Pratite nas

Politika

Platon: Idealna država i poimanje općeg dobra

Objavljeno

na

IDEALNA DRŽAVA, IDEALNI POLIS, POIMANJE OPĆEG DOBRA

U mnogim krajevima svijeta možemo naići na tragove drevnih gradova koji su bili kulturna središta drugih i drugačijih civilizacija. Imali su izgrađen sustav vodovoda i kanalizacije, javna kupališta, popločane ulice, kazališta za nekoliko tisuća ljudi, hramove, velike knjižnice, filozofske škole… Iz mnoštva arheoloških nalazišta vidljivo je da su se više puta izmjenjivali ciklusi civiliziranog i primitivnog načina života u nepreglednim dubinama prošlosti.

Plato-256Visoko civilizirani gradovi nisu pronalazak naše civilizacije niti su ovi današnji mjerilo onoga što grad treba biti. Moderna tehnologija, bogatstvo, mnoštvo ljudi, čak i povoljni uvjeti za život, nisu nužni preduvjet za nastanak grada.

Grad nastaje kad se ljudi dobrovoljno udruže u stjecanje svega što im je potrebno za život. Prema Platonu, u gradu ili polisu najkorisnije je ako se svatko posveti jednom određenom zanimanju, po mogućnosti onome što svaki pojedinac po svojoj prirodi najbolje zna raditi. Tada će svi imati sve najkvalitetnije jer će od drugih dobiti upravo ono što oni najbolje znaju raditi. U protivnom, ako bi svatko radio sam za sebe, ne bi imao mnogo toga kvalitetnog, jer pojedinac ne može u svemu biti majstor.

Pored materijalnih sredstava, prema Platonu, polisu su potrebni pravosuđe i vlast koja će onemogućiti najjačima i najsposobnijima da varaju i bogate se na račun slabijih. Zadatak vlasti je ublažavanje razlika koje već prirodno postoje među građanima, kako s vremenom ne bi došlo do međusobnog izrabljivanja i propadanja grada. Pogledamo li današnju sliku svijeta, izgleda da ga nitko nije previše slušao, iako se i danas uredno uči o njemu, spominje ga se kao izvor inspiracije, ističe kao jednog od najvećih filozofa čovječanstva. No, danas živimo u najtotalitarnijem i najnetolerantnijem svijetu, u karikaturi slobode.

Platonov primjer idealnog polisa nije bila tek utopistička izmišljotina, već je to skup onih načela kojima grad/država treba težiti prema zakonima prirode koji se odnose na ljudsku zajednicu. Antički su Grci, i kasnije filozofi renesanse, smatrali da je za evoluciju čovjeka potrebno uspostaviti odnos između pojedinca, mikrokozmosa, i Univerzuma, makrokozmosa, preko polisa ili mezokozmosa.

Makrokozmos je univerzalna priroda iz koje izvire sve Dobro, Lijepo i Pravedno, što je neposredno nedostupno prosječnom čovjeku, već ju može spoznati samo mudrac.

Mikrokozmos je područje individualne, nutarnje prirode. To je umanjena slika Univerzuma kojem je ideal moralan čovjek.

Mezokozmos je grad-država, područje društvenog života i ljudske organizacije. Tu je humani ekosustav, središnji prostor u kojem se susreću čovjek i priroda. Svrha njegovog postojanja je kulturan čovjek ili građanin. Grad ili mezokozmos, jedina je zajednica u kojoj ljudi mogu razvijati kulturu, odnosno sva četiri njena aspekta – religiju, znanost, umjetnost i politiku, kao posljedicu aktivnog suživota građana. Grad je neophodan za evoluciju kulturnog čovjeka jer se u njemu preko kulture može uspostaviti odnos s makrokozmosom.

Selo, bez obzira na svoju veličinu, ne može stvoriti kulturu, jer se na selu ljudi ne udružuju u stjecanju svega što im je potrebno. Na selu čovjek sam sebi priskrbljuje većinu stvari potrebnih za život i samo djelomično egzistencijalno ovisi o drugim ljudima izvan okvira obitelji.

Današnji veliki gradovi, megapolisi, u kojim su ljudi u velikoj mjeri otuđeni, izgubili su već odavno svoju osnovnu ulogu urbanog suživota. To su dehumanizirane socijalne zajednice u kojima vlast ne uspijeva niti se trudi ublažiti razlike niti spriječiti nemilosrdno izrabljivanje.

