Hodak: Jesmo li mi doista politički zreo narod?

Nedavno je portal Hrvatski kanal donio glavne naglaske iz knjige “Protokoli velikosrpske ideologije; Dugoročna strategija protiv Hrvatske” koja razotkriva kojim se sve metodama nastoji trajno narušiti ugled Hrvatske doma i u svijetu.

Najzastupljenije metode su od stalnog inzistiranja u ljevičarskim mainstream medijima i preko pojedinih intelektualaca na opasnostima od obnavljanja NDH. Zatim isticanjem ustaštva, Jasenovca i ustaških zločina preko poticanja radikalizacije Hrvata i jačanja (ekstremne) desnice do izazivanja incidenata koji bi ukazivali na “ugroženost” Srba u RH… Uz ovu, recimo, “grubu”, ali na dugi rok djelotvornu metodu koja se uspješno realizira, u mjesecu studenom, kad se Hrvati s tugom sjećaju svojih žrtava u Vukovaru, Škabrnji, Dalju i diljem Hrvatske iz Domovinskog rata, primijenjena je i jedna tzv. soft iliti blaga metoda.

Reakcije na provokacije i selektivna pravila

To su provokacije kroz intenzivno organiziranje raznih, za nas neprihvatljivih, “kulturnih” priredaba srpske manjinske zajednice u raznim gradovima. Naravno da je to izazvalo ogorčenost napose branitelja, ali i svih onih koji vole Hrvatsku i osjećaju pijetet za pale žrtve. Zanimljivo da je naša policija opet jednom selektivno reagirala na različite prosvjede. Dok je u Zagrebu, ispred Srpskog kulturnog centra rastjerala prosvjednike i neke uhitila jer su navodno protiv Srba (zbog izložbe Medakovića), istodobno nije reagirala kad je oveća grupa ljevičara i jugofila protestirala pred riječkim Kazalištem i ometala izvođenje predstave samo zato jer je njen koreograf Židov.

Kaže jedan od onih hrvatskih “intelektualaca” koji zdušno provodi Protokole, drug Jakovina: “Ako smo slobodno društvo, a trebali bi biti, zbog čega bi u Hrvatskoj samo Hrvati imali pravo biti nacionalisti, a Srbi npr.: ne bi smjeli?”

Možemo li izaći iz povijesti?

“Baci bombu, goni bandu” naslov je jedne od mojih ranijih kolumna. Možda je to  bila forsirana duhovitost, ali nije ni daleko od sive zone realnosti. A ta nam je realnost sve tamnija. Jedni dižu glas i tvrde “četnici svi i svuda”, a drugu čvrsto stisnutih pesti sikću “svi su oni ustaše”, dok ljevičari cmizdre “ovo je kontrarevolucija”. I tako se Hrvatska zajedno sa svojim “Hrvatekima” vrti u stoljetnom zatvorenom krugu. Jesmo li mi doista politički zreo narod? Teško pitanje. Možemo li izaći iz povijesti? Pitanje bez odgovora. Što se mene tiče, još dugo nećemo jer ljevičarima nije do istine. Naši dušobrižnici oko domaćih Srba nikada ne spavaju, uvijek su na nogama i čekaju mig iz Beograda kao i legendarne 1991.g. Čekali i ne dočekali!!! Mediji tjeraju mak na konac: “Crveni protiv crnih”. Nema sivih ili plavih.

Crkva pod pritiskom i društvene podjele

Netko uvijek mora biti kriv. Tako Predsjednik Ustavnog suda Frane Staničić “spušta loptu na zemlju” pa poručuje: “Praktični sam vjernik, ali kritizirao sam Crkvu jer se ne oglašava dovoljno”. Bilo da šuti ili komentira, Crkva je uvijek legitimni cilj za napade. A vjernici, u koje ubrajam i sebe, čekaju reakciju Crkve. Možda je problem u tome što se od Crkve, kao još uvijek neospornog moralnog autoriteta za većinu, jednostavno očekuje previše. Idealna je za kritiziranje i kad se izjašnjava i kad šuti. Kad progovori o društvenim problemima zasipaju ju kanonadom prigovora kao “Neka se drže oltara, nedjeljnih misa, vjere, a što dalje od politike”. I tako, dok se na ulicama sve češće događaju neredi, tučnjave, zamaskirani tipovi i posljedično uhićenja i pritvori, Crkva u Hrvata i dalje šuti. Ima logike. Kad bolje razmislite, politikom se u Hrvatskoj bave sami “genijalci”. Rođeni su za odgovorne funkcije, puni sebe, uvjereni kako znaju kamo nas vode, kamo usmjeravaju, a zapravo nas samo muljaju i nasmijavaju. Oni su nešto kao korito rijeke. Nekog odnese, a drugog izbaci. Što će se onda i Crkva u to miješati.

Muškarci vladaju svijetom, a žene vladaju muškarcima. A tko vlada Hrvatskom?

Izgleda da je moj poznati humor presušio pa evo nekoliko duhovitih misli Tomislava Mihanovića:

“Uhvatili druga s drugom… Je li bolje staviti točku na ‘i’ ili na kraju rečenice?

I mali čovjek upadne u velike probleme. Kako ćeš prepoznati pravu priliku ako je nikad prije nisi vidio?”

Mi smo vama drugovi Hrvati sve oprostili

Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku poručuje: “Splitski izgred je neprihvatljiv odgovor na teror jugoslavenstva i velikosrpstva u Hrvatskoj”. Da vas podsjetim. Skupina zamaskiranih osoba prekinula je nedavno u Splitu održavanje Dana srpske kulture. Nije bilo fizičkog sukoba i bombi, samo podsjećanje na “bratski” Novosadski korpus koji je porušio Vukovar. Porušio…pa šta? Izgradio se novi. Još stariji i ljepši (kao stari most u Mostaru). Pa nećemo valjda zbog Vukovara rušiti “međuljudske odnose” s komšijama. Možda im je iskreno žao. Za što? Pa što ga nisu do kraja sravnili sa zemljom. U znak prisjećanja, u Split je pozvana folklorna grupa iz Novog sada te je organiziran Dan srpske kulture. A da ne bi sve prošlo samo u znaku srpske kulture te bratstva i jedinstva, pobrinuli su se neki čudni ljudi, čudne ćudi. Njima nije bilo logično da u dane sjećanja na Vukovar i Ovčaru, oni koji su pred 34 godine razrušili taj isti Vukovar i pobili masu ljudi sad pozivaju nasljednike Novosadskog korpusa da im pjevaju i plešu.

Jest drugovi da je Novosadski korpus sravnio Vukovar sa zemljom, ali sad su druga vremena. Mi smo vama drugovi Hrvati sve oprostili. A sad vi nama, umjesto obnove “bratstva i jedinstva”, vičete ZDS. Tvrdite da bi mi trebali imati više senzibiliteta za mjesec studeni. Zašto drugovi? I mi smo imali žrtava. Trebalo je osvojiti Vukovar. Da se niste tako fanatično branili bilo bi puno manje žrtava. Samo vi komemorirajte Vukovar, Škabrnju i Ovčaru, a mi ćemo za to vrijeme diljem Hrvatske u našim kulturnim centrima, koje nam je hrvatska Vlada osposobila, održavati razne kulturne priredbe i veseliti se. Umjesto da prihvatite takvu našu ruku mira, vi spremate nove Thompsonove koncerte. Dokle drugovi?

Sjetih se jednog bećarca posvećenog Istanbulskoj konvenciji: “Mala moja, zrela kruško, ja te ljubim, a ti muško!”

‘Važno je samo da je čeljade zdravo’

Dalija, Benčićka, Kekinica, Mrak Taritaš, Puljakica, Obuljenka i slične čisti su glas razuma. Mnogi doduše misle da su samo glas bez razuma. No, dobro. Ženskice su se izborile, ako ne za ženska prava, onda bar za sebe. Žive od politike k’o “bubrezi u loju”. Praktična politička korist od njih je k’o i od golubova. Nikome ne trebaju, ali sve za*eru. Dalija čak javno poziva ljude ne idu na Thompsonov prosinački koncert ako će pjevati Čavoglave.  Imam pitanje: Moramo li u buduće prije pjevanja bojne Čavoglave zatražiti dozvolu naših narikača? Možda bi trebali organizirati nekakav seminar za njih da napokon nauče kako je pod tim pokličem branjen Vukovar i obranjena Republika Hrvatska. Ovim drugaricama je sve što trenutno ima hrvatski predznak crvena krpa. Histerična post-jugoslavenska ljevica pati za nepovratnom prošlošću k’o stare babe za mladošću.

Evo jedne stare kineske poslovice za Daliju et co.: Tri puta promisli i ne reci ništa.

Sjetih se jednog starog ličkog događaja koji je postao pravi vic. Čuo sam ga kao klinac na Plitvicama. Kroz moju Sertić poljanu od četrdeset prve do četrdeset pete prolazile se razne vojske. Starješina sela imao je kuću na samom ulazu u selo. Kad bi ulazili partizani obično bi pitali: “Znaš li ti stari tko smo mi?”. “Smrt fašizmu, sloboda narodu!” uzviknuo bi starješina i sve bi bilo u redu. Kad bi dolazili domobrani starješina bi se derao: “ZDS”. Jednog dana ušla je u Sertić poljanu vojska nepoznata starješini. “Je li ti brko, tko smo mi?” upita jedan. Starješina, oprezan da se ne zaleti, uzvrati: “Važno je samo da je čeljade zdravo”.

Mark Twain je napisao: “Kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da stanete i razmislite”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr