Pratite nas

Religija i Vjera

Postoji li u Hrvatskoj ‘katolički džihad’

Objavljeno

na

FAH

Evo Hod za život i kod nas u Zadru.  Nadamo se da će  uskoro zaživiti u svim hrvatskim gradovima i selima. Mi smo kršćanska, katolička Hrvatska. Narod koji je prihvatio Boga za svog oca još u davna vremena.

Našu vjeru, naš svjetonazor su poštovali i branili svi naši pretci na čelu s našim knezovima, kraljevima i svim braniteljima u zadnjem Domovinskom oslobodilačkom ratu.  Nije to bila borba, nisu to bile žrtve darivanja vlastitih života samo za granice,  nego i za ono isto tako važno, za poštivanje vjere, tradicije, svjetonazora, zakona naše države. Poštivanje života iznad svega. A što je život za nas kršćane, katolike, vjernike. Ima li život svoj početak, trajanje i svoj kraj. Naš život, život svakog čovjeka na ovom svijetu.

Može li se jedan život  poništiti, izbrisati, pa opet iz početka kao da se to nije dogodilo, opetovati. Ne može. Svaki je život jedinstven, neponovljiv. Jednom i nikad više. Kao što je svakom čovjeku potreban san da bi se obnovio od prethodnog dana i sutra dan opet mogao uredno i zdravo živjeti, raditi, učiti, tako je i onom početku života u majčinoj utrobi, onom malom srcu koje počinje kucati i prije nego većina žena zna da u njoj postoji jedan drugi život, potreban malo duži sam da bi jednog dana zaplakao  u nekom rodilištu i to malo srce nastavilo kucati dugo dugo.

To znaju pogotovo svi liječnici, ne samo katolici nego i pravoslavni, islamistički, židovski, budisti i  svi drugi. Brojne su udruge, prvenstveno ženske, ali  i brojni političari koji zagovaraju slobodu pobačaja tumačeći da je to sloboda odlučivanja o slobodi tijela svake žene. Zar je dobrobit za tijelo žene ako se iz njenog tijela odstrani drugo tijelo, drugi, tuđi život, makar je to drugo tijelo u razvoju i rastu, taj novi život, njezino dijete. Koliko je samo žena koje su počinile pobačaj iz raznih razloga nakon toga ne samo požalilo nego su bile očajne. One i njezini muškarci. I mole da to više nitko ne uradi.  Ali, ima i drugačijih.

I tako jednog dana između brojnih zagovornika slobode prekida trudnoće, pobačaja, javlja se na tv ekranu jedan voditelj, Šprajc Jovanović koji priča o Hrvatskoj na svoj način.  A dobro znamo da ono što se prikazuje na bilo kojoj televiziji prate i druge, strane, i stvaraju sliku o onome što vide i čuju, pa tako i o državi i narodu iz kojeg je ta televizija. U vrijeme kad predsjednik vlade hoda cijelu noć u procesiji križnog puta u mnoštvu katolika, u vrijeme kad predsjednica države čestita svim katolicima svoje države najveći kršćanski, katolički blagdan, Uskrs, taj televizijski komentator  nakon što je upoznao gledateljstvo o tome kako se u Hrvatskoj pod utjecajem katoličke crkve i priziva savjesti liječnika i medicinskih sestara koji ne žele raditi pobačaje jer je to suprotno njihovom svjetonazoru, ne radi toliko istih koliko bi trebalo, pa naše jadne žene moraju to ići obaviti u Sloveniju. I svoje tumačenje završava riječima da je to posljedica katoličkog džihada a sredina u kojoj se to događa, dakle u Hrvatskoj je zoološki vrt. Ne pravoslavni, ne islamistički, ne judaistički, ne protestantski džihad.  Samo katolički. Ima li što pogrdnije, uvrijedljivije od tih riječi za hrvatski, vjernički, kršćanski katolički narod. I ništa, ništa se tom stvorenju ne će dogoditi. Jesu li naša predsjednica države i naš predsjednik vlade predsjednici Republike Hrvatske ili zoološkog vrta! Strašno! Za njega život ide dalje.

Pitanje je samo kad će i što će sljedeća uvrjeda biti upućena Hrvatskom narodu kojem on ne pripada. A što se tiče pobačaja, on je u potpunoj suprotnosti s Hipokratovom zakletvom kojoj smo mi liječnici prisegli prije nego smo dobili diplome i dopuštenje za rad. I na kraju: niti jedna država koja će imati ili ima ozakonjen pobačaj nema pravo kazati i propovijedati da je ukinula smrtnu presudu.

Na žalost, moram uz gornji napis dodati i ovo što je, za mene,  gotovo isto važno, a to je da sam prije nego Kamenjaru poslao isti tekst uredništvu Glasa koncila početkom svibnja misleći da treba reagirati na vrijeđanje katoličkog hrvatskog naroda i  katoličke crkve u Hrvatskoj. Na žalost nitko nije reagirao iz krugova katoličke crkve  na tu emisiju koju prate, tim više što nije naša nacionalna tv kuća, u drugim državama i sredinama. I tako se stvara stav, stajalište, odnos prema našoj državi, prema nama Hrvatima.

Nije dovoljno da nas se u posljednjih više godina proglašavaju ustašama, fašistima, homofobima, mrziteljima svih i svakog, premda ti svi i svatko živi u Hrvatskoj dobro, jer da nije tako napustili bi Hrvatsku i otišli . Sada smo i džihadisti. A tu žalosnu činjenicu u vidu mog prosvjeda, jedinog prosvjeda, je ignorirao i Glas koncila. Nakon njih, to isto je učinilo i uredništvo Hrvatskog tjednika. Zbog čega? Straha? Ravnodušnosti? Nezainteresiranosti? Kolegijalnosti prema tako zvanom novinaru i voditelju Šprajcu Jovanoviću ??!!. Žalosno je, pa ma o kakvom razlogu se radilo.

dr.sc. Damir Letinić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

4. prosinca – Sveta Barbara

Objavljeno

na

Objavio

Svetica, djevica i mučenica, zaštitnica rudara i dobre smrti i jedna od 14 velikih pomoćnika u nevoljama.

U kršćanskom svijetu slavi se 4. prosinca kao zaštitnica rudara, talioničara, topnika i ratara. Posmrtni ostaci sv. Barbare preneseni su u Italiju 795. godine zaslugom Karla Velikog, a danas počiva na otočiću Torcelo u blizini Venecije.

S blagdanom svete Barbare povezani su neki običaji Došašća i navještaj Božića. U nekim našim krajevima stavlja se pšenica u tanjuriće, koje proklija, zazeleni se te postaje božićni ures u kućama i crkvama.

Drugdje opet siju pšenicu tek na blagdan svete Lucije, devet dana kasnije. U zemljama njemačkog jezičnog područja odrežu na blagdan svete Barbare grančicu s trešnje, stave je u vodu i na toplo pa ta grana za Božić procvjeta.

Prema predaji sveta Barbara rođena je u III. stoljeću u Heliopolisu (Egipat) ili u Nikomediji (Mala Azija). Ime joj se spominje u VII. stoljeću a štuje se, osobito na Istoku, od IX. stoljeća. Legenda govori da je bila lijepa i pametna kći Dioscorusa, bogatog trgovca purpurom, koji je za nju sagradio kulu s dva prozora, gdje su je budno čuvali da joj se netko ne bi približio.

Zanimala se za kršćanstvo i o tome pisala crkvenom ocu Origenu, koji ju je nazvao „Aleksandrijskom mudricom“ i poslao joj svećenika Valentina kao učitelja.

Valentin ju je, prerušen u liječnika, poučio u vjeri i krstio. Nakon toga je na kuli probila i treći prozor, kako bi je tri prozora podsjećala na tajnu Presvetog Trojstva, a na vratima je dala uklesati znak križa. Kad je za to doznao njezin otac, predao ju je vlastodršcima koje su je podvrgli strašnim mukama.

Na kraju joj je sam otac odrubio glavu i nakon toga poginuo od udarca munje. Dogodilo se to po nekima oko godine 290, za vrijeme vladavine cara Maksimijana.

S blagdanom svete Barbare povezani su i neki adventski običaji. U nekim našim krajevima stavlja se pšenica u tanjuriće, koje proklija, zazeleni se te postaje božićni ures u kućama i crkvama. Drugdje opet siju pšenicu tek na blagdan svete Lucije, devet dana kasnije. U zemljama njemačkog jezičnog područja odrežu na blagdan svete Barbare grančicu s trešnje, stave je u vodu i na toplo pa ta grana za Božić procvjeta.

Tako je sveta Barbara jedna od adventskih glasnica koja nam naviješta Božić, dan u koji je procvao najljepši cvijet na stablu čovječanstva, Gospodin Isus Krist. To je već naviješteno u Starom zavjetu od proroka Izaije: »Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena« (Iz 11,1).

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Počelo je došašće ili advent!

Objavljeno

na

Objavio

Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja.

To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremena (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem.

Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića.

Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan „Slava“ u misi, da bi taj tipično božićni himan („Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!“) jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja.

U došašću su svakog jutra zornice – puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju adventske pjesme kao što su „Padaj s neba roso sveta“, „Poslan bi anđel Gabrijel“ i mnoge druge.

ZORNICE

Advent, kao početak crkvene godine i predbožićno vrijeme, zahtjevan je jer u njem ima dana posta, tj. odricanja od hrane, dana nemrsa, tj. dana kad se ne jede meso. Nekoć je nemrs bio u sve radne dane adventa.

Svoj početak imaju još u srednjem vijeku. Drugi narodi, pa ni slavenski, nisu našli za te rane mise, odjevene u čar i tegobe zime, vlastito ime već ih nazivaju latinskim imenom Rorate.

Slaveći mise zornice, narod je stvorio osobite adventske pjesme. I one su plod hrvatskog vjerničkog duha, bogate sadržajem, jer prepjevaju proročanstva biblijskih proroka o Kristovom dolasku, a napose ulogu Djevice Marije nazivajući je najljepšim imenima zbog njezine majčinske uloge u Isusovom dolasku.

Isusova majka je uz pokornika sv. Ivana Krstitelja glavna osoba koju Crkva predstavlja kao vodiča u božićnoj pripravi. Ona ukazuje da za Božić Bog dolazi čovjeku ali da i Bog očekuje čovjekov dolazak.

Otkriva to Marijin pohod Elizabeti, majci Ivana Krstitelja. Taj pohod govori da Bog dolazi k čovjeku, ali i po čovjeku želi doći drugome čovjeku. Marija je puna Boga, nosi ga u utrobi, a krenula je na putove ljudi, do Elizabete. Tako je primjer za pun doživljaj Božjeg došašća, ali je i sama postala došašće ljudima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari