Platon: Idealna država i poimanje općeg dobra

IDEALNA DRŽAVA, IDEALNI POLIS, POIMANJE OPĆEG DOBRA

U mnogim krajevima svijeta možemo naići na tragove drevnih gradova koji su bili kulturna središta drugih i drugačijih civilizacija. Imali su izgrađen sustav vodovoda i kanalizacije, javna kupališta, popločane ulice, kazališta za nekoliko tisuća ljudi, hramove, velike knjižnice, filozofske škole… Iz mnoštva arheoloških nalazišta vidljivo je da su se više puta izmjenjivali ciklusi civiliziranog i primitivnog načina života u nepreglednim dubinama prošlosti.

Visoko civilizirani gradovi nisu pronalazak naše civilizacije niti su ovi današnji mjerilo onoga što grad treba biti. Moderna tehnologija, bogatstvo, mnoštvo ljudi, čak i povoljni uvjeti za život, nisu nužni preduvjet za nastanak grada.

Grad nastaje kad se ljudi dobrovoljno udruže u stjecanje svega što im je potrebno za život. Prema Platonu, u gradu ili polisu najkorisnije je ako se svatko posveti jednom određenom zanimanju, po mogućnosti onome što svaki pojedinac po svojoj prirodi najbolje zna raditi. Tada će svi imati sve najkvalitetnije jer će od drugih dobiti upravo ono što oni najbolje znaju raditi. U protivnom, ako bi svatko radio sam za sebe, ne bi imao mnogo toga kvalitetnog, jer pojedinac ne može u svemu biti majstor.

Pored materijalnih sredstava, prema Platonu, polisu su potrebni pravosuđe i vlast koja će onemogućiti najjačima i najsposobnijima da varaju i bogate se na račun slabijih. Zadatak vlasti je ublažavanje razlika koje već prirodno postoje među građanima, kako s vremenom ne bi došlo do međusobnog izrabljivanja i propadanja grada. Pogledamo li današnju sliku svijeta, izgleda da ga nitko nije previše slušao, iako se i danas uredno uči o njemu, spominje ga se kao izvor inspiracije, ističe kao jednog od najvećih filozofa čovječanstva. No, danas živimo u najtotalitarnijem i najnetolerantnijem svijetu, u karikaturi slobode.

Platonov primjer idealnog polisa nije bila tek utopistička izmišljotina, već je to skup onih načela kojima grad/država treba težiti prema zakonima prirode koji se odnose na ljudsku zajednicu. Antički su Grci, i kasnije filozofi renesanse, smatrali da je za evoluciju čovjeka potrebno uspostaviti odnos između pojedinca, mikrokozmosa, i Univerzuma, makrokozmosa, preko polisa ili mezokozmosa.

Makrokozmos je univerzalna priroda iz koje izvire sve Dobro, Lijepo i Pravedno, što je neposredno nedostupno prosječnom čovjeku, već ju može spoznati samo mudrac.

Mikrokozmos je područje individualne, nutarnje prirode. To je umanjena slika Univerzuma kojem je ideal moralan čovjek.

Mezokozmos je grad-država, područje društvenog života i ljudske organizacije. Tu je humani ekosustav, središnji prostor u kojem se susreću čovjek i priroda. Svrha njegovog postojanja je kulturan čovjek ili građanin. Grad ili mezokozmos, jedina je zajednica u kojoj ljudi mogu razvijati kulturu, odnosno sva četiri njena aspekta – religiju, znanost, umjetnost i politiku, kao posljedicu aktivnog suživota građana. Grad je neophodan za evoluciju kulturnog čovjeka jer se u njemu preko kulture može uspostaviti odnos s makrokozmosom.

Selo, bez obzira na svoju veličinu, ne može stvoriti kulturu, jer se na selu ljudi ne udružuju u stjecanju svega što im je potrebno. Na selu čovjek sam sebi priskrbljuje većinu stvari potrebnih za život i samo djelomično egzistencijalno ovisi o drugim ljudima izvan okvira obitelji.

Današnji veliki gradovi, megapolisi, u kojim su ljudi u velikoj mjeri otuđeni, izgubili su već odavno svoju osnovnu ulogu urbanog suživota. To su dehumanizirane socijalne zajednice u kojima vlast ne uspijeva niti se trudi ublažiti razlike niti spriječiti nemilosrdno izrabljivanje.

Dva Platonova najveća djela, Država i Zakoni, osim što su politička djela odgovaraju i na pitanje kako zapravo treba živjeti.

FILOZOFIJA

Riječ filozofija potječe od grčke riječi philosophia, koja dolazi od dvije riječi, philos (prijatelj) i sophia (znanje, mudrost). Dakle, filozofija bi bila u doslovnom prijevodu prijatelj mudrosti. Grčka tradicija stvaranje ovog termina pripisuje Pitagori, za kojeg navodi da nije bio mudrac, već prijatelj mudrosti. Bio je onaj koji voli mudrost, philosophos. Može se reći da je ovo najjednostavnije, ali i najbolje objašnjenje filozofije, ljubav prema mudrosti, spoznaji, istini.

Ljubav je izuzetno snažan pokretač, a ljubav prema mudrosti oslobađa ljude od egoistične izoliranosti, otvara im nove vidike, budi im želju za istraživanjem, traganjem, ispitivanjem. Međutim, ne na način da se trpaju informacijama koje će skladištiti negdje u glavi. Filozofija traži aktivno sudjelovanje, življenje tih spoznaja. Istraživanje gradi vlastite stavove, što manje obojane aktualnom slikom svijeta.

Baratajući s puno znanja bez življenja tih ideala čovjek se nalazi u pećinskom stanju. Takva je filozofija danas. Znanje, mudrost i spoznaju treba integrirati u sebe i praktično primjeniti u svom životu. Tko to uistinu danas radi?

Filozofija u najširem smislu obuhvaća sve aspekte života i pokušava odgovoriti na sve njegove nepoznanice, bez zatvaranja u krute okvire koji je danas ograničavaju. Filozofija kao predmet postoji na fakultetima, međutim, obratimo li malo pozornost na predavače, kod malo kojeg ćemo primjetiti da uistinu pobudi u učenicima osjećaj za istraživanje i traženje odgovora na pitanja koja postavlja filozofija.

Većina studenata si stvara u glavi jedan potpuno nepotreban mentalni kaos, posljedica kojeg su dobro nam poznate forme kojima se kvalificira filozofija, gomila riječi te neshvatljivih i nepotrebnih koncepata. Međutim, to je potpuno iskrivljena slika filozofije koja danas vlada, jer pojam filozofije se povezuje s pukim teoretiziranjem kojeg nitko ne shvaća, koji ne donosi nikakvu korist, kako financijsku tako ni praktičnu.

Danas, mladi diplomirani filozof koji je tek zakoračio na svoj filozofski put što zaista posjeduje? Nakon godina studiranja, glava mu je puna teorija i teoretičara iz različitih vremenskih epoha, i teško mu je uopće povezati sve te povijesne periode i ideje koje se uz njih vežu. Većina mladih „filozofa“ se priklanja onim doktrinama koje su mu bile vješto prezentirane kao „najbolje“ ili naprosto ostaje zbunjen pred tolikom gomilom naučenih informacija, a koje mu ne nude riješenje na svakodnevne probleme s kojima se suočava.

Filozofija danas s pravom može djelovati suviše sterilno i i nepristupačno, međutim, u nešto davnijim vremenima zadaća filozofije bila je da pronikne u srž vječnih pitanja o univerzumu, životu i čovjeku, ali prije svega je nastojala biti dio čovjekova života. Bit filozofije i jest da ju živimo, primjenjujemo, integriramo u vlastite živote, kako bi nam pomogla da se razvijemo i izrazimo ono najbolje u nama.

Tko sam? Odakle dolazim i gdje idem? Što je sreća? Što je ljubav? Postoji li nešto vječno i besmrtno na ovome svijetu? Koji je smisao mog života?

Ova, ali i mnoga druga vječna pitanja, oduvijek su zaokupljala čovjekovu znatiželju, a tražeći odgovore na njih postajemo filozofi. Najjednostavnija pitanja su ujedno i najvažnija pitanja. Postavljajući si ponekad neka od navedenih pitanja, možemo primjetiti kako se naši odgovori s vremenom mijenjaju i kako nam se sve više otkriva tajanstveno značenje života.

Može se reći da ovako definirana filozofija predstavlja nešto bezvremeno, univerzalno, vječno. Takva je filozofija imala vrijednost kroz mnoga stoljeća, a i danas nas zahvaća, dira nas i skriva se negdje u podsvijesti, a dirat će nas i ubuduće. Onome tko teži za dubinom spoznaje, filozofija nudi sigurnost da će se na taj način transformirati u istinskog filozofa.

Grci se smatraju prvim znanstvenicima i filozofima zapadnog svijeta. Prvi grčki filozofi bili su mislioci,matematičari, fizičari, kemičari i učitelji. Proučavali su kretanje nebeskih tijela, upravljanje državom, socijalne odnose, ulogu pojedinca. Kroz mnoga stoljeća nastavljao se ovaj lanac prenositelja znanja. Može se reći da su Sokrat, Platon i Aristotel ustrojili cjelokupan zapadnjački um. Čitava nauka, logika i filozofija Zapada pripada grčkim filozofima, oni su tvorci svega toga. U nastavku ćemo se orijentirati na jednog od njih trojice, na izuzetno utjecajnog grčkog filozofa, idealistu, Sokratovog učenika, Aristotelova učitelja i osnivača Akademije – Platona.

PLATON

Platon je jedan od najznačajnijih filozofa u povijesti čovječanstva. Rođen 427. god.pr.Kr., na isti dan kad se na otoku Delu slavilo rođenje Apolonovo, zbog čega je i prozvan kasnije Apolonovim sinom i glasnikom. Rodom je bio iz aristokratske obitelji, koja svoje porijeklo vuče od starih atenskih kraljeva, Kodra, zadnjeg atenskog kralja, s očeve strane, i Solona, s majčine strane.

Zahvaljujući svojoj uglednoj i bogatoj obitelji, Platonovo obrazovanje bilo je isplanirano još od malih nogu. Ariston i Periktiona, Platonovi roditelji, dali su mu ime Aristokle, a nadimak Platon, što u prijevodu znači široki, plećati, nadjenuo mu je Ariston iz Arga, učitelj gimnastike, bilo zbog široka čela, pleća, načina govora ili širine duha. Napisao je 34 dijaloga i 13 pisama, s tim da mu se pripisuje još šest spisa koji, doduše, prema mišljenju mnogih stručnjaka, nisu autentični.

Kao dobrostojeći aristokrat prošao je vrlo opširno školovanje, imao najbolje učitelje, čitao je spise starijih mislilaca, međutim Platonov najveći učitelj bio je Sokrat kojeg će Platon ovjekovječiti u svojim dijalozima. Platonovo poznanstvo sa Sokratom, njegovom mudrošću i vrlinama bilo je presudno za razvitak Platona kao mislioca i teoretičara države, ali i za razvitak europske filozofije.

Sokrat je bio stari prijatelj Platonove obitelji, a poučavao ga je posljednjih devet godina svoga života. Sokratova osuda i smrt ostavile su veliki utjecaj na Platona i njegova daljnja razmišljanja. Postupak demokratske vlasti koja je Sokrata osudila na smrt ogorčila je Platona, koji se u mladosti aktivno zanimao za politiku, te se odlučio kloniti neposrednog sudjelovanja u političkom životu polisa i posvetiti se filozofiji. Ipak, politička i etička pitanja ostala su u središtu njegovog filozofskog interesa.

Nakon Sokratove smrti, Platon zajedno s većinom Sokratovih učenika napušta Atenu i putuje u Megaru kod Euklida koji je osnovao megarsku školu, te potom odlazi u Egipat gdje je učio od hijerofanata u Heliopolisu i Memfisu. Zatim nastavlja put Kirene, u današnjoj Libiji, gdje se zadržava kod glasovitog matematičara Teodora kojeg je upoznao još u Ateni, prije Sokratove smrti. Sljedeća ‘stanica’ na Platonovim putovanjima bila je Velika Helada, kako se tada zvala Južna Italija zbog velikog broja helenskih kolonija. Ovdje je bilo pitagorejsko središte, u mirnom gradu Tarantu, a na čelu mu je bio matematičar, državnik i filozof, Arhita. Platon je pozvan u Sirakuzu, na dvor tiranina Dionizija Starijeg, posredovanjem pitagorejaca, a kako bi ga privolio na uspostavljanje humanijeg poretka.

Međutim, Platon ne uspijeva u svom nastojanju, štoviše, umjesto uspostavljanja boljih uvjeta on postaje robom. Naime, Dionizije Stariji je dao nalog kapetanu broda, na koji se ukrcao Platon, da ubije Platona ili da ga proda u roblje. Kapetan ga iskrcava na otok Eginu i prodaje. Ipak, Eginjani su filozofu poštedjeli život i prodali ga kao ratnog zarobljenika, iako je na snazi bio zakon koji nalaže da svaki Atenjanin koji stupi na tlo Egine mora biti ubijen. Srećom po Platona, na trgu za prodaju robova susreo ga je Anikerid iz Kirene, koji je upoznao Platonova za vrijeme njegova boravka u Kireni, on ga otkupljuje i šalje natrag u Atenu.

Nakon deset godina putovanja i mnogih ugodnih i neugodnih iskustava koje je proživio, 387. god. pr.Kr. Platon se vratio u Atenu i osnovao u vježbalištu, koje je dobilo ime po heroju Akademu, filozofsku školu nazvanu – Akademija.

AKADEMIJA

Platonova Akademija bila je prva škola filozofije ustrojena kao sveučilište. Imala je svoj statut, program, pravila ponašanja, knjižnicu, spavaonice… Na toj su Akademiji predavači objedovali za istim stolom, raspravljali o svemu što se znalo i gajili duh sokratovske rasprave. U šetnjama po vrtu Platon je držao predavanja iz matematike, astronomije i vlastite teorije ‘ideja’.Akademiju kakvu je Platon zamislio temeljila se na razgovoru, na raspravama učenih ljudi o važnim pojavama, predmetima,događajima, saznanjima… Platon je smatrao da se najbolje uči kroz razgovor. Smatrao je da Akademija vrijedi znatno više ako se spušta u narod, umjesto da djeluje samo u stručnim krugovima.

Platonova Akademija nastala je po uzoru na pitagorejsku školu. Može se s pravom nazvati prvim europskim sveučilištem, jer u njoj proučavanja nisu bila ograničena samo na filozofiju, već su se protezala i na matematiku, geometriju, astronomiju, govorništvo, glazbu, etiku i mnoga druga znanja i vještine. Svrha poučavanja bila je upoznavanje čovjeka sa samim sobom, prepoznavanje temeljnih moralnih vrijednosti koje svaki pojedinac treba i može razviti.

Iako se Platon nakon smrti Sokratove udaljio iz politike, usmjerio se na odgoj i obrazovanje novog naraštaja koji će prenijeti etičke i političke ideje čitavom helenskom svijetu te ih praktično primjenjivati.

Predavanja na Akademiji bila su besplatna, a škola je opstajala zahvaljujuć dobrovoljnim prilozima učenika, kojih je bilo mnogo.

Smatra se da je školovanje na Akademiji trajalo deset godina, međutim mnogi su učenici nakon završene Platonove Akademije odlazili širiti njezine ideje širom Mediterana.

Akademija je kroz svoje postojanje prošla različite faze, zbog nužne prilagodbe određenim vremenskim razdobljima. Obično se spominju sljedeće faze: platoničko – pitagorejska ili starija Akademija; srednja i mlađa, bliske skepticizmu te četvrta i peta, eklektičke.

Svoj rad u Akademiji Platon je dvaput prekidao, za vrijeme svog drugog i trećeg putovanja na Sirakuzu 366 – 365 god.pr.Kr., te 361 – 360 god.pr.Kr.

Nakon Platonove smrti, 347. god.pr.Kr., Akademijom je osam godina upravljao Speusip, kojeg nasljeđuje Ksenokrat i ostaje na čelu Akademije sve do 314.god.pr.Kr. U njegovo vrijeme, veliki atenski vojskovođa Fokion osuđen je na smrt od strane prevrtljive atenske demokracije. Bio je Ksenokratov prijatelj i istaknuti učenik Akademije. Demosten, političar, govornik i filozof također je potekao iz Akademije, kao i Habrija, admiral koji je 376. god.pr.Kr. odnio prvu atensku pomorsku pobjedu nad Spartancima poslije Peloponeskog rata. Heraklid je bio jedan od značajnijih akademika koji je upravljao školom, još za vrijeme Platona koji je tada boravio na Siciliji. Mnoga poznata imena su prošla kroz Platonovu Akadamiju koja je potrajala sve do 529. godine, kad je općom zabranom svih filozofskih škola zatvara car Justinijan I.

Ideal koji je Akademija usađivala i za kojim je težila bila je vladavina uma i vrline kako u životu pojedinca, tako i u životu države. Platon je vjerovao da državnik odgojen u tom duhu neće biti ‘mekušac’ koji se prilagođava prilikama, nego čovjek koji će djelovati hrabro i neustrašivo u skladu sa svojim uvjerenjima koja su zasnovana na vječnim i nepromjenjivim istinama. Platon je težio tome da izgradi državnike, a ne demagoge.

Njegova je filozofija nastavila živjeti kroz čitavo antičko doba, pogotovo kroz aleksandrijski neoplatonizam, a kasnije će ponovno procvjetati u renesansi.

PLATONOVO UČENJE O DUŠI

Većina ljudi si je barem jednom u životu postavila pitanje o ljudskoj duši. Je li duša smrtna ili besmrtna?

U Platonovo doba, kao i danas, postojala su dva osnovna stajališta o tome. Jedno stajalište kaže ukoliko je smrt kraj svega onda se uistinu ne bismo trebali ničega bojati, jer to što joj slijedi slično je dubokom snu bez snova, kad više ništa ne može uznemiriti čovjeka. No, ukoliko je duša besmrtna, tada smrt predstavlja samo prijelaz. Smrt tada nije smrt, već samo vrata koja uvode dušu iz zemaljskog svijeta u jedan sasvim drugi svijet.

‘Zapravo, smrt je jedna od ovih dviju stvari: ili je potpuno uništenje, tako da mrtvi više ništa ne osjećaju, ili je, kako smo čuli, (smrt) promjena i nekakva seoba duše odavde nekamo drugamo.’ (Obrana Sokratova, 40c)

Međutim, ukoliko je smrt samo prijelaz duše na jednu drugu razinu, ako je duša božanskog porijekla, zašto je pala u rađanje, kakav je taj drugi svijet , pita se Platon.

U Platonovim djelima Država, Fedar, Fedon i Gorgija prikazani su različiti aspekti Platonove slike drugog svijeta, a Platon ju slaže uz pomoć djela Homera, Hesioda, Pindara i Eshila, i također oslanjajući se na orfička učenja i prastare tradicije.

Dakle, prema Platonu, na drugom svijetu se duši sudi, a sude joj Zeusovi sinovi, Minos, Radamant i Eak koji odlučuju o njezinoj daljnjoj sudbini.

Raznolik je drugi svijet, podijeljen je na razine, od Tartara na dnu do Olimpa na vrhu. Osim toga, na drugom svijetu postoji i krajolik; brda, pustinje, rijeke, jezera, ognjena područja..

U mitu o Eru, Platon jasno dijeli vidljivi svijet od nevidljivoga. Nevidljivi je svijet podijeljen na desni, viši, nebeski prostor, i lijevi, koji je niži, podzemni prostor. U jednom se duša čisti od svega zemaljskoga, a u drugom biva nagrađena sukladno svojim zaslugama. Tako je posmrtno postojanje proces čišćenja duše od prošlog iskustva i obnavljanja snaga da bi, povratkom na zemlju nastavila svoj dugi evolutivni put, put upoznavanja sebe i svoje istinske prirode.

U određenom smislu, geografija drugog svijeta predstavlja geografiju duše. Koliko je ljudi, toliko je i nevidljivih svjetova, a u duhovnom prostranstvu duša promatra višu stvarnost koja nema ništa zajedničko s osjetilnim doživljajima prolazne personalnosti.

Znanje je, Platon smatra, sjećanje na ono što je duša gledala u Hadu, i njezin zemaljski život rezultat je izbora što ga je duša izvršila na tom svijetu prije rođenja, dok je njen život na drugom svijetu, također, sjećanje na zemaljski život. Duša se treba prisjetiti svega što je proživjela ovdje, susresti se sa svojom savješću te objektivno ocijeniti svoje izbore na ovom svijetu.

Svaki čovjek u sebi nosi i stvara svoj vlastiti Tartar i Olimp, prvi kao osjetilni aspekt života, a drugi kao rezultat duhovne potrage.

Platon kaže da je život proces razvijanja duše iznutra prema van, odnosno razmotavanja duše, a poslije smrti slijedi proces skupljanja, odnosno zamotavanja. Oslobodivši se tijela, duša se susreće sama sa sobom i svojim dijelima.

Prihvaćajući ideju besmrtnosti i shvaćajući da smrt oduzima čovjeku sve osim duše, Platon nas uči da bi naša osnovna briga o životu trebala biti briga o duši, a prije svega briga o njenom pročišćenju, oslobađanju od osjetilnog i težnja za sjedinjenjem s duhovnim svijetom.

Platon je mnogo puta naglašavao da nepravednost, neumjerenost, malodušnost, neznanje i druge mane nanose štetu duši čineći ju zatočenikom tijela. Svemu tome treba pridodati prekomjerno samoljublje koje zasljepljuje dušu čovjeka tako da loše prosuđuje pravednost, dobrotu i ljepotu, jer smatra da uvijek mora više cijeniti ono što je njegovo nego istinu. Iz te iste zablude razvilo se kod svih uvjerenje da je njihovo neznanje mudrost. Stoga svaki čovjek mora izbjegavati preveliku ljubav prema sebi i povoditi se za boljim od sebe, a da ga pritom ne priječi nikakav osjećaj stida. (Zakoni, 732a).

Filozof se treba vježbati u praktičnoj vrlini koja vodi moralnom načinu života, i u kontemplativnoj vrlini koja vodi istinskom znanju. Na taj način čovjek doseže mudrost.

FILOZOF PRED LICEM ŽIVOTA I SMRTI

Za Platona filozofija nije profesija, već poziv. Ona nije bijeg od života u svijet misli ili napuštanje društvenih problema, već nastojanje da se preobrazi i individua i društvo. Također, Platon kaže da je filozofija istovremeno i znanost i umjetnost, zato što se ona ne može naučiti, već se mora doživjeti. Ništa se ne dobiva ukoliko samo beremo plodove tuđih spoznaja. To nije obična radoznalost, već mudrost koja sazrijeva snagom ljubavi, kao rezultat neprestanog rada na razvoju samoga sebe.

Filozofija predstavlja poimanje samoga sebe, svoje besmrtnosti, ali i svoje smrtnosti. Ona traži odgovor na pitanja što je čovjek i gdje ide. Oni koji su istinski predani filozofiji, prema Platonu, po prirodi stvari se bave samo umiranjem i smrću (Fedon, 64a).

Razmišljanje o smrti i prolaznosti života zauzimaju važno mjesto u duhovnoj praksi različitih filozofsko-mističnih i religijskih učenja. Filozof razmišlja o smrti, pretvara je u saveznika, a ne neprijatelja svojih istraživanja.

Danas, kad filozofija vrlo oprezno pristupa metafizičkim pitanjima, jer metafizika nije moguća kao znanost, mi se bojimo razgovarati o duši, smrti, Bogu i svim stvarima koje se nalaze van granica osjetilnog svijeta i njegove istine.

Ako su u XIX. stoljeću ateizam i materijalizam bili više teoretski, sada su svakako postali načinom života. Skepticizam, cinizam, relativizam etičkih i estetskih vrijednosti, individualizam i nevjerovanje već dugo vremena igraju glavne uloge u kazalištu života. U znatno manjoj mjeri to susrećemo i u antičkoj Grčkoj. Međutim, za razliku od antičke Grčke, mi danas nemamo filozofskih škola kakve su tada postojale, i većina filozofa danas istražuje u samoći.

Potreban nam je jedan praktičniji pristup filozofiji koji bi ju mogao približiti čovjeku koji ne vlada složenim pojmovima i definicijama akademske filozofije. Pristup koji bi filozofiju pretvorio u način života koji se temelji na primjerima. Prema Platonu, jedan od zadataka filozofije jest odgoj, ali odgoj koji se zasniva na primjeru, koji se ne može oponašati. Prema tome, dobrim odgojiteljem može postati samo onaj čovjek koji živi strogim i mudrim načinom života.

Platon je provodio filozofsku misao kao nit vodilju u svim svojim aktivnostima. Time je nastojao probuditi ne samo intelektualno traganje za istinom, nego ljubav prema mudrosti pomoću koje možemo upoznati i primijeniti esencijalne ljudske vrijednosti. To prvenstveno znači upoznati vlastito biće i izraziti svoje potencijale, djelujući u skladu s onime čemu težimo, o čemu razmišljamo i što osjećamo. Jer uistinu nije potrebno znati puno stvari u životu, već je važnije živjeti poneku od njih.

[ad id=”40551″]

A.Marković

Izvori::
Barbarić, D. Grčka filozofija. Zagreb : Školska knjiga, 1995.
Bošnjak, B. Platonova filozofija i njezino mjesto u povijesti filozofije. Zagreb : Kultura, 1957.
Erler, M. Platon. Zagreb : Naklada Jurčić, 2008.
Guthrie, W.K. Povijest grčke filozofije. Zagreb : Naklada Jurčić, 2005-2007.
Pejović, D. Platon : između mythosa i logosa //Republika : mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo / [glavni urednik Ante Stamać], 62 (2006), 2, Str. 82-88
Platon. Obrana Sokratova. Zagreb: Matica Hrvatska, 2009.
Platon. Država. Zagreb: Naklada Jurčić, 2009.
Platon. Fedon, Eidos Vrnjačka Banja,2001.
Platon. Zakoni. Beograd: Dereta, 2004.
Zovko, J. Ogledi o Platonu. 2. prošireno izd. Zagreb : Naklada Jurčić, 2006.

Što vi mislite o ovoj temi?