Dva Platonova najveća djela, Država i Zakoni, osim što su politička djela odgovaraju i na pitanje kako zapravo treba živjeti.

FILOZOFIJA

sistemskiRiječ filozofija potječe od grčke riječi philosophia, koja dolazi od dvije riječi, philos (prijatelj) i sophia (znanje, mudrost). Dakle, filozofija bi bila u doslovnom prijevodu prijatelj mudrosti. Grčka tradicija stvaranje ovog termina pripisuje Pitagori, za kojeg navodi da nije bio mudrac, već prijatelj mudrosti. Bio je onaj koji voli mudrost, philosophos. Može se reći da je ovo najjednostavnije, ali i najbolje objašnjenje filozofije, ljubav prema mudrosti, spoznaji, istini.

Ljubav je izuzetno snažan pokretač, a ljubav prema mudrosti oslobađa ljude od egoistične izoliranosti, otvara im nove vidike, budi im želju za istraživanjem, traganjem, ispitivanjem. Međutim, ne na način da se trpaju informacijama koje će skladištiti negdje u glavi. Filozofija traži aktivno sudjelovanje, življenje tih spoznaja. Istraživanje gradi vlastite stavove, što manje obojane aktualnom slikom svijeta.

Baratajući s puno znanja bez življenja tih ideala čovjek se nalazi u pećinskom stanju. Takva je filozofija danas. Znanje, mudrost i spoznaju treba integrirati u sebe i praktično primjeniti u svom životu. Tko to uistinu danas radi?

Filozofija u najširem smislu obuhvaća sve aspekte života i pokušava odgovoriti na sve njegove nepoznanice, bez zatvaranja u krute okvire koji je danas ograničavaju. Filozofija kao predmet postoji na fakultetima, međutim, obratimo li malo pozornost na predavače, kod malo kojeg ćemo primjetiti da uistinu pobudi u učenicima osjećaj za istraživanje i traženje odgovora na pitanja koja postavlja filozofija.

Većina studenata si stvara u glavi jedan potpuno nepotreban mentalni kaos, posljedica kojeg su dobro nam poznate forme kojima se kvalificira filozofija, gomila riječi te neshvatljivih i nepotrebnih koncepata. Međutim, to je potpuno iskrivljena slika filozofije koja danas vlada, jer pojam filozofije se povezuje s pukim teoretiziranjem kojeg nitko ne shvaća, koji ne donosi nikakvu korist, kako financijsku tako ni praktičnu.

Danas, mladi diplomirani filozof koji je tek zakoračio na svoj filozofski put što zaista posjeduje? Nakon godina studiranja, glava mu je puna teorija i teoretičara iz različitih vremenskih epoha, i teško mu je uopće povezati sve te povijesne periode i ideje koje se uz njih vežu. Većina mladih „filozofa“ se priklanja onim doktrinama koje su mu bile vješto prezentirane kao „najbolje“ ili naprosto ostaje zbunjen pred tolikom gomilom naučenih informacija, a koje mu ne nude riješenje na svakodnevne probleme s kojima se suočava.

Filozofija danas s pravom može djelovati suviše sterilno i i nepristupačno, međutim, u nešto davnijim vremenima zadaća filozofije bila je da pronikne u srž vječnih pitanja o univerzumu, životu i čovjeku, ali prije svega je nastojala biti dio čovjekova života. Bit filozofije i jest da ju živimo, primjenjujemo, integriramo u vlastite živote, kako bi nam pomogla da se razvijemo i izrazimo ono najbolje u nama.

Tko sam? Odakle dolazim i gdje idem? Što je sreća? Što je ljubav? Postoji li nešto vječno i besmrtno na ovome svijetu? Koji je smisao mog života?

Ova, ali i mnoga druga vječna pitanja, oduvijek su zaokupljala čovjekovu znatiželju, a tražeći odgovore na njih postajemo filozofi. Najjednostavnija pitanja su ujedno i najvažnija pitanja. Postavljajući si ponekad neka od navedenih pitanja, možemo primjetiti kako se naši odgovori s vremenom mijenjaju i kako nam se sve više otkriva tajanstveno značenje života.

