Pobjeda ideje hrvatske državnosti, jasno potvrđena u Ustavu Republike Hrvatske, temelji se na odbacivanju svih totalitarnih režima i trijumfu u Domovinskom ratu. Ivo Lučić podsjeća da suvremena Hrvatska počiva na nacionalnoj samobitnosti, slobodi i osudi svih zločinačkih ideologija.
Pobjeda ideje hrvatske državnosti i osuda totalitarnih zločinačkih režima
Ustav Republike Hrvatske u Izvorišnim osnovama izražava tisućljetnu nacionalnu samobitnost i opstojnost ideje državnosti hrvatskoga naroda potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnog zbivanja što se očitovalo u različitim državnim oblicima od hrvatskih kneževina iz sedmoga stoljeća do konačne pobjede u Domovinskom ratu. U javnosti nema sporenja oko Kraljevstva Hrvata iz desetoga stoljeća, o odluci Hrvatskoga sabora iz 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije ili o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine. Protimbe nastaju u tumačenju novijih oblika državnosti.
U preambuli Ustava piše, između ostaloga, da odluka o ulasku u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca nikad nije potvrđena od hrvatskoga Sabora, što jasno daje do znanja u kojoj se mjeri ta odluka smatra legalnom i legitimnom. Što se pak temelja državne suverenosti u razdoblju nakon toga tiče, oni se odnose podjednako na osnutak Banovine Hrvatske nastale 1939. kao i na vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada je ta državna suverenost izražena „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)“.
Zaboravljamo da je Banovina Hrvatska bila polazna točka. Vrijedi podsjetiti da su jugoslavenski komunisti zamjerali tadašnjem hrvatskom komunističkom vodstvu te odluke jer je u njima naglasak stavljen na Hrvatsku a ne na Jugoslaviju. Ustav izravno navodi „povijesnu prekretnicu odbacivanja komunističkog sustava i promjenu međunarodnog poretka u Europi“, kada je hrvatski narod na prvim demokratskim izborima (1990.) slobodno izraženom voljom izabrao političko vodstvo koje će ostvariti ideju državne samostalnosti.
Dakle, u Ustavu jasno piše da je suverena i suvremena Republika Hrvatska nastala „nasuprot proglašenja NDH“, ali i nakon što je „odbacila komunistički sustav“. Ona se ne temelji, niti baštini išta od nedemokratskih, totalitarnih režima iz prošlosti. U njezinim temeljima nema fašističkih niti boljševičkih ideologema, niti su joj potrebni simboli zločinačkih totalitarnih režima. Današnja slobodna, samostalna, demokratska, nezavisna i suverena Republika Hrvatska utemeljena je na ideji nacionalne samobitnosti i iz nje izvedenoj želji za državnom samostalnošću. Taj je cilj ostvaren pobjedom hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991-1995.). Hrvatski Ustav uključuje i poštivanje prava manjina, kao i slobode i prava čovjeka i državljanina, te odbacuje svaki oblik nasilja i nesnošljivosti.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, na konstituirajućoj sjednici prvoga saziva višestranačkog Hrvatskog sabora, konstituiranog 30. svibnja 1990., nakon prvih demokratskih izbora rekao da je izjašnjavanje većine hrvatskog naroda za programske ciljeve HDZ-a označilo „okončanje onoga građanskoga rata što traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskoga rata“. Dodao je da u demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje – „Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo ili svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu“. Tuđman je ukazao i na otpore svojoj politici, kao i na krugove iz kojih će ti otpori dolaziti: „Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih – naročito hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih – tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala.“
Danas, kao i prije 35 godina, ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i postignuća u ostvarenju tih ciljeva čine sve da takvo gibanje zaustave, vrate narod i državu u prošlost, u neka vremena kada je tobože „bilo bolje“. Nekima od njih možda i jeste, ali većini hrvatskoga naroda sigurno nije. Oni nam (za naše pobjede) nude neke svoje davne pobjede koje su gore i od najgorih poraza jer uzimaju sve pa i dušu naroda. Pri tome zaboravljaju da su njihove pobjede i tekovine također poražene i odbačene. Istovremeno, neki drugi nas opet pokušavaju odvesti na povijesne stranputice te nas iz pobjedničkih kolona guraju u četverorede poraženih. Za naše pobjede nude nam tuđe poraze.
Ne prihvaćamo ustaške niti komunističke simbole, ali nećemo dopustiti niti da nam itko suzi okvire slobode za koju smo se izborili i koju smo skupo platili. Sve hrvatske zastave i svi hrvatski grbovi osim onih označenih ustaškim i komunističkim oznakama su naši i dobro su došli u našoj Domovini. Sve je to dio naše povijesti, dio našega identiteta, svejedno je li prvo polje crveno ili je bijelo, je li grb okićen krunom ili nije. Iskazivanje hrvatskog domoljublja i rodoljublja sumnjivo je samo onima koji bi nas vratili tamo odakle smo se s mukom i uz velik žrtve izvukli, na Balkan, u „regiju“. To su oni kojima je svako hrvatstvo (osim onog strogo kontroliranog) po definiciji i ustaštvo. Danas imamo i svijesti i snage takvima reći da je dosta bilo propisanog i doziranog hrvatstva, zarobljenog u paragrafe i kontroliranog od tuđih režima, političkih policija i ideoloških komisija. Mi smo te režime i režimlije oružjem porazili, a naša je mladost ponosna, slobodna i prkosna, pa ako je ponekad znala i spaliti tuđinske zastave (od mađarskih do srpskih) imala je za to razloge, a o njima treba javno i otvoreno govoriti. Naši ljudi neće nikada više robijati zbog pjesme ili isticanja hrvatskog znakovlja „bez socijalističkih obilježja“.
Danas, 23. kolovoza 2025. sjećamo se žrtava nacizma i staljinizma (u svim njegovim verzijama od Titoizma, preko komunističkih režima u Rumunjskoj ili Mađarskoj do režima koji su vladali u Demokratskoj Njemačkoj, Kini ili Kubi). Suosjećamo i sa žrtvama ukrajinskog naroda koji u borbi za ljudsko dostojanstvo i nacionalnu slobodu stradava od autokratskog ruskog režima okićenog crvenim zvijezdama petokrakama i antifašizmom. Istim onim antifašizmom koji je napadao na Hrvatsku 1991. godine i koji je napada i danas. Tada su posljedice tih napada za nas bile tragične, danas su uglavnom smiješne.
Prof. dr. sc. Ivo lučić
Kamenjar.com