Đurekovića!’

Objavljeno

na

Tajna snimka razgovora Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca i Marijana Kraljevića Kinga u Munchenu dokaz protiv Perkovića i Mustaća

Njemačko suđenje bivšim čelnicima zloglasne Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču počet će 17. listopada u Munchenu. Od ranije najavljenog datuma, 13. listopada, odustalo se jer je velika vjerojatnost da će postupak protiv dvojice biti objedinjen, no odluka o tomu će biti donesena uskoro. Čini se da je sve, ili gotovo sve spremno za početak suđenja koje će, nema sumnje, izazvati veliku pozornost ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Perkoviću i Mustaću sudi se za sudjelovanje u okrutnoj likvidaciji hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Procjenjuje se da će njemačko tužiteljstvo iznijeti čitav niz dokaza, među ostalima planira i predložiti saslušanje 50-ak svjedoka. Perkovićeva pozicija na tom suđenju teža je od Mustačeve s obzirom na činjenicu da ga izravno tereti Krunoslav Prates, već osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u tom slučaju. No postoji i mnoštvo dokumenata s kojima će tužiteljstvo dodatno potkrijepiti Perkovićevu, ali i Mustačevu upletenost i izravnu odgovornost u toj mučkoj likvidaciji. Po informacijama Hrvatskoga tjednika, njemačko tužiteljstvo je u posjedu i tajno snimanih razgovora Josipa Perkovića sa suradnicima i prijateljima, a ti razgovori izravno ili neizravno potvrđuju da je Perković znao i bio umiješan u Đurekovićevu likvidaciju.

„Mi smo ubili Josipa Senića”

stjepan_djurekovicJedan od snimljenih je i razgovor između Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca i Marijana Kraljevića Kinga. Razgovor se dogodio 1990. nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i nakon konstituiranja nove vlasti. Josip Boljkovac je bio ministar unutarnjih poslova, Perković se tek pozicionirao u MUP-u i infiltrirao u hrvatski obavještajni sustav, a Marijan Kraljević King prije toga bio je jugoslavenski konzul u Stuttgartu, zadužen za poslove javne sigurnosti. Razgovor ove trojice dogodio se u kući Marijana Kraljevića Kinga.

Dobar dio toga razgovora odnosio se na prijašnje karijere trojice sugovornika, odnosno na likvidacije hrvatskih političkih emigranata. Oni o likvidacijama pričaju bez osobitog uzbuđenja, čak i sa smijehom, kao o nečemu najnormalnijem. Marijan Kraljević King u razgovoru kaže ‘mi smo ubili Josipa Senića’. Po riječima sudionika susreta, normalno je da su likvidirani teroristi pa i Stjepan Đureković. Sam Perković uglavnom je šutio na te Kingove riječi, a Josip Boljkovac ih je potvrdio dodajući: ‘Mi u kući znamo da smo ga mi ubili’.

Objašnjavajući likvidaciju Josipa Senića 1972. godine, Marijan Kraljević King je govorio Boljkovcu i Perkoviću da je Senić došao u Stuttgart iz Australije s ciljem da likvidira njega (Marijana Kraljevića Kinga). Došao je i spavao u sobi koja ima samo jedna vrata i samo ga je jedan čovjek čuvao i taj ga je roknuo zato što je on bio tzv. duplinaš, kaže Marijan Kraljević King. Jedan jedini ga je mogao i taj ga je roknuo, objašnjava u nastavku King. Na te njegove riječi, Boljkovac i Perković, ali i sam Kraljević, glasno su se nasmijali, što se na snimci jakom dobro rekonstruira.

 Marijan Kraljević King: Taj razgovor je tajno snimio Perković, on je Udba i on je ubijao, a ne ja. Ja sam bio javna sigurnost i nemam veze s tim! 

Kako je uopće došlo do susreta između vas Josipa Boljkovca, i Josipa Perkovića?

josip-boljkovacTo nije bio nikakav sastanak ili susret, nego običan razgovor. Prije toga nazvao me moj prijatelj Vlado Kos koji mi je prenio poruku Josipa Boljkovca da bi želio sa mnom razgovarati. Odgovorio sam da ako me treba, može doći u moju kuću, ali da ne kanim nikamo ići ni u kakve službene prostorije, ni na kakve službene razgovore. Došli su Vlado Kos i Josip Boljkovac, a s Boljkovcem se pojavio njegov pomoćnik i Josip Perković. Dakle, nisam ja zvao nikoga, a najmanje Perkovića. Valjda ga je pozvao Boljkovac jer mu je Perković bio pomoćnik, a ja nisam mogao reći, kad je već došao, da ide van. On je došao i, eto, ispostavilo se da je tajno snimao naš razgovor. Ilegalno je snimao taj razgovor. Koliko se sjećam, on čak nije ni bio u istoj prostoriji gdje smo razgovarali, nego u pokrajnjoj, ali je vjerojatno ostavio uređaj za prisluškivanje u torbi koja je bila uz noge Boljkovcu. Ali pretpostavljam da on nije prisluškivao mene nego Boljkovca. On je radio Boljkovcu o glavi.

Zvuči nevjerojatno da Perković dolazi u vašu kuću, a kažete da nije vaš prijatelj, da je Boljkovcu radio o glavi, a nije bio prijatelj ni s vašim prijateljem Vladom Kosom. Ne dolazi baš u posjet netko tko nije dobar poznanik ili prijatelj?

Došao je kao Boljkovčev pomoćnik. Trebate Boljkovca pitati.

Tijekom razgovora bilo je riječi i o ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića. Vi u jednom trenutku kažete da ne znate tko ga je ubio, ali da ga je ubila jugoslavenska služba, Boljkovac tvrdi ‘mi smo ga ubili’, Perković šuti…

Pa normalno je da je ne znam tko ga je ubio, ali je svima znano da ga je ubila Udba. Pazite, ja nisam bio Udba, ja sam bio javna sigurnost, Perković je bio Udba. To je bio njegov posao. To nije nikakva tajna.

Ali vi u razgovoru tvrdite da je obitelj Ševo, likvidirao Vinko Sindičić, dakle znate te stvari bez obzira što ste djelovali u javnoj sigurnosti?

To da je Sindičić ubijao, svi su znali. Uostalom, Nijemci su to javno objavili. Ja sam bio u diplomatskoj službi i Nijemci su me službeno obavijestili o Sindičiću. Što se to mene tiče, odgovorio sam im tada. Sindičić nije moj djelatnik, ni moj problem. A kad je riječ o ubojstvu Stjepana Đurekovića, što bih ja o tome trebao i mogao znati kad sam u to doba već bio izvan svake službe zbog partijske nepodobnosti, silom su me makli zbog afere Ina jer sam hapsio Vanju Špiljka i Mišu Broza. Fizički više nisam bio u službi. Pazite, ta Ina je oduvijek bila jasle za žderanje državnim sinovima, kako prije, tako i poslije. I dan danas, uostalom. Nekada Vanja Špiljak i Mišo Broz, poslije Valentić, Štern i Tomislav Dragičević, zet Savke Dragičević Kučar.

Kakav ishod procesa protiv Perkovića i Mustača očekujete?

Nemam pojma. Ne znam kakve su tu sve pravne stvari, kakvi dokazi ni koje su njemačke namjere, jer nitko me ne će uvjeriti da je Nijemcima posebno stalo da istjeraju pravdu za ubojstvo jednoga jugoslavenskog državljanina koji je bio i čovjek tog režima u Ini, kao i mnogi drugi. Ma što god bilo, a ništa ne će biti, gadi mi se o tomu i pričati. Ni nakon 20 i nešto godina ništa kao država po tom pitanju lustracije nismo napravili. Nijemci su posao lustracija Stassija dovršili u roku od šest mjeseci. A nama u Hrvatskome saboru sjede ljudi koje smo hapsili u četničkoj odori i koji se zbog toga nimalo ne kaju. Mi još mistificiramo. Ti udbaši, ako su još živi, onda pišaju u gaće. Kakva je to služba? Gledajte, jedan Linić ili jedan Turudić otkriju da ih se prati. Kakva je to onda služba ako ih amateri razotkriju. Bolje neka je nema, neka se zatvori, nego ovo.

Mislite na Stanimirovića?

Da, ali mislite da je Pupovac drukčiji. On otvoreno kaže da ne će za Dan pobjede u Knin, a što je to nego nepriznavanje države. Eto, za državu je to kao normalno, a s druge strane napada malog Jovu zbog tri prsta, ili zato što mu je tata navodno bio pravoslavac. Stanka Stojčevića, komunističkog političkog krvnika, ili, pak Milutina Baltića, Šuškova susjeda, nitko nikada ništa nije pitao. Josipa Manolića, koji je pobio više nego kuga i kolera od Kulina bana, također ostavljaju na miru. Svi sve vide i znaju, ti tzv. veliki i trećerazredni Hrvati, ali nitko nema ne samo jaja, nego ni kavijar od jajašca, da kaže istinu. Kad bih se ja otvorio i počeo pričati o Milanovićevom ocu, a imao bih što, svi bi mi rekli, što pričaš, pa prošlo je 50 godina, i bili bi u pravu. Ključno je da smo danas sve rasprodali, a prije svega čast. Drugi nam kroje zakone. Ovo je moja domovina, ali ne i moja država. Ja imam samo jednu putovnicu, nisam kao Mudrinić i neki drugi koji ih imaju po nekoliko. Ali što vrijedi pričati.

Na temelju snimanoga razgovora, kojega vjerojatno ima njemačko tužiteljstvo, može se dogoditi da vas predlože za svjedoka u procesu. Hoćete li se odazvati?

Ja vam ponavljam da ja nemam nikakve veze s tim niti imam spoznaja o tomu. Ponavljam, bio sam na poslovima javne sigurnosti. Likvidacije emigranata Udba je čuvala kao ekskluzivitet za sebe, a to Perković zna.

Zanimljiv je i nastavak konverzacije između Perkovića, Boljkovca i Kraljevića. Marijan Kraljević King ističe da je bio užasan promašaj službe likvidacija obitelji Ševo. Obraćajući se, zatim, Josipu Perkoviću kaže mu ‘Ti znaš bolje’. Apsolutno je nepotrebno da cijela obitelj strada, nastavio je King i dodao da su se oni, kako se izrazio, užasno bunili protiv toga. Na Boljkovčevo pitanje zna li tko je to napravio, Marijan Kraljević King odgovara ‘Pa, kako ne bih znao, pa Vinko…’

‘Vinko Sindičić’, ponovio je Kraljević dvojici sugovornika, a kad je riječ o Sindičićevom pokušaju atentata i pucanju u emigranta Nikolu Štedula, Marijan Kraljević King kaže da je to bilo ‘fulanje naše službe’. Po njegovom mišljenju, Vinka Sindičića je nakon toga odmah trebalo likvidirati jer je on đubre nad đubretima, đubre nad đubretima.

