Pratite nas

Kolumne

Predsjedniče, znate onu: Mrtve, a lete?

Objavljeno

na

Kujundžić je više nego jasno pokazao kako mu ne pada na pamet biti ukras u kampanji i promovirati se kao čitav niz redikula ili zečeva u utrci. On planira pobijediti i to vješto radi, stoga Josipoviću neće biti dovoljno imati novinare koji će mu u lovu vikati kako mrtve patke lete.

Mene ponašanje, a prije svega poruke Ive Josipovića kako se približavaju predsjednički izbori, sve više podsjećaju na jednu istinitu zgodu iz lova bivših komunističkih moćnika.

Idejno i kadrovsko jedinstvo partije uvježbavalo se na razne načine, a lov je bio s obzirom na prizvuk moći i Titove strasti jedan od njih.

Tako se uputiše jedne nedjelje kolone automobila prema lovištu. Bila je to svojevrsna izložba šešira, kožnih kaputa, čizama, auta, ali i karabina, koje su manje više svi drugovi dobivali kao «dar» od «drugova komunista» iz Italije. Vrhunske sjajne petometke.

Naravno, bio je to i summit vozača u sjeni, najoriginalnijeg parapolitičkog tijela u povijesti vladanja nad ljudima modernoga doba.

I letjele su patke, letjela su jata. Neka visoko, neka nisko, pred napaljenim lovcima.

Drug Stanko je svako malo podizao pušku, sjevalo je iz sjajnih cijevi, prašilo sve oko njega, ali – patke lete li lete. Ne obaziru se.

Druga Stanka je već obuzeo bijes, stupčio je nogama, mahao puškom, psovao punim glasom na sve oko sebe.

Vozač Mrva je stajao iza njega, već mu se na licu vidjela neugoda, jer znao je da mu neće biti ugodan dan ako drug Stanko nešto ne ubije.

-Što ti bleneš, roga ti materina – prodera se Stanko u jednom trenutku na nesretnoga Mrvu.

-A ništa druže sekretare, onako- promuca Mrva.

-Kako ništa, rog majku, vidim li ja, vidim – grozio se Sekretar.

– Pa iskreno, druže Sekretare, čudim se – dosjeti se Mrva.

-Čudiš se, a? Vidi Boga ti, on se čudi!? – urlao je drug Stanko.

– Druže Sekretare majku im nji’ovu, mrtve, a lete- izvali Mrva pokazujući jato pataka.

Josipović svakim danom pokazuje sve više i sigurnije kako je on u biti drug Stanko. Ne znam kakav mu je vozač, je li tako dosjetljiv kao Mrva, ali sam siguran kako su njegovi novinari na HTV-u prije svega, a zatim u mainstream medijima u istoj poziciji. Moraju reći da čovjek pobjeđuje i kad gubi, iako se panično plaše novoga lovca koji bi sutra lako mogao reći – «Ne zajebaji me Mrva, mogao bi ti poletjeti»!

Danima se, mjesecima se, godinama se, pumpa raznim istraživanjima, iza kojih ne stoji nikakva znanstvena niti dokazana stručna referenca, a svejedeno ih HTV i ostale televizije kao i tiskani mediji kupuju za masne novce, ugled i potpora predsjedniku Josipoviću. Do te mjere da je takvo «poslovno» ponašanje došlo na tanku crtu same političke korupcije prvog reda.

Čovjek bi rekao kako Josipović jedva čeka provesti dan u društvu svoga naroda, kako se neće lako riješiti oduševljenih skandiranja, rukoljuba, pa čak i uštipaka, pršuta i sira ushićenih domaćica. A on ne smije među ljude!?

Njegova izjava kako ne ide na hrvatske stadione iako je «zaljubljen» u nogomet, šport, reprezentacije Hrvatske, jer se ne želi izlagati «riziku nacionalizma» kojega bi svojom nazočnošću valjda promovirao i poslao pogrešnu poruku, otvoreno pokazuje kako je prilično izgubio kompas i kako više ni ne pokušava lagati o svojim svjetonazorskim i političkim frustracijama u ovakvom nacionalnom okruženju, što je tijekom cijeloga mandata prikrivao nagrađivanjem branitelja, ratnih brigada, smješkanjem privedenim «građanima» na Pantovčak, čak i strpljivim slušanjem propovijedi hrvatskih biskupa na prigodnim misama.

Nakon toga ga je neplanirano ponovno izložio Josip Šimunić, koji nakon kazne nije više igrač Joe, već pokret od stotinu i pedeset tisuća članova na društvenim mrežama, koga je iz Samobora podučio nervozno, kao Tomca i Jurčevića, samo manje brutalnim i uličarskim ispadom, o hrabrosti i sramoti? Ne sjećam se da je netko vidio Srnu, Kovača, Mandžukića ili Rakitića kako posramljeni bježe od hrvatskih navijača. Ili Modrića kako od «sramote» bježi od navijača Reala. Bit će kako su to Josipoviću dojavili novinarski svjedoci leta mrtvih pataka.

Prvo, posve je očito da predsjednik Josipović na pojam nacionalizam gleda iz prlično rigidne boljševičke prizme, dakle teorijski čak ne ni iz marksističke recimo jednoga Erica Hobsbawma, koja je nacionalizam i inače samu ideju nacionalnog identiteta gledala kao opijat naroda. Na stranu to što on kao političar može imati otklon od nacionalizma, jer političar je i neobrazovani Damir Kajin koji o tome godinama trubi, ali je neshvatljivo da netko kao sveučilišni profesor na području pravnih znanosti – očito je nema pojma o samoj sadržini nacionalnoga identiteta ili pojma – nacionalizam. Čak niti na konzistentnoj marksističkoj teoriji, jer ono što on javno izražava zapravo je ravno teorijskom potencijalu legendarnoga mitraljesca Nikoletine Bursaća. Sve se svodi na – Mama nema Boga, rek’o komesar i točka!

Drugim riječima – nacija i nacionalizam su opasni, fašistoidni, ognjištarski – kako bi rekao Hodak, i – točka!

Nacionalizam je povijesno sociološka kategorija koja traje koliko i povijest stvaranja suvremenih nacionalnih država, i, nema niti jedne jedine države u modernom svijetu prema kojoj se ravnamo, kojoj presudna nit integracije na određenom teritoriju i među određenim društvenim skupinama nije bio – nacionalizam.

Što se krije iza američkog imperativa o – «američkom načinu života»? Na čemu uopće počiva kategorija – nacionalni interes?

Nacionalizam. Ispod svake, doslovno svake takve politike i teorijski i praktično stoji – nacionalizam. Do sada jedina dovoljno čvrsta integracijska nit koja zadržava međunarodni politički i pravni poredak prihvatljivo održivim i koja se povijesno bar u jednom dužem razdoblju pokazala – najboljom do sada.

Zašto bi bio rizik u Hrvatskoj od nacionalne identifikacije, zašto bi se netko bojao hrvatskog nacionalizma, kada je čak i u brutalnom nasrtaju Srbije na život i zemlju hrvatskog naroda, taj nacionalizam uspredivo sa sličnim povijesnim situacijama bio nevjerojatno konstruktivan, nevjerojatno oslobođen zla, mržnje i eskalacije šovinizma. Broj osveta, ubijenih i zločina u masovnim vojnim akcijama Oružanih snaga RH to najbolje usporedivo svjedoči, koliko se god trudili opskurni trubaduri «antifašističkih» udruga, poslati posve drugačije poruke.

To što je komunistički poredak počivao na jednoj posve drugoj integrativnoj ideji, koja je nedostatak legitimiteta integracije društva zapravo nadomještala nevjerojatnom represijom, čemu svjedočimo i danas u procesu u Münchenu, nužno vodi ovakvu politiku Ive Josipovića u, ili potpunu propast u okviru svoga naroda, ili u – represiju. A na žalost, represija je vidljiva na čitavom nizu stvari, počevši od stadiona do konkretnih nacionalnih ili lokalnih inicijativa kakva je bila recimo – pobuna protiv podmuklog nametanja ćirilice u Vukovaru.

Smatrati danas nacionalizam rizikom u Hrvatskoj, mogu samo ljudi i politike koje se panično boje svakog nacionalnog znaka, simbolike, koji se boje okupljanja ljudi, koji su odrasli, stasali i nastali u potpunoj izolaciji od svoga naroda i konačno – svakog dodira, ali i razumijevanja njegovih autentičnih vrednota. Bojati se može i zbog nasljeđene ili osobne prljave savijesti, čemu je jedini legitiman lijek lustracija, ali bojati se može i zbog neznanja, što je daleko tragičnije, jer posve delegitimira nezanemariv broj intelektualaca u Hrvatskoj koji paničnim strahom od svakoga nacionalnoga predznaka i manifestacije zapravo pokazuju potpuni nedostatak minimalnog znanja o svome društvu i narodu. To je, uz sve ostalo, jednostavno nepristojno.

Ako je išta Hrvatskoj danas potrebno – to je nacionalizam, jer ni jedna druga bitnost, ni jedna druga ideja u hrvatskom društvu danas, baš kao i početkom devedesetih, ne može pokrenuti i aktivirati sve najbolje potencijale ovoga naroda. A bez toga, vladati će trajno Josipović i njegovi, ovakvi ili onakvi klonovi. Uzimati nacionalizam kao babarogu ili kučibabu kojom su se plašila djeca nad seoskim čatrnjama, zapravo je duboko podcjenjivanje svijesti, vrednota i u konačnici znanja – svoga naroda. To je izraz dubokog straha od njega.

Zato Josipović ne dolazi na stadione. On ne smije iskoračiti iz oduvijek odvojenih socijalnih krugova pa i lokaliteta, koji su ga odvajali od naroda. Zašto bi se konačno predsjednik države bojao ako je tako omiljen i popularan, zašto ne bi pokazao praktično da vjeruje tim svojim apologetama ili promotorima?

Bit će točnije da kao drug Stanko, zna da ga Mrva zajebaje, ali to kompenzira osjećajem egzistencijalne nadmoći nad njim.

S druge strane, tvrdeći kako je Šimunić svojim povikom «za dom» na maksimirskom stadionu «osramotio hrvatsku državu» Josipović je – u pravu.

Potpuno točno.

Šimunić je ogolio tu državu do kosti. Ostao je samo kostur na kojemu nema ni malo nacionalnog tkiva. Država koju predstavljaju Josipović, Pusić, Pupovac, Goldstein, koju brani Oleg Valjalo, Nenad Stazić – jednostavno nije nacionalna, nije hrvatska država. To jest država – jer pokazuje kako može hapsiti, naplaćivati porez, dijeliti imovinu, ali je više nego očito na tisuće načina kako iza takve države, odnosno njezine vlasti, ne stoji hrvatski narod, odnosno njegova većina. Nije stajala niti na izborima na kojima su legalno osvojli vlast. Njihova legalnost to nikada neće promijeniti.

Takvu državu je ogolio i izvrgao sramoti, ne samo Josip Šimunić, nego stotine tisuća ljudi počevši od Vukovara preko Dubrovnika, Gospića, Zagreba do Münchena, New Yorka ili Melbournea. Toj državi su jasne poruke poslali milijuni Hrvata u svim prigodama, a najočitije referendumskim inicijativama koje treba zbog njihove eksplozije tumačiti kao potpuni krah takve države.

Ovakvu državu zapravo treba – osramotiti. Tako se bori protiv pogubne ideologije, tako se pokazuje prosvjed protiv zloupotrebe povjesnih težnji svoga naroda. Narod nepogriješivo to zna. Nema načna da hrvatski narod sačuva svoje dostojanstvo i samopošovanje ako ne izvrgne ruglu i sramoti ovakvu državnu vlast.

Ključno je pitanje – tko to u Hrvatskoj i na kojim to znanstveno povijesnim i vrijednosnim kriterijima određuje što je to nacionalizam, što šteti nacionalnim interesima, a što ih afirmira?

Problem Ive Josipovića i njemu sličnih je u tome što očito i misle, ali i imperativno polaze od stečenih pozicija zaštite ideje na kojoj počivaju, kako egzstencijalno tako i socijalno, da su oni i njihovi posve nevjerodostojni kriteriji, ti koji trebaju neupitno naciji biti orjentir za uređenje hrvatskoga društva.

Oni to nisu, niti imaju ikakvo relevantno uporište biti arbitrima. Zbog toga su prinuđeni prvo denuncirati svoj narod, a onda od onih pred kojima su ga oblatili, tražiti «objektivno pokriće» za svoju politiku. Živo se fućkalo i fućka nekome u UEFA – i, FIFA – i, Bruxellesu ili bilo gdje van kronične Srbije i njezinih interesnih sfera, viče li trideset tisuća ljudi na Maksimiru «za dom» jer nemaju pojma što to znači. Ako im međutim ministar hrvatske vlade ili predsjednik Republike kažu da je to šovinizam, da je to rasizam, da je to fašizam – onda će reagirati, i dalje ne znajući ništa o tom poviku.

Konačno, pozivajući se na čisto etički pojam «sramote» predsjednik Republike zaboravlja da više hrvatski narod ne mora govoriti javno kako mrtve patke lete. Sramota, kao i svaki drugi etički pojam počiva isključivo na vrijednosnoj prosudbi svojih ili tuđih postupaka na nekim općeprihvatljivim kriterijima i to isključivo u svom društvenom okruženju. U ovom slučaju Ivo Josipović za svoje kriterije prosudbe nema uporišta u većini svoga naroda. To je sramota.

Čisto sa stajališta ciljeva koje Josipović nastoji ostvariti u neposrednoj budućnosti, po stvarnim aspektima sramoćenja, mogao bi se provesti kao bos po trnju. Naime, ne postoji apsolutno zatvoren sustav i apsolutna kontrola javnosti nigdje, pa ni u Sjevernoj Koreji. Sila tome daje privid, ali, bar danas u Hrvatskoj topovima nitko ne može jamčiti službenu istinu. Kakvu god strategiju predizbornog inženjeringa primjenio, koliko god ljudi uposlio u kontrolu i zaštitu vlastitog pojma sramote, riječi tu i tamo odapnu i mrtve patke – ne lete. To je zorno pokazao opet Kujundžić u dnevnicima nacionalnih televizija, a Arapi bi rekli – odapeta strijela se ne može vratiti!

 Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

Objavljeno

na

Objavio

Patrik Macek/PIXSELL

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

Kome i što komemoriraju ratni generali?

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

Golema je razlika.

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalao nakon smrti.

Skrivanje informacija o posmrtnim dođajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

Dakle, kako?

Silom!

Prjevarom!

Do kada i s kojom cijenom?

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

Kako se to dogodilo i zbog čega?

Prinudna šutnja

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednoj želji čovjeka koga poštuju?

Nelogično.

Nesuvislo.

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

Ništa.

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

Morao.

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

Možda i ne bi.

Ali zaslužili su sami odlučiti.

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesenog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

Skrivanje informacija o pokopu

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Solobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

Ali – nemaju gdje.

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

Koje to?

Manipulativni udari

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtjevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan riješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

Nikako!

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

Ne.

Takvih pitanja nema.

Obavještajni rat

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

Jer druge moći neće biti.

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Udruženi zločinački pothvat i hrvatska ne-država

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska kao država uistinu nije osuđena za udruženi zločinački pothvat progona Muslimana/Bošnjaka u BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi državama.

Hrvatska također nije osuđena za agresiju na BiH. Jer Haaški sud uistinu nema mandat suditi za agresiju. U posljednjoj presudi Haaškog suda protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića Hrvatska je samo p(r)okazana kao ne-država.

Zašto ne-država? Pa zato što se samo ne-državi može dogoditi da međunarodni sud njezinim državljanima sudi po pravnim standardima koje ne primjenjuje ni na koga drugoga.

Riječ je o tzv. trećem obliku udruženog zločinačkog pothvata, koji je po svome pravnom rezonu vrlo blizak boljševičkim revolucionarnim sudovima, jer potpuno kolektivizira krivnju i suđenje čini suvišnim, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Svi se smiju Zagrebu

Samo tako se mogao presuditi svehrvatski UZP, iako su baš u vrijeme njegova presuđenog trajanja, od srpnja do studenog 1993. godine, „oslobodilačke“ snage A BiH, potpomognute stranim islamskim borcima mudžahedinima, bile u velikoj ofenzivi u središnjoj Bosni i Hercegovini, nastojeći prodrijeti dolinom Neretve do jadranske obale i „osloboditi“ taj prostor od „okupacijskog“ hrvatskog stanovništva, počinivši pritom niz brutalnih zločina, uključujući i one obredne.

HVO ih je uspio u tome spriječiti i zato mu je suđeno kao – okupacijskoj vojsci. Kada bi Hrvatska uistinu bila država, a ne ne-država, onda joj se ovakva presuda ne bi mogla dogoditi.

Država Srbija je, primjerice, iz svih optužnica protiv Srba nakon 2002. godine, kako za zločine u Hrvatskoj, tako i za zločine u BiH, uspjela izbaciti kvalifikaciju „međunarodnog oružanog sukoba“. I zato se danas službeni Beograd podsmjehuje službenom Zagrebu kao osuđenom agresoru.

Upravo u tom se razdoblju ne-država Hrvatska osobito trudila, s najviših institucionalnih adresa, dokazati da je bila agresor na BiH: od političkih deklaracija i dostave dokumentacije, preko potpune paralize institucija u zaštiti državnog interesa, u prvim redu DORH-a i obavještajne zajednice.

Da se je Hrvatska u proteklih dvadesetak godina ponašala kao država, a ne kao državna ljuštura izbušena bivšim jugoslavenskim tajnim službama (personificiranim u KOS-u), onda ovakve presude nikada ne bi ni bilo. No ostavimo sada prošlost. Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti.

Kada bi današnja Hrvatska funkcionirala uistinu kao država, a ne kao nedržavna ljuštura, onda bi joj ovakva presuda bila nelagoda, ali ne nepremostiva. Nelagoda bi bila jer će je ne samo bošnjačko, već i srpsko vodstvo nastojati iskoristiti za ostvarenje svojih političkih ciljeva, preko suđenja za ratne zločine u BiH.

Završni politički obračun s Hrvatima u BiH preko suđenja za ratne zločine pred bosanskohercegovačkim sudovima već je pripremljen kroz dosadašnja suđenja: Hrvati se tretiraju kao agresori i u odnosu na Bošnjake i u odnosu na Srbe (međunarodni oružani sukob), cilja se na zapovjedni kadar, a ne na počinitelje, model udruženog zločinačkog pothvata iz presude Prlić i ostali samo će olakšati nakane.

Zato je realno očekivati, možda već oko Božića, novi val optužnica protiv zapovjednika HVO-a za mostarsko područje, ali i prvi val optužnica za završne operacije HV-a i HVO-a protiv srpske vojske Maestral i Južni potez u jesen 1995. godine, na kojima već dva desetljeća srpske službe nastoje optužiti cijeli zapovjedni vrh HV-a i HVO-a, na čelu s Antom Gotovinom i Damirom Krstičevićem.

U sadašnjosti, hrvatska se državna politika nalazi u okolnostima vrlo usporedivim s onima u jesen 1993. godine, kada je završna podjela karata u BiH bila na vidiku, srpsko-muslimanski politički dogovor na pomolu, a Hrvatska pred slomom i to još s atributom agresora i pod prijetnjom sankcija.

Danas je opet na vidiku nova podjela karata na Balkanu, sa BiH kao središnjom točkom i povratkom SAD-a na političku scenu. Hrvatska je politički iznimno oslabljena i ovom presudom, ali i sustavnim potpirivanjem drugih susjedskih sporova, opstanak Hrvata u BiH je upitan, hrvatsko članstvo u EU-u i NATO-u neiskorišteno.

Nastavi li se politički ponašati kao ne-država, Hrvatskoj je otvoren put u balkansku zajednicu, a ratnim zapovjednicima u srpske i bošnjačke zatvore.

Igrajmo na Ameriku

Takvu budućnost još uvijek može spriječiti – Hrvatska koja se ponaša kao država. U sličnim i zbog rata težim okolnostima 1993. godine Tuđman je učinio zaokret potraživši strateško partnerstvo sa SAD-om i jačajući Hrvatsku vojsku.

Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović (ako se mogu dogovoriti) danas to mogu učiniti pokazujući da Hrvatska uistinu želi biti strateški partner SAD-a na Balkanu. To, među ostalim, znači da je LNG na Krku već trebalo dovršiti.

A ne se igrati balkanskih trgovaca obećanjima. Drugo i jednako značajno je jačanje hrvatskih državnih institucija – iznad svega pravosuđa i obavještajne zajednice. A jačanje može početi upravo njihovim čišćenjem od supočinitelja u montiranom udruženom zločinačkom pothvatu.

Bez obzira jesu li to činili svjesno ili nesvjesno, zbog potkapacitiranosti, zbog vlastitog ili obiteljskog dosjea u Beogradu, Sarajevu i Banjoj Luci… Bez takvog državnog zaokreta – budućnost je u istočnom koruptivnom klupku.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Tko želi da Hrvata u BiH više ne bude?

HAŠKA PRAVDA: Za zločine u hrvatskobošnjačkom ratu – Hrvatima 273, Bošnjacima 8,5 godina zatvora

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari