Prelazim granicu, koračam na zemlju svojih predaka i duboko udahnem gledajući uokolo predivnu sliku kao na razglednici. Da mogu obgrlila bi ovo sveto mjesto; tu gdje sunce, bez smetnji sjenki, obasjava planine, šume, kuće; tu gdje i kad padne kiša ljeti ne rashladi užaren kamen; tu gdje cvrčci, ptice nesmetano pjevuše i bude te nježnim pjevanjem i nastavlja se dok ispijaš prvu jutarnju kavu udahnuvši svježi, čisti zrak i uživaš promatrajući jutarnje sunce koji se uzdiže iznad planine i pritom osjetiš miris smokava; tu gdje svatko svakog pozdravlja sa osmijehom i priupita te:”Čija si ti?” i nastavi razgovor, jer iako nisi njihov rod, opet si njihova.
Tu gdje svatko svakog poštuje bez obzira iz kojeg kraja dolaziš; tu gdje se osjećaš kao u bajci okružena čistinom prirode, jezera; tu gdje mogu čuti bake koje pjevaju starinske pjesme svoje mladosti, vidjeti djedove koji tjeraju živad na pašu, čuti kako pjevaju gange, vidjeti zajednički rad žena i muževa oko kućanskih poslova, čuti djecu koja se igraju vani bez virtualnih igrica jer ne žele propustiti ovo predivno okruženje, a zatim im se pridružiš i tad sam odlutaš u djetinstvo.
Tu gdje i sam zaboraviš na tehnologiju jer je važnije druženje s vršnjacima, a tvoji te tek zovu kada počnu noćne vijesti jer je vrijeme za večeru; tu gdje se još uvijek održava tradicija; tu gdje se još uvijek koriste perine u zimi; tu gdje još uvijek možeš uživat u pogledu na otvorenu peć gdje drva pucketaju; tu gdje se još uvijek skupe susjedi da provedu zimske dane uz druženje, smijeh, mezu, veselje.
Sklapam oči da potraje što duže uživanje u istinskoj sreći, da moje srce ovdje skupi pozitivnu energiju, da se u misli ureže ovo mjesto, da duša ne zaboravi ovaj predivan osjećaj slobode.
Zapjevam: kamen, krš i maslina, vino ganga neretva, sve to ima zemlja ta – moja Hercegovina. Osjetim prošlost mojih predaka: baku koja kilometrima ide do crkve, kako s prijateljicama sjedi na terasi guleći šipak dok kruži miris domaće kave pri zalasku sunca, kako navečer sjedi uz ognjište i štrika time čekajući da se kruh ispeče ispod žara da bude još uvijek friški za dedu koji se vraća sa posla.
Sad znam zašto je imala sjaj u oku dok mi je pričala o svome rodnome kraju. Otvaram oči i prekrižim se pred križem koji se noću osvjetljava sa vrha planine, obećajući da ću se jednog dana zauvijek vratiti u ovaj raj, skupljajući kamenje – gdje je dedo sjedio motajući cigarete zagledan u mjesečevu svjetlost pjevajući – da sagradim sebi dom.
Tina Mihaljević