Rojnica: Nisam ja predao snimku Nijemcima

Izvor Hrvatskoga tjednika nadalje prepričava komunikaciju na tom susretu. Kraljević je u nastavku objasnio da su Sindičića već platili, da bi ga već bili vratili Talijanima jer je đubre išao s pasošem kojeg je kupio mimo našitelja, ali, kaže Marijan Kraljević King, ja sam Vinka iz Stuttgarta vratio…

 Lekićeva kaznena prijava protiv Josipa Perkovića odbačena, ali će Lekić možda biti svjedok u Munchenu! 

perkovicNa suđenju će se kao dokaz vjerojatno pojaviti i Kaznena prijava koju je 31. listopada 1994 protiv Josipa Perkovića podnijela Uprava sigurnosno-informativne službe (SIS), a potpisao ju je bojnik Antonio Lekić. Kaznena prijava protiv Perkovića podnijeta je Vojnom državnom odvjetniku u Zagrebu. U prijavi se ističe kako postoji osnovana sumnja da je Josip Perković kao operativni djelatnik i rukovoditelj bivše Službe državne sigurnosti SRH, u razdoblju od 1975. do 1990. godine kontinuirano sudjelovao, i to kao jedan od utjecajnijih organizatora, u zavjeri da se izvrši genocid nad hrvatskim narodom, tj. organizirao ubojstva, odnosno likvidacije Hrvata, te u tu svrhu zapovijedao ubojstva pripadnika hrvatskoga naroda, a i sam kao sudionik bio u izvršenju tih ubojstava. Uz ostalo, navodi se u kaznenoj prijavi, Perković je osobno i izravno zapovjedio Josipu Mileru da u Njemačkoj ubije Stipu Bilandžića, obećavši za taj posao Mileru 60.000 njemačkih maraka nagrade.

U sklopu tog posla, Perković je 21. studenoga 1977. otputovao u Frankfurt u namjeri da Mileru preda pištolj s prigušivačem. Predaju oružja onemogućila je njemačka policija, posao nije obavljen. Predloženi svjedoci u kaznenoj prijavi su Josip Miler i Ivan Lasić. Josip Perković je, nabraja se dalje u kaznenoj prijavi, izravno sudjelovao i u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. kod Munchena tako što je od svoga suradnika Krunoslava Pratesa preuzeo ključeve tiskare i predao ih ubojicama koji su u tiskari pričekali i okrutno ubili Đurekovića. Svjedoci su Ivan Lasić, Krunoslav Prates i izjava Branka Traživuka u beogradskim novinama. Perković je, nadalje, sudjelovao u organizaciji pokušaja ubojstva Nikole Štedula. Još se ističe da je Perković nagovarao časnika Uprave SIS-a Ivicu Šanka da pištoljem s prigušivačem izbuši automobil bojnika Andrije Popovića i Ragiba Mendžanića. Zatim da je nagovarao Ivicu Šanka da eksplozivom na satni mehanizam izvrši terorističku akciju na časnika SIS-a Antonija Lekića. Navodi se da je Perković 1991. prikrio činjenicu da je došao u posjed 125 listova radnog bloka bivšeg pripadnika i visokog dužnosnika KOS-a Brace Perića. O tomu nije izvijestio svoje pretpostavljene, premda je na tim radnim listovima bio plan organizacije oružane pobune Srba u RH, kao i popis suradnika KOS-a, čime je pomogao neprijateljskim planovima i radu mreže KOS-a u RH.

Postoji još utemeljena sumnja da je Josip Perković 1993. dio oružja dovezenog u vojarnu Borongaj prisvojio ili ukrao, a onda zatražio od Ivice Šanka da proda to oružje, što je ovaj i učinio i novac predao Perkoviću, nagovarao je, nadalje, suradnika Šanka da za potrebe tvrtke Fructus preko francuskog bataljuna organizira prijevoz nepoznate robe iz Karlovca u Bihać. Prijevoz je obavljen. Za obavljene usluge Fructus je kupio kuhinjski namještaj Šanku, namještaj za spavaću sobu i ormar za dječju sobu,te namještaj za stan časniku Ivanu Uvanoviću. Nakon toga Perković je od Šanka tražio da suradnika strane službe iskoristi za uvoz nafte, a dobavljač je bio Josip Perković, dakle službu koristio za privatne interese. Perković je posredovao da se povuče tjeralica za vozilom BMW 525 i, a za uzvrat dobio 2.500 njemačkih maraka, sat i jaknu. Dao je, nadalje, značku SIS-a stanovitom Glagoliću koji nije bio djelatnik SIS-a, ishodio oslobađanje od vojne službe za Damira Vučinića bez razloga, pokušao iz službe iznijeti 72 kutije povjerljivih spisa s obavještajnim podacima visoke vrijednosti. Još mnogo toga navedeno je u kaznenoj prijavi protiv Perkovića. Državne službe nisu postupale po prijavi. Perkoviću se nije ništa dogodilo, a autor kaznene prijave Antonio Lekić smijenjen je. Možda će o tomu biti riječi i na predstojećem suđenju u Munchenu.

Na pitanje Josipa Boljkovca u nastavku razgovora Marijanu Kraljeviću Kingu ‘Dajte mi recite, to vam mi govorimo ko policajci, dajte mi za Đurekovića recite. Jeste li vi Đurekoviću dali pasoš?’, Marijan Kraljević King odgovara da nije, odnosno da je njemu pasoš mogla dati samo politika, a policija pojma nije imala. Tko ga je pak, likvidirao? Marijan Kraljević King je odgovorio da pojma nisu imali, na što mu je Boljkovac uzvratio: ‘U našoj kući se, u našim redovima, zna tko je njega likvidirao vani’. ‘Ja ne znam, ja zbilja ne znam, ali morali smo ga mi’ uzvratio mu je Marijan Kraljević King i dodao ‘Jedino mi!’ U nastavku ovoga zanimljivog razgovora, Marijan Kraljević King govorio je kako je u Zagrebu osobno hapsio Ivana Jelića koji je postavio bombu u ’27 Oktobar i na revolucionarni grob’. Ja sam ga fizički hapsio na kolodvoru, kaže King.

marijan_kraljevic_kingMarijan Kraljević King je više puta tijekom razgovora ponovio Boljkovcu i Perkoviću da se ne srami što je sudjelovao u obračunu s emigracijom jer je, kako kaže, takvo bilo vrijeme. To čime se on bavio, po vlastitom priznanju, ne predstavlja nešto čega bi se stidio, suzbijao sam terorizam, a gospodin Perković to zna bolje nego ja (kaže Kraljević u jednom trenutku obraćajući se Josipu Perkoviću). Priznaje da su u Stuttgartu imali dio njemačke policije na platnoj listi, pa prema tomu kao što su oni bušili nas, mi smo njih, kao što je uobičajeno, tvrdi Kraljević King. Otvoreno kažem da se nikada ni najmanje distancirao od toga da svaki terorizam treba suzbijati. Inače, stječe se dojam da je ovaj susret trojice starih drugova iz jugoslavenskoga represivnog aparata inicirao upravo Marijan Kraljević King, premda on danas tvrdi suprotno, potaknut pričama u redovima novoustrojene hrvatske vlasti da je on, Marijan Kraljević King, kako kaže u ovom razgovoru, tamanitelj hrvatskih emigranata pa je čini se zatražio zaštitu od Perkovića i Boljkovca.

U svojoj arhivi hrvatske sigurnosne službe imaju snimku ovoga razgovora. Po svemu sudeći, ona je i među dokazima protiv Perkovića na predstojećem sudskom procesu koji će trajati, po planu, do travnja sljedeće godine kada se očekuje izricanje presude sada pritvorenima Perkoviću i Mustaću.

 Tko financira skupe obrane Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća?

Josipa Perkovića i Zdravka Mustača branit će čak osam odvjetnika, svakoga po četiri. Njemački sud im je dopustio i po branitelje po službenoj dužnosti, no pitanje je kako će njih dvojica plaćati ostale odvjetnike među kojima je angažiran, kako doznajemo, i jedan od najskupljih u Munchenu. Pitanje je na mjestu s obzirom da Perković i Mustač , kao umirovljenici, ne bi trebali imati novca za plaćanje tih usluga, a nekretnine su prepustili članovima obitelji. Perković je svoj četveroiposobni stan na Pantovčaku prebacio na sina Sašu Perkovića još 1998., u vrijeme izručenja ubojice Vinka Sindičičća, a Mustać obiteljsku kuću i zemljište u Svetoj Nedjelji na suprugu dan prije izručenja Njemačkoj, u travnju ove godine.

Njihovi hrvatski odvjetnici Anto Nobilo i Lidija Horvat uputili su zahtjev Vladi RH i SOA-i da država financira obrane. Vlada ni SOA nisu odgovorile na taj zahtjev. Županijski sudac u Zagrebu Ivan Turudić ironično je komentirao taj zahtjev riječima da bi to bilo isto kao da Hrvatska financira obranu Puniše Račića koji je ubio Stjepana Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini. Zagonetno je kako je bilo moguće angažirati vrhunskog munchenskog odvjetnika ako optuženici nemaju novca ni nekretnina, a Vlada navodno nije odlučila ništa po njihovim zahtjevima. Financira li ipak država njihovu obranu na neki netransparentan način? Kad je o tomu riječ, u najgoroj poziciji je odvjetnik oštećene strane, tj. gospođe Gizele Đureković, Siniša Pavlović. Premda zastupa žrtvu Udbinih ubojica, država mu ne plaća to zastupanje, sama gospođa Gizela Đurekiović je u prilično teškom materijalnom položaju i nema novca za obranu, a nema nade ni za moguću novčanu odštetu ako optuženici budu proglašeni krivima. A sama putovanja u Munchen na suđenje i zastupanje u trajanju od pola godine stajat će enormno.

Pojavile su se priče da je snimku ovoga razgovora Nijemcima je dostavio nekadašnji načelnik SIS-a Stipe Rojnica. Neki portali objavili su da je Rojnica bio 30. rujna 2013. pozvan u ured Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića te ispitivan o Josipu Perkoviću. Rojnica je 1994. bio načelnik SIS-a, dakle u vrijeme pripreme kaznene prijave protiv Perkovića, ali je prijavu odbio potpisati pa je to umjesto njega napravila nekolicina njemu podređenih članova Uprave SIS-a. U prilogu te prijave među stotinjak dokaza navodi se i snimka razgovora između Marijana Kraljevića Kinga, Josipa Boljkovca i Josipa Perkovića o likvidaciji Stjepana Đurekovića. Rojnica je, objavljeno je, bio uplašen nakon razgovora s Bajićem te je posjetio Veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke u Zagrebu i zatražio zaštitu. Prema tvrdnjama nekih njegovih dobrih poznanika, Rojnica je u njemačkom veleposlanstvu obećao pomoć u razotkrivanju Udbinih ubojstava hrvatskih emigranata na teritoriju te države. Upitan o tomu, Rojnica, međutim, kategorički niječe bilo kakvu vezu s predajom kazete Nijemcima. Nisam predao nikomu kazetu, nisam bio u njemačkom veleposlanstvu, a s Mladenom Bajićem poznajem se još od 1985. godine, prijatelji smo, nađemo se i popijemo kavu. Neki drugi su trgovali, a doći će vrijeme kad će se i o tome više znati, kaže Rojnica.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik (tekst preuzet s portala Hkv.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Memorandum BOING – autentičan dokument iz 1999. ili vješta politička provokacija?

Objavljeno

na

Objavio

Dio elektroničkih medija u Hercegovini objavio je ovih dana Memorandum BOING, navodni bošnjačko-muslimanski dokument sličan velikosrpskom „Načertaniju”. Prema pisanju medija, iza ovog dokumenta, koji je navodno sastavljen još u lipnju 1999. stoji Bošnjački institut Adil Zulfikarpašić.

Portal Dnevnik.ba, koji je objavio sadržaj dokumenta, ograđuje se od njegovog sadržaja, jer “nisu sigurni u autentičnost samog Memoranduma BOING”.

-Također, naglašavamo ukoliko je Memorandum BOING post festum napisan onda je riječ o vrhunskoj analizi, a ukoliko je, pak, plan, onda se zaista uspješno i vrhunski provodi i ovom prilikom odajemo priznanje autoru – navodi portal Dnevnik.ba te dodaje da je Memorandum BOING, zapravo, platforma za razvoj bošnjačke unitarističke i centralističke ideje kojom se bh. Hrvati pretvaraju u nacionalnu manjinu.

Međutim, poznavatelji političkih prilika u BiH nisu previše skloni tvrdnjama o autentičnosti ovog dokumenta.

-Bošnjački institut u Sarajevu otvoren je 2001. godine. Stoga, nije niti mogao iskreirati spomenuti dokument u lipnju 1999. Drugo, pogledajte jezik koji je dokument pisan. Teško je vjerovati da netko od velikobošnjačkih intelektualaca koristi jezik kojim je dokument pisan. I treće, dokument doista obiluje preciznim političkim analizama koje je moguće sažeti retroaktivno ali ne i u percepciji dva desetljeća unaprijed. Stoga, navodni Memorandum BOING treba gledati isključivo kao pokušaj političke provokacije temeljene na činjenicama – odgovor je koji smo dobili od jednog relevantnog izvora u Mostaru.

Memorandum „BOING“ se provodi u političkom životu BiH

Međutim, bez obzira na motive nastanka tzv. Memoranduma BOING, uslijedile su i vrlo zanimljive reakcije. Tako su se na tu temu jučer oglasili bivši saborski zastupnik dr. Ivan Bagarić i Mijo Tokić, jedan od utemeljitelja HDZ-a BiH.

-Ovih dana u medijskom prostoru je sporni Memorandum „BOING“. Neovisno tko mu je autor i s kojim je motivima pisan, očito je da se provodi u političkom životu BiH.

U BiH je na djelu antihrvatska politika. Nažalost, ali i nedjelotvorna hrvatska politika, površna i pasivna, politika nečinjenja i propusta. Politika od koje Hrvati imaju malo koristi.

Hrvati u BiH moraju imati svoju politiku a za njezinu provedbu i rezultate odgovornost moraju preuzeti oni koji je provode – legalno i legitimno izabrani narodni predstavnici. Nažalost, sada na hrvatskoj političkoj sceni u BiH postoje samo stranke i strančice kojima je sav smisao sudjelovanje u vlasti. Vrijeme je da hrvatske političke stranke (kojima je do hrvatskih interesa u BiH), ne gubeći svoj identitet, postanu servis Hrvatskom narodnom saboru u kojem bi se kreirala nacionalna politika. Vrijeme je za promjenu djelovanja! Ukoliko svi u BiH promjeni pristupimo odmah, moći ćemo zaštititi vlastiti narod ali i mir i prosperitet države – jer postojeće stanje svemu tome je prijetnja – navodi se u dopisu dr. Ivan Bagarić i Mijo Tokić.

Što piše u Memorandumu BOING: 

“1.   Umanjiti odgovornost Bošnjaka za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH hrvatske i srpske nacionalnosti osigurati Bošnjacima dugotrajan status apsolutne žrtve.

2.    Ne dozvoliti da se baca ljaga na pripadnike Armije BiH, posebno na generale.

3.    Bošnjački narod izolirati od informacija hrvatskih i srpskih medija, usaditi mu osjećaj pravednika i najveće žrtve. Jačati želju za osvetom. Obučiti ga da prekida protubosanski dijalog, da sve argumente Srba i Hrvata u BiH koji nisu na fonu unitarne BiH nazivaju fašističkim i separatističkim.

4.    Izbjegavati nacionalnu retoriku. Kao većinski narod zagovarati građansku državu. Vezati nacionalni pokret uz novu bošnjačku nacionalnu stranku, koja će imati građanski, a ne nacionalni predznak, kako bi se za ovaj projekt pridobili i predstavnici međunarodne zajednice, posebno Amerikanci.

5.    Iz pozicije žrtve vršiti snažne pritiske na predstavnike međunarodne zajednice u BiH. Od OHR-a međunarodnim lobiranjem i pomoću bošnjačkih prijatelja iznuditi izmjene izbornog zakona koje će onemogućiti antibosanskim snagama da ucjenjuju u federalnom parlamentu (ovaj je dio već ostvaren Petrischevim amandmanima)

6.    Izmjenama izbornog zakona predstavničku demokraciju u Federaciji pretvoriti u pripadničku. Imenovati svoje ljude na sva mjesta koja pripadaju Hrvatima, tamo gdje to omogućuju nedostaci izbornog zakona.

7.    Osigurati da visoki predstavnici u BiH budu politički ”mekani” i lako potkupljivi. Potkupiti sve buduće visoke predstavnike u BiH kapitalom iz prijateljskih zemalja istoka. Preko OHR-a iznuditi izvođenje vladavine Bošnjaka putem ”građanske vlade” u Federaciji. Ukoliko se Hrvati budu pozivali na zakone pritiskom na OHR putem naklonjenih članica PIC-a, suspendirati izborna tijela. U Ustavnom sudu Federacije postaviti svoje ljude koji će se proglasiti nenadležnim.

8.    Pronaći podobne Hrvate i Srbe u Federaciji koji će nasjesti na priču o građanskoj BiH. Ako se takvi ne mogu pronaći kao benevolentni i lojalni ovoj ideji kupiti ih pozicijama, slavom i moći. Ako ne bude niti takvih, pronaći korumpirane i ucijeniti ih.

9.    Među Hrvatima u BiH, kao slabom i neorganiziranom političkom korpusu pronaći ljude iz medija koji su voljni raditi za ovaj projekt.

10.    Osnovati novinu na hrvatskom jeziku koja mora biti instalirana u Hercegovini, kako bi se odagnale sumnje da ju kontrolira Sarajevo. Pored novine, nastojati u svim ostalim medijima osigurati minimalno jedan probosanski orijentiran koji bi djelovao s hrvatskih područja, čime bi učinak bio veći.

11.    Osnovati stranku s hrvatskim predznakom koja mora imati radikalnu hrvatsku retoriku, kako bi se odagnale sumnje da je stranka probošnjačka. Pogodnost kod hrvatskih radikala jeste politička srbofobija. Kooptirati u tijela nove građanske Vlade Federacije one Hrvate kojima je srbofobija jedini politički kredo. Za šefa te probosanske hrvatske stranke postaviti čovjeka ograničene ubrojivosti, koji je poslušan i ne vrluda, kako bi ga se moglo držati pod kontrolom, a čiji je probosanski politički kredo oformljen i provjeren ranije. Rezultate te stranke u medijima maksimalizirati. Nakon njenog ulaska u Vladu u Bosni joj osigurati podružnice, kako ne bi doživjela fijasko, te fingirati izborne rezultate iste stranke ubuduće bošnjačkim glasovima, kako bi stranka preživjela.

12.    Preuzeti javne medije u državi. Preko njih kriminalizirati i držati u šaci sve one koji se budu odupirali ovom probosanskom projektu. Na čelo javnog emitera postaviti također intelektualno ograničenog čovjeka zadojenog ekstremno lijevim načelima. Kako bi se kod stranaca stvorio privid građanskih medija povremeno napadati benigne islamske grupe poput vehabija i sl. Davati im veliko značenje i predstavljati ih kao stalnu opasnost, a građansku bošnjačku ideju predstavljati kao jedinu koja se u stanju suprotstaviti radikalizaciji i islamizaciji bh društva. Za to vrijeme na terenu raditi na radikalnoj islamizaciji Bošnjaka, putem ubačenih NVO grupa s istoka, kojima je potrebno osigurati financiranje.

3.    Politički eutanazirati Hrvatsku. Ponavljanjem priče o dogovoru Boban-Karadžić i Tuđman-Milošević novim liderima u Hrvatskoj dati do znanja da je BiH sklizak teren na koji ne trebaju ulaziti. Svaki pokušaj RH lidera koji bi bio na tragu jačanja položaja Hrvata u BiH prozvati preko javnih medija i denuncirati propagandom o obnovljenom Karadžić-Boban putu.

14.    Poticati ostanak HDZ-a na vlasti u Hrvatskoj. Zbog grijeha prošlosti RH Vlada na čelu sa slabim i pokajničkim HDZ-om nije nikakva prijetnja bošnjačkoj ideji. Preko Bošnjaka u RH Saboru jačati identitet Bošnjaka u RH i ostanak HDZ Vlade. HDZ je sam po sebi, zbog međunarodno prihvaćene priče o podjeli Bosne, već eutanaziran. Sprječavati dolazak lijeve Vlade s državničkim načelima na vlast u RH. U slučaju dolaska takve Vlade na Vlast, jačati neprijateljstvo i nenaklonjenost Hrvatima u BiH prema ideji ljevice, propagandom o povratku komunista. Raširiti svijest među bošnjačkim liderima da ljevica u Hrvatskoj može biti opasnija za projekt unitarizacije BiH od RH desnice i dodatno ih obučiti za komunikaciju s njima.

15.    Nakon iznuđenih izbornih amandmana (Petritsch op.a) u Federaciji uvesti građansku demokraciju po volji većine. Sve protubosanske snage držati u oporbi. Držanje Hrvata u oporbi pravdati višim patriotizmom. Imenovanje Federalne Vlade mimo Ustava pravdati potrebom da se spriječi kaos. Povike o konstitutivnosti Hrvata, koji će se javiti nakon toga, gušiti propagandom kako nisu samo HDZ Hrvati dobri Hrvati. Izbjegavati teme poput konstitutivnosti, Ustava, kolektivnih prava. Jačati teme poput programske i ideološke koalicije i sl.

16.    Naše Hrvate gurati u medije, naročito na HRT, instalirati pod svaku cijenu na HRT provjeren probosanski kadar koji će osigurati termine probosanskim snagama na HRT (ovaj je dio već odrađen preko Marije Topić Crnoje op.a).

17.    Činjenicu da je većina Hrvata i dalje vezana uz nacionalne stranke razbiti iluzijom o tome kako ih više od pola glasuje za vodeću građansku stranku.

18.    Nakon ukidanja prava na predstavničku demokraciju Hrvatima u FBiH, slabiti i sotonizirati njihovo prirodno približavanje Srbima do čega će zasigurno doći uslijed unitarizacije u Federaciji. Približavanje Hrvata i Srba u BiH najopasnija je posljedica našeg cijelog projekta pretvaranja Federacije u građansku državu, koja može izazvati slovensko-hrvatski efekt već viđen u Jugoslaviji te dovesti do formiranja političke osovine u BiH, koja bi mogla promijeniti sudbinu BiH.

19.    Sve Hrvate koji budu zagovarali suradnju sa Srbima u BiH javno prozivati kao srpske plaćenike. Na javnim medijima perpetuirati dokumentarne filmove o srpskim zločinima nad Hrvatima.

20.    Koristiti jaki antisrpski sentiment u RH kako bi se diskreditirali hrvatski lideri u BiH koji komuniciraju sa Srbima. Svaki sastanak hrvatskih i srpskih lidera u BiH nazvati koalicijom i političkim paktiranjem, raditi paralelu sa Boban-Karadžić sastancima.

21.    Jačati prijateljstvo s Hrvatima u Hrvatskoj na svima razinama. Dogovoriti s građanski orijentiranim Vukovarcima prijateljstvo Sarajeva i Vukovara. Iskoristiti antihercegovačko raspoloženje u Hrvatskoj kao argument za negiranje protuhrvatskog raspoloženja kod Bošnjaka argumentima da Hrvati u RH i oni u BiH te da su oni u RH dobri, a naši u BiH loši.

22.    Osmisliti SANU II i putem javnih medija u BiH i svojih ljudi u RH širiti propagandu o ”SANU-u II” i time plašiti Hrvate u RH i u Federaciji novim velikosrpskim projektom kako bi se osporio politički dijalog Hrvata sa Srbima.

23.    Sve građanski orijentirane Srbe i Hrvate koji u početku nasjednu na ideju ovog projekta, a u međuvremenu ustanu protiv njega medijski izolirati i politički eutanazirati. (Ovo se već dogodilo Vlaisavljeviću i Lovrenoviću).Bošnjake koji ustanu protiv ovog projekta javno izopćiti i diskreditirati na sve moguće načine.

24.    Svaki zahtjev za Trećim entitetom gušiti pričom o ”hrvatskoj Posavini” kao bošnjačkoj dudi varalici za Hrvate. Posavinu javno priznati kao jedini komad BiH koji pripada Hrvatima kako bi se zahtjevi za Trećim entitetom što intenzivnije gasili.

25.    Sufinancirati djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

26.    Sufinancirati djelovanje Islamske zajednice u Hercegovini.

27.    U Međunarodnim krugovima propagirati stanje apartheida u Sandžaku i Hercegovini. Negirati priču o etnički očišćenom Sarajevu te o pola milijuna Hrvata i Srba koji nedostaju na većinskim bošnjačkom području u BiH. Priče o apartheidu na bošnjačkom području nazivati fašističkim i monstruoznim optužbama.

28.    Posebnu pažnju posvetiti Mostaru. Pokušati preko suradnje s Turskom u Istočni Mostar nastaniti tisuće novih studenata koji trebaju biti budući bošnjački lideri Mostara i Hercegovine.

29.    Posebnu pažnju posvetiti eksploatiranju snažne simbolike svećenika kod Hrvata. Budući da oni imaju ogroman utjecaj na katolike u BiH pronaći nekoliko svećenika koji će raditi za našu stvar i dati im medijske i svake druge privilegije. Pronaći najtaštije među njima, koji će za malo medijske pozornosti potpuno prigrliti bošnjački nacionalni program.

30.    Razvijati svijest o genocidu u Srebrenici. Židovskim modelom eksploatacije genocida slabiti položaj Banjaluke. Negirati u međunarodnim kontaktima turski genocid nad Armencima, kako bi se osigurala dugoročna potpora Turske.

31.    Iskoristiti pripadnost islamu kod Amerike; uvjeriti ih da pomaganjem Muslimana na Balkanu imaju dugoročno jak protuargument kod islamskih zemalja za sve optužbe kako je Amerika antiislamska.

32.    Jačati suradnju s Turskom i koristiti njezine resurse moći u svijetu. Privatno na sastancima s Turcima izražavati im vjernost i pripadnost jednoj naciji. Javno se u BiH ograđivati od turkofilije, kako bi se zadržala patriotska probosanska pozicija.

33.    Sve osobe iz srednjovjekovne bosanske povijesti, bili oni pravoslavci ili katolici, proglasiti drevnim Bošnjacima, kako bi se osigurao višestoljetni nacionalni kontinuitet i ujedno priskrbio imidž temeljnog naroda. Ujedno Hrvate i Srbe u BiH proglasiti doseljenicima.

Ovom planu potrebno je pristupiti odmah i bez odgađanja.
Bošnjački institut u Sarajevu – Fondacija Adil beg Zulfikarpašić,
Sarajevo, 17. lipnja 1999.”

M.J.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Paragraf 54. – sotonska teza o ‘samoprogonu’ Hrvata iz srednje Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najdrskijih i najbezobraznijih teza koja se provlači kroz političke presude Hrvatima iz BiH jest ona o tome da su „Hrvati sami sebe protjerali iz središnje Bosne“.

Ta ista teza našla se i u presudi šestorci u četvrtom tomu presude u dijelu koji govori o udruženom zločinačkom poduhvatu u paragrafima 53. I 54.

  1. Vijeće napominje da iz više dokaza koji potiču iz HVO-a, a posebno iz zapisnika sastanaka HVO-a, proizlazi da je u aprilu, junu i julu 1993. za Hrvate u srednjoj Bosni i sjevernom dijelu BiH postojala prijetnja od strane ABiH i da se, po mišljenju vlasti HVO-a, ukazala potreba da se organizuje njihovo preseljenje unutar BiH. 142
  2. Dana 5. maja 1993., na jednom sastanku u Mostaru kojem su, među ostalima, prisustvovali Mate Boban, Jadranko Prlić i Darinko Tadić, predstojnik Ureda za izbjeglice, kao i predstavnici jedne humanitarne organizacije, HVO je, u skladu sa svojim shvatanjem Vance-Owenovog plana, zatražio pomoć humanitarne organizacije kako bi se izvršilo preseljenje stanovništva tako da se što više Hrvata grupiše u zone za koje se smatralo da bi trebale biti hrvatske.143 Po mišljenju HVO-a, trebalo je da se izvrši zamjena muslimanskog i hrvatskog stanovništva i njihove imovine, tako što bi se 50.000 Hrvata iz srednje Bosne evakuisalo u mostarsku regiju, uključujući 20.000 do 25.000 Hrvata iz Zenice i opštine Zenica, jer je HVO smatrao da muslimanska vlast s njima loše postupa, dok bi se Muslimani iz Mostara preselili u zeničku regiju u BiH.144 Dotična međunarodna organizacija je 12. maja 1993. uputila dopis Mati Bobanu, s kopijom za Franju Tuđmana, u kojem je odbila da učestvuje u pokušaju rukovodilaca HZ HB da uspostave “etnički čista područja”. Kako navodi ta organizacija, to je suprotno načelima ustavnog uređenja iz Vance-Owenovog plana.145 Uprkos negativnom odgovoru te međunarodne organizacije, Mate Boban, Jadranko Prlić i Bruno Stojić su 10. juna 1993. ponovo zatražili pomoć predstavnika međunarodne zajednice u preseljenju ugroženog hrvatskog stanovništva iz dijelova srednje Bosne, na primjer iz Sarajeva i Tuzle.146 Po njihovim tvrdnjama, 50.000 Hrvata iz srednje Bosne željelo je da napusti svoje domove, dok su predstavnici međunarodnih organizacija, npr. UNPROFOR-a, izvještavali upravo suprotno.147 Uprkos tome što su predstavnici međunarodne zajednice uskratili svoju pomoć, HVO je, u organizaciji Ureda za izbjeglice, narednih dana izvršio premještanje hrvatskog stanovništva i to premještanje opravdavao kao najbolji način da se ljudima pomogne s obzirom na intenzitet sukoba na područjima na kojim su bili. HVO je smatrao da te ljude treba da preseli u manje opasne zone.148 Međutim, po mišljenju PMEZ-a, hrvatsko stanovništvo iz srednje Bosne, uključujući i opštinu Travnik, nije otišlo samo svojom voljom, iz straha od dolaska mudžahedina, nego u mnogim slučajevima i zbog toga što je od HVO-a dobilo naređenje za odlazak.149 Kako smatra PMEZ, rukovodstvo HZ HB i HVO-a svim je sredstvima, uključujući i silu i propagandu, nastojalo da ljude iseli u cilju da se hrvatsko stanovništvo koncentriše u određenim opštinama koje bi tako postale većinski hrvatske i potpale pod kontrolu HVO-a.150 Međutim, predočeni su i dokazi o tome da je dio hrvatskog stanovništva srednje Bosne zaista bježao zbog borbi, dok su drugi pošli za njima kako ne bi ostali u manjini, ili zato što su dobili takvo naređenje od HVO-a, ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.151

(Izvor: Nepravomoćna presuda u predmetu Prlić i ostali, paragrafi 53. I 54. http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_4.pdf )

Veliki paragraf, pogotovo ovaj 54. i na prvi pogled dosta referenci, ali kad se malo uđe u te reference i kad se to malo dublje proanalizira vidi se da od svega toga nema ništa.

Osim tajnih svjedoka i dokumenata „pod ključem“ ili kako piše u referencama ispod teksta u presudi „pod pečatom“ , manje više ova suluda teza o tome da su Hrvati sami sebe protjerali s područja središnje Bosne ponajprije iz Travnika leži na svjedočenju britanskog obavještajca Christophera Beesea i dva dokumenta od kojih je jedan sa sastanka vodstva HVO-a i HZ HB u Čitluku dana 29. travnja 1993. godine odakle su rečenice trgane iz konteksta i sasvim krivo protumačene i gdje su se prijedlozi pojedinih izaslanika na tom sastanku u presudi protumačili kao odluke koje su donijeli svi na tom sastanku i jedan izvještaj EECM-a odnosno PMEZ-a (to je ista stvar samo je EECM engleski a PMEZ hrvatski akronim za promatračku misiju europske zajednice i ovo moramo napomenuti za sve koji će dalje pratiti ovaj tekst da ne bi došlo do neke zabune), koji je u tolikoj mjeri navijački i tendeciozan da je upravo apsurdan a istodobno i vrlo znakovit.

Prokomentirat ću prvo tajne svjedoke i tajne dokumente na koje se oslanja ovaj dio presude. Meni je jasno da se štiti identitet nekog svjedoka i sadržaj njegova svjedočenja kad je to svjedočenje o direktnim okolnostima koje su dovele do počinjenja kaznenog djela. Na primjer, neka Muslimanka iz Ahmića treba teretiti nekog muškarca, Hrvata iz HVO-a koji živi u Nadiocima. I to je onda selo do sela, pa se onda ta žena s pravom može uplašiti za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji jer bi mogao taj muškarac ili netko njegov preći preko polja, doći u Ahmiće i izvršiti možebitnu osvetu za takvo svjedočenje. Dakle, prema takvoj vrsti tajnog svjedočenja imam potpuno razumjevanje.

Nu, djelovi presude koji se odnose na međunarodni sukob, dakle u kojima se donosi nalaz da su dvije države u ratu, a zatim kao viši stupanj svega toga, da je vodstvo jedne države izvršilo agresiju na drugu državu kroz zajednički zločinački plan, sami po sebi su skandalozni i nerazumni. Jer, tu je ipak riječ o krupnim političkim pitanjima i takva se ne mogu rješavati putem tajnih svjedoka jer već i sama pomisao da je tu moguća svakakva vrsta zlouporabe, u startu diskvalificira takve nalaze kao neoborive.

Uostalom, kad mi vidimo što se nalazi u ovim „dokazima“ koji su dostupni za javnost i na temelju kojih se izvode ovako skandalozni zaključci poput ovog iz paragrafa 54. da su, „Hrvati sami sebe istjerali iz Travnika“ unatoč tome što jako dobro znamo da je Travnik napadnut u žestokoj muslimanskoj ofenzivi u lipnju 1993. godine i to je bila bitka u kojoj je omjer snaga bio 12:1 u korist Muslimana. Isto tako, u tom paragrafu 54. piše i da „…ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.”.

Za ovakav zaključak kojeg su Prandler i Treschell stavili u presudu treba pak biti posebno drzak. Donijeti takav zaključak u presudi znači ne samo praviti se totalno glup, gluh i mutav, nego i negirati neke činjenice koje su već ranije utvrđene u nekim drugim presudama.

Primjerice, u presudi Rasimu Deliću jasno se navodi i opisuje zločin koji su upravo ti „bezopasni“ mudžahedini počinili na području sela Maline-Bikoši, gdje su streljane 24 osobe nakon što su iz jednog sela vođeni u drugo selo, pa vraćani natrag i onda negdje na pola puta streljani u klasičnom ratnom zločinu mudžahedinskih snaga. (Izvor: Presuda Rasimu Deliću, paragrafi od 213. do 218. http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs.pdf)

Pročitate li malo šire ovo poglavlje o napadu na Maline/Bikoše (oba sela su u blizini Travnika) koje počinje na stranici 63. ove presude, vidjet ćete da se tu opisuje napad na selo Maline, ali i da je nešto vrlo bitno u tom dijelu presude, slučajno ili namjerno, ispušteno. U jednom članku iz feljtona o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, pokojnog novinara Ivice Mlivončića objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji dana 27. svibnja 2000. pod naslovom „Stravična obredna ubijanja“ između ostalog piše:

„U Maljinama 8. lipnja 1993. došlo je do groznog ubijanja Hrvata, a to su činili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava: nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje se drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu i tako u krug”. U tom obrednom ubijanju taj dan živote je izgubilo 30 Hrvata. Kada je obavljena ekshumacija grobnice u Maljinama nađeno je devet tijela bez glava.“ (Izvor: https://archive.is/5IJrN#selection-905.1-905.473) Naravno, netko će reći da se u novinama svašta piše jer papir sve trpi. Međutim, ovaj feljton u Slobodnoj Dalmaciji pisan je nakon što je knjiga novinara Mlivončića uvrštena u spis dokaza haškog suda u predmetu Blaškić, pa evo tog dokaza sa službene web-stranice haškoig suda:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/NotIndexable/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Potpuno i navlas isti opis događaja kakav je poslije objavljen u Slobodnoj Dalmaciji naći ćete na stranici 177. ovog službenog dokumenta haškog suda. Pa je pitanje kako je raspravno sudsko vijeće u predmetu Delić, koje je vodio južnoafrički sudac Bakone Justice Moloto (jedan od petorice koji su donijeli pravomoćnu presudu protiv šestorke) „propustilo“ ovaj dokument uvrstiti u činjenični opis događaja? Puno je stvari u svim haškim suđenjima u svezi muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH koje su „propuštene“ a svi ti „propusti“. Zanimljivo, uvijek su išli na štetu Hrvata, nikad na štetu Muslimana. Jer, da su oni u kasnijim predmetima poštovali raniju sudsku praksu pa ovaj dokument, knjigu „Zločin s pečatom“ novinara Mlivončića uvršatavali u dokazne predmetu na suđenju Deliću i na suđenju šestorci na čelu s Prlićem, onda bi njihova teza, da „od mudžahedina nije postojala nikakva stvarna opasnost“ bila još apsurdnija, morbidnija i bolesnija, ako je to uopće moguće.

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

Danas je jasno da je suludo ono što su napravili Treschell i Prandler, reći da na području Travnika nije postojala opasnost od mudžahedina kad se zna da je jedno od prvih mjesta na kojima su se ti islamski fašisti, prijeteča današnjeg ISIL-a i Al-qaide upravo selo Mehurići kraj Travnika, a počinili su opisane zločine u selima Maline i Bikoši i to upravo i lipnju, kad se i dogodilo etničko čišćenje Hrvata s područja Travnika koje su proveli Muslimani na čelu s mudžahedinima. Poznato je također što su upravo tu mudžahedini počinili u selu Miletići, kad su napali nebranjeno selo i pobili civilno stanovništvo i prema tome, dokaza o divljanju tih mudžahedina ima bezbroj, kao i dokaza o njihovoj okrutnosti među kojima se posebno ističe igranje nogometne utakmice odrubljenim ljudskim glavama: https://www.youtube.com/watch?v=glyqn26am1w

I oni se usude kraj svega toga u presudi jednog međunarodnog suda napisati kako nije postojala nikakva realna opasnost od ovih fanatik, luđaka i terorista, i, naravno, pritom se pozvati na svjedoke BD i BC kao što stoji u referenci broj 151 u paragrafu 54 i sve to zaštiti oznakom tajnosti.

Ovdje su dakle dva suca raspravnog vijeća Treschell i Prandler učinili to da su namjerno sve pomiješali. Na primjer, HVO je u jednom trenutku pozvao neke međunarodne organizacije točno navevši da su Hrvati u Zenici životno ugroženi i da ih ili zaštite ili ih bar presele tamo gdje ih neće ubiti. U samom dokumentu iz reference broj 142 u paragrafu 53. a to je dokument pod brojem P02142 odnosno zapisnik sa sastanka u Čitluku od 29. travnja 1993. na stranici broj 3 gosp. Zubak (najvjerovatnije Krešimir Zubak) kaže kako je u Zenici „oko 30 Hrvata ubijeno i oko 500 uhićeno“. Zatim su ta dvojica sudaca kojima se u njihovim svinjarijama nije htio pridružiti časni sudac Antonetti taj zahtjev da se Hrvatima Zenice i Kaknja osigura goli život oni proširili na Vareš pa na Travnik pravdajući time muslimanske napade i etničko čišćenje ta dva grada. Ako je tome tako onda to kod njih vjerovatno vrijedi i za Bugojno i Fojnicu iako se oni izrijekom ne navode. Vitez, Busovača i pola Novog Travnika, kao i Žepče, Kiseljak i Kreševo nisu pali, a da jesu danas znamo da bi se i za to ovakvim spinovima optuživalo hrvatsko državno vodstvo i vodstvo Herceg-Bosne.

Isto tako, vidljivo je da ti suci unatoč tome što su godinama sjedili u sudnici, što su slušali priče i pričice i mitove o Banovini Hrvatskoj, i što su na koncu i donijeli presudu prema kojoj je Franjo Tuđman na čelu „zločinačke skupine“ koja je htjela stvoriti Hrvatsku u granicama Banovine, i dalje ne znaju gdje su granice Banovine bile ili u to nisu posve sigurni, pa se na taj način njihova apsurdna teza o tome da su Hrvati sami sebe prognali iz srednje Bosne selektivno primjenjuje od općine do općine, ovisno valjda o tome koju su kartu Banovine Hrvatske taj dan Treschell i Prandler imali pred sobom.

http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Banovina_Hrvatska_1939.jpg

Dakle, iz karte se točno vidi da su i Travnik i Bugojno i Fojnica, ali i Konjic i Jablanica koji nisu u srednjoj Bosni, u granicama Banovine. Kako je to onda ta navodna „zločinačka politika hrvatskog vodstva“ uspjela preseliti Hrvate iz tih mjesta a nije primjerice iz Žepča koje je izvan granica Banovine Hrvatske? Što bi rekao pokojni general Praljak: „Časni suče Antonetti, to je u nebo vapujuća nelogičnost, to je do nebeskog krika neshvatljivo“

Sad ćemo analzirati dva ključna dokumenta u ova dva paragrafa a to su dokumenti P02142, sastanak u Čitluku, i dokument pod brojem 02849 odnosno izvješće promatračke misije europske zajednice na čelu s jednim izrazito antihrvatski nastrojenim birokratom, Francuzom koji se zove Jean Pierre Thebault, te ćemo kratko prokomentirati i svjedoka koji se zove Christopher Bese.

  1. Zapisnik sa sastanka vodstva Herceg-Bosne održanog 29. travnja 1993. u Čitluku

http://i.solidfiles.net/5cab558c53.jpg

http://i.solidfiles.net/756a915122.jpg

http://i.solidfiles.net/04c060608d.jpg

http://i.solidfiles.net/65e9db1ad8.jpg

http://i.solidfiles.net/bc11963431.jpg

http://i.solidfiles.net/ef029c43bc.jpg

Nek vas ne zbune navodi iz reference broj 142. iz paragrafa 53. gdje piše da se preseljenje spominje na stranicama 2. i 3. ovog dokumenta jer je to u engleskoj verziji ovog dokumenta i to je verzija na 5 stranica, a ovo je hrvatska verzija dokumenta koja ima 6 stranica i te “inkriminirajuće izjave” nalaze se na stranicama broj 3. na vrhu (Gosp. Ivan Šarac) i na stranici broj 4. na vrhu (Gosp. Ivica Šantić).

Ivan Šarac (Str. 3.) kaže:

Smatram da RBiH ne može postojati. Ne može postojati zajedničko zapovjedništvo vojske i policije. Potrebno je napraviti sve svoje. Treba planski i organizirano vršiti preseljenje naroda. Biće naše što možemo vojno obraniti.

Ivica Šantić (str 4.) kaže:

… Ukazao je i na greške postrojbi HVO-a. Zločin u Ahmićima ne može nitko opravdati. Nanijeta je ogromna šteta. Reakcije UNPROFOR-a (Engleza) su porazne za nas. Smatra da na područje Srednje Bosne mora doći gospodin Boban i gospodin Izetbegović. Potrebno je planski raditi na preseljavanju.

Dakle, iz ovog je posve jasno da nije riječ ni o kakvim odlukama koju su donijete na tom sastanku nego tek u usputnim opaskama manje važnih članova vodstva Herceg-Bosne koje su oni mogli dati iz jako puno razloga, i koje valja promatrati u kontekstu tadašnjeg vremena i tadašnjih događaja. Također, iz ovog nije jasno je li riječ o zalaganju za privremene mjere s ciljem da se zaštite goli ljudski životi, ako se već ne može spasiti imovina. Isto tako, vidi se iz izjave Šantića da on osuđuje zločine HVO-a, da se zalaže da Boban i Izetbegović dođu u srednju Bosnu i da porade na smirivanju stanja, a preseljenje spominje usput, vjerovatno kao krajnju mjeru spašavanja golih života.Na koncu konca, nema nigdje dokaza da su ove usputne opaske pretočene u politiku HVO-a i da su doneseni konačni i čvrsti zaključci o tome da bi se takva eventualna politika samoprogona trebala i morala provoditi.

Takva teza, o samoprogonu Hrvata kao i spominjanje “naređenja HVO-a” da se taj samoprogon prevede nalazimo u tendecioznom izvješću PMEZ-a u svezi događaja u Travniku iz lipnja 1993. godine. Međutim, PMEZ ne daje nikakve dokaze o postojanju takvih zapovjedi HVO-a. Promotrimo stoga najprije to izvješće pa ćemo ga onda komentirati:

http://i.solidfiles.net/6d297d82f3.jpg

http://i.solidfiles.net/a034f958d3.jpg

http://i.solidfiles.net/b1430c2f02.jpg

http://i.solidfiles.net/31bbfd0416.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

Možemo krenuti od “zaključka” na stranici broj 5. ovog izvješća gdje stoji:

Promatrači PMEZ-a imaju dobre plaće da izvještavaju o onome što vide. Da bi se taj trošak isplatio vrijedilo bi mišljenima tih izabranih predstavnika EZ dati određenu prednost pred mišljenjima medija poput Sky Newsa i ostalih.

Kao prvo, nije Sky News jedini koji je izvjestio o događajima u Travniku. Evo jednog od tih izvješća Sky Newsa iz Travnika:

http://www.youtube.com/watch?v=H06WHl7dNxo&t=17m59s

Ako pustite snimku dalje vidjet ćete da nakon priloga Sky Newsa idu prilozi talijanske a zatim i francuske televizije. I u svim tim prilozima se nekako stidljivo govori o muslimanskoj agresiji na području Travnika, Englezi recimo odmah dodaju kako HVO u Vitezu sprema napad, Talijani dodaju kako Muslimani protjeruju Hrvate iz Travnika ali zato i Hrvati tjeraju Muslimane iz Mostara itd. Dakle, oni čak i na silu žele biti uravnoteženi, za razliku od PMEZ-a utjelovljenog u liku njihovog šefa, Francuza Jean Pierre Thebaulta koji na silu žele ostati neuravnoteženi i otvoreno navijati za muslimansku stranu u sukobu. (Napomena: U međuvremenu, ovaj video pod nazivom “Izvještaji TV-Kiseljak za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata” uklonjen je s you tube zbog prava na copyright, pa ćemo kao i haški sud, taj dokument označiti oznakom “pod pečatom”)

Zanimljivo je također kako im Sky News nije smetao kad je šest dana nakon zločina pojedinih pripadnika HVO-a u Ahmićima, dakle tek 22. travnja 1993. “otkrio” taj zločin koji je bio već star 6 dana u jednom igrokazu kojeg su proizveli u suradnji s zapovjednikom Čerširske regimente i zapovjednikom BRITBATT-a u Lašvanskoj Dolini Bobom Stewartom. Sjetimo se samo tog totalno neuravnoteženog i navijačkog TV-priloga Sky Newsa koji nije relativiziran na isti način na koji je relativiziran ovaj muslimanski zločin u Travniku, i gdje se nije reklo kako je tog istog dana, 16. travnja ubijeno najmanje 18 civila i 4 ratna zarobljenika HVO-a u Trusini. Nisu imali potrebu relativizirati to što se dogodilo u Ahmićima na način da spominju i Trusinu, već su doveli ttg EZ-promatrača da tamo kuka, nariče i glumi zabrinutost:

https://www.youtube.com/watch?v=YGQ90iC56V0

(Taj prilog je inače jako dobro u svojoj knjizi “Haška formula” na stranicama 38.-39. prokomentirala Višnja Starešina:

http://i.solidfiles.net/02a835eb27.jpg

Doduše, čak je i Višnja Starešina ovdje napravila jednu nehotičnu griješku, jer je zamjenila BBC i Sky News, gdje se vidi da ovo nije izvješće BBC-a iako potpuno odgovara opisu iz knjige, ali je vjerovatno Višnja ovaj prilog Sky Newsa pomiješala s ovim prilogom:

https://www.youtube.com/watch?v=OBKsDnogWyM

Međutim, to ionako nije bitno. Puno bitnije je da je britanskom bataljunu UNPROFOR-a stacionairanom u Staroj Biloj trebalo punih 7 dana da otkriju taj “strašni” zločin u desetak kilometara udaljenim Ahmićima. Jer na izvješću Sky newsa vidi se u kutu gore lijevo da je napravljen 23. travnja 1993., a na samom početku Bob Stewart pita osobe u odorama koje su očito prekršile primirje zašto su to učinile, a ovi govore da je to stoga jer se dogodio masakr u selu gdje su ubijana i djeca, a onda Bob Stewart pita “koje selo” a osobe u odorama govore “Ahmići Ahmići”. Dakle, sve miriše na tešku manipluaciju. Vratimo se mi sad na izvješće PMEZ-a.

Jasno je da upravo Jean Pierre Thebault stoji iza ovog izvješća, kao što je vidljivo da je on napisao i potpisao prve dvije stranice ovog izvješća. Zbog toga nam valja propitati malo tog Francuza i vidjeti što o njemu znamo. Kad smo malo prokopali, našli smo, iz najmanje dva izvora, da je riječ o jednom čovjeku koji je izrazito antihrvatski i promuslimanski nastrojen. Prvu takvu tvrdnju našli smo u knjizi američkog pukovnika i vojnog analitičara Charlesa Reginlda Shradera “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni” na stranicama 95.-96.

http://i.solidfiles.net/b1fcc318b5.jpg

http://i.solidfiles.net/b34e36653c.jpg

Sad ćemo povećati ovu referencu broj 73 koja stoji u fusnoti na stranici 96., jer se tu nalazi mišljenje pukovnika Shradera o Thebaultu i to ćemo podvući jer je riječ o ocijeni koja je vrlo bitna za ovu temu:

http://i.solidfiles.net/1ab8ad84cc.jpg

Na sreću, ovu argumentaciju o pristranosti Jean Pierre Thebaulta možemo još pojačati i to zahvaljući tome što ja nisam jedini koji je primjetio ovu ocjenu pukovnika Shradera o Thebaultu, već je isto uočila i obrana generala Praljka koja je to iskoristila dana 30. svibnja 2007. godine prilikom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg člana promatračke misije europske zajednice u BiH, pukovnika Nizozemske vojske Rudya Gerridsena. Transkript tog svjedočenja je na engleskom i ono što je bitno počinje odmah na stranici 19318 transkripta gdje odvjetnik Kovačić pita pukovnika Geridsena o pristranosti Thebaulta a citirajući upravo ovaj izvadak iz knjige Charlesa Reginalda Shradera koji smo vam mi gore izdvojili.

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/070530ED.htm

Za one koji ne znaju dobro engleski postojao je video zapis protuispitivanja na stranici generala Praljka (koja je u međuvremenu uklonjena s interneta, pa ćemo i nju zavesti “pod pečatom”), a zahvaljujući you tube chanelu TV Herceg-Bosne imamo ga i na you tube:

http://www.youtube.com/watch?v=zvuF__vXZPo&t=3m10s

Dakle, tu vidimo da odvjetnik Kovačić citira iz Shraderove knjige a nizozemski pukovnik Gerridsen (ispod videa netočno piše potpukovnik umjesto pukovnik i krivo piše Gerritsen umjesto Gerridsen) se slaže s tom ocjenom i kaže kako je stalno imao osjećaj da je Thebault antihrvatski nastrojen i da favorizira Muslimane. Inače, preporučam gledanje ovog videa do kraja, pogotovo dijela koji je pred sam kraj u kojem general Praljak želi uvesti snimku o muslimanskom pokolju u selu Uzdol gdje se osim Gerridsena u prilogu pojavljuje još jedan član promatračke misije PMEZ-a koji je na sudu tvrdio kako ne zna za zločin u Uzdolu, i kako je očito u toj promatračkoj misiji Thebault nametnuo svoj autoritet i političku doktrinu po kojoj hrvatske zločine treba uvećavati a muslimanske zločine poput ovog u Uzdolu zataškavati. Naravno, uvođenje tog videa nije moglo proći bez bezrazložnih prigovora još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tužitelja Kenetha Scotta.

Ovaj svjedok je također potvrdio kako je svojim očima vidio kako Muslimani u Gornjem Vakufu koriste civilne objekte i sakrivaju se iza civila dok pucaju po HVO-u kako bi odgovor HVO-a mogli proglasiti “zločinom protiv civila” ali to sad ovdje nije tema pa ću tome više pozornosti posvetiti drugom prilikom.

Vratimo se dakle još malo na Thebaulta i PMEZ i njihovo izvješće. U Shraderovoj knjizi na stranici 95. stoji kako su promatračke misije EZ-a bile naklonjene Muslimanima i to “iz razloga koji nisu posve jasni”.

Nije nemoguće, štoviše, vrlo je realno, da je Thebault tu provodio službenu politiku još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tadašnjeg francuskog predsjednika Francois Mitteranda. Taj isti Francois Mitterand opravdavao je velikosrpski genocidni pokolj u Vukovaru na način da je izjavio “da su Hrvati to i zaslužili jer su za vrijeme drugog svjetskog rata bili na krivoj strani”. Takav skandalozan i nečuven pokušaj opravdavanja pokolja u Vukovaru upućuje na njegovu u startu organsku mržnju prema Hrvatima. Postoji tu i još jedna stvar. Poznato je da je Francuska nekoć bila kolonijalna sila i da je kolonizirala i brojne arapske zemlje kao što su primjerice Tunis ili Alžir. Osamostaljenjem tih država Francuska je pokušala zadržati svoj utjecaj u istima na način da je liberalizirala dobijanje francuskog državljanstva za državljane tih frankofonskih zemalja među kojima je bilo dosta Arapa. Tako u današnjoj Francuskoj, spomenimo samo neke poznate nogometaše, od Zidanea do Benzeme imate jako puno Muslimana koji su tamo već stvorili vrlo snažan lobi. Zbog snage i utjecaja tog lobija Francuska se obično opredjeljuje za muslimansku stranu, i to jako dobro znaju svi koji prate reakcije službene francuske politike kad je u pitanju sukob Izraela i Palestine, a neki analitičari smatraju da Francuska staje na strane Muslimana (pogotovo kad je predsjednik države ljevičar-socijalist) zbog straha od možebitne reakcije i izazivanja uličnih nereda od strane te brojne arapske populacije koja tako na francusku politiku ima snažan utjecaj. A kad se oni tako postave u odnosu na jedan Izrael, koji ima nemjerljivu veću težinu u međunarodnoj zajednici od jedne Hrvatske, onda ovakvo ponašanje Jean Pierre Thebaulta koje su primjetili i jedan američki i jedan nizozemski pukovnik možda i ne treba previše čuditi.

Nakon svega ovoga ima li još smisla dalje analizirati njihovo izvješće koje je prepuno teorija urote za koje naravno, ne pružaju nikakve dokaze, gdje na prvoj stranici izvješća Thebault piše da su ga sastavila četvorica pa im nabraja nacionalnosti (Nizozemac, Englez, Šveđanin i Grk) iako se na zadnjoj stranici vide imena samo dvojice (Engleza i Šveđanina). Dalje se bune na medije koji izvješćuju o oko 200 mrtvih i oko 20 000 prognanih pa se u točki 2. na trećoj stranici izvješća još i bezobrazno pitaju: Pitanje koje se postavlja pred radoznali um jeste tko izvodi te optužbe i navodi brojke?

Danas kad znamo da je u tim operacijama oko Travnika ubijeno 137 civila a njima valja pridružiti i određenu brojku ratnih zarobljenika, te da je s tog područja prognano oko 20 tisuća Hrvata, pa je pravo pitanje koje se postavlja pred radoznali um je odakle njima pravo da negiraju uglavnom točna medijska izvješća, i da pritom još izigravaju uvrijeđene frajle? Zatim, oni sami na par mjesta navode broj od 5000 do 20 000 prognanih. Zatim, možete u tom izvješću pročitati i pokušaj negiranja zločina na području sela Maline-Bikoši. Uglavnom, jasno je da je ovo izvješće navijačko, tendeciozno, i da nema nikakva uporišta u stvarnosti.

Ostao nam je još Christopher Beese a o njemu neću dugo. On je na tom suđenju nastupio kao branitelj mudžahedina, kao netko tko treba relativizirati njihove ritualne zločine i njihov ogroman doprinos rasplamsavanju muslimansko-hrvatskog građanskog rata i sijanju atmosfere straha i mržnje.

Uglavnom, on je govorio kako se cijela ta priča s mudžahedinima napuhuje i to je sav smisao njegova svjedočenja. Na stranici generala Praljka imate u galeriji protuispituvanja i video na kojem general Praljak vrši protuispitivanje ovog svjedoka dana 23. kolovoza 2006. godine. To je pri dnu stranice desno, pa tko ima Windows media player može to pogledati:

http://www.slobodanpraljak.com/video_snimke_protuispitivanja_svjedoka_od_strane_generala_praljka.html

(Napomena: U međuvremenu, stranica generala Praljka uklonjena je s interneta, pa i ovaj dokument, sukladno praksi raspravnog vijeća haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” možemo staviti u oznaku „pod pečatom“)

Riječ je možda o najčudnijem protuispitivanju koje sam vidjeo u svim predmetima na haškom sudu, gdje general Praljak ovom svjedoku gotovo da nije postavljao pitanja, već mu je samo puštao snimku za snimkom o tome kako mudžahedini urlaju, oštre sjekirice, i provode najcrnji fundamentalizam. Svako normalno ljudsko biće u koje očito ne spadaju Treschell i Prandler bi nakon tih snimki odbacilo sve navode ovog svjedoka kao potpuno neosnovane.

Ja mogu staviti poveznicu na transkript ovog protuispitivanja

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/060823ED.htm

Međutim, to nije to. Jer, samo ona scena u kojoj islamistički terorist Abu Zefo oštri sjekiru prije nego će krenuti dekapitirati kršćanske glave je jača od svih literalnih umjeća svih pisaca ovog svijeta, to čak ni veliki Nikolaj Vasiljevič Gogolj ne bi mogao opisati, a nakon toga Praljkov pogled prema Beeseu i nervozno vrpoljenje ovog sramnog svjedoka u haškoj sjedalici za svjedoke.

Povijest sulude teze o “samoprogonu Hrvata” u presudama haškog suda

Prvi put ovakva teza u jednoj presudi pojavljuje se u ožujku 2000. godine prilikom izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću koji je tom prilikom osuđen na 45 godina robije. Taj navod o samoprogonu Hrvata iz općine Vareš u presudi Blaškiću u potpunosti se oslanja na svjedočenje tajnog svjedoka II za kojeg danas znamo da je riječ o Stjepanu Mesiću. Mi ćemo vam dati poveznicu na to Mesićevo svjedočenje od 19. ožujka 1998. i navest ćemo točnu referencu:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980319ED.htm

Ono što nas zanima nalazi se na stranicama 7270 i 7271. ovog transkripta. Iz tog ćemo izvući i prevesti najbitnije djelove Mesićeva krivokletstva u vezi s progon Hrvata iz Vareša i prevesti ih na hrvatski jezik:

Pitanje: U glavnom ispitivanju rekli ste da je zbog katastrofalne politike Franje Tuđmana, a to je slobodno tumačenje, 500 000 Hrvata pobjeglo iz Bosne i Hercegovine; je li to točno?

Svjedok Mesić: Ne samo zbog toga. Svakako najvažniji razlog bila je srpska agresija a drugi razlog je politika Franje Tuđmana.

Pitanje: Od tih 500 000 bio je najveći broj iz Središnje Bosne?

Svjedok Mesić: Ne znam sve brojeve, ali ako me pitate o toj pogrešnoj politici, mislim da je dovolnjo reći da su Hrvati unutra sebe smatrali pod opsadom i da su dobili zadaću… Dakle, vidite, politika je bila povući Hrvate iz nekih područja i to su mi potvrdili ljudi iz Vareša. Član Hrvatskog narodnog vijeća, Josip Jozelić iz Vareša, rekao mi je da je HVO evakuirao hrvatska sela zbog određenih dogovora u koje nije mogao ulaziti jer nije znao što se zbivalo. Dakle, ta politika pridonosila je eksodusu a ne samo srpska agresija.

Da bi se kvalitetno moglo procjeniti događaje u svezi napada HVO-a na selo Stupni Do, mora se imati u vidu da je dan ranije Armija BiH izvršila napad na hrvatsko selo Kopijare (negdje se to selo naziva Kopijare, negdje Kopijari, negdje Kopjare, negdje Kopljare, ali to je sve jedno te isto selo). Sve o tim događajima može se naći u knjizi Ivice Mlivončića “Zločin s pečatom” koja je kao dokazni materijal ušla u sudske spise u predmetu Blaškić:

http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm

(Stranice 141. – 144.)

Neosporno je da se napad na selo Kopijare dogodio, ali izgleda da je gospodin Mlivončić promašio datum, jer u onovrmenom izvješću PMEZ-a kojeg više nije vodio Thebalut već je na njegovo mjesto došao Englez Sir Martin Garrod, a što je vjerovatno uzrokom da PMEZ nije zataškao zločin u Kopijarima, bez obzira na to što je Martin Garrod u svom svjedočenju prd sudom u predmetu Blaškić rekao kako se taj zločin u Kopijarima po intenzitetu ipak ne može mjeriti sa zločinom HVO-a u Stupnom Dolu. U izvješću PMEZ-a koje je u predmet Kordić-Čerkez uvedeno pod brojem Z1259 stoji da su Kopijari napadnuti 22. listopada 1993. a ne kako stoji u Mlivončićevom tekstu, 19.-og listopada. Uostalom, predočit ću vam i to izvješće PMEZ-a:

http://i.solidfiles.net/1f1eb83446.jpg http://i.solidfiles.net/75edd71d95.jpg

Vratimo se sad na Mlivončićev tekst u odnosu na Mesićev iskaz. Mlivončićev tekst je životan, plastičan, ispričan s puno detalja i s punim uvjerenjem dok je ovo što tvrdi Mesić čista izmišljotina i to može već iz samog načina na koji on daje svoj iskaz biti vidljivo i onome tko Mesića ne pozna i ne zna o kakvom je patološkom lažljivcu riječ.

Poduži citat u kojem Mlivončić, refereirajući se na različite izvore opisuje stanje u enklavi Vareš završava tvrdnjom: “U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.“ Osim glasa Stjepana Mesića na haškom sudu, koji je za etničko čišćenje “Vareša i hrvatskih sela“ što ga je počinila Armija BiH optužio “srpskog agresora i politiku Franje Tuđmana“. Činjenice o etničkom čišćenu Hrvata iz Vareša bilo je potrebno navesti kako bi se dobio uvid u monstruozne konstrukcije Mesićevih izjava. Slijed događaja od svibnja do listopada 1993., nedvojbeno ukazuje na stradanja hrvatskog naroda u Varešu, koji je bio u srpsko-muslimanskom okruženju,izgladnio, bez pomoći, ubijan i masakriran mjesecima, u očaju tražeći prolaz kroz srpski teritorij, da bi na kraju doživio tragediju i egzodus. Tako je od 37 000 Hrvata, Varešaka i ostalih izbjeglica poslije njihova progona i križnog puta, u Varešu i okolici ostalo tek njih 750. Pritom je potpuno nevažno što je “član Hrvatskog narodnog vijeća Josip Jozelić iz Vareša“, rekao ili nije rekao Mesiću, ako je uopće nešto rekao, jer je Mesić morao prosuditi činjenice i o njima govoriti. Umjesto toga, Stjepan Mesić je stao u obranu Alije Izetbegovića i njegove zapovijedi od 18.listopada da Armija BiH napadne Vareš, što je poslije u medijima branio „kao preventivnu mjeru da nam se opet ne dogodi Stupni Do“-koji se dogodio tek pet dana nakon njegove zapovijedi i početka napada na Vareš i okolna hrvatska sela. Preventivne mjere bile su učinkovite te su Vareš i okolica temeljito opljačkani i etnički očišćeni.

Umjesto da pokuša shvatiti situaciju Hrvata u srednjoj Bosni, kaos i bezizglednu situaciju u kojoj im je bilo teško uvijek naći prava riješenja za opstanak i spas u potpunom okruženju, da pokuša shvatiti zašto su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu i zašto ga je hrvatska javnost osudila. Mesić opravdava etničko čišćenje Hrvata od strane Armije BiH:

Svjedok Mesić: Oni koji su počinili zločin u Stupnom Dolu očito su željeli proširiti strah među Hrvatima od odmazdi do kojih je tada u Bosni moglo doći, a očito bilo je to i u nečijem interesu, inače ne vidim razlog za zločin takvih razmjera.

Treba li ponovo podsjetiti na kronologiju događaja: 18.listopada 1993. počinje po zapovijedi Izetbegovića napad na područje Vareša, koje je u potpunom okruženju. Postrojbe 7. muslimanske brigade zauzele su 22.listopada 1993., hrvatsko selo Kopljare i počinili zločin nad civilima (možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni do prije Stupnog Dola, I. Mlinovčić). Dana 23.listopada postrojbe HVO-a počinile su zločin u Stupnom Dolu, a 30.listopada pada obrana Vareša i počinje egzodus Hrvata.

Pitanje: …Zar su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu da bi Muslimansku armiju potakli na odmazdu?

Svjedok Mesić: Nisam to rekao. Rekao sam da je zločin počinjen kako bi zastrašio Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka.

Mesić dakle ne tvrdi da su Hrvati počinili zločin kako bi Muslimane potakli na odmazdu, nego tvrdi da su Hrvati počinili zločin “kako bi zastrašili Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka”. Takvom konstrukcijom Mesić zapravo abolira muslimanske zločine, a Hrvate proglašava dvostrukim zločincima: prvo, jer su počinili zločin nad Muslimanima/Bošnjacima; drugo, jer su počinili zločin radi zločinačke politike zastrašivanja Hrvata, zato što je po Mesiću, “politika je bila povući Hrvate iz nekih područja”. Monstruoznost Mesićevih konstrukcija oslikava način na koji funkcionira njegovo političko mišljenje, koje niti tumači događaje niti se njegove konstrukcije mogu susresti sa elementarnim činjenicama. S pravom se postavlja pitanje kako na ove konstrukcije nisu reagirali ni obrana generala Blaškića ni tužiteljstvo? Kako se može optuživati hrvatsku politiku za etničko čišćenje Hrvata iz općine Vareš i Kakanj, potkraj listopada 1993., kada je poznato da su 14. rujna 1993. Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali (tada) tajni sporazum o stvaranju zajedničke hrvatsko-bošnjačke države koja će biti u konfederaciji sa Hrvatskom? Kada su događaji potvrdili da se hrvatska strana drži tog dogovora, ali ne i Izetbegović, koji je već 16. rujna 1993. godine potpisao sporazum sa Momčilom Krajišnikom da se Srbi mogu izdvojiti iz BiH? Kada je činjenica da hrvatska politika nije “trebala” zastrašivati Hrvate i zagovarati njihovo “povlačenje” iz općina Vareš i Kakanj, jer je već pristala na hrvatsko-muslimansku federaciju u konfederaciji sa Hrvatskom? Ali ni prije toga, jer su i po Vance-Owenovom planu o uređenju BiH na provincije i Owen-Stoltenbergovom planu unije triju republika te općine bile predviđene da uđu u sastav bošnjačke provincije, odnosno republike. Bošnjaci su bili ti koji su, slijedom odluke svojeg vojnog i političkog vodstva, željeli imati “čiste” teritorije, kako bi u završnici pregovora o političkom riješenju za BiH imali što bolje pregovaračke pozicije. Etničko čišćenje općine Vareš, koje Mesić navodi kao primjer pogrešne politike predsjednika Tuđmana, poslijedica je vojnih operacija Armije BiH u okviru plana “Neretva 93”. O toj činjenici Mesić nije želio svjedočiti. Uzput, i Mesić i haško tužiteljstvo zalažu se za “individualizaciju krivnje”, ali i na ovome primjeru je očito da se i u pitanjima i u odgovorima govori o Hrvatima (ne o pojedincima i pojedinim postrojbama) i time se implicira kolektivna krivnja Hrvata. Da apsurd bude veći, krivnja se pripisuje Hrvatima nad kojima je počinjen zločin etničkog čišćenja. Postoje li riječi kojima bi se opisalo Mesićevo krivotvorenje činjenica, njegovo bezuvjetno opravdavanje muslimanskih zločina i etničkog čišćenja Hrvata i njegova bešćutnost prema stradanju Varešaka iu ostalih hrvatskih izbjeglica koji su pokušali naći spas u Varešu, da bi poslije toga prošli još veću golgotu???? (Vidi: Prof. dr. Miroslav Tuđman, “Vrijeme krivokletnika, Zagreb: Detecta 2006. str. 384. – 390.)

Što se tiče medijske promocije ove bolesne, apsurdne, morbidne, perverzne, inverzne, groteskne, karikaturalne, nevjerojatne, drske teze, kolovođa je bio intelektualni i duhovni lider nove “hrvatske desnice” Ivo Banac koji je tu tezu upucao u američki informacijski prostor dana 25. listopada 1993. godine. O tome sam sve dovoljno detaljno opisao ovdje:

https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-banac-ii-dio/

I za kraj ovog opsežnog štiva, trebalo bi uputiti par pitanja haškom sudu, a posebice tužiteljstvu. Naime, zašto ono izvješće PMEZ-a u svezi muslimanskog napada na Travnik u lipnju 1993. godine koje se koristi u ovom predmetu nije korišteno prije, u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez? Ovo pitanje je debelo opravdano. Kao što i sami vidimo, u predmetu Blaškić, da bi proguralo tezu o “samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne” tužiteljstvo se radije oslonilo na iskaz Stjepana Mesića koji je u ključnom djelu zapravo rekla-kazala iskaz iz druge ruke (“… Josip Jozelić iz Vareša rekao mi je…”) nego na ovo izvješće PMEZ-a. To dovoljno govori o “vjerodostojnosti” tog izvješća kad je tužiteljstvo bilo sklonije upustiti se u avanturu s Mesićem nego osloniti se na ovo izvješće. To je još više bitno jer se ovo izvješće odnosi na Travnik gdje je Blaškić kao zapovjednik još i imao nekog utjecaja, za razliku od Vareša gdje su i sama sudska vijeća zaključila da ni Blaškić ni Kordić nije imao utjecaja (bez obzira što Vareš spada u OZSB na čijem je čelu bio Blaškić), već da je Vareš bio pod utjecajem Kiseljaka odnosni Ivice Rajića.

Poznato je također da je tužiteljstvo na čelu s Kenethom Scottom u predmetu šestorke zatražilo od sudskog vijeća da kompletan Mesićev iskaz iz slučaja Blaškić uđe u zapisnik ovog predmeta. Tom zahtjevu su se naravno usprotivile obrane svih šest optuženika s pravom tražeći da Mesića ispitaju u protuispitivanju. Tek tad se haško tužiteljstvo za tezu o “samopprogonu Hrvata iz srednje Bosne” služi ovim izvješćem umjesto Mesićevim lažima, a za ostale Mesićeve laži tipa Karađorđevo i slično tužiteljstvo nije zvalo Mesića da ih ponovi, jer je značlo da je profesor Miroslav Tuđman napisao knjigu na 469 stranica pod naslovom “Vrijeme krivokletnika” u kojem raskrinkava Mesićeve laži u slučaju Blaškić s tim da profesor Tuđman nije uspio zahvatiti ni pola od svih laži koje je Mesić tamo izrekao i znao je da je obrana spremna na njegove teze. I zato su umjesto njega angažirali Josipa Manolića što je zapravo priznanje tužiteljstva da im je jasno da je Mesić lagao, i da je obrana na te laži spremna, pa su zato morali angažirati novog lažova, ovaj put Josipa Manolića, istog onog koji je skupa sa Stjepanom Mesićem pokušao proizvesti parlamentarni puč u proljeće 1994. godine nakon čega su se njih dvojica razišli s predsjednikom Tuđmanom i postali mu najljući politički oponenti, a sve te činjenice je haški sud gurnuo u stranu, kad je odlučio oslanjati se na njihova svjedočenja iako je potpuno jasno da iz političkih razloga ta svjedočenja mogu biti sve samo ne nepristrana…

S druge strane, Ivo Banac se danas kočoperi na domjencima nekih koji su sebi uzeli za pravo tvrditi da su veći Hrvati od drugih, tu prije svega mislim na stranku NHR, a koje je (osim Hasanbegovića koji točno zna što čini) doktor Tuđman u onom svom legendarnom govoru iz 1996. godine opisao rječima „politički diletanti i bezglavi smušenjaci“.

Ovaj tekst je moj prilog od srca Hrvatima srednje Bosne, žrtvama muslimanskog genocida i etničkog čišćenja, a ujedno njime pozdravljam povratak političkog uznika i ratnog zapovjednika Vojne policije Hrvatskog Vijeća Obrane.

Završit ću Psalmom 127.

Ako Gospodin kuću ne gradi uzalud se muče graditelji.

Ako Gospodin grada ne čuva uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti.

Vi što jedete kruh muke miljenicima svojim u snu On daje.

Evo: sinovi su Gospodnji dar plod utrobe Njegova je nagrada

Strelica u ruci ratnika to su sinovi mladosti. Blago čovjeku koji njima napuni tobolac neće se postidjeti kad se preo bude s dušmanima pred vratima.

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari