Iz Ureda predsjednice u subotu su poručili da ih rješenje povjerenika za informiranje ne obvezuje da udruzi Futurist dostave informacije o novčanim transakcijama tog ureda u 2018. godini, već im se nalaže da u roku od 8 dana riješe zahtjev za pristup informacijama o tim transakcijama.

Ured predsjednice reagirao je na priopćenje udruge Futurist koja je izvijestila kako je u postupku građanskog nadzora nad tijelima javne vlasti 14. studenog zaprimila rješenje Povjerenika za informiranje kojim se Uredu predsjednice RH nalaže da u roku od 8 dana riješi zahtjev za pristup informacijama o novčanim transakcijama ureda prošle godine.

Iz Ureda ističu da rješenje povjerenika za informiranje Zorana Pičuljana ne znači da Ured mora dostaviti svoje transakcije udruzi Futurist, već mora “riješiti predmet, što znači da zahtjev može prihvatiti, odbiti ili odbaciti”.

Riječ je o rješenju na žalbu predsjednika udruge Futurist Nenada Klapčića, koji se žalio povjereniku za informiranje jer mu Ured predsjednice, u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, nije u zakonskom roku riješio zahtjev za pristup informacijama od 5. svibnja, odnosno nije mu omogućen uvid u naloge (za 2018.) kojima Ured predsjednice nalaže isplate s jedinstvenog računa riznice.

Povjerenik za informiranje zaključio je da je zahtjev žalitelja osnovan jer njegov zahtjev prema Uredu predsjednice nije riješen u skladu s odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.

“Ne prejudicirajući postupak rješavanja zahtjeva za pristup informacijama”, povjerenik je naložio da se predmetni zahtjev riješi sukladno zakonskim odredbama. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?