Može se reći da ovako definirana filozofija predstavlja nešto bezvremeno, univerzalno, vječno. Takva je filozofija imala vrijednost kroz mnoga stoljeća, a i danas nas zahvaća, dira nas i skriva se negdje u podsvijesti, a dirat će nas i ubuduće. Onome tko teži za dubinom spoznaje, filozofija nudi sigurnost da će se na taj način transformirati u istinskog filozofa.

Grci se smatraju prvim znanstvenicima i filozofima zapadnog svijeta. Prvi grčki filozofi bili su mislioci,matematičari, fizičari, kemičari i učitelji. Proučavali su kretanje nebeskih tijela, upravljanje državom, socijalne odnose, ulogu pojedinca. Kroz mnoga stoljeća nastavljao se ovaj lanac prenositelja znanja. Može se reći da su Sokrat, Platon i Aristotel ustrojili cjelokupan zapadnjački um. Čitava nauka, logika i filozofija Zapada pripada grčkim filozofima, oni su tvorci svega toga. U nastavku ćemo se orijentirati na jednog od njih trojice, na izuzetno utjecajnog grčkog filozofa, idealistu, Sokratovog učenika, Aristotelova učitelja i osnivača Akademije – Platona.

PLATON

Platon je jedan od najznačajnijih filozofa u povijesti čovječanstva. Rođen 427. god.pr.Kr., na isti dan kad se na otoku Delu slavilo rođenje Apolonovo, zbog čega je i prozvan kasnije Apolonovim sinom i glasnikom. Rodom je bio iz aristokratske obitelji, koja svoje porijeklo vuče od starih atenskih kraljeva, Kodra, zadnjeg atenskog kralja, s očeve strane, i Solona, s majčine strane.

Zahvaljujući svojoj uglednoj i bogatoj obitelji, Platonovo obrazovanje bilo je isplanirano još od malih nogu. Ariston i Periktiona, Platonovi roditelji, dali su mu ime Aristokle, a nadimak Platon, što u prijevodu znači široki, plećati, nadjenuo mu je Ariston iz Arga, učitelj gimnastike, bilo zbog široka čela, pleća, načina govora ili širine duha. Napisao je 34 dijaloga i 13 pisama, s tim da mu se pripisuje još šest spisa koji, doduše, prema mišljenju mnogih stručnjaka, nisu autentični.

Kao dobrostojeći aristokrat prošao je vrlo opširno školovanje, imao najbolje učitelje, čitao je spise starijih mislilaca, međutim Platonov najveći učitelj bio je Sokrat kojeg će Platon ovjekovječiti u svojim dijalozima. Platonovo poznanstvo sa Sokratom, njegovom mudrošću i vrlinama bilo je presudno za razvitak Platona kao mislioca i teoretičara države, ali i za razvitak europske filozofije.

Sokrat je bio stari prijatelj Platonove obitelji, a poučavao ga je posljednjih devet godina svoga života. Sokratova osuda i smrt ostavile su veliki utjecaj na Platona i njegova daljnja razmišljanja. Postupak demokratske vlasti koja je Sokrata osudila na smrt ogorčila je Platona, koji se u mladosti aktivno zanimao za politiku, te se odlučio kloniti neposrednog sudjelovanja u političkom životu polisa i posvetiti se filozofiji. Ipak, politička i etička pitanja ostala su u središtu njegovog filozofskog interesa.

Nakon Sokratove smrti, Platon zajedno s većinom Sokratovih učenika napušta Atenu i putuje u Megaru kod Euklida koji je osnovao megarsku školu, te potom odlazi u Egipat gdje je učio od hijerofanata u Heliopolisu i Memfisu. Zatim nastavlja put Kirene, u današnjoj Libiji, gdje se zadržava kod glasovitog matematičara Teodora kojeg je upoznao još u Ateni, prije Sokratove smrti. Sljedeća ‘stanica’ na Platonovim putovanjima bila je Velika Helada, kako se tada zvala Južna Italija zbog velikog broja helenskih kolonija. Ovdje je bilo pitagorejsko središte, u mirnom gradu Tarantu, a na čelu mu je bio matematičar, državnik i filozof, Arhita. Platon je pozvan u Sirakuzu, na dvor tiranina Dionizija Starijeg, posredovanjem pitagorejaca, a kako bi ga privolio na uspostavljanje humanijeg poretka.

Međutim, Platon ne uspijeva u svom nastojanju, štoviše, umjesto uspostavljanja boljih uvjeta on postaje robom. Naime, Dionizije Stariji je dao nalog kapetanu broda, na koji se ukrcao Platon, da ubije Platona ili da ga proda u roblje. Kapetan ga iskrcava na otok Eginu i prodaje. Ipak, Eginjani su filozofu poštedjeli život i prodali ga kao ratnog zarobljenika, iako je na snazi bio zakon koji nalaže da svaki Atenjanin koji stupi na tlo Egine mora biti ubijen. Srećom po Platona, na trgu za prodaju robova susreo ga je Anikerid iz Kirene, koji je upoznao Platonova za vrijeme njegova boravka u Kireni, on ga otkupljuje i šalje natrag u Atenu.

Nakon deset godina putovanja i mnogih ugodnih i neugodnih iskustava koje je proživio, 387. god. pr.Kr. Platon se vratio u Atenu i osnovao u vježbalištu, koje je dobilo ime po heroju Akademu, filozofsku školu nazvanu – Akademija.

AKADEMIJA

Platonova Akademija bila je prva škola filozofije ustrojena kao sveučilište. Imala je svoj statut, program, pravila ponašanja, knjižnicu, spavaonice… Na toj su Akademiji predavači objedovali za istim stolom, raspravljali o svemu što se znalo i gajili duh sokratovske rasprave. U šetnjama po vrtu Platon je držao predavanja iz matematike, astronomije i vlastite teorije ‘ideja’.Akademiju kakvu je Platon zamislio temeljila se na razgovoru, na raspravama učenih ljudi o važnim pojavama, predmetima,događajima, saznanjima… Platon je smatrao da se najbolje uči kroz razgovor. Smatrao je da Akademija vrijedi znatno više ako se spušta u narod, umjesto da djeluje samo u stručnim krugovima.

Platonova Akademija nastala je po uzoru na pitagorejsku školu. Može se s pravom nazvati prvim europskim sveučilištem, jer u njoj proučavanja nisu bila ograničena samo na filozofiju, već su se protezala i na matematiku, geometriju, astronomiju, govorništvo, glazbu, etiku i mnoga druga znanja i vještine. Svrha poučavanja bila je upoznavanje čovjeka sa samim sobom, prepoznavanje temeljnih moralnih vrijednosti koje svaki pojedinac treba i može razviti.

Iako se Platon nakon smrti Sokratove udaljio iz politike, usmjerio se na odgoj i obrazovanje novog naraštaja koji će prenijeti etičke i političke ideje čitavom helenskom svijetu te ih praktično primjenjivati.

Predavanja na Akademiji bila su besplatna, a škola je opstajala zahvaljujuć dobrovoljnim prilozima učenika, kojih je bilo mnogo.

Smatra se da je školovanje na Akademiji trajalo deset godina, međutim mnogi su učenici nakon završene Platonove Akademije odlazili širiti njezine ideje širom Mediterana.

Akademija je kroz svoje postojanje prošla različite faze, zbog nužne prilagodbe određenim vremenskim razdobljima. Obično se spominju sljedeće faze: platoničko – pitagorejska ili starija Akademija; srednja i mlađa, bliske skepticizmu te četvrta i peta, eklektičke.

Svoj rad u Akademiji Platon je dvaput prekidao, za vrijeme svog drugog i trećeg putovanja na Sirakuzu 366 – 365 god.pr.Kr., te 361 – 360 god.pr.Kr.

Nakon Platonove smrti, 347. god.pr.Kr., Akademijom je osam godina upravljao Speusip, kojeg nasljeđuje Ksenokrat i ostaje na čelu Akademije sve do 314.god.pr.Kr. U njegovo vrijeme, veliki atenski vojskovođa Fokion osuđen je na smrt od strane prevrtljive atenske demokracije. Bio je Ksenokratov prijatelj i istaknuti učenik Akademije. Demosten, političar, govornik i filozof također je potekao iz Akademije, kao i Habrija, admiral koji je 376. god.pr.Kr. odnio prvu atensku pomorsku pobjedu nad Spartancima poslije Peloponeskog rata. Heraklid je bio jedan od značajnijih akademika koji je upravljao školom, još za vrijeme Platona koji je tada boravio na Siciliji. Mnoga poznata imena su prošla kroz Platonovu Akadamiju koja je potrajala sve do 529. godine, kad je općom zabranom svih filozofskih škola zatvara car Justinijan I.

Ideal koji je Akademija usađivala i za kojim je težila bila je vladavina uma i vrline kako u životu pojedinca, tako i u životu države. Platon je vjerovao da državnik odgojen u tom duhu neće biti ‘mekušac’ koji se prilagođava prilikama, nego čovjek koji će djelovati hrabro i neustrašivo u skladu sa svojim uvjerenjima koja su zasnovana na vječnim i nepromjenjivim istinama. Platon je težio tome da izgradi državnike, a ne demagoge.

Njegova je filozofija nastavila živjeti kroz čitavo antičko doba, pogotovo kroz aleksandrijski neoplatonizam, a kasnije će ponovno procvjetati u renesansi.

PLATONOVO UČENJE O DUŠI

Većina ljudi si je barem jednom u životu postavila pitanje o ljudskoj duši. Je li duša smrtna ili besmrtna?

U Platonovo doba, kao i danas, postojala su dva osnovna stajališta o tome. Jedno stajalište kaže ukoliko je smrt kraj svega onda se uistinu ne bismo trebali ničega bojati, jer to što joj slijedi slično je dubokom snu bez snova, kad više ništa ne može uznemiriti čovjeka. No, ukoliko je duša besmrtna, tada smrt predstavlja samo prijelaz. Smrt tada nije smrt, već samo vrata koja uvode dušu iz zemaljskog svijeta u jedan sasvim drugi svijet.

‘Zapravo, smrt je jedna od ovih dviju stvari: ili je potpuno uništenje, tako da mrtvi više ništa ne osjećaju, ili je, kako smo čuli, (smrt) promjena i nekakva seoba duše odavde nekamo drugamo.’ (Obrana Sokratova, 40c)

Međutim, ukoliko je smrt samo prijelaz duše na jednu drugu razinu, ako je duša božanskog porijekla, zašto je pala u rađanje, kakav je taj drugi svijet , pita se Platon.

U Platonovim djelima Država, Fedar, Fedon i Gorgija prikazani su različiti aspekti Platonove slike drugog svijeta, a Platon ju slaže uz pomoć djela Homera, Hesioda, Pindara i Eshila, i također oslanjajući se na orfička učenja i prastare tradicije.

Dakle, prema Platonu, na drugom svijetu se duši sudi, a sude joj Zeusovi sinovi, Minos, Radamant i Eak koji odlučuju o njezinoj daljnjoj sudbini.

Raznolik je drugi svijet, podijeljen je na razine, od Tartara na dnu do Olimpa na vrhu. Osim toga, na drugom svijetu postoji i krajolik; brda, pustinje, rijeke, jezera, ognjena područja..

U mitu o Eru, Platon jasno dijeli vidljivi svijet od nevidljivoga. Nevidljivi je svijet podijeljen na desni, viši, nebeski prostor, i lijevi, koji je niži, podzemni prostor. U jednom se duša čisti od svega zemaljskoga, a u drugom biva nagrađena sukladno svojim zaslugama. Tako je posmrtno postojanje proces čišćenja duše od prošlog iskustva i obnavljanja snaga da bi, povratkom na zemlju nastavila svoj dugi evolutivni put, put upoznavanja sebe i svoje istinske prirode.

U određenom smislu, geografija drugog svijeta predstavlja geografiju duše. Koliko je ljudi, toliko je i nevidljivih svjetova, a u duhovnom prostranstvu duša promatra višu stvarnost koja nema ništa zajedničko s osjetilnim doživljajima prolazne personalnosti.

Znanje je, Platon smatra, sjećanje na ono što je duša gledala u Hadu, i njezin zemaljski život rezultat je izbora što ga je duša izvršila na tom svijetu prije rođenja, dok je njen život na drugom svijetu, također, sjećanje na zemaljski život. Duša se treba prisjetiti svega što je proživjela ovdje, susresti se sa svojom savješću te objektivno ocijeniti svoje izbore na ovom svijetu.

Svaki čovjek u sebi nosi i stvara svoj vlastiti Tartar i Olimp, prvi kao osjetilni aspekt života, a drugi kao rezultat duhovne potrage.

Platon kaže da je život proces razvijanja duše iznutra prema van, odnosno razmotavanja duše, a poslije smrti slijedi proces skupljanja, odnosno zamotavanja. Oslobodivši se tijela, duša se susreće sama sa sobom i svojim dijelima.

Prihvaćajući ideju besmrtnosti i shvaćajući da smrt oduzima čovjeku sve osim duše, Platon nas uči da bi naša osnovna briga o životu trebala biti briga o duši, a prije svega briga o njenom pročišćenju, oslobađanju od osjetilnog i težnja za sjedinjenjem s duhovnim svijetom.

Platon je mnogo puta naglašavao da nepravednost, neumjerenost, malodušnost, neznanje i druge mane nanose štetu duši čineći ju zatočenikom tijela. Svemu tome treba pridodati prekomjerno samoljublje koje zasljepljuje dušu čovjeka tako da loše prosuđuje pravednost, dobrotu i ljepotu, jer smatra da uvijek mora više cijeniti ono što je njegovo nego istinu. Iz te iste zablude razvilo se kod svih uvjerenje da je njihovo neznanje mudrost. Stoga svaki čovjek mora izbjegavati preveliku ljubav prema sebi i povoditi se za boljim od sebe, a da ga pritom ne priječi nikakav osjećaj stida. (Zakoni, 732a).

Filozof se treba vježbati u praktičnoj vrlini koja vodi moralnom načinu života, i u kontemplativnoj vrlini koja vodi istinskom znanju. Na taj način čovjek doseže mudrost.

FILOZOF PRED LICEM ŽIVOTA I SMRTI

Za Platona filozofija nije profesija, već poziv. Ona nije bijeg od života u svijet misli ili napuštanje društvenih problema, već nastojanje da se preobrazi i individua i društvo. Također, Platon kaže da je filozofija istovremeno i znanost i umjetnost, zato što se ona ne može naučiti, već se mora doživjeti. Ništa se ne dobiva ukoliko samo beremo plodove tuđih spoznaja. To nije obična radoznalost, već mudrost koja sazrijeva snagom ljubavi, kao rezultat neprestanog rada na razvoju samoga sebe.

Filozofija predstavlja poimanje samoga sebe, svoje besmrtnosti, ali i svoje smrtnosti. Ona traži odgovor na pitanja što je čovjek i gdje ide. Oni koji su istinski predani filozofiji, prema Platonu, po prirodi stvari se bave samo umiranjem i smrću (Fedon, 64a).

Razmišljanje o smrti i prolaznosti života zauzimaju važno mjesto u duhovnoj praksi različitih filozofsko-mističnih i religijskih učenja. Filozof razmišlja o smrti, pretvara je u saveznika, a ne neprijatelja svojih istraživanja.

Danas, kad filozofija vrlo oprezno pristupa metafizičkim pitanjima, jer metafizika nije moguća kao znanost, mi se bojimo razgovarati o duši, smrti, Bogu i svim stvarima koje se nalaze van granica osjetilnog svijeta i njegove istine.

Ako su u XIX. stoljeću ateizam i materijalizam bili više teoretski, sada su svakako postali načinom života. Skepticizam, cinizam, relativizam etičkih i estetskih vrijednosti, individualizam i nevjerovanje već dugo vremena igraju glavne uloge u kazalištu života. U znatno manjoj mjeri to susrećemo i u antičkoj Grčkoj. Međutim, za razliku od antičke Grčke, mi danas nemamo filozofskih škola kakve su tada postojale, i većina filozofa danas istražuje u samoći.

Potreban nam je jedan praktičniji pristup filozofiji koji bi ju mogao približiti čovjeku koji ne vlada složenim pojmovima i definicijama akademske filozofije. Pristup koji bi filozofiju pretvorio u način života koji se temelji na primjerima. Prema Platonu, jedan od zadataka filozofije jest odgoj, ali odgoj koji se zasniva na primjeru, koji se ne može oponašati. Prema tome, dobrim odgojiteljem može postati samo onaj čovjek koji živi strogim i mudrim načinom života.

Platon je provodio filozofsku misao kao nit vodilju u svim svojim aktivnostima. Time je nastojao probuditi ne samo intelektualno traganje za istinom, nego ljubav prema mudrosti pomoću koje možemo upoznati i primijeniti esencijalne ljudske vrijednosti. To prvenstveno znači upoznati vlastito biće i izraziti svoje potencijale, djelujući u skladu s onime čemu težimo, o čemu razmišljamo i što osjećamo. Jer uistinu nije potrebno znati puno stvari u životu, već je važnije živjeti poneku od njih.

[ad id=”40551″]

A.Marković

Izvori::
Barbarić, D. Grčka filozofija. Zagreb : Školska knjiga, 1995.
Bošnjak, B. Platonova filozofija i njezino mjesto u povijesti filozofije. Zagreb : Kultura, 1957.
Erler, M. Platon. Zagreb : Naklada Jurčić, 2008.
Guthrie, W.K. Povijest grčke filozofije. Zagreb : Naklada Jurčić, 2005-2007.
Pejović, D. Platon : između mythosa i logosa //Republika : mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo / [glavni urednik Ante Stamać], 62 (2006), 2, Str. 82-88
Platon. Obrana Sokratova. Zagreb: Matica Hrvatska, 2009.
Platon. Država. Zagreb: Naklada Jurčić, 2009.
Platon. Fedon, Eidos Vrnjačka Banja,2001.
Platon. Zakoni. Beograd: Dereta, 2004.
Zovko, J. Ogledi o Platonu. 2. prošireno izd. Zagreb : Naklada Jurčić, 2006.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Kreši Beljaku leđa okreće i podravski HSS

Objavljeno

na

Objavio

Širi se pobuna protiv predsjednika HSS-a Kreše Beljaka zbog sporne izjave o tome kako Udba nije ubila dovoljno emigranata. Leđa mu je okrenuo i drugi čovjek županijskog HSS-a Mario Hudić, inače član Glavnog odbora stranke i načelnik podravske općine Koprivnički Bregi.

On smatra kako Beljak mora snositi političke posljedice zbog spornog komentara koji je objavio na društvenim mrežama. Kaže kako je to u nedjelju zaključio općinski HSS u Koprivničkim Bregima, piše Večernji list

“Nakon izjava o Marku Perkoviću Thompsonu, akciji Oluja i niza drugih, ovo je još jedna štetna i opasna izjava predsjednika stranke s kojima se ne slažu članice i članovi općinske organizacije HSS-a. Smatramo da takve izjave ne predstavljaju mišljenje većine članova HSS-a u Hrvatskoj i da za njih predsjednik stranke Krešo Beljak treba snositi političku odgovornost.

HSS se treba vratiti temeljima i vrijednostima koje je iznosio utemeljitelj stranke Stjepan Radić, a to nisu osobni interesi i podilaženje drugim strankama i politikama, već borba za dostojan život u Hrvatskoj.

Podsjećamo da je Stjepan Radić zbog te borbe izgubio život, u atentatu kojeg je u Beogradu izveo srpski ekstremist Puniša Račić, a čiji su nasljednici bili upravo likvidatori Udbe”, navodi Hudić u današnjem priopćenju.

Dopredsjednik županijskog HSS-a Beljaka je svojedobno osudio i zbog izjave da je Thompson fašističko smeće. „Smatram da je Thompson istinski domoljub i vrhunski glazbenik. Zadovoljstvo nam je i čast što ga možemo ugostiti u našim Koprivničkim Bregima“, rekao je HSS-ov načelnik koji je glazbenika doveo na proslavu Dana općine.

Hudića je, inače, za drugog čovjeka podravskog HSS-a izabrao novi šef županijske organizacije Mario Švegović koji je stupio na dužnost jer se Beljakov kandidat povukao iz utrke.

Pozivam g. Krešu Beljaka da podnese hitnu i neopozivu ostavku, njegove isprike su uvredljive za obitelji naših nedužnih žrtava

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Ivan Kraljević: U predsjedništvu BiH hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik

Objavljeno

na

Objavio

U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine – navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:

– Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, piše Glas Slavonije.

Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.

Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?

– Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini “imati u ustima” onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.

Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.

U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?

– Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.

Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.

Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.

Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.

Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?

– U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.

Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.

S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand – Chirac (1986.-1988.), Mitterand – Balladur (1993.-1995.) i Chirac – Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna “pogreška u sustavu”, pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.

Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu, piše